REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 330/2018-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja Z. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. B. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o. iz V., protiv tuženika M. M. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica D. N., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7918/16-2 od 12. rujna 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4669/13-28 od 30. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2022.
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7918/16-2 od 12. rujna 2017. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4669/13-28 od 30. rujna 2016. odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 120.267,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2013. do isplate te je naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 93.062,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2016. do isplate.
2. Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj: Gž-7918/16-2 od 12. rujna 2017. pod točkom I. izreke preinačio je prvostupanjsku presudu te je odbio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 120.267,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2013. do isplate kao i da mu tuženik isplati parnični trošak u iznosu od 93.062,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2016. do isplate. Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 72.740,00 kuna u roku od 15 dana.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu tako da potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode tužitelja iz revizije te je tražio naknadu troška sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 120.267,65 Eura koji iznos je tuženik stekao bez osnove podižući novac u valuti Republike Angole (kvanza) prema nepripadajućem tečaju za navedenu valutu.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je tuženik 21. studenog 2002. sklopio s tužiteljem Ugovor o deviznom računu te Ugovor o usluzi banke platni asistent od 4. prosinca 2009. po kojima je otvoren tekući devizni račun broj …,
- da je tuženik po navedenom računu, korištenjem V. E. kartice … u više navrata u periodu od 2009. do 2012. podizao novac s bankomata u Republici Angoli,
- da je tužitelj valutu Republike Angole (kvanza) obračunavao po pogrešnom tečaju tj. po tečaju klirinškog dolara koji je nekoliko puta manji od kvanze,
- da je valuta kvanza uvedena 2002. pod brojem 973, a pod brojem 973 zbog pogreške na tečajnoj listi egzistirao je klirinški dolar te je za tu šifru trebala postojati blokada u aplikaciji, ali nije zbog propusta tužitelja,
- da je prilikom preračunavanja kvanze tuženikov račun je terećen za 3 puta manji iznos,
- da je internom revizijom tužitelja od prosinca 2012. utvrđeno da je došlo do pogreške kod preračunavanja kvanze.
10. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) zaključujući da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove jer je tuženik stekao nepripadajući iznos u visini iznosa za koji bi bio terećen njegov račun da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja.
10.1. Isti sud je otklonio primjenu odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO jer iz provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici tužitelja tek internom revizijom utvrdili pogrešku u obračunu tečaja pa kada su isplate izvršene, to njihovim djelatnicima nije bilo poznato. Stoga sud zaključuje da nije dovoljno da su djelatnici tužitelja mogli znati da je korišten pogrešni tečaj, već je potrebno da im to bude poznato, odnosno da na njihovoj strani postoji svijest o tome da se račun tuženika ne tereti za onaj iznos za koji se trebao teretiti, što je nedvojbeno izostalo.
11. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je preinačio i odbio tužbeni zahtjev zauzevši shvaćanje da je tužiteljeva imovina smanjena pogreškom tužitelja te da se pogreška tužitelja ne može smatrati ispričivom zabludom nego očitim nemarom i propustom tužiteljevih službi u obavljanju njihove djelatnosti tj. u propustu da blokiraju sve aplikacije za transakcije po tečaju klirinškog dolara. Nadalje, navodi da sam tužitelj smatra da tuženik nije bio nesavjestan stjecatelj budući da je tužitelj tražio kamatu od podnošenja tužbe.
12. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1112. st. 1. ZOO s obzirom da tužitelj nije znao da primjenjuje pogrešan tečaj, a nema pravo na vraćanje isplaćenog onaj koji je znao da plaća nešto što nije dužan platiti pa tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove. Navodi i da je poštenje odnosno nepoštenje bitno jedino za tijek kamata zbog čega sud neosnovano obrazlaže odbijanje zahtjeva time što tužitelj kamatu traži od podnošenja tužbe.
13. Odredbom čl. 1112. st. 1. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.
14. Iz navedenog proizlazi da je za mogućnost zadržanja plaćenog bez osnove potrebno da je osoba koja je platila znala da plaća nešto što nije dužna platiti, dakle, da je kod nje postojala svijest o tome da plaća nešto što nije bila dužna platiti.
15. Stoga je sud drugog stupanja pogrešno primijenio odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO kada je zaključio da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje stečenog bez osnove jer je do isplate tuženiku došlo zbog propusta i nemara tužitelja u obavljanju njegove djelatnosti.
16. Naime, nije odlučno je li tužitelj mogao (ili trebao) znati da je platio nešto što nije dužan nego je odlučno je li to znao u trenutku kad je vršio plaćanje.
17. Činjenica da je tužitelj tražio kamate od podnošenja tužbe, a ne od isplate svakog pojedinog novčanog iznosa zbog čega drugostupanjski sud zaključuje da niti tužitelj ne smatra tuženika nesavjesnom osobom također nije odlučna za odluku u ovom sporu jer za ocjenu je li tuženik dužan vratiti stečeno bez osnove nije odlučna činjenica je li tuženik bio savjestan. O savjesnosti tuženika ovisi tek odluka o tome od kada teku kamate na dužni iznos.
18. Budući da drugostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije razmotrio sve žalbene razloge odlučne za odluku o predmetu spora, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci.
19. U ponovljenom postupku potrebno je postupiti prema izloženom shvaćanju revizijskog suda i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku.
20. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
21. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 29. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
