Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-101/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Vladimiru Šestaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Đ. iz P., ... OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u I., ..., protiv tuženika S. o. d. d. – P. H., Z., (G. Z.), ..., OIB: ..., kao pravnog slijednika tuženika V. o. d. d. Z., ..., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: Pn- 57/2020-28 od 6. prosinca 2021., 29. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: Pn- 57/2020-28 od 6. prosinca 2021.:

-potvrđuje u točki I. izreke, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu 17.010,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2021. do isplate;

-preinačuje u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2021. do isplate tako da se u tom dijelu odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

II. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U izreci citiranom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 14.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. svibnja 2012. do isplate (točka I. izreke), te mu u istom roku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 17.760,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 6. prosinca 2021. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik po punomoćniku zbog bitnih povreda odredaba parnično postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete uzrokovane ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi od 9. listopada 2011. u kojoj je sudjelovao kao vozač motocikla.

6. Nije u pravu žalitelj kada postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka nalazi u tomu što je prvostupanjski sud njegov procesno-pravni prigovor radi prijeboja tražbina stranaka ocijenio nedopuštenim. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik prigovor radi prijeboja dospjele tražbine koju ima prema tužitelju po pravomoćnoj sudskoj odluci (rješenje Pnš-248/12 od 15. srpnja 2014.) u iznosu od 4.020,00 kn istaknuo u stadiju glavne rasprave u podnesku od 6. svibnja 2021. (list 111-112), pa polazeći od toga pozivom na odredbu čl. 288.a st. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) zaključuje da se radi o nedopuštenom procesno pravnom prigovoru i ne uzima ga u obzir pri odluci o glavnoj stvari. Tom je odredbom propisano da se na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, dok se materijalno pravni prigovori mogu isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice, niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a. Točna je žalbena tvrdnja tuženika da je njegova tražbina već utvrđena pravomoćnom sudskom presudom, no to je bez ikakva utjecaja na pravilnost primjene odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP-a jer tuženik nije istaknuo građanski materijalno pravni prigovor prijeboja, to jest nije dao tzv. kompenzacijsku izjavu da vrši prijeboj kada do prijeboja tražbina dolazi u času kad su se za to stekli uvjeti, već je stavio procesno pravni prigovor radi prijeboja tražbina kada prijeboj nastaje konstitutivnom sudskom odlukom (arg. iz čl. 333. st. 3. ZPP-a), pa je o dopuštenosti takvog prigovora prije ocjene njegove osnovanosti prvostupanjski sud bio dužan odlučiti kroz primjenu odredbe čl. 288.a st. 6. ZPP-a.

6.1. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu čl. 288.a st. 6. ZPP- a kada je tuženikov prigovor radi prijeboja ocijenio nedopuštenim, pa posljedično tomu nije počinio ni bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju žalitelj neosnovano aludira navodima o nepravilnoj primjeni te odredbe, a povrh toga sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude i u postupku koji je tome prethodio nije počinio ni neku drugu bitnu procesnu povredu na koju žalba ne ukazuje, a na čije se postojanje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Neosnovano žalitelj osporava i pravilnost na utvrđenoj dinamici prometne nezgode zasnovanoj ocjeni o isključivoj odgovornosti njegova osiguranika za nastanak prometne nezgode. Naime, u postupku je na temelju nalaza i mišljenja prometno- tehničkog vještaka V. U. utvrđeno da se kritične zgode osobno vozilo tuženikova osiguranika marke „VW Passat“ kretalo unazad iz pravca sjevera prema jugu, odnosno s prilaznog kolnika kbr. 40 ... ulice prema ... cesti s tri prometne trake brzinom od 5-10 km/h, da se tužitelj upravljajući motociklom „Suzuki“ kretao srednjom prometnom trakom ... ceste iz smjera istoka u pravcu zapada brzinom oko 55 km/h, te da je tužitelj intenzivnim kočenjem reagirao u trenutku kada je osobno vozilo tuženikova osiguranika zadnjim krajem zauzelo 1,00 do 1,50 m sjeverne – krajnje desne prometne trake i da bi se motocikl zaustavio prije mjesta sraza da se kretao brzinom od 47,6 km/h ili manjom, odnosno da bi se zaustavio do mjesta sraza i pri brzini kretanja oko 64,4 km/h da je tužitelj reagirao kočenjem istovremeno kada se osobno vozilo uključuje na kolnik.

8. U pravu je žalitelj kako iz nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka proizlazi da je tužitelj mogao reagirati kočenjem i 2 sekunde ranije, te da bi i u tom slučaju nezgoda bila izbjegnuta. Međutim, nije u pravu kada tvrdi kako se radi o zakašnjeloj reakciji koja tužitelja čini isključivo odgovornim za nastanak prometne nezgode. Naime, u situaciji kada se vozilo osiguranika tuženika svojim zadnjim krajem uključuje na .... cestu i to na krajnje desnu prometnu traku, tada to vozilo još ne predstavlja opasnost za tužitelja koji se u tom trenutku kreće iza njega srednjom prometnom trakom .... ceste, pa shodno tomu nema ni opravdanih razloga da tužitelj već u tom trenutku poduzima radnju intenzivnog kočenja. On to čini u trenutku kad vozilo osiguranika tuženika svojim kretanjem za njega predstavlja opasnost u prometu, to jest u trenutku kao je ono prema nalazu prometno-tehničkog vještaka svojim zadnjim krajem zauzelo 1 do 1,5 m krajnje desne prometne trake i nastavilo kretanje unazad prema središnjoj prometnoj traci kojom se kretao tužitelj, a u kojoj je prema priloženom situacijskom planu vještaka (list 53) i došlo do naleta motocikla na stražnji desni dio osobnog automobila.

8.1. Prema tome, tužitelj je na uočenu opasnost u prometu pravodobno reagirao poduzimanjem radnje intenzivna kočenja, pa kako se u tom trenutku kretao dopuštenom brzinom kretanja od oko 55 km/h (brzina ograničena na 60 km/h), a nalet na stražnji kraj vozila bi izbjegao pri brzini kretanja od 47,6 km/h i manjom, pravilnom se ukazuje ocjena suda prvog stupnja o nepostojanju suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja.

9. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi kako on ne osporava pravilnost utvrđene visine naknade neimovinske štete u iznosu 11.000,00 kn (pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) i naknade imovinske štete u iznosu 3.000,00 kn (uništena odjeća i obuća, troškovi liječenje, tuđa pomoć i njega), već upire na isključivu odgovornost tužitelja, a i po ocjeni ovoga suda drugog stupnja prvostupanjski je sud pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade i imovinske štete pravilno primijenio odredbe čl. 1100. u vezi čl. 19. i čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) na koje se pozvao u obrazloženju presude, pa je time u odluci o glavnoj stvari pravilno primijenjeno materijalno pravo. Jednako tako, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i u pogledu sporednog dijela tužbenog zahtjeva – tijeka i stope zakonske zatezne kamate. Doduše, odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05., 36/09., 75/09.) na koju se poziva prvostupanjski sud propisano je pravo oštećenika na isplatu kamata od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. To znači da tužitelju u skladu s tom zakonskom odredbom pripada pravo na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos počevši od 30. travnja 2012. kada je pravnom predniku tuženika podnio odštetni zahtjev. On je tužbenim zahtjevom iz tužbe, ali i podneska od 13. srpnja 2021. (list 135-137), potraživao isplatu zatezne kamate upravo počevši od 30. travnja 2012., no sud prvog stupnja dosudio mu je zateznu kamatu počevši od 1. svibnja 2012., a da pritom nije odbio dio zahtjeva kojim se zatezna kamata potražuje od 30. travnja 2012. Dakle, nije odlučio o dijelu sporedna zahtjeva tužitelja za isplatom zatezne kamate počevši od 30. travnja 2012., no kako stranke nisu u roku od 15 dana od primitka presude predložile donošenje dopunske presude, to je primjenom zakonske presumpcije iz čl. 339. st. 2. ZPP-a tužba u tom dijelu povučena.

10. Zbog svega prethodno navedenoga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu u odnosu na odluku o glavnoj stvari iz točke I. izreke i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

11. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima parničnog postupka, te s tim u vezi pravilnost primijenjena materijalna prava iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

11.1. Točna je žalbena tvrdnja da sud prvog stupnja pri ocjeni uspjeha stranaka u sporu nije uzeo u obzir da je tužitelj tijekom postupka djelomično snizio tužbeni zahtjev s tužbom zatraženih 16.000,00 kn na iznos od 14.000,00 kn koji mu je pobijanom presudom i dosuđen, dakle, nije uzeo u obzir da je tuženik uspio u sporu u odnosu na sniženi dio zahtjeva, iako sniženje zahtjeva ima značaj djelomična povlačenja tužbe. No, taj propust suda nije utjecao na pravilnost odluke o parničnim troškovima. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu osporio kako osnovu, tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osporenu osnovu zahtjeva u cijelosti uspio u parnici, dočim je djelomično uspio u odnosu na visinu zahtjeva s obzirom da je djelomično povukao tužbu za iznos od 2.000,00 kn, a da to povlačenje nije bilo rezultat tuženikova djelomična udovoljenja tužbenom zahtjevu nakon podnošenja tužbe, pa je u odnosu na visinu zahtjeva tužitelj uspio u omjeru od 88% (14.000,00 kn : 16.000,00 kn).

11.2. Prema tome, tužitelj je kroz primjenu kvalitativna i kvantitativna kriterija uspio u sporu u omjeru od 94%, što pak upućuje na zaključak da on u sporu nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, pa kako u odnosu na taj dio zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to se u konačnici i kroz primjenu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a pravilnom ukazuje ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik dužan tužitelju u cijelosti nadoknaditi uzrokovane parnične troškove.

12. Nije u pravu žalitelj ni kada osporava pravilnost tužitelju odmjerenih troškova zastupanja po odvjetniku koji se odnose na priznatu nagradu za pristup punomoćnika tužitelja na ročišta održana 13. rujna 2016., 15. ožujka 2017., 9. lipnja 2017. i 10. svibnja 2017. Naime, iz zapisnika sastavljenih povodom tih ročišta proizlazi kako se protivno pogrešnoj žaliteljevoj interpretaciji ne radi o ročištima na kojima se raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima, već se raspravljalo o glavnoj stvari s obzirom da je tužitelj predložio, a sud odredio provođenje prometno-tehničkog vještačenja i da je izvršen uvid u pribavljeni prekršajni spis (ročište 13. rujna 2016. - list 40); da se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka (ročište 15. ožujka 2017. - list 59); da su se stranke suglasile da se predmet proslijedi na vještačenje medicinskim vještacima – neurokirurgu i ortopedu, te da neurokirurg izvrši procjenu pretrpljena straha (ročište 9. lipnja 2017. - list 65), dok ročište s nadnevkom 10. svibnja 2017. nije održano, već s nadnevkom 4. svibnja 2017. na kojem se tužitelj očitovao na dopunu pisana nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka (list 64). Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa) kada je kraj vrijednosti predmeta spora tužitelju priznao trošak na ime nagrade odvjetniku za zastupanje na tim ročištima u iznosu 1.000,00 kn za svaki pristup.

12.1. Međutim, osnovana je žalbena tvrdnja kako je prvostupanjski sud tužitelju pogrešno priznao trošak na ime nagrade za sastav obrazložena podneska od 30. srpnja 2021. (list 148-152) u iznosu od 1.000,00 kn. To stoga što se kraj njegova sadržaja (očitovanje tužitelja na podnesak tuženika od 23. srpnja 2021.) ne radi o podnesku koji ulazi u krug podnesaka navedenih u Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već o podnesku iz kategorije ostalih obrazloženih podnesaka za koje prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife odvjetniku pripada 25% nagrade, pa uz pravilnu primjenu Tarife tužitelju kraj vrijednosti predmeta spora za taj podnesak pripada trošak na ime nagrade za sastav u iznosu 250,00 kn. Prema tome, tužitelju je pogrešnom primjenom Tarife za sastav tog podneska umjesto iznosa od 250,00 kn neosnovano priznat iznos od 1.000,00 kn, što znači da mu je u konačnici neosnovano priznat iznos od 750,00 kn, pa je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Kada se priznati troškovi tužitelja u iznosu 17.760,00 kn umanje za neosnovano priznati iznos od 750,00 kn, tada pravilno odmjereni potrebni troškovi tužitelja na koje ima pravo na temelju čl. 154. st. 5. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a iznose 17.010,00 kn. 14. Slijedom prethodno navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika djelomično prihvatiti u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke, pa na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično potvrditi i preinačiti presudu u točki II. izreke na način pobliže opisan u izreci ove presude.

15. Neosnovanim je ocijenjen zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe jer je on u žalbenom postupku samo djelomično uspio, i to samo u odnosu na visinu troškova parničnog postupka.

15.1. Naime, prema odredbi čl. 35. ZPP-a vrijednost predmeta spora čini samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se parnični troškovi i kamate ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, pa okolnost da je pobijana presuda djelomično preinačena samo u pogledu odluke o visini troškova parničnog postupka nema u smislu odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a za posljedicu obvezu tužitelja da tuženiku nadoknadi zahtijevani trošak žalbe.

16. Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.

Bjelovar, 29. ožujka 2022.

Sudac

Vladimir Šestak, v.r.