REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1917/21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku u pravnoj stvari tužiteljice K. J. iz S., O.: …,

zastupana po pun. iz O. L. i V., O. iz S., protiv tužene R.

H. zastupane po O. u S., radi isplate,

nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 10.02.2020. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. D. odvj. u S. i zz tuženika M. P., na ročištu za objavu 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 208.629,12 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka kako slijedi:

- 3.259,83 kn od 12.03.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.07.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.08.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.09.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.10.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.11.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.12.2015.,

- 3.259,83 kn od 12.01.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.02.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.03.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.07.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.08.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.09.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.10.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.11.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.12.2016.,

- 3.259,83 kn od 12.01.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.02.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.03.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.07.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.08.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.09.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.10.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.11.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.12.2017.,

- 3.259,83 kn od 12.01.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.02.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.03.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.07.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.08.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.09.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.10.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.11.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.12.2018.,

- 3.259,83 kn od 12.01.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.02.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.03.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.07.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.08.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.09.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.10.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.11.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.12.2019.,

- 3.259,83 kn od 12.01.2020.,

- 3.259,83 kn od 12.02.2020.,

- 3.259,83 kn od 12.03.2020.,

- 3.259,83 kn od 12.04.2020.,

- 3.259,83 kn od 12.05.2020.,

- 3.259,83 kn od 12.06.2020

pa do isplate.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove ovog postupa u iznosu od 67.500,00 kn uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 26. listopada 2020. pa do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 07. rujna 2018. tužiteljica je navela da je vlasnica stana u S., anagrafske oznake …, koji je u

zemljišnoj knjizi za K.O. S., Z.U.19519 označen kao 3.etaža 76/1007 dijela, u naravi stan broj 2, u prizemlju, ukupne površine 75,81 m2, koji se sastoji od kuhinje, 2 sobe, hodnika, blagovaonice, kupaonice + WC-a i dnevnog boravka . Da je predmetni stan stekla je pok. majka tužiteljice u postupku povrata imovine oduzete njezinom pokojnom ocu, sve temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Pok. majka tužiteljice predmetni stan je tužiteljici darovala Ugovorom o darovanju od 30.travnja 1998.godine. U predmetnom stanu stanuje zaštićeni najmoprimac G. M. sa svojom obitelji. Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen je između M. Č., pok. majke tužiteljice i K. M. prednice današnjeg zaštićenog najmoprimca G. M..

Također je određeno da povlašteni najmoprimac plaća naknadu po ugovoru i to sukladno obračunatoj mjesečnoj cijeni za predmetni stan u visini 115,00 kn. Tužiteljica kao vlasnik predmetnog stana na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade od stjecanja prava vlasništva do danas plaća. Pored toga tužiteljica kao vlasnik i najmodavac temeljem zakonskih odredbi obvezan je održavati predmetni stan i zajedničke dijelove zgrade te održavati stan u stanju podobnom za stanovanje. Zaštićena najamnina za predmetni stan je barem 30 puta manja od tržišne najamnine koju tužitelj ne može a niti će moći naplatiti. Istovremeno, tržišna vrijednost stana je značajno umanjena radi gore navedenog. Tužiteljica sukladno odredbama Zakona o najmu stanova nije imala nikakav utjecaj na sklapanje Ugovora o najmu, na sam sadržaj ugovora o još manje na iznos najamnine. S obzirom na odredbe Zakona o najmu stanova koje se odnose na razloge za otkaz ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu realno je za očekivati da tužitelj, kao ni njegovi prednici, za života neće ući u posjed predmetnog stana. Ovo posebno kada se ima u vidu da će po smrti G. M. prava i obveze iz istog prijeći na njegovu djecu. Tužiteljica da trpi štetu koja se ogleda u razlici između tržišne najamnine koji bi ona mogao ostvariti za predmetni stan i zaštićene najamnine. Tužitelj drži da tržišna najamnina za predmetni stan iznosi 4.000,00 kn. Tužiteljica podredno drži da je tužena povrijedila njegova vlasnička prava te da on radi te povrede učinjene od strane tužene trpi štetu te drži kako bi najmanji iznos pravične novčane naknade za ograničenje njegovih vlasničkih prava iznosi 15,00 kn po m2 stambene površine tog stana mjesečno što bi za cijeli stan od trenutka stjecanja prava vlasništva tužitelja iznosilo 282.013,20 kn. Tužiteljica se sukladno čl.186 a. Zakona o parničnom postupku prije utuženja obrat a nadležnom ODO i to sa dva zahtjeva, prvim za isplatu razlike

između zaštićene i primjerene najamnine, a drugim sa zahtjevom za isplatu razlike između zaštićene i tržišne najamnine. Oba zahtjeva tužiteljice smatrana su neosnovanim.

2.U svom odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 25. veljače 2019. ZZ tuženika je naveo kako osporava predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, predlaže isti odbiti uz nadoknadu tuženoj parničnog troška. Prvenstveno se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije strani tužiteljice. Naime, tužiteljica sudu nije predočila zaključeni ugovor o darovanju koji da je zaključen s prednicom tužiteljice M. Č. , a isto tako ugovor o najmu ne sadrži zemljišnoknjižnu oznaku nekretnine, a izvadak iz zemljišne knjige ne sadrži anagrafsku oznaku nekretnine. Nadalje, ukoliko bi smo i prihvatili da bi tužiteljica bila aktivno legitimirana postavlja se pitanje kada je tužiteljica u ovom štetnom događaju saznala za štetnu radnju i štetnika? To je u svakom slučaju bilo već samim zaključivanjem Ugovora o darovanju, dakle 1998. iz čega proizlazi da je pravo tužiteljice zastarjelo. Naime, za napomenuti je da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ratificirana još 1997., kada je ista postala dio nacionalnog pravnog poretka, te je od tada počela nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između vrijednosti tržišne (primjerene) najamnine i ,,zaštićene“ najamnine koju bi vlasnici stanova ostvarili davanjem stana u najam da im vlasništvo nije bilo zakonom prekomjerno ograničeno. Iako je tuženoj poznato da po ovom pitanju postoji različita praksa Županijskih sudova u R. H. zakonski zastupnik tužene smatra logičnim zaključak da su donošenjem presude S. protiv R. H. tužiteljica kao

i drugi vlasnici stanova tek došli na ideju da bi i oni mogli tužiti R. H. za naknadu štete s pokušajem da eventualno uspiju u tim parnicama, a za samu štetnu radnju i štetnika saznali su daleko prije. Pored navedenog potrebno je naglasiti da se ovdje radi o povremenim tražbinama, zbog čega je bitno skrenuti pozornost na čl. 227. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji govori o zastati samog prava iz kojeg proistječu povremene tražbine. Tužiteljica je u ovom predmetu štetu počela trpjeti kao slijednik vlasnika stana danom zaključivanja darovnog ugovora sa zaštićenim najmodavcem, 30. travnja 1998. Stoga prema mišljenju ZZ tužene to bi bio dan od kada je tužiteljici pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva počela nastajati šteta s osnova izmakle koristi u visini razlike između tržišne (primjerene) vrijednosti najamnine te ,,zaštićene“ najamnine. Budući da ista nije pokretala postupak protiv R. H. unazad 5 godina od dana zaključivanja spomenutog darovnog ugovora istoj je zastarjelo i samo pravo potraživati naknadu štete sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima što bi značilo gubitak prava zahtijevati i buduća povremena davanja i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. U korist navedenog tumačenja govori i stajalište Vrhovnog suda R. H. u odluci Rev X-1001/2012 od 12. veljače 2013. Rev X101/2017 od 28. lipnja 2017. kao i odluke Županijskog suda u Sisku poslovnog broja Gž192/18 od 8. ožujka 2018, a prema kojima je potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu odredbe čl. 226. i čl. 227. Zakona o obveznim odnosima. U svakom slučaju tužiteljica je još puno ranije nego što je donesena presuda S. protiv R. H. imala saznanja o činjenicama zbog kojih sada tvrdi da trpi štetu. Nadalje, čak i bez obzira na istaknuti i argumentirani prigovor zastare potraživanja, ovdje se postavlja pitanje trpi li uopće tužiteljica štetu, te čime dokazuje da je bila primorana primati samo ,,zaštićenu“ najamninu od ,,zaštićenog najmoprimca", zatim je li kao novi vlasnik stana uopće zaključila ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem itd. Naime, činjenica je da je tužiteljica u konkretnom slučaju stan stekla Ugovorom o darovanju od vlasnika stana. Dajući nekretninu u takvom statusu darovatelj se zasigurno htio riješiti prekomjernog tereta, zbog minimalnog iznosa najamnine zbog kojeg eventualno nije mogao pokrivati sve troškove vezane uz tu nekretninu, a koji izviru iz vlasništva. Međutim obdarenik ovdje tužiteljica nije bila prisiljena niti to ičim dokazuje takvu nekretninu prihvati kao dar. Prihvaćajući je i pored minimalnog iznosa najamnine u svakom je slučaju u tome Vidjela priliku za ostvarivanjem određene novčane koristi, budući se pretpostavljalo da će doći do izmjene Zakona o najmu stanova na način da će ipak u jednom trenutku moći stupiti u posjed

stana i ostvarivati koristi u visini tržišne vrijednosti najamnine. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva zakonski zastupnik tužene apsolutno osporava visinu tužbenog zahtjeva postavljenu u glavnom tužbenom zahtjevu. a također i visinu postavljenu podrednim tužbenim zahtjevom. Prije svega niti presuda S. protiv R. H. ne govori o tržišnoj nego o primjerenoj najamnini. Pored toga ES

za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određenje mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu koristi od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste. Dakle E. je sud za ljudska prava postavio gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva. Kada navedeno dovedemo u korelaciju s čl. 16. Ustava RH kojim se dopušta ograničenje prava vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba tada bi svako drugo tumačenje zapravo predstavljalo negiranje Ustavnog prava iz čl. 16. U. R. i u samim presudama ES i to prvenstveno S. i dr. protiv R. H. E. sud govori o

odgovarajućoj najamnini od koje se ima oduzeti ostvareni iznos zaštićene najamnine. Dakle, tužiteljima u ovim predmetima nije dosuđena razlika između gotovo ukupne visine tržišne najamnine umanjeno za ostvarenu zaštićenu najamninu.

3.U tijeku postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao zemljišno knjižni izvadak za predmetne nekretnine, Ugovor o najmu stana od 28. svibnja 1998., zahtjev tužitelja tuženiku, odgovor tuženika tužitelju od 29. ožujka 2018., podaci PU, Ugovor o darovanju od 30. travnja 1998., Ugovor o diobi od 26.

travnja 2006., iskaz svjedoka M. J., iskaz tužiteljice K. J..

4.Stranke su popisale parnični trošak.

5.Zahtjev tužitelja je osnovan.

6.U svom iskazu svjedok M. J. je naveo da je njegova supruga K. J. U. o darovanju iz 1998. g dobila u vlasništvo predmetni stan. Ugovor o darovanju je zaključen između pok. majke tužiteljice M. Č. i njegove supruge, tužiteljice K. J.. Naveo je da iza smrti pok. M. Č. je vođen Ostavinski

postupak, a jedini nasljednik iza nje je bila njegova supruga K.. Da se predmetni stan nalazi na adresi … na prizemlju, u naravi stan br. II.

Također je naveo i to da je zaključen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između pok. M. Č., majke tužiteljice i K. M., također pokojne.

Stan da sada koristi zaštićeni najmoprimac G. M., koji je sin pok. K. M..

G. M. da plaća na ime zaštićene najamnine iznos od 115 ili 116 kn mjesečno. Naveo je da njegova supruga plaća pričuvu, također u tom iznosu za predmetni stan. Da je stan bio konfisciran, te je u postupku povrata vraćen u vlasništvo pok. M. Č., majki tužiteljice.

7.U svom iskazu tužiteljica K. J. je navela da je njena pok. majka M. Č., stekla pravo vlasništva predmetnog stana na način da je u postupku povrata njoj vraćeno u cijelosti vlasništvo kuća na adresi …, i ima ukupno 9 stanova. To da je njenoj vraćeno 1997. Navela je da je njena majka M. Č. je 1998 sa svim dotadašnjim nositeljima stanarskog prava odnosno zaštićenim najmoprimcima zaključila Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Takav isti Ugovor je zaključila i sa K. M., a vezano za predmetni stan u prizemlju u to stan br. II. Kao korisnik stana je označen i njen sin G. M.. Navela je da nakon smrti pok. K. M. stan je nastavio koristiti G. M.. Da te iste godine ona zaključuje Ugovor o darovanju sa njenom majkom, gdje njoj njena majka daruje predmetni stan. Da je vođen Ostavinski postupak iza smrti njene majke i da je ona jedini nasljednik. Navela je kako njena majka nije imala drugih nasljednika. G. M. da plaća zaštićenu najamninu od 115 kn mjesečno, ona da plaža pričuvu za predmetni stan od 116 kn.

8.Ono što tužitelj potražuje u ovom postupku od tuženika predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete koja u biti predstavlja razliku između minimalne tržišne najamnine koju bi kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od zaštićenog najmoprimca, a za utuženi period, dakle, sam tužitelj ističe pravni osnov naknade štete. U biti bi to bila naknada štete koju bi mu, prema stavu tužitelja, tuženik nanio primjenom odredbi Zakona o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06), kod donošenja citiranih presuda. Tužitelj odgovornim za plaćanje zatražene razlike drži tuženika.

9.Temeljem odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP) pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. U konkretnom slučaju da je jasno kako je tužitelju protivnoj citiranoj odredbi onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja mu zakon omogućuje. Prvostupanjski sud da pogrešno smatra da ne postoji niti jedan valjan pravni temelj po kojem bi tužitelj ostvario takvo pravo, a da pri tome zanemaruje i ovu zakonsku odredbu, ali i čl.46. Konvencije ES za ljudska prava u S. u

predmetu S. protiv RH vođen pod brojem 12027/10, da se jasno navodi da postoji razvidno ograničenje vlasničkih prava vlasnika nekretnina koja su ograničena odlukom države prema odredbama Zakona o najmu i da bi vlasnici nekretnina koja su ograničena u raspolaganju vlasničkim ovlastima pripala pravična naknada, a u ovom slučaju da je to ona razlika koju bi tužitelj mogao ostvariti iznajmljivanjem stana po realnoj tržišnoj vrijednosti. Dakle, zahtjev tužitelja bi prema drugostupanjskom sudu bio osnovan, međutim, što se tiče visine, drugostupanjski sud upućuje ovaj sud da je potrebno provesti vještačenje i utvrđenje izgleda stana i stvarne visine najamnine koju bi tužitelj mogao ostvariti.

10.Za navesti je da je, nakon donošenja drugostupanjskog ukidnog rješenja, u nastavku postupka, tužitelj naveo (i priložio sudsku praksu u tom pravcu) da nije potrebno provesti dokaz vještačenjem stanja stana po sudskom vještaku za graditeljstvo, da bi taj dokaz trebalo izvesti jedino kada bi tužitelj tražio veći iznos od onoga prosječnog na tržištu, dakle, u ovom slučaju da je i visina utvrđena i potkrijepljena dokazima.

11.Tuženik ne predlaže provođenje dokaza vještačenjem stanja stana i visine najamnine koja bi se mogla za isti ostvariti na tržištu, ističe prigovor zastare samog prava jer je Konvencija ratificirana 5.studenog 1997.godine, a tužba da je podnesena 2015.godine.

12.Dakle, radnja tuženika, točnije rečeno, propust istog, zbog kojeg tužitelj trpi štetu, jest u tome da tuženik od ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a koja čini sastavni dio pravnog poretka RH, nije poduzeo ništa da uskladi Zakon o najmu stanova sa istom, što je utvrđeno i presudom ES za ljudska prava u predmetu S. protiv RH (presuda br.12027/10 od 10.srpnja 2014.godine). U obrazloženju ove odluke se navodi da je temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije onaj koji se tiče samog zakonodavstva i da se utvrđenja suda protežu izvan pojedinačnog interesa podnositelja, da sud smatra da bi tuženik trebao poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine i općeg interesa zajednice – uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju – u skladu sa načelima zaštite vlasničkih prava prema Konvenciji.

13.Ovaj sud drži da je tuženik počinio spram tužitelja protupravnu štetnu radnju i time što je propustio i nakon donošenja presude S. protiv RH (a i prije toga, od ratifikacije Konvencije), urediti status najmodavaca spram zaštićenih najmoprimaca, na način da se osigura ravnoteža, koja je na štetu najmoprimaca narušena postupanjem, odnosno ne postupanjem tuženika, suprotno ratificiranoj Konvenciji. Utvrđeno postojanje povrede čl.1. Protokola I Konvencije je dokaz da je propust države na štetu najmodavaca postojao i prije donošenja presude u predmetu S. protiv RH. Dakle,tuženik temeljem odredbe čl. 1045.st.1. u svezi sa čl.8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 8 125/11, dalje: ZOO) treba tužitelju naknaditi štetu koju isti trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju tuženikova propisa kojeg tuženik nije na odgovarajući način uskladio sa ljudskim pravom na mirno uživanje vlasništva i uostalom, ratificiranom Konvencijom.

14.Za navesti je da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba o zastari samog prava, koju propisuje čl. 227. ZOO-a, ovo potraživanje naknade štete nije potraživanje iz ovog članka, jer se ne radi o povremenim tražbinama. Radi se o potraživanju naknade štete koju tužitelj trpi iskazanoj samo u mjesečnim iznosima, pa se u ovom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok, dakle, nije došlo do primjene odredbe čl.227. ZOO-a, nego treba utvrditi je li došlo do zastare kojeg od mjesečnih iznosa koji tvore glavnicu. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenih doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, temeljem odredbe čl.230. ZOO-a. Tužba u ovom predmetu podnesena je dana 8.lipnja 2015.godine, zahtjev je tuženiku podnesen prije podnošenja tužbe, u mirnom postupku, kako iznosi iz zahtjeva i tužbe nisu istovjetni, te kako se ne radi o istom vremenskom periodu, sud drži da je upravo podnošenjem tužbe sudu tužitelj prekinuo zastaru određenih mjesečnih iznosa, jer to drži zahtjevom tužitelju za plaćanje naknade štete. Naknadu razlike najamnine za određeni mjesec tužitelj potražuje od petog u slijedećem mjesecu za iznos iz prethodnog mjeseca, dakle, kako se primjenjuje trogodišnji zastarni rok za naknadu štete, a koji teče od saznanja za štetu i štetnika, to je za štetu tužitelj doznao u svakom pojedinom mjesecu kada mu je šteta nastala, kako se gleda period od tri godine prije podnošenja tužbe, to su potraživanja do svibnja 2012.godine (uključujući i taj mjesec) zastarjela, u ovom dijelu prigovor zastare potraživanja je osnovan. Dakle, prigovor nije osnovan za mjesece lipanj 2012.godine pa zaključno sa mjesecom – lipanj 2017.godine, ukupno 61 mjesec, pa kako tužitelju pripada naknada štete za svaki mjesec od 1.461,42 kn, to je ovaj iznos pomnožen sa 61, te je dobiven iznos od 89.146,62 kn, koliko u konačni tužitelju pripada od tuženika, međutim, na ovaj iznos glavnice tužitelju kamate ne pripadaju od kada ih je isti tražio na svaki pojedini iznos koji tvori glavnicu, nego od presuđenja jer je visina štete utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja, dakle, na iznos od 89.146,62 kn tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a. Za više zatraženi iznos glavnice od dosuđenog za vrijeme za koje nije nastupila zastara potraživanja, više zatražene kamate od dosuđenih na dosuđenu glavnicu, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan. Radi se o ukupnom iznosu od 46.881,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama, za koji je valjalo odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15.U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud u cijelosti poklanja vjeru podatcima dostavljenim od PU za stan iste površine i iste lokacije kao i gdje se nalazi predmetni stan.

16.Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno dostavljenim podacima PU, to se tužbeni zahtjev ukazuje u cijelosti osnovanim pa je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

17.Rješenjem Revd 3554/2020-2 od 31. ožujka 2021. dopušteno je podnošenje revizije zbog pitanja "1 (…) predstavlja li potraživanje s snova izmakle koristi tužitelja prema tuženiku u vidu razlike između primjerene vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine nastalu zbog ograni8čenja njegova prava vlasništva na predmetnom stanu kojemu je ograničenje nametnuto ZNS-om budući da isti ne može raspolagati slobodno obzirom ds se u tom istom stanu nalazi osoba sa statusom zaštićenog najmoprimca povremenu tražbinu u smislu čl. 226. ZOO? 2. (…) nastavno na navedeno pitanje, zastarijeva li samo pravo iz kojeg proistječu privremene tražbine s obzirom da je od najstarije dospjele, a neispunjene tražbine proteklo više od pet godina, slijedom čega tužitelj gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno čl. 227. ZOO?"

18.Tužitiljeica je jedinu i isključivi nasljednik iza smrti svoje majke te je sasvim time jasno da je na takav način postala vlasnik naslijeđene imovine pa tako i ovog stana neovisno i o samom ugovoru o darovanju.

19.Takođe rje zaključak ovog suda da tuženik nije osporio na navedeni ugovor o darovanju pa nije osnovan prigovor promašene aktivne legitimacije.

20.Isti predmetni ugovor o darovanju sklopljen je isključivo iz razloga što je majka tužiteljice bila u starijoj životnoj dobi te nije mogla skrbiti o tekućim obvezama nekretnina pa je samo iz tog razloga vlasništvo prenijela tužiteljici koja je i svako jedina njena nasljednica te koja samim time zasigurno nije pristala na zaštićenog najmoprimca u tom stanu već samo preuzela obveze majke, a nekretnine bi joj svakako pripalo u vlasništvo.

21.Iz iskaza svjedoka G. M. bi proizlazilo da su njegov otac i majka uselili u stan 1968 g. da je prvo stanarsko prvo imao njegov otac a nakon toga njegova majka koja je stekla položaj zaštićenog najmoprimca. Isti je svjedok je naveo da je predmetni stan podesan za stanovanje i da u on njemu živi sam te da je predmetni u više navrata uređivao i održavao ga do dana s tako da je predmetni stan useljiv i pogodan za stanovanje i može se iznajmiti trećim osobama te da je stan održavao u održivom stanju. Isto tako je svjedok naveo da je ju stanu vršio bojadisarske radove neke preinake u kupatilu.

22.Sud u cjelosti poklanja vjeru iskazu svjedoka G. M. iz kojeg iskaza bi nedvojbeno proizlazilo da je predmetni stan useljiv i da se može iznajmljivati trećim osobama u vidu tržišne najamnine.

23.Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

24.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 500 bodova, pristupa na ročište od 02.04.2019., 22.05.2019., 28.01.2020., 30.06.2020., 21.09.2020., svako po 500 bodova, sastava podneska od 25.03.2018., 15.01.2020., 17.06.2020., 21.07.2020., svako po 500 bodova, odnosno ukupno 5000 bodova, što uz vrijednost boda s paušalom od 10,00 kn daje iznos od 5.000,00 kn koji iznos je uvećan na ime PDV-a 25%, odnosno 1.250,00 kn, te sudskih pristojbi presude 5.000,00 kn, pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 67.500,00 kn, koji iznos je i naveden u točki II. izreke ove presude.

U Splitu, 28. ožujka 2022.

S U D A C

Dragan Ramljak v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. ZZ tuženika