REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

S p l i t

Pr-1096/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz P., D. r. 56, O.:…., kojeg zastupa punomoćnik G. L., odvjetnik u S.,

protiv tuženika L. B. d.o.o. Z., I. B. M. 8, OIB:…

kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik u Z., radi isplate,

nakon održane usmene i javne glavne zaključene dana 10.veljače 2022. god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dne 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 4.295,07 Eur-a u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana prethodnog polugodišta uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

• na iznos od 1.718,07 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja od 15.10.2011.g. pa do isplate;

• na iznos od 1.692,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNb na dan plaćanja od 15.07.2011.g. pa do isplate;

• na iznos od 885,00 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNb na dan plaćanja od 15.11.2011.g. pa do isplate

II. Dužan je tužitelj, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.980,12 kn.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dne 30. siječnja 2014. god. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi se navodi kako je tužitelj s tuženikom dana 15. svibnja 2008. god. sklopio ugovor o pravima i obveza menagera prodaje na neodređeno vrijeme. Člankom 15. navedenog Ugovora tužitelju je pored osnovanih primanja u bruto iznosu od 8.700,00 kn mjesečno, trebala biti obračunavana i isplaćivana mjesečna bruto provizija na osnovu prodanog, i to 1% od minimalno prodajne cijene, 10% za pozitivnu razliku u cijeni. Tuženik se kao poslodavac Ugovorom obvezao plaću i dodatke na plaću tužitelju isplaćivati do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec. Nadalje, navodi se kako je tužitelj kao djelatnik tuženika obavljao poslove menagera prodaje, te je temeljem čl. 2. predmetnog Ugovora bio u potpunosti (krivično i materijalno) odgovoran za naplatu potraživanja koja je realizirao prilikom prodaje strojeva iz asortimana tuženika, međutim, tuženik za obavljene poslove, tj. prodane proizvode nije mu isplatio ili nije u cijelosti isplatio ugovorenu proviziju. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu donošenje presude kojom će se obvezati tuženika na isplatu iznosa od 27.598,18 EUR-a u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB, a na dan plaćanja, sa zakonskom zateznom kamatom, koje na pojedine dospjele iznose teku od dospijeća do isplate, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve uz potraživanje troškova postupka sa zateznima kamatama od presuđenja do isplate.

1.2.Podneskom od 27. svibnja 2014. god. tužitelj je naveo kako su ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenje rješenja za određivanje privremene mjere, a sve radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja pa je predložio donijeti privremenu mjeru radi osiguranja novčane tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja prema tuženiku protivniku osiguranja, kojom bi se FINI zabranilo za izvrši tuženiku-protivniku osiguranja ili trećoj osobi po nalogu tuženika-protivnika osiguranja sa svih računa kod svih banaka, kod kojih ima račune, da mu uskrati bilo kakvo raspolaganje sredstvima do iznosa od 27.598,18 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom, koje na pojedine dospjele iznose teku od dospijeća do isplate, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu od 14. listopada 2014. god. tuženik je osporio navode tužbe, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako dio tužbenog zahtjeva iskazan pod točkama 1-8 tužbe kojima potražuje iznose na ime provizije na prodajnu cijenu robe tuženika s dospijećem od 15. veljače 2009. god. do 15. travnja 2010. god. je u cijelosti zastarjelo. Naime, status menagera jasno je definiran čl. 2. st. 3. Zakona o radu, a da tužitelj nikada nije bio član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, odnosno propisu o trgovačkim društvima bio ovlašten voditi poslove tuženika kao poslodavca. Prema tome, ako ugovor nije sklopljen s osobom koja je temeljnim zakonom ovlaštena voditi poslove poslodavca, da je takva osoba radnik, na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona o radu, bez obzira kako se taj ugovor nazivao. Stoga na potraživanje tužitelja kao radnika iz radnog odnosa se primjenjuje zastarni rok od 3 godine, ne od 5 godina kako to tužitelj u tužbi navodi, pa je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan. Tuženik je istakao da tužitelj nikada prije utuženja od svog nadređenog ili od zakonskom zastupnika tuženika nije tražio isplatu predmetnih provizija, što bi svakako učinio da mu je provizija pripadala. Glede potraživanja tužitelja pod točkama 9 do 11, tuženik je naveo kako nije sporno da je tuženik tužitelju za kupca A. P. isplatio proviziju u iznosu od 284.53 EUR-

a, za kupca M. d.o.o. proviziju u iznosu od 188,00 EUR-a, te za kupca B. d.o.o. proviziju u iznosu od 375,00 EUR-a, međutim, nesporno je da navedene poslove nije u cijelosti izvršio tužitelj, nego su u tim poslovima sudjelovali i S. i V.. Štoviše, u odnosu na potraživanje pod točkama 10 i 11 da su kupoprodajne cijene bila naplaćene putem kompenzacije, a u tom slučaju da je tužitelj i imao pravo na proviziju, a koje pravo nema, da bi mu ne bi bila isplaćena provizija u utuženom iznosu, nego u srazmjernom dijelu. Tužitelju su provizije isplaćene sukladno njegovom angažmanu u svakom pojedinom poslu, kako je to kod tuženika bilo uobičajeno i to po dogovoru s direktorom tuženika pa s tim u svezi da ni dio tužbenog zahtjeva pod točkama od 9 do 11 ne bi bio osnovan. Tuženik se usprotivio i određivanju privremene mjere, smatrajući da ne postoje zakonski uvjeti za određivanje iste, a niti je tužitelj-predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim pretpostavke za utvrđivanje privremene mjere radi ostvarenja novčane tražbine iz odredbe čl. 334. Ovršnog zakona.

3. Očitujući se na prigovor zastare, tužitelj ističe kako zastara potraživanja nije nastupila, jer je između parničnih stranaka zaključen ugovor o pravima i obvezama menagera prodaje, s tim u svezi da se radi o obvezno-pravnom zahtjevu za koji zastara potraživanja nastupa za 5 godina, ne za 3 godine kao to navodi tuženik. Nadalje, navodi kako nisu istiniti navodi tuženika da tužitelj nije samostalno ostvario prodaju u tužbi navedenih strojeva, nego da je samo pomagao V. i S. s obzirom da se nalazio u S.. Tužitelj se pozivao na odredbe čl. 2. Ugovora o pravima i obvezama menagera prodaje u kojima su jasno definirane obveze tužitelja, kao i pravo tužitelja na proviziju za obavljeni posao.

4. Presudom ovog suda pod broj Pr-128/14 od 28.travnja 2016.god. odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev, a rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere i obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove parbenog postupka u iznosu od 28.750,00 kn, dok je rješenjem od 13.svibnja 2016.god. naloženo tužitelju naknaditi tuženiku na ime parničnog troška daljnji iznos od 3.675,00 kn. 5. Odlučujući po žalbi tužitelja, Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom pod broj GžR-1501/16 od 5.studenoga 2019.god. odbio je djelomično kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrdio gore navedenu presudu ovog suda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.300,11 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, dok je ukinuo gore navedenu presudu ovog suda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.298,07 eura u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zateznim kamatama koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate; ukinuto je rješenje ovog suda u pobijanom dijelu pod točkom II u kojem je zahtjev za naknadu troškova postupka prihvaćen u iznosu od 28.750,00 kn, a ukinuto je i dopunsko rješenje ovog suda od 13.svibnja 2016.god. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak.

6. Tijekom ponovnog postupka sud je proveo dokaze pregledom Ugovora o pravima i obvezama menagera prodaje od 15. svibnja 2008. god., Odluke o otkazu ugovora o radu-poslovno uvjetovani otkaz, pregledom cjelokupne pisane dokumentacije koja prileži spisu, saslušanjem tužitelja i zz tuženika D. S. kao parbenih stranaka, saslušanjem svjedoka I. S., Ž. V., N. D.,

S. N., A. P., dopunskim saslušanjem tužitelja kao

parbene stranke, dopunskim saslušanjem svjedoka S. N., Ž.

V. i I. S., financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku

D. K., dipl.oec. 18.listopada 2021., saslušanjem sudskog vještaka

D. K., dipl.oec., pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih za jedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

7. U daljnjem tijeku postupka, a po uputi Županijskog suda u Zagrebu, valjalo je utvrditi je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju puni iznos provizije, odnosno je li nakon dospijeća obveze tuženika na isplatu provizije došlo do sporazuma između tužitelja i direktora tuženika o visini isplaćene provizije.

8. Tužitelj saslušan kao parbena stranka u svom iskazu, kao i u dopuni iskaza navodi kako je obavljao sve poslove u suradnji s glavnim direktorom ili direktorom prodaje, ali ovlaštenje za zaključenje ugovora nije imao, već bi po završetku pregovora, direktor potpisao kupoprodajni ugovor. Ugovorom o pravima i obveza menadžera prodaje bila je utvrđena fiksna plaća od 8.700,00 kn i provizija po obavljenoj prodaji od 1% za svaki prodani stroj, te 10% na pozitivnu razliku u cijeni i nigdje ne piše da se ta provizija umanjuje. Nikada mu nije bila isplaćena provizija u ugovorenom iznosu od 1% od kupoprodajne cijene, nego bi provizija uvijek bila umanjena, a o čemu je odlučivao direktor, koji mu nije rekao zašto se umanjuje provizija, iako je od njega tražio za to obrazloženje.

9. ZZ tuženika D. S. u svom iskazu navodi da tužitelj kao menager prodaje neke prodaje bi doveo do zaključenja kupoprodajnog ugovora, a bez "uplitanja" direktora ili direktora prodaje u završne pregovore, a u slučaju da su u završnoj fazi intervenirali direktori, smatrajući da menadžer nije samostalno obavio posao do kraja, menageru bi se smanjivala provizija. Odluku o smanjenju provizije donosio je direktor, procijenivši koliko je menager samostalno doprinio kod zaključenja kupoprodaje, a koliko mu je trebalo pomoći.

10. Svjedok I. S. u svom iskazu, kao i u dopuni istog navodi da je bio komercijalist u vrijeme kada je tužitelj bio menadžer prodaje za regiju D. i da je on koordinirao između glavnog direktora i menadžera na terenu. Tužiteljev posao je bio obilazak kupaca i prodaja građevinskih strojeva, dok je ugovore o prodaji sklapao isključivo direktor. Tužitelj je samo pregovarao oko prodaje, dogovarao uvjete prodaje, održavao sastanke, nudio ugovore na potpis, ali glavnu riječ je imao direktor. Konkretno on je na kraju godine dogovarao proviziju, dok su ostali menageri mjesečno obračunavali proviziju od 1% i morali su dostaviti izvještaj direktoru.

11. Svjedok Ž. V., koji je bio direktor u razdoblju kada je tužitelj radio na radnom mjestu menadžera prodaje za D., iskazuje da je tužitelju, menadžeru prodaje za svaku pojedinu prodaju bila isplaćena provizija, a ugovorom je bio utvrđen određen postotak provizije. Provizija se tužitelju uvijek isplaćivala uz plaću, nakon dogovora postignutog između tužitelja kao menadžera prodaje i direktora, da su to bili uobičajeni usmeni dogovori neposredno prije isplate plaće. Iznos provizije mogao je biti manji od 1% ukupne cijene, ali i veći, da je visina provizije bila stvar dogovora nakon realizirane prodaje između menagera i direktora. U dopuni iskaza navodi kako je za proviziju bio dogovor od slučaja do slučaja, koliko je tko sudjelovao u poslu, smanjivanja provizije nije bilo i u mjesečnim listama napisana je konkretna provizija.

12. Iz iskaza svjedoka N. D. proizlazi da je pregovore oko kupnje vrlo skupih građevinskih strojeva u ime tuženika uvijek vodio tužitelj, ali konačni ugovor su zaključili on, kao vlasnik obrta i dvojica direktora gosp. Z. i gosp. V., a tužitelj je bio tome nazočan. Tužitelj je za vrijeme pregovora znao do kuda može samostalno pregovarati, tj. koje su njegove ovlasti, a koje su ovlasti njegovih nadređenih.

13. Svjedok S. N. iskazao je da je duge pregovore glede kupnje strojeva, u ime tuženika, vodio tužitelj, da se pregovaralo o zahtjevnijem postupku kupnje, dijelom kompenzacijom starog stroja za novi stroj, ali kada je došlo do potpisivanja ugovora, s tužiteljem je bio gosp. S., koji je u ime tuženika potpisao kupoprodajni ugovor. I u dopuni iskaza je naveo kako je s tužiteljem pregovarao sve uvjete kupoprodaje, ali se ne sjeća tko je ugovore o kupoprodaji potpisivao.

14. Saslušani svjedok A. P. navodi kako je s tužiteljem pregovarao kupnju i prodaju stroja za koji stroj je dao u kompenzaciju stan u V. ulici, koji stan je tuženik poslije prodao, a ugovor o kupoprodaji potpisivali su on i direktor tuženika.

15. Svjedok L. M. ističe kako je kupovao strojeve od tuženika i u pregovorima oko kupnje bio je nazočan tužitelj, jer je radio na terenu i bio prvi kontakt, dok je sa Ž. V. sklapao ugovor i Ž. je bio ovlašten za određivanje cijene, sniženje cijene, dogovore o leasingu i dr.

16. Uvidom u ugovor o pravima i obvezama menagera prodaje od 15.svibnja 2008.god. sklopljenim između parbenih stranaka i to čl. 15. Ugovora ugovoreno je kako se djelatniku obračunavaju osnovna primanja u bruto iznosu od 8.700,00 kn, te se djelatniku obračunava mjesečna bruto provizija na osnovu prodanog, odnosno naplaćenog na slijedeći način: 1% od minimalno prodajne cijene te 10 % za pozitivnu razliku u cijeni. Minimalna prodajna cijena je cijena 5 % umanjena od prodajnog cjenika. Za prodaju ispod minimalne cijene djelatnik mora imati dopuštenje direktora Društva. U slučaju prodaje ispod minimalne cijene kao i tenderske prodaje strojeva djelatnik ima proviziju od prodajne cijene 0,7 % ili max. 3.000,00 eura. Ako se prodana roba naplati kompenzacijom onda se smatra da je prodaja po minimalnoj cijeni.

16.1. Iz sadržaja citirane odredbe čl. 15. ugovora nesumnjivo proizlazi da je ugovorena provizija od 1 % od minimalno prodajne cijene. Činjenica je li tužitelj ili ne samostalno ostvario prodaju strojeva ne utječe na obvezu tuženika da sukladno sklopljenom ugovoru isplati proviziju, jer nisu ugovorena ograničenja vezano za isplatu provizije, a u konkretnom slučaju direktor tuženika smanjivao je tužitelju proviziju prema svojoj slobodnoj procjeni, a kako to proizlazi i iz iskaza zz tuženika D. S. da je svako umanjenje provizije zasnovano na slobodnoj procjeni direktora. Dakle pri smanjivanju provizije nije postojao dogovor između tužitelja i tuženika o smanjenju provizije, već je to bila odluka direktora tuženika koji je na osnovu svoje procjene o doprinosu menagera zaključenju posla isplaćivao proviziju, a što među strankama tako nije bilo ugovoreno.

17. Da je tužitelj sve ugovorene poslove menagera obavljao samostalno, ali kada bi došlo do zaključenja ugovora, direktor bi na kraju potpisivao kupoprodajne ugovore, za što tužitelj nije ni imao ovlaštenje nesumnjivo proizlazi ne samo iz iskaza saslušanih svjedoka Ž. V. (koji je iskazao da su menageri, kao što je i

tužitelj samostalno obavljali poslove /pronalazili kupce na terenu, pregovarali o cijeni, o načinu prodaje i dr./ do svojih limita, a kupoprodajne ugovore potpisivao bi on), N. D. (koji je iskazao kako je tužitelj vodio sve pregovore oko kupnje

stroja i znao je svoje ovlasti, ali je ugovor sklopljen s direktorima Z. i V.), S. N. (koji je iskazao kako je pregovore oko kupnje

bagera i utovarivača vodio tužitelj, ali kada je došlo do finalizacije i potpisivanja ugovora s tužiteljem je bio još jedan gospodin), L. M. (koji je iskazao

kako je tužitelj bio prvi kontakt u pregovorima, dok je s direktorom tuženika Ž.

V., koji je imao završnu riječ, sklapao ugovor), te A. P. (koji je iskazao da je s tužiteljem pregovarao o kupnji stroja, te mu je tužitelj donio ugovor kojeg su potpisali on i direktor tuženika), već i iz iskaza samog tužitelja (koji je iskazao kako je sve predradnje, pregovore i dr. obavljao on, dok bi direktor potpisivao ugovor, jer on za to nije imao ovlaštenje). Tužitelj ni ne tvrdi da je baš on realizirao prodaju određenih strojeva, odnosno sklopio ugovor, jer nije ni mogao potpisati ugovor bez nazočnosti direktora jer je direktor bio jedini potpisnik ugovora, ali je zato on obavljao sve predradnje i dogovore s kupcima vezano za kupoprodaju, što je i bilo ugovoreno.

Dakle, činjenica da isključivo tužiteljevim radnjama nije došlo do prodaje i naplate strojeva kupcima B. M. d. i B. d., već je pri potpisivanju

ugovora trebao biti nazočan direktor tuženika ne utječe na pravo tužitelja na isplatu provizije u punom iznosu jer nije ugovorena provizija ovisno o predradnjama ili radnjama managera o kojima će ovisiti isplata provizije. Ugovorena je fiksna provizija po obavljenoj prodaji od 1%, za svaki prodani stroj, te 10 % za pozitivnu razlike, a nije bilo sporazuma između tužitelja i tuženika o umanjenju provizije, niti je tuženik dokazao da je došlo do sporazuma između stranaka glede smanjenja provizije.

I zz tuženika D. S. je iskazao kako je odluku o smanjenju provizije donosio on kao direktor koji bi procijenio koliko je manager doprinio poslu, dakle umanjenje provizije zasnovano je na slobodnoj procjeni direktora, a ne na sporazumu tužitelja i tuženika. Tvrdnje tuženika kako tužitelj nakon isplate provizije nije tražio isplatu u iznosu od 1 %, niti je osporavao odluku uprave niti tražio isplatu provizije, sud smatra neutemeljenim, jer upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja, čiji iskaz ovaj sud kao iskren i objektivan u cijelosti prihvaća.

18. Ovaj sud smatra da je tuženik, koji u ovom postupku tvrdi da je postojao dogovor vezano za umanjenje provizije dužan tu činjenicu i dokazati, a što ovdje nije slučaj.

19. Naime, odredbom čl. 7.st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) propisano je da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Nema utvrđivanja materijalne istine, već sud sudi na temelju predloženih i provedenih dokaza. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju slobodne ocjene dokaza. Tuženik nije postupio sukladno gore navedenoj odredbi, odnosno nije priložio niti predložio ikakve relevantne dokaze na okolnost postojanja dogovora između njega i tužitelja o smanjenju provizije.

19.1. Kako tuženik nije dokazao postojanje sporazuma između njega i tužitelja o visini provizije, odnosno o umanjenju ugovorene provizije, to se ukazuje osnovanim tužbeni zahtjev za isplatom provizije u punom iznosu.

20. Glede visine potraživanja sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke D. K., dipl.oec.

20.1. Vještak za knjigovodstveno-financijske poslove D. K., dipl.oec u svom pisanom nalazu i mišljenju od 18.listopada 2021.god. zaključuje sljedeće: da je kupcu A. P. vl. O. B. prodan 1.09.2011. rovokopač+čekić H.

za prodajnu cijenu od 200.260,00 EUR-a, od čega je 1 % provizije 2.002,60 EUR-a, od čega je isplaćena provizija tužitelju u iznosu od 284,53 EUR-a, razlika je 1.718,07 EUR; kupcu M. d.o.o. prodan je utovarivač H. u lipnju 2011. za

prodajnu cijenu od 188.000,00 EUR-a, iznos provizije od 1 % je 1.880,00 EUR, od čega je isplaćeno tužitelju 188,00 EUR-a, ostalo za isplatiti 1.692,00 EUR-a; kupcu Berica d.o.o. prodan je rovokopač T. 28.listopada 2011. za prodajnu cijenu od 126.000,00 EUR-a, iznos provizije je 1.260,00 EUR, od čega je isplaćeno tužitelju 375,00 EUR-a, ostalo za isplatu 885,00 EUR-a. Dakle, potraživanje tužitelja po osnovu neisplaćene provizije za izvršenu prodaju strojeva kupcima : O. B. M. d. i B. d. iznosi 4.295,07 EUR-a u kunskoj

protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na datum plaćanja. Iznosi provizije utvrđeni su po kupcima u koloni broj 6 tablice na strani broj 4 nalaza i isti su umanjeni za iznose iz kolone 7 iste tablice, za iznose koji su već isplaćeni.

20.2. U dopuni vještačenja, a s obzirom na prigovore tuženika, vještak K. navodi kako je utvrdio razliku provizije, one koju bi trebalo isplatiti i one koja je isplaćena tužitelju. Prodajne cijene utvrđene su na osnovu dokumentacije (narudžbenica) opisane na str. 5 nalaza vještačenja. Što se tiče valute postoji valuta obveze (iskazana u eurima utvrđena narudžbenicom) i valuta plaćanja (iskaza u kunama na izlaznom računu), čime je rukovodio prilikom izrade nalaza. Narudžbenicom je ugovorena valuta obveze u eurima, stoga je obračun provizije vršen na valutu obveze, a ne na valutu plaćanja. Nadalje, glede vremena realizacije tuženik je po punomoćniku navodio vrijeme naplate, a realizacija (kupnja i isporuka) opisana je na str. 5. vještačenja, dakle, razlikuju se datum narudžbe, datum isporuke i datum naplate, kao i način naplate isporučene robe. Tužiteljeve aktivnosti opisane su na str. 5. vještačenja, kao i način obračuna provizije prema čl. 15. ugovora.

20.3. Tužitelj nije imao primjedbi na vještačenje, dok tuženikove daljnje primjedbe u smislu kako nalaz i mišljenje vještaka nije potpuno budući da je vještak propustio jasno odrediti činjenice koje su bitne za utvrđivanje postojanja dogovora stranaka o ranije isplaćenoj nagradi za realizirane poslove, kao i za početak tijeka zakonskih zateznih kamatama na utuženi iznos ovaj sud smatra neutemeljenim.

Naime, vještak K. dao je svoj stručni nalaz i potom stručno mišljenje na temelju priložene dokumentacije u spisu. Budući ovaj sud cijeni vještačenje kao i svaki drugi dokaz u postupku primjenom načela slobodne ocjene dokaza, ali imajući u vidu stručni karakter vještačenja, te s obzirom da se ovdje radi o dugogodišnjem stalnom sudskom vještaku, te imajući u vidu da je isti potpuno, jasno i detaljno obrazložio svoje mišljenje, kod ovoga se suda nije pojavila osnovana sumnja u stručnost danog mišljenja.

Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća vještačenje vještaka D. K., dipl.oec. kao nepristrano, stručno i objektivno te jasno obrazloženo i mjerodavno za odlučivanje, a koje je i u skladu s drugim provedenim dokazima, a iz kojeg nedvojbeno proizlazi da potraživanje tužitelja po osnovu neisplaćene provizije za izvršenu prodaju strojeva kupcima : O. B. društvu M. d. i

B. d. iznosi 4.295,07 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na datum plaćanja.

21. Imajući u vidu vještačenje vještaka K., tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 4.295,07 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa (dakle, od dana kada je tuženik trebao izvršiti isplatu provizije za svaki obavljeni posao – za kupca A. P. vl. O. B. prodaja je izvršena 1.09.2011., dospijeće je 15.10.2011., za kupca M.

d.o.o. prodaja je izvršena u lipnju 2011., dospijeće je 15.07.2011. i za kupca B. d.o.o. prodaja je izvršena 28.10.2011., dospijeće 15.11.2011., jer je čl. 15. ugovora o pravima i obvezama menagera prodaje ugovoreno kako će poslodavac isplaćivati plaću i dodatke na plaću za prethodni mjesec najkasnije do 15-tog u mjesecu za protekli mjesec) pa sve do isplate, a kao u točki I izreke presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

22.1. Tužitelj je tužbom potraživao isplatu iznosa od 27.598,18 eura na ime razlike neisplaćene provizije u protuvrijednosti u kunama. Tužitelju je dosuđen iznos od 4.295,07 kn, dok je odbijen za iznos od 23.300,11 eura u protuvrijednosti u kunama. Kako je bila sporna i osnova i visina tužbenog zahtjeva, to je tužitelj uspio s 33 % a tuženik sa 67 %.

S obzirom na to da je tužitelj u postupku uspio s 33 %, a tuženik je uspio sa 67 %, to je razlika postotaka uspješnosti 34 % u korist tuženika.

22.2. Tuženiku zastupanom po odvjetniku, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa), priznat je sljedeći trošak: za sastav odgovora na tužbu 2.500,00 kn, za pristup na ročišta od 14. listopada 2014. god., 16. ožujka 2015. god., 19. svibnja 2015. god., 30. rujna 2015. god., 09. prosinca 2016. god., 29. veljače 2016. god., 9.ožujka 2020.god., 28.siječnja 2021.god., 24.ožujka 2021.god., 27.svibnja 2021.god. i 10.veljače 2022.god. po 2.500,00 kn, sastav podnesaka od 12. veljače 2015. god., 09. srpnja 2015. god., 28.veljače 2020.god. i 29.studenoga 2021.god. po 2.500,00 kn, za sastav žalbe od 6.svibnja 2016.god. 3.125,00 kn, za sastav odgovora na žalbu od 30.svibnja 2016.god. 2.500,00 kn, ukupno iznos od 45.625,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 11.406,25 kn, te na ime sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 1.225,00 kn i sudske pristojbe presude u iznosu od 2.450,00 kn, kao i na ime troškova prijevoza i dnevnice svjedoka na ročište od 24.3.2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sveukupno iznos od 61.706,25 kn, odnosno s obzirom na uspjeh u sporu od 34 % iznos od 20.980,12 kn.

U Splitu 28. ožujka 2022.

S U T K I N J A

KATICA BOJČIĆ VIDOVIĆ, v. r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud, u tri primjerka.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika