Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-298/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., OIB: ..., iz S., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ž. i p. iz Z., protiv tuženika A. S. A. d.o.o., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i p. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-1549/2016-60 od 21. prosinca 2021., u sjednici održanoj 28. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-1549/2016-60 od 21. prosinca 2021. u pobijanim dijelovima u točkama VII. i VIII. izreke, kojima su odbijeni njegovi tužbeni zahtjevi.
II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-1549/2016-60 od 21. prosinca 2021. u pobijanim dijelovima u točkama I., II. i IV. izreke, kojima su prihvaćani tužbeni zahtjevi tužitelja.
III. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki IX. izreke, presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 6 Pr-1549/2016-60 od 21. prosinca 2021., kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka, tako da se sudi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2021. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 90.810,00 kuna, odbija kao neosnovan."
IV. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 3. svibnja 2016. o otkazu tužiteljevog ugovora o radu od 31. srpnja 2013. te da radni odnos između tužitelja i tuženika nije prestao (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na rad na odgovarajuće radno mjesto u roku od 15 dana (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku da ga vrati na radno mjesto direktora prema ugovoru o radu od 31. srpnja 2013. (točka III. izreke). Ujedno je tom presudom naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.503.342,78 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, a kako je to navedeno u izreci presude (točka IV. izreke). Tom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 1.503.342,78 kn (točka V. izreke), kao što je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 29.625,00 kn tekuće od 06. kolovoza 2017. do 15. kolovoza 2017. (točka VI. izreke), te zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu na ime neisplaćene plaće u naravi isplati ukupno bruto 96.197,48 kn sa zatraženim kamatama (točka VII. izreke). Također je istom presudom odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu na ime otpremnine isplati iznos od bruto 175.873,80 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 6. svibnja 2016. do isplate, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da mu na ime neisplaćene plaće u otkaznom roku isplati iznos ukupno od bruto 118.500,00 kn sa zatraženim kamatama te na ime neisplaćene plaće u naravi u otkaznom roku isplati iznos ukupno od bruto 7.866,56 kn sa zatraženim kamatama (točka VIII. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 95.310,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2021. do isplate (točka IX. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos naknade parničnog troška od 95.310,00 kn tekuće od 15. lipnja 2016. do 20. prosinca 2021.
2. Protiv te presude žale se obje stranke.
2.1. Tužitelj je pobija u točkama VII. i VIII. izreke, kojima su odbijeni njegovi tužbeni zahtjevi, kao što je pobija i točku IX. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se preinači na način da se u prihvate tužbeni zahtjevi i ovom dijelu, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj je zatražio i troškove žalbenog postupka.
2.3. Tuženik je pobija u točkama I., II. i IV. izreke, kojima su prihvaćani tužbeni zahtjevi tužitelja (s time što pobija i točku III. izreke, ali kako istom nije prihvaćen tužbeni zahtjev, to nema pravni interes pobijati je iz razloga što je istom odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja), kao što pobija i točku IX. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinače na način da se odbiju tužbeni zahtjevi, podredno, da se ukine i predmet u to dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio i trošak žalbenog postupka.
2.4. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode tuženika kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije.
2.5. Žalba tužitelja nije osnovana.
2.6. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.
3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
3.2. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što žalitelji smatraju da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to oni čine.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika od 3. svibnja 2016. o otkazu tužiteljevog ugovora o radu i utvrđenje da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao te zahtjev za povratak na posao; zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi izgubljenu plaću za razdoblje od svibnja 2016. do rujna 2020. u ukupnom bruto iznosu od 1.503,342,78 kuna s pripadajućim kamatama; zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime neisplaćene plaće u naravi isplati iznos od 96.197,48 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama i zahtjev da mu tuženik na ime bonusa isplati iznos od 59.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.
4.1. Tužitelj je postavio i kumulirane tužbene zahtjeve, ako se utvrdi da prvi tužbeni zahtjev nije osnovan, kojima tako da zahtjeva da se naloži tuženiku da tužitelju na ime otpremnine isplati iznos od 175.873,80 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama; zahtjev da mu na ime neisplaćene plaće u otkaznom roku isplati ukupni iznos od 118.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama; zahtjev da mu tuženik na ime neisplaćene plaće u naravi u otkaznom roku isplati ukupni iznos od 7.866,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama i na ime bonusa iznos od 59.250,00 kn bruto sa zakonskim zateznim kamatama.
5. Među strankama nije sporno da je tuženik svojom odlukom o otkazu od 3. svibnja 2016. otkazao ugovor o radu tužitelju, da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke i da se tuženik nije očitova na taj zahtjev, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu, a sve kako je to propisano odredbama članka 133. stavkom 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR).
6. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi sljedeće odlučno činjenično stanje:
- da su 31. srpnja 2013. tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme,
- da je u članku 1. toga ugovora, utvrđeno kako je tužitelj kao radnik odlukom člana poslodavca od 28. lipnja 2013. imenovan direktorom društva A. S. A. d.o.o.,
- da su u članku 2. istog ugovora, ugovorena međusobna prava i obveze između radnika i poslodavca, a člankom 3. je ugovoreno kako će radnik na radnom mjestu direktora poslodavca obavljati slijedeće poslove: vođenje poslova i zastupanje poslodavca sukladno Zakonu o radu, Pravilniku o radu, Izjavi o osnivanju društva te internim propisima poslodavca, i da navedene poslove radnik obavlja kao rukovodeće osoblje, što znači da je ovlašten samostalno donositi odluke o organizaciji rada i poslovanju poslodavca.,
- da je člankom 15. ugovora o radu, ugovorena osnovna mjesečna bruto plaća radnika u iznosu od 29.625,00 kn, a člankom 16. ugovoreno je da radniku pripada i stimulativni dio plaće koji je varijabilan i ovisi o rezultatima rada radnika i o ukupnim rezultatima poslodavca u tekućoj godini,
- da je člankom 19. ugovoreno kako će se radniku staviti na raspolaganje službeni automobil koji može koristiti i privatno, a pojedinosti da su uređene posebnim ugovorom o korištenju službenog vozila,
- da iz odluke o otkazu ugovora o radu od 3. svibnja 2016., proizlazi kako je tuženik otkazao tužiteljev ugovor o radu od 31. srpnja 2013. za poslove direktora poslodavca,
- da je u članku 2. navedene odluke određeno kako ugovor o radu prestaje danom dostave odluke radniku,
- da se u obrazloženju odluke navodi kako je radnik grubo prekršio obveze iz ugovora od 31. srpnja 2013. na način što je odlučivao o podmirivanju punih iznosa računa izdanih od strane obrta A. R. i trgovačkog društva B. d.o.o. koji su pružali usluge tuženiku, znajući da računi nisu izdani u propisanoj formi, odnosno da iznosi pojedinih računa nisu točni jer stavke računa ne sadrže specifikaciju, zaračunate su usluge, a nije dokazano da su navedene usluge obavljene, jer da je obavljena druga usluga od dogovorene ili zaračunat veći opseg usluge od dogovorenog,
- da se u obrazloženju odluke navodi kako je radnik pisano upozoren od strane ovlaštenih osoba iz odjela za obračun isplata (L.) na neispravnost pojedinih računa ili iznosa istih, ali nije prigovorio takvim računima niti je odbio podmiriti takve račune, već je djelatnicima davao upute da ipak plate te račune, čime da je poslodavcu nanio materijalnu štetu i time je počinio grubu povredu obveze iz ugovora o radu,
- da se u odluci o otkazu navedi i da radnik nije postupio po uputi člana društva od 22. ožujka 2016., 04. travnja 2016. i 14. travnja 2016. u odnosu na vraćanje radnice gđe. B. na odjel obračun isplata; da je gđi. B. dao potrebna ovlaštenja za pristup kompjuterskim sistemima, ali ju nije vratio na odjel za obračun isplata niti joj je davao račune na provjeru i nije joj dodjeljivao poslove iz tog područja; da je radnik u svojstvu direktora društva bio obvezan voditi poslove i zastupati poslodavca u skladu s uputama poslodavca, ali da se on oglušio na obveze upute poslodavca vezane uz vođenje društva poslodavca; da je poslodavac 25. travnja 2016. donio odluku o opozivu radnika s mjesta direktora; da je radnik kod poslodavca obavljao isključivo poslove vođenja i zastupanja istog te da nema drugih radnih obveza i da je donošenjem odluke o opozivu radnika s mjesta direktora da je radnik izgubio pravo voditi poslove poslodavca i zastupati ga,
- da se također, u odluci o otkazu navodi kako se na člana uprave-direktora kao osobu koja je pojedinačno i samostalno ovlaštena voditi poslove poslodavca, ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu, pa da je radniku iz gore navedenih razloga ugovor o radu otkazan,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio direktor tuženika, a tuženik je imao partnere s kojima je surađivao i kojima je pružao usluge za koje su partneri tuženiku izdavali račune; da su takvi partneri bili su i obrt A. R. i trgovačko društvo B. koji su izdali račune koji su predmet odluke o otkazu; da je odlučivao o plaćanju tih računa, ali nije provjeravao jesu li izvršene usluge na koje se računi odnose niti sadrže li računi specifikaciju, već da su to provjeravale kolege iz računovodstva; da su ga kolegice iz računovodstva (B., D. i V.) upozorile da su računi navedeno obrta i trgovačkog društva izdani na veći iznos od vrijednosti usluge na koju se računi odnose; da je iskoristio svoje diskrecijsko pravo kao direktor i odlučio je da se ti računi plate jer je postojala opasnost da će isti obustaviti usluge i pokrenuti postupak ovrhe protiv tuženika; da je vezano za te račune iste reklamirao tim obrtima; da nakon reklamacije, računi nisu ispravljeni već da ih je tuženik platio temeljem njegovog naloga; da ga nakon plaćanja računa nitko nije upozorio zbog plaćanja istih već da je nakon toga opozvan s funkcije direktora i dobio je poziv na iznošene obrane; da je njegovo diskrecijsko pravo bilo određeno do iznosa do 2.500,00 EUR-a, računi iz odluke o otkazu da su bili izdani na iznos od 200,00 do 300,00 EUR-a svaki, a razlika koja je reklamirana da je bila znatno manja; da je gospođu B. vratio na odjel za obračun isplata na način da je ona radila i druge poslove; da je ona imala pristup računima i sistemu rada i mogla je vršiti provjeru računa; da su sporni računi plaćeni u ožujku 2016., a da je opozvan s funkcije direktora krajem travnja 2016., s time što nije osporavao odluku o opozivu s funkcije direktora,
- da iz iskaza svjedokinje A. V. koja je tijekom 2015. i 2016. radila kod tuženika na radnom mjestu voditeljice odjela za kadrovske i upravne poslove, proizlazi kako nema nikakvih saznanja o konkretnim razlozima zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu, i
- da u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelju, kod tuženika nije postojalo radničko vijeće i niti je djelovao sindikalni povjerenik.
7. U ovoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje, primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe ZR-a, kako je to zaključio prvostupanjski sud, ili opći propisi obveznog prava, tj. odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125711., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), kako to tvrdi tuženik. 8. Na temelju navedenog, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je ugovorom o radu od 31. srpnja 2013. koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, zasnovan radni odnos između tužitelja i tuženika u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZR-a, kojom je propisano da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Isto ako, pravilno je taj sud smatrao da su u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZR-a, jer su citiranim ugovorom o radu regulirana sva međusobna prava i obveze između tužitelja i tuženika kao radnika i poslodavca, a koja proizlaze iz zasnovanog radnog odnosa.
8.1. Naime, člankom 3. tog ugovora o radu (list 81. spisa), ugovoreno je između tužitelja i tuženika da će tužitelj na radnom mjestu direktora obavljati poslove vođenja poslova i zastupanja poslodavca, sukladno Zakonu o radu, Pravilniku o radu, Izjavi o osnivanju društva te internim propisima poslodavca, dok je člankom 10. istog ugovora, ugovoreno da mogu redovno ili izvanredno otkazati taj ugovor uz uvjete propisane Zakonom o radu i Pravilnikom o radu.
8.2. Dakle, iz navedenog proizlazi nedvojbeno utvrđenje da su tužitelj i tuženik kod sklapanja ugovora o radu, ugovorili da će tužitelj na svom radnom mjestu obavljati poslove sukladno Zakonu o radu i Pravilnikom o radu tuženika, kao što su ugovorili i da se isti može otkazati uz uvjete propisane Zakonom o radu i Pravilnikom o radu, a što sve ukazuje da neosnovano tuženik u žalbi ponavlja svoje tvrdnje da se u ovom slučaju na radno-pravni status tužitelja ne primjenjuju odredbe ZR-a, već opći propisi obveznog prava iz razloga što je obavljao poslove direktora tuženika.
8.3. Odredbom članka 4. stavkom 3. ZR-a, propisano je da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, dok prema stavku 4., na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini.
8.4. Iz citiranih odredbi proizlazi da se primjena ZR-a, ne odnosi na fizičke osobe koje su prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizičke osobe koje su u drugom svojstvu prema posebnom zakonu pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštene voditi poslove poslodavca.
9. S obzirom na nedvojbeno utvrđenje prvostupanjskog suda u ovom slučaju, i to da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove direktora temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme u kojem se pozivaju na primjenu odredbi ZR-a i da je tužitelj te poslove više od mjesec dana obavljao prije nego što je sklopio ugovor o radu, a kako tuženik nije dokazao da je tužitelj navedene poslove obavljao prema propisu o trgovačkim društvima kao član uprave ili izvršni direktor niti kao fizička osoba u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, odnosno temeljem odredbi Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13., 110/15.), ponovno se ističe da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se na otkaz tužiteljevog ugovora o radu primjenjuju odredbe ZR-a, koje reguliraju otkaz jer su i to tužitelj i tuženik kao stranke ugovora o radu, ugovorile.
10. Također je pravilno prvostupanjski sud zaključio (iako tuženik u odluci o otkazu od 3. svibnja 2016. nije naveo o kakvoj vrsti otkaza se radi), da ta odluka predstavlja izvanredni otkaz, jer je u članku 2. odluke o otkazu navedeno da ugovor o radu prestaje danom dostave odluke tužitelju (nije tužitelju priznato pravo na otkazni rok), kao i iz razloga što je tuženik prije donošenja odluke o otkazu, tužitelju 27. travnja 2016. uputio poziv na iznošenje obrane, u kojem je navedeno da se poziv na iznošenje obrane upućuje pod prijetnjom izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, dakle, sam se tuženik poziva na izvanredno otkazivanje ugovora o radu.
11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud smatrao da opoziv tužitelja s dužnosti direktora od 25. travnja 2016., a iz razloga koji su navedeni u odluci o otkazu ne predstavljaju opravdane razloge za izvanredni otkaz u smislu odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a.
12. Prema odredbi članka 116. stavka 1. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dok se prema stavku 2. toga članka, ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
12. 1. Teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZR-a, a o čemu je riječ u ovom slučaju.
13. Budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik tijekom postupka nijednim dokazom nije dokazao da je tužitelj prekršio obveze iz ugovora o radu na način opisan u odluci o otkazu od 3. svibnja 2016., niti je u tom smislu predložio izvođenje dokaza, s time što je predložio saslušanje direktorice tuženika Tanje Jakić na okolnost razloga za donošenje odluke o otkazu (koja je i potpisala odluku o otkazu), ali je tijekom tuženik naveo da ne predlaže njezino saslušanje u svojstvu svjedokinje, to je pravilno postupio taj sud kada je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena i da radni odnos tužitelju nije prestao i kada je naložio da se tužitelj vrati na posao kod tuženika jer tuženik nije dokazao opravdane razloge za otkaz.
13.1. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj opozvan s dužnosti direktora, a koji opoziv nije osporavao (s time što se navodi da iz sadržaja članka 1. ugovora o radu od 31. srpnja 2013., proizlazi kako je tim člankom samo konstatirano da je odlukom poslodavca od 28. lipnja 2013. tužitelj kao radnik imenovan direktorom tuženika, dok je člankom 2. i 3., ugovoreno koje će poslove obavljati), to je pravilno sud zaključio da je tuženik kao poslodavac dužan tužitelja vratiti na poslove koji prema svojem sadržaju odgovaraju poslovima koje je radnik obavljao prije nedopuštenoga prestanka radnog odnosa, odnosno na druge odgovarajuće poslove, o o čemu se izjasnila i sudska praksa (Odluke Vrhovnog suda, broj Revr-654/08 od 22. siječnja 2009., broj Revr-32/09 od 2. rujna 2009., broj Revr 1089/09-2 od 29. rujna 2009.).
13.2. Dakle, u ovom slučaju do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu tužitelju nije došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za otkaz, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da nije dopuštena odluka tuženika o otkazu jer tuženik nije uopće dokazao da postoje na strani tužitelja povrede na koje se tuženik poziva u odluci o otkazu, pa je shodno tome valjalo na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a, utvrditi da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao i naložiti tuženiku da ga vrati na posao, kao i na temelju odredbe članka 95. stavka 3. ZR-a, naložiti tuženiku da tužitelju naknadi bruto plaću u visini koja među stranama nije sporna i koja je utvrđena od strane sudskog vještaka za financije, jer tužitelj kao radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom tuženika kao poslodavca, skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a.
14. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja kojima tvrdi da mu pripada i pravo na plaću u naravi za korištenje službenog automobila i bonusa na temelju odredbi članka 95. ZR-a za odgovoriti je, da je odredbom stavka 5. toga članka, propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, ako tim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno. Iz navedene odredbe slijedi zaključak da se u naknadu plaće ne uračunavaju primanja u naravi, ako to nije drugačije određeno, a što u ovom slučaju nije određeno, zbog čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je po ovoj osnovi odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kao što je pravilno postupio i kada je odbio iz svih iznijetih razloga i kumulirane tužbene zahtjeve tužitelja.
15. Ni ostalim žalbenim navodima žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke u pobijanim dijelovima jer je prvostupanjski sud sve njihove prigovore tijekom postupka pravilno raspravio i u obrazloženju pobijane presude naveo jasne, određene i iscrpne razloge zbog kojih je donio prvostupanjsku odluku u pobijanim dijelovima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 16. Međutim, prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je donio odluku o troškovima postupka, jer prema mišljenju ovoga suda tužitelju zastupanom po punomoćniku u osobi odvjetnika pripada u smislu odredbe članka 154. stavka 1. i 5. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada plaće. Zahtjev za naknadom plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevima radi utvrđenja da nije dopušten otkaza i vraćanju na rad i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u ovom postupku, zbog čega tužitelju zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga, mu je valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a kojem iznosu valja dodati i troškove predujma vještačenja koje je tužitelj imao u iznosu od 2.000,00 kuna, tako da ukupan trošak tužitelja iznosi 4.500,00 kuna. Taj iznos je tuženik dužan naknaditi tužitelju sa zatezni kamatama od 21. prosinca 2021. do isplate, na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, u vezi s odredbom članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.), dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 90.810,00 kuna odbijen kao neosnovan.
16.1. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka prema odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a, a u svezi s odredbom članka 154. stavak 1. i 5. ZPP-a, tužitelju ne pripada trošak jer nije uspio sa svojom žalbom, kao što ne pripada ni tuženiku jer nije uspio sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, dok je djelomično uspio u odnosu na odluku o troškovima postupka, u odnosu na što mu nisu nastali posebni troškovi, a trošak odgovora na žalbu po ocijeni ovoga suda tužitelju nije bio potreban za vođenje ove parnice u vezi s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a.
17. S obzirom na navedeno na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Splitu 28. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Vedrana Perkušić, v. r.
