REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2956/2015-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz S., OIB …, koga zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u I., protiv tuženika H. a. d.o.o. Z., OIB …, koga zastupa punomoćnik K. V., dipl.iur., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, br. Gžnš-157/2015-2 od 28. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom, broj P-37/15 od 29. siječnja 2015., u sjednici održanoj 29. ožujka 2022.,
r i j e š i o j e :
Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Imotskom, broj P-37/15 od 29. siječnja 2015. i presuda Županijskog suda u Splitu, br. Gžnš- 157/2015-2 od 28. svibnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je da tuženiku da tužitelju za oduzeto zemljište opisano u izreci presude isplati naknadu štete od 56.960,00 kn, sa zateznom kamatom koja teče od 29. siječnja 2015. pa do isplate, dok je za više postavljeni tužbeni zahtjev od 40,00 kn te s više zatraženim zakonskim zateznim kamatama zatraženim od dana podnošenja tužbe 1. srpnja 2011. do 29. siječnja 2015., tužbeni zahtjev odbijen (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka od 21.195,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II izreke). Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio je tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija je osnovana.
5. Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnoopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnio, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
1.”Je li u ovakvim postupcima sud nadležan za postupanje ako je korisnik izvlaštenja (tuženik) pokrenuo postupak izvlaštenja pred Uredom državne uprave, odnosno da li o istoj pravnoj stvari u isto vrijeme mogu paralelno voditi postupci pred sudovima i pred Uredom državne uprave?”
2. “Je li tužitelj na temelju Zakona o šumama na dan 16. listopada 1990. izgubio vlasništvo nad predmetnim nekretninama jer su predmetne nekretnine bile u posjedu H. š. d.o.o. i predmetnog dana su bile u društvenom vlasništvu?”
3. “Je li tuženik mogao temeljem akta (Rješenja o izvlaštenju) graditi autocestu, odnosno je li zemljište izdavanjem Rješenja o prenamjeni postalo javna cesta od interesa za Republiku Hrvatsku (danas javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske)?”
4.”Od kad počinje teći rok zastare, da li od dana izdavanja uporabne dozvole, od dana kada tužitelj nije mogao koristiti nekretninu na način kako ju je koristio prije ili od dana kada je prometnica faktično izgrađena?”
7. Ispitujući podnesenu reviziju u smislu postavljenih pitanja i razloga na koje se tuženik poziva, ovaj je sud zaključio da kod pitanja br. 4. radi o pitanju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom 132.672,00 kn s osnova oduzetu nekretninu kao čest. zem. 768/1 z.u. 569/1 u površini od 3566 m2 i č.zem. 1107/1 z.u. 562 u površini od 580 m2, obje k.o. Ž., koje je oduzeto za gradnju auto ceste dionica, Z.-R.
9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kod Ureda državne uprave, Ispostava O. 10. svibnja 2006. sklopili nagodbu na temelju koje je tužitelju isplaćena naknada za poljoprivredne kulture i građevinske poboljšice na navedenom zemljištu, te pravična naknada za izvlaštenu nekretninu označenu kao čest. zem. 768/1 k.o. Ž. Nadalje, nije sporno da je pravomoćnom presudom br. P-502/12 od 5. studenoga 2012. utvrđeno da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo predmetne nekretnine, kao ni to da u postupku izvlaštenja tužitelju nije isplaćena pravična naknada za navedenu nekretninu.
10. Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev te dosuđuje tužitelju isplatu na temelju čl. 1046 i čl. 1108. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), nakon što su utvrdili da je predmetna nekretnina u površini od 1780 m2 obuhvaćena izgradnjom autoceste, da je tužitelj u času deposediranja zemljišta bio vlasnik te nekretnine (što je utvrđeno pravomoćnom presudom), da je tužitelju zemljište oduzeto nakon zakonom predviđenog postupka, da tuženik nije tužitelju isplatio naknadu za oduzetu nekretninu te da se šteta koju tužitelj uslijed tog trpi ogleda u tržišnoj vrijednosti navedene nekretnine koja iznosi 32,00 kn po m2, odnosno ukupno 56.960,00 kn.
11. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, tuženik se poziva na rješenje Gžnš-147/13 od 8. svibnja 2014., koje međutim ne predstavlja razlog u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a jer sud drugog stupnja nije vezan svojim pravnim shvaćanjem izraženim u ukidnoj odluci, obzirom da pravno shvaćanje može u tom postupku i promijeniti. Osim toga, potrebno je reći da je ovdje riječ o zahtjevu za naknadu štete za koji je nadležan općinski sud u smislu čl. 34. ZPP.
12. Budući da je sud, nakon što je Ured državne uprave Ispostava I. svojim rješenjem iz Šumskog gospodarskog područja izdvojio nekretninu u državnom vlasništvu i to katastarska čestica 768/1 za potrebe izgradnje autoceste (rješenje od 3. travnja 2006.), presudom od 15. studenoga 2012. utvrdio da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva, to drugo pitanje tuženika je li se predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. nalazila u društvenom vlasništvu, nije važno za razrješenje predmetnog spora.
13. Treće postavljeno pitanje nije važno za odluku u ovom predmetu budući da predmet zahtjeva nije stjecanje vlasništva, već zahtjev za isplatom naknade za oduzeto zemljište.
14. U odnosnu na četvrto pitanje, počinje li rok zastare teći od dana izdavanja uporabne dozvole, odnosno od dana kada tužitelj nije mogao koristiti nekretninu na način kako ju je koristio prije ili od dana kada je prometnica faktično izgrađena – potrebno je istaknuti da je prema pravnom shvaćanju ovog suda navedeno pitanje važno za razrješenje predmetnog spora i važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
15. To stoga što su nižestupanjski sudovi tuženikov prigovor zastare otklonili uz obrazloženje da je uporabna dozvola za dionicu autoceste Z. – R. izdana 9. srpnja 2009. a budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2011., to je podnesena unutar subjektivnog zastarnog roka od 3 godine propisanog čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO). Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda pitanje početka tijeka zastarnog roka u ovakvim situacijama ne može se vezati uz dan izdavanja uporabne dozvole za izgrađenu prometnicu (npr. Rev-807/2016-3 od 6. listopada 2020., .Rev- 1841/11-2 od 23. srpnja 2013.).
16. S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili sve relevantne činjenice na temelju kojih se može odlučiti o osnovanosti prigovora zastare, to je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju i ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
Zagreb, 29. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
