REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10818/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.S., zbog prekršaja iz čl. 199. st. 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17 i 70/19.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Makarska, 15. rujna 2021., broj: 511-12-29/05-1-352-1/2021, u sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se prigovor okr. M.S. kao neosnovan i potvrđuje pobijani prekršajni nalog.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18., dalje: PZ), okr. M.S. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 (sto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašen je krivim okr. M.S. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz čl. 199. st. 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom A2 kategorije u trajanju tri mjeseca.

2. Protiv navedenog prekršajnog naloga, okrivljenik osobno je pravodobno podnio prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji i to zbog izrečene novčane kazne i zaštitne mjere. Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

3. Obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. PZ-a, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. PZ-a, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba PZ-a o žalbenom postupku.

4. Prigovor nije osnovan.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

6. Okrivljenik u prigovoru priznaje prekršaj i izražava kajanje, navodi okolnosti koje su prethodile počinjenju prekršaja, ističući da je student, privremeno zaposlen, bez stalnih primanja te nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu, a ostanak bez vozačke dozvole bi ugrozio njegovu mobilnost zbog svakodnevnih obveza na fakultetu te zdravstvenih razloga roditelja, onkoloških bolesnika, a nije do sada kažnjavan pa moli ublažavanje novčane kazne i ukidanje zaštitne mjere.

7. Međutim, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a. Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 5.000,00 do 15.000,00 kuna te je okrivljeniku izrečena najniža zakonom propisana novčana kazna za predmetni prekršaj. Ovaj sud smatra da, cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti kao nužna pretpostavka za izricanja kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne te da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

7.1. Svakako je potrebno napomenuti da je, sukladno odredbi čl. 237. st. 2. PZ-a, okrivljenik bio dužan podnijeti dokaze o činjenicama na kojima temelji prigovor, što nije učinio te su navodi o slabijem materijalnom stanju okrivljenika ostali na razini paušalnog isticanja.

7.2. U odnosu na navod prigovora kojima se ističe nekažnjavanost, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma.

7.3. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora.

8. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud je našao da je prvostupanjski sud, osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima A2 kategorije u trajanju tri mjeseca, pri čemu navod prigovora da je vozačka dozvola okrivljeniku nužna radi svakodnevnih obveza na fakultetu te zdravstvenih razloga roditelja, nije takva okolnost koja bi dovela u pitanje potrebu za izricanjem zaštitne mjere. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa.

8.1. Stoga, ni u ovom dijelu nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikovog prigovora.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućem iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 29. ožujka 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Policijskoj postaji Makarska, u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.