REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2681/2017-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz T., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva B. & B. j.t.d. V., protiv tuženika I. i. n. d.d. Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i V. B., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. i V. B., O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 2496/2015-2 od 23. ožujka 2017. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-492/2011-57 od 19. lipnja 2015., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-492/2011-85 od 5. rujna 2017., u sjednici održanoj 29. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Ispravljenom prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da mu tuženik na ime naknade štete – izmakle dobiti isplati iznos 13.650.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate u visini kako je to pobliže navedeno u izreci te presude, te je ujedno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 588.469,55 kn, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke prvostupanjske presude), dok je žalba tuženika prihvaćena te je prvostupanjske presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke prvostupanjske presude) te je odlučeno na način da je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 657.968,75 kn, u roku od 15 dana.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve na temelju odredbe čl. 382. st. 1. i 385. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se drugostupanjska i prvostupanjska presuda ukinu i da se predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1.ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

8. Suprotno navodima revizije tužitelja, sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, time što u postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelj nije saslušan kao stranka.

8.1. Naime, sukladno odredbi čl. 264. st. 1. ZPP-a, sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka, dok je odredbom st. 2. istog članka propisano da sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Čl. 265. st. 2. ZPP-a je propisano da se neće saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda.

8.2. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj više puta bio pozvan radi saslušanja u svojstvu stranke u postupku (ročišta 17. listopada 2012., 18. siječnja 2013., 22. ožujka 2013., 5. ožujka 2014., 10. listopada 2014., 8. svibnja 2015.), na koja ročišta nije pristupio niti je dostavio dokaze kojima bi opravdao svoje neodazivanje na pozive suda, već je njegov punomoćnik nekoliko dana prije održavanja ročišta ili na samom ročištu priopćavao sudu da tužitelj nije u mogućnosti pristupiti zbog zdravstvenog stanja (o čemu nije dostavio liječničku potvrdu) ili da se pak nalazi u inozemstvu. Slijedom navedenog, a osobito imajući na umu odredbu čl. 265. st. 2. ZPP-a, prvostupanjski sud je postupio sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a prema kojoj sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te je potom, prema svojem uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a).

8.3. Isto tako, sud je, ocijenivši da tužitelj nije dokazao postojanje osnova za potraživanje naknade štete zbog izmakle koristi, pravilno primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a kad nije prihvatio dokazni prijedlog kojim je on predložio izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine izmakle koristi. Stoga takvim postupanjem prvostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 1. ZPP-a na koju revident sadržajno upire.

9. Suprotno navodima revizije, sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također, revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

10. Opširni revizijski navodi tužitelja su većim dijelom sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka koji su suprotni činjeničnim utvrđenjima i zaključcima nižestupanjskih sudova. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tužitelja u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

11. Također, valja istaći da pozivanje tužitelja u reviziji na sudske presude donesene u drugom parničnom postupku koji se vodio između istih parničnih stranaka, a u kojem je pravomoćna sudska odluka donesena nakon što je prvostupanjski sud donio presudu u ovom konkretnom predmetu, ima značaj pozivanja na nove činjenice i nove dokaze, koje stranke u reviziji mogu iznijeti samo ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti – o čemu u konkretnom slučaju nije riječ (čl. 387. ZPP-a).

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete zbog izmakle koristi, koja da se sastoji u zaradi koju bi tužitelj ostvario poslovanjem benzinske postaje, i to u visini prosječne mjesečne zarade koju bi ostvarila benzinska postaja približno istih kapaciteta i približnog broja korisnika u okruženju tijekom utuženog razdoblja od siječnja 2000. do ožujka 2011.

13. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj na temelju ugovora o prodaji od 25. listopada 1999. u stečajnom postupku kupio kč. br. 1911/2 k.o. T. na kojoj se nalazi benzinska postaja s pratećim objektima,

- da je pred Općinskim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem P-583/09 vođen postupak, pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-19/10 od 27. svibnja 2010., na način da je odbijen zahtjev tužitelja I. d.d. protiv tuženika M. R. radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji od 25. listopada 1999.,

- da iz rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1360/00 od 9. srpnja 2001. , potvrđenog rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-916/02-2 od 6. ožujka 2003. proizlazi da je tužitelj 14. srpnja 2000. smetao tuženika u posljednjem mirnom posjedu kč. br. 1911/2 na način da je ušao u posjed te nekretnine, te da je tužitelj bio u posjedu nekretnine do trećeg mjeseca 2003.,

- da je tuženik tužitelju, u svibnju 2011. predao u posjed spornu nekretninu,

- da je tužitelj 25. travnja 2001. osnovao obrt P. R., t. o. vl. M. R. s datumom početka obavljanja obrta 23. svibnja 2001., time da je obrt odjavljen 31. kolovoza 2001., a obrt je bio registriran između ostalog i za obavljanje djelatnosti trgovine na malo gorivima i trgovine na veliko krutim, tekućim i plinovitim gorivima i srodnim sredstvima,

- da je 15. kolovoza 2001. tužitelj kao najmodavac sklopio s J. R. kao najmoprimcem ugovor o najmu predmetne benzinske crpke sagrađene na kč.br. 1911/2 na rok od 5 godina, tj. do 15. kolovoza 2006.,

- da je J. R. 1. rujna 2001. upisala u obrtni registar novi obrt na ime obrt P. R., t. o. vlasnik J. R. s istom djelatnošću kao i raniji obrt vlasnika M. R.-tužitelja, koji je bio aktivan od 2001. do 2007. godine s prekidima.

14. S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja, nižestupanjski sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev temeljeći svoje odluke na odredbama čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11).

15. Naime sudovi su ocijenili da tužitelj, osim činjenice da je imao otvoren obrt koji je između ostalog bio registriran i za trgovinu na malo goriva, trgovinu na veliko krutim, tekućim i plinovitim gorivima i srodnim proizvodima te trgovina na malo motornim gorivima i mazivima, nije tijekom postupka dostavio relevantan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da bi bio u mogućnosti obavljati takvu financijski zahtjevnu djelatnost niti je dokazao izvore financijskih sredstava potrebnih radi obavljanja te djelatnosti, primjerice radi ugovaranja dobavljača goriva i angažiranja stručnog osoblja, kao što nije dokazao ni da bi ispunjavao tehničke uvjete za bavljenje djelatnošću prodaje naftnih derivata. Slijedom navedenog, sudovi su zaključili da tužitelj nije dokazao svoju stvarnu namjeru stjecanja koristi, odnosno da nije dokazao postojanje objektivne vjerojatnosti da bi tužitelj zaista stekao korist da nije bio u tome spriječen od strane tuženika.

16. Također, glede vremenskog razdoblja za koje je tužitelj sklopio ugovor o najmu s J. R., nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je eventualna nemogućnost ostvarenja zarade tužitelja poslovanjem benzinske postaje u tom razdoblju nastupila upravo uslijed sklapanja takvog ugovora od strane tužitelja, a ne postupanjem tuženika - pri čemu valja naglasiti da tužitelj nije dokazao, sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, da je on bio stvarni vlasnik obrta J. R.

17. Prema odredbi čl. 1089. ZOO-a, oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

18. Naime, izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku vrijednost koja bi prema redovnom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena (tj. ušla u oštećenikovu imovinu) da nije bilo postupka štetnika koje ga čini građanskopravno odgovornim. Dakle, sa stajališta odgovornosti na naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom određene pretpostavke – da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari) kao i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. O tome da li postoje sve ove pretpostavke, koje samo ukoliko su kumulativno ispunjene, dovode do odgovornosti za naknadu izgubljene koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju na osnovu istih mjerila.

19. S obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi ostvario zaradu u utuženom razdoblju, da je postojala izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari ostvario korist u zahtijevanom iznosu u tužbi, dakle nije dokazao nastanak štete, pravilan je zaključak sudova nižeg stupnja da tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete po osnovi izmakle koristi.

20. Budući da tužitelj svojim navodima u reviziji nije doveo u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 29. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.