REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1028/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz Sv. M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik L. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 6191/15-2 od 17. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-561/14-12 od 31. ožujka 2015., u sjednici održanoj 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6191/15-2 od 17. svibnja 2019. potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-561/14-12 od 31. ožujka 2015. u toč. I.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6191/15-2 od 17. svibnja 2019. potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-561/14-12 od 31. ožujka 2015. u toč. II. glede odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik naknadi štetu u iznosu od 34.786,07 kn i 101.500,00 USD po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja odštetnog zahtjeva 4. listopada 2011. pa do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi troškove postupka tuženiku u iznosu od 22.575,00 kn (toč. II.).

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv presude suda drugoga stupnja pravodobnu reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „primjene materijalnog i procesnog prava“ i troškova parničnog postupka. Predlaže se reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, ali pred drugog suca pojedinca prvostupanjskog suda.

4. U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, te ističe da revizija nije osnovana.

5. Revizija tužitelja glede merituma spora nije osnovana, dok revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja prema pravilima o teretu dokazivanja jer tužitelj u tužbi, a niti tijekom postupka nije predložio provođenje medicinskog vještačenja kojima bi se moglo utvrditi koje je povrede tužitelj zadobio u štetnom događaju, da se utvrde kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (jačina i trajanje fizičkih bolova, intenzitet i vrsta pretrpljenog straha, da li je kod tužitelja došlo do trajnih posljedica i u kom vidu, stupnju). Jednako tako vještačenjem bi se utvrdilo je li tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega, kao i u čemu bi se ista sastojala. Kako tužitelj nije predložio provođenje medicinskog vještačenja, to nižestupanjski sudovi nisu mogli utvrditi jesu li računi i troškovi liječenja bili u vezi sa zadobivenom povredom u predmetnoj prometnoj nezgodi, niti je li ozljeda spriječila tužitelja da zasnuje radni odnos u inozemstvu od 1. ožujka 2011. do 1. siječnja 2014.

8. Obzirom na gore navedeno nižestupanjski sudovi su primjenom odredbe čl. 221.a ZPP ocijenili da tužitelj nije dokazao sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

9. Tužitelj u reviziji prije svega ističe da reviziju podnosi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu se isti poziva na podnesak Centra za socijalnu skrb D. S., kao i mišljenje Prvostupanjskog liječničkog povjerenstva za pregled hrvatskih branitelja Domovinskog rata, koji su dostavljeni u spis. U tom dijelu valja istaći da se revizija uopće ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP). Osim toga, tužitelj pogrešno navodi da „sukladno pouci o pravnom lijeku“ podnosi reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se revizija podnosi protiv drugostupanjske presude, a drugostupanjska presuda nema pouku o pravnom lijeku.

10. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da je prilaganjem dokumentacije navedene u toč. 9. ovog obrazloženja postupio sukladno odredbi čl. 219. ZPP. Suprotno tome pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da iz navedene dokumentacije ne proizlaze pravno relevantne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu, a to je kakve je povrede tužitelj u prometnoj nezgodi doživio, koje su posljedice po tjelesno i duševno zdravlje tužitelja te povrede ostavile, što to tužitelj radi pretrpljenih povreda više ne bi mogao raditi odnosno koje su trajne posljedice kod tužitelja ostale kao posljedica predmetne prometne nezgode. Kod toga pravilno nižestupanjski sudovi ističu da isti nemaju stručno znanje da bi takve činjenice mogli sami utvrditi, te da je za to bilo potrebno provesti odgovarajuće vještačenje, a što tužitelj nije predložio.

11. Niti iz priložene dokumentacije iz upravnog postupka ne proizlaze činjenice koje tužitelj navodi u reviziji, odnosno iz istih ne proizlazi da je utvrđena uzročno- posljedična veza između povreda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženika i činjenica da je u upravnom postupku proglašen radno nesposobnim.

12. Pri tome treba dodati da tužitelj u reviziji netočno ističe da spisu prileži podnesak Centra za socijalnu skrb D. S. Prvostupanjskom tijelu vještačenja za odrasle osobe pri Centru za socijalnu skrb Krapina, kao i nalaz i mišljenje Prvostupanjskog liječničkog povjerenstva za pregled hrvatskih branitelja Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Pregledom dokumentacije koja prileži spis jasno je da takva dokumentacija nije priložena u spis, a isto predstavlja iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza, što u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno. Neosnovano se u reviziji ukazuje da prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke, pri čemu valja naglasiti da se pravno relevantne činjenice, a to je upravo uzročno- posljedična veza između povreda tužitelja u prometnoj nezgodi i posljedica koje je isti radi toga trpio ne može dokazati svjedoci, već kako su to pravilno nižestupanjski sudovi naveli odgovarajućim medicinskim vještačenjem. Neosnovano se jednako tako ukazuje na počinjenu relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 11. ZPP, budući je tužitelja u postupku zastupao kvalificirani punomoćnik odvjetnik, koji je pisao tužbu i zastupao ga tijekom postupka, pa tužitelj nije bio neuka stranka.

13. Iako tužitelj u reviziji ističe da istu podnosi i zbog primjene materijalnog i procesnog prava, vjerojatno se misli na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u samoj reviziji se pobliže ne navodi u čemu se ta povreda sastoji, pa taj revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.

14. Slijedom navedenog revizija tužitelja glede merituma spora nije osnovana, pa je istu valjalo odbiti.

15. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja. Radi navedenog nisu od važnosti revizijski navodi da osiguravateljima ne pripada pravo na naknadu troškova postupka jer imaju zaposlene osobe s položenim pravosudnim ispitom.

Zagreb, 29. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.