Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 50. Gž Ob-91/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Antonete Valentić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz Š., OIB:…, zastupane po punomoćniku B. K.1 , odvjetniku u O., protiv tuženika D. P. iz Š., OIB:…, zastupanog po punomoćniku B. K.2 , odvjetniku u O., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P Ob-152/2018-58 od 17. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P Ob-152/2018-58 od 17. prosinca 2021. u točki III izreke i dijelu točke IV izreke koji se odnosi na trošak tužiteljice.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P Ob-152/2018-58 od 17. prosinca 2021. u točki I izreke kojim je utvrđeno da tužiteljici s osnova imovine stečene za vrijeme trajanja braka između parničnih stranaka pripada iznos od 52.075,67 kn te u dijelu kojem je tuženiku naloženo isplata tog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, u točka II izreke i dijelu točke IV izreke koji se odnosi na trošak tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica za vrijeme trajanja braka s tuženikom uložila u adaptaciju nekretnine u vlasništvu tuženika iznos od 52.075,67 kn što je tuženik dužan priznati i isplatiti joj taj iznos s osnova bračne stečevine te vlastite imovine zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke). Nadalje da su stranke tijekom trajanja braka zajednički stekli ušteđevinu u iznosu od 9.523,15 kn te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.761,57 kn uvećan za pripadajuće zatezne kamate (točka II izreke) dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen (točka III izreke). Isto tako odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak (točka IV izreke).

2. Presudu sadržajno u odbijajućem dijelu pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda. Traži trošak sastava žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu sadržajno u dijelu točke I izreke kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da tužiteljici s osnova imovine stečene za vrijeme trajanja braka između parničnih stranaka pripada iznos od 52.075,67 kn te u dijelu kojem je tuženiku naloženo isplata tog iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama, u točki II izreke i dijelu točke IV izreke koji se odnosi na trošak tuženika pobija tuženik također zbog svih žalbenih razloga predviđenih u čl. 353. st. 1. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijenom dijelu u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode žalbe tuženika te predlaže da sud drugog stupnja istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. U ovom stadiju postupka nesporno je trajanje bračne zajednice tužiteljice i tuženika, od 5. rujna 1987. do 2. studenog 2016. u kojoj je rođeno dvoje djece, da su stranke nakon sklapanja braka prvotno živjele kod roditelja tuženika u nusprostorijama u dvorišnom dijelu njihove kuće, da su tijekom braka, od proljeća 1988. pa nadalje, na kući koja je sada upisana kao vlasništvo tuženika, stranke izvodili radove i vršile ulaganja s time da su na istoj (prije ulaganja stranaka) bili izvedeni samo grubi radovi te je ista bila stavljena pod krov, da su stranke tijekom trajanja braka vršile ulaganja u predmetnu nekretninu i nakon što su uselili u istu te da je tuženik ostao u posjedu predmetne nekretnine nakon razvoda braka stranaka.

7. Pošavši od utvrđenja da su svi izvedeni radovi i ulaganja u predmetnu nekretninu, za koje tužiteljica tvrdi da isti predstavljaju bračnu stečevinu i zahtijeva isplatu, izvođeni za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, i to i u vrijeme važenja Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 51/89, 59/90 i 25/94 u daljnjem tekstu ZBPO) i u vrijeme važenja Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 116/07, 17/04,136/04, 107/07 u daljnjem tekstu ObZ), da je ukupna vrijednost uloženog rada i materijala koje su stranke uložile u predmetnu nekretninu u razdoblju od proljeća 1988. do 1. srpnja 1999. iznosila 96.949,23 kn, da je tužiteljica bila nezaposlena oko dvije godine nakon zaključenja braka s tuženikom a nakon toga da je cijelo vrijeme bila u radnom odnosu s time da je izvan radnog vremena obavljala frizerske usluge kod kuće ("na crno"), da je tuženik u vrijeme izvođenja radova do 1. srpnja 1999. bio zaposlen u K. B. te je još za mjesec dana rada u Njemačkoj ostvario tadašnjih 4.000 DEM, da je radio u fušu kod Ž. N., te je odrađivao i za one poslove koje je Ž. N. najvećim dijelom radio na predmetnoj nekretnini, da su primanja tuženika bila veća od primanja tužiteljice (u to vrijeme tužiteljica nije mogla zarađivati na crno obzirom na skrb o maloljetnoj djeci), da je tuženik podizao i kredite i kase uzajamne pomoći za kupnju materijala i plaćanja majstora, da je otac tužiteljice platio J. B. za radove na električnim instalacijama na način da mu je kupio motornu pilu Stihl, dok je otac tuženika od novca koji je dobivao prodajom svinja također sudjelovao na način da je kupio parket i platio majstore koji su ga postavljali, sud prvog stupnja utvrdio je da ulaganja stranka predstavljaju bračnu stečevinu stranaka te da je doprinos tužiteljice u razdoblju do 1. srpnja 1999. u stjecanju iste iznosio 30%, a doprinos tuženika 70%, s time da se tužiteljici se doprinos ubraja i vođenje brige o zajedničkoj maloljetnoj djeci te radovima u kućanstvu kao što su pranje, spremanje, peglanje, kuhanje i dr. pa je od iznosa 96.949,23 kn, sud tužiteljici priznao 30%, što iznosi 29.084,77 kn. Pošavši od daljnjih utvrđenja da je ukupna vrijednosti uloženog rada i materijala vezanih za radove koji su na predmetnoj nekretnini izvođeni nakon 1. srpnja 1999. pa do prestanka bračne zajednice a koji se odnose na izradu kapije, postavljanje kamena, postavljanje fasade na kuću, radove na stubištu i hodniku te radove u potkrovlju iznosila 45.981,80 kn, koja ulaganja predstavljaju bračnu stečevinu stranaka sud prvog stupnja je tužiteljici priznao, pozivom na odredbu čl. 249. st. 1. ObZ, s te osnove ½ tog iznosa, odnosno 22.990,90 kn, te posljedično navedenom utvrdio da s osnova imovine stečene za vrijeme trajanja braka između parničnih stranaka tužiteljici pripada iznos od 52.075,67 kn (29.084,77 kn + 22.990,90 kn) te naložio tuženiku da joj isti isplati sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Pošavši od daljnjeg utvrđenja da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice uštedile iznos od 9.523,15 kn, koliko je iznosilo stanje na tekućem računu tuženika kod P.B.Z. d.d. na dan 1. studenog 2016., sud prvog stupnja utvrdio je da navedeni iznos predstavlja bračnu stečevinu te je tužiteljici s te osnove dosudio iznos od 4.761,57 kn, koji iznos predstavlja polovicu ušteđenog iznosa.

9. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u pobijanom dijelu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju tuženik u svojoj žalbi.

10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi stranke navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Tako je sud pravilno utvrdio kada su stranke, u kojem obimu i u kojoj vrijednosti vršili ulaganja u predmetnu nekretninu, odnosno koji iznos ulaganja predstavlja njihovu bračnu stečevinu.

11. Tužiteljica žalbom osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o doprinosima stranaka u stjecanju bračne stečevine u razdoblju do 1999., dok tuženik ističe da je sud pogrešno utvrdio da među strankama nije bilo sporno da prilikom sklapanja braka stranke nisu imale značajnije posebne imovine iako iz iskaza stranaka proizlazi nesporno da je tuženik u to vrijeme već bio suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela te da mu je naknadno darovana druga polovica nekretnine.

12. Suprotno tvrdnjama tuženika, iz iskaza tužiteljice upravo proizlazi tvrdnja da stranke u trenutku sklapanja braka nisu imali znatnije imovine, dakle iz njenog iskaza ne proizlazi da bi eventualno tuženik u tom trenutku bio suvlasnik nekretnine u koju su ulagali. Suprotno ne proizlazi niti iz iskaza tuženika koji je decidirano u svom iskazu naveo da mu je otac predmetnu nekretninu darovao u cijelosti ugovorom o darovanju 1997. godine bez navođenja da bi ista eventualno ranije bila u njegovom suvlasništvu odnosno da bi mu otac darovao drugi suvlasnički dio. Posljedično navedenom ne stoji niti žalbeni navod da bi zbog zanemarivanja činjenice da je on i prije darovanja 1997. bio suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela (koja činjenica ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza) došlo do pogrešnog utvrđenja o doprinosu ulaganja tužiteljice u razdoblju kada je na snazi bio ZBPO. Naime, prilikom utvrđivanja obima ulaganja stranaka sud prvog stupnja pravilno je pošao je od utvrđenja da su stranke u tom razdoblju ulagale u nekretninu roditelja tuženika a radi ostvarenja uvjeta upravo stanovanja tužiteljice i tuženika kao obitelji u kojim ulaganjima su im pomagali kako otac tuženika tako i otac tužiteljice.

13. Na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženiku od strane sada pokojih roditelja darovana predmetna nekretnina slijedom čega je on njihov singularni sukcesor a da je tužiteljica, koja je izvršila ulaganja u nekretninu sada vlasništvo tuženika i time povećala njegovu imovinu, ima pravo na naknadu za svoja ulaganja na temelju stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji bi se u ovom slučaju primjenjivao na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) od strane tuženika, pravilno je sud obvezao tuženika, koji je sada kao upisani vlasnik pasivno legitimiran (a ne eventualni ostali nasljednici iza pok. roditelja tuženika), temeljem pravila o vraćanju stečenog bez osnove, naložio tuženiku djelomično isplatu za period dok je nekretnina bila u vlasništvu roditelja tuženika a djelomično s osnova bračne stečevine.

14. Nadalje pravilnom primjenom odredbe čl. 287. st. 1. ZBPO prema kojoj se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine s time da u slučaju spora kod određivanja doprinosa bračnog druga u stjecanju zajedničke imovine ima u vidu ne samo osobni dohodak i zaradu svakog od bračnih drugova nego i pomoć jednog bračnog druga drugome, rad u domaćinstvu, briga oko odgoja i podizanja djece kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti konkretnog slučaja pravilno je utvrdio doprinos u ulaganju tužiteljice u predmetnu nekretninu u razdoblju do 1. srpnja 1999., dakle za vrijeme kada je na snazi bio ZBPO u omjeru od 30%, za koje utvrđenje je dao valjane i jasne razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, koji paušalnim žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u sumnju, a nakon toga, u smislu odredbi čl. 252. i čl. 253. st. 1. ObZ prema kojima postoji presumcija prema kojoj su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili, u omjeru od 50%, koji omjer stranke svojim žalbama niti ne osporavaju.

15. Kako su stranke utvrđena ulaganja prvotno u nekretninu roditelja tuženika a koja je kasnije i darovana tuženiku upravo radi ostvarenja uvjeta stanovanja tužiteljice i tuženika i njihove obitelji a kako u smislu odredbe čl. 235. ZOO (koja je identična odredbi čl. 381. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01) zastarijevanje na teče između bračnih drugova, zastarni rok za utuženo potraživanje tužiteljice po osnovi stečenog bez osnove počeo je teći tek od trenutka prestanka bračne zajednice stranaka (2016.) pa imajući u vidu da je tužiteljica ovaj postupak pokrenula 2018. niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

16. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbe tužiteljice i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

17. I odluka o troškovima postupka pravilna je i donesena uvažavajući sve okolnosti slučaja i ishod parnice.

U Zagrebu 29. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Feuš, v.r.