REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 22 Pž-498/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv 1. tuženika V i R 1898 d.d., OIB 84873325307, Rijeka, Školjić 16, i 2. tuženika ZDENKA ŠETULE, OIB 70902869538, iz Matulja, Pobri, Dragi 3, kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, Verdieva 9, radi isplate iznosa od 322.889,87 kn, odlučujući o prvotuženikovoj, drugotuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-287/2020-56 od 9. prosinca 2021., 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-287/2020-56 od 9. prosinca 2021. u točki II. njene izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-287/2020-56 od 9. prosinca 2021. u točkama I. i III. njene izreke te se predmet vraća na ponovno suđenje tom sudu.

II. Odbacuje se drugotuženikova žalba kao nedopuštena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-287/2020-56 od 9. prosinca 2021.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Rijeci je presudom poslovni broj P-287/2020-56 od 9. prosinca 2021. naložio tuženicima solidarno isplatiti iznos od 50.476,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom te iznos od 166.734,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 105.678,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom, a točkom III. izreke je naloženo tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio primjenom odredbe čl. 162. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16; dalje: ZMO) jer je utvrdio da je štetu tužitelju uzrokovao radnik na radu zbog čega solidarno odgovaraju tuženici te primjenom odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) jer je utvrdio da je dio tužiteljeva potraživanja zastario.

3. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je naknada štete na temelju tužiteljeve obveze plaćanja obiteljske mirovine supruzi pokojnog osiguranika tužitelja u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 28. veljače 2015. te u razdoblju od 1. travnja 2015. do 31. svibnja 2020. kao i naknade koju je isplatio svom osiguraniku na ime tjelesnog oštećenja u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2014. u ukupnom iznosu od 322.889,87 kn. Među strankama je sporna osnovanost i visina zahtjeva.

4. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je osiguraniku tužitelja Vitomiru Crnjaku priznato pravo na invalidsku mirovinu od 23. lipnja 2009. rješenjem tužitelja od 6. svibnja 2014. te da je rješenjem tužitelja od 14. svibnja 2014. Ružici Crnjak, udovici pokojnog Vitomira Crnjaka priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. ožujka 2014. s obzirom da je Vitomir Crnjak umro 22. veljače 2014. Nije sporno da je do ozljede na radu Vitomira Crnjaka došlo na način da je drugotuženik Zdenko Šetula, radnik prvotuženika, vozio viličar unatrag s podignutom vilicom i udario u čeličnu cijev rashladnog sistema uslijed koje je došlo do puknuća cijevi i izlijevanja amonijaka koji je osiguranik tužitelja udahnuo. Drugotuženik je pravomoćnom kaznenom presudom proglašen krivim za nepostupanje po tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama te počinjenje kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa iz nehaja. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tuženikovi prigovori zastare djelomično osnovani jer se na predmetni odnos primjenjuje trogodišnji zastarni rok sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a. S obzirom na to da je tužitelj svoj zahtjev za isplatu iznosa koji se odnosi na razdoblje od 1. travnja 2015. do 31. svibnja 2020. postavio 28. svibnja 2020., prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljevo potraživanje koje je dospjelo do 1. travnja 2017. zastarjelo. Prvostupanjski sud je utvrdio da solidarna odgovornost tuženika postoji na temelju odredbe čl. 162. st. 2. ZMO-a jer je drugotuženik kao radnik prvotuženika prouzročio štetu tužitelju, a navedeno je utvrdio na temelju činjenice da je drugotuženik osuđen za kazneno djelo zbog prouzročenja predmetnog štetnog događaja te da je u pogledu krivnje vezan pravomoćnom kaznenom presudom. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženici nisu dokazali razloge za oslobođenje od odgovornosti niti su dokazali eventualni doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja utvrdio postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i invalidnosti osiguranika tužitelja te njegove kasnije smrti. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženici nisu dokazali da je stvarna šteta koja nastaje tužitelju manja zbog činjenice da je udovica osiguranika tužitelja ionako primala invalidsku mirovinu kao i da nisu dokazali koliko bi tužiteljeva šteta bila manja pretpostavljenim ispunjenjem uvjeta osiguranika tužitelja za invalidsku mirovinu, a da je teret dokaza da je stvarna šteta manja na njima (na tuženicima). Prvostupanjski sud je utvrdio da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz obračuna isplate tužitelja koji predstavljaju javne isprave.

5. Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelj, prvotuženik i drugotuženik. Tužitelj pobija presudu u točki II. njene izreke i predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev. Prvotuženik pobija presudu u točkama I. i III. njene izreke te predlaže pobijanu presudu u tim dijelovima preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev. Drugotuženik pobija presudu u cijelosti te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

6. Tužitelj u žalbi u bitnome smatra da je prvostupanjskom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da se na predmetni odnos primjenjuje opći zastarni rok od pet godina slijedom čega tužiteljeva tražbina nije niti djelomično zastarjela u trenutku podnošenja tužbe tj. u trenutku podnošenja podneska kojim je povećan tužbeni zahtjev.

7. Prvotuženik u žalbi u bitnome ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer mu nije dopustio da se očituje o imenovanju vještaka te nije odlučio o njegovom prijedlogu za izuzeće vještaka. Smatra da je prvostupanjski sud bio dužan provesti vještačenje po vještaku pulmologu s obzirom na to da je takav vještak kompetentan za utvrđivanje uzročno posljedične veze između oštećenja pluća osiguranika tužitelja i posljedica tog oštećenja. Osporava nalaz i mišljenje vještaka te smatra da vještak nije u skladu s pravilima struke ispitao svu dokumentaciju koja se odnosi na osiguranika tužitelja pa da stoga ni njegov nalaz nije cjelovit i provjerljiv. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoji odgovornost prvotuženika na temelju odredbe čl. 162. st. 3. ZMO-a te smatra da prvotuženik jedino može odgovarati na temelju odredbe čl. 162. st. 3. ZMO-a. Ističe da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti prvotuženikov dokaz da se dostavi spis Ružice Crnjak kako bi se utvrdilo u kojem iznosu je ona primala invalidsku mirovinu što bi moglo biti od utjecaja na tužiteljevo potraživanje. Smatra da se navedeni iznos ne mora nužno utvrđivati vještačenjem i da prvostupanjski sud ne može utvrditi da prvotuženik nije dokazao visinu invalidske mirovine Ružice Crnjak ako nije proveo dokaze koje je prvotuženik predložio na tu okolnost. Ističe da osiguraniku tužitelja nije za vrijeme njegova života priznato pravo na invalidsku mirovinu pa stoga niti njegovoj udovici nije moglo biti priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Osporava tijek zakonskih zateznih kamata te osporava dosuđeni trošak jer smatra da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, a u cijelosti mu je priznato pravo na trošak.

8. Drugotuženik u žalbi u bitnome ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na pitanje zastare te da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je drugotuženik odgovoran za predmetni štetni događaj te smatra da postoje okolnosti koje predstavljaju propust poslodavca (prvotuženika) zbog čega smatra da je prvotuženik isključivo odgovoran za predmetni štetni događaj. Osporava i odluku o trošku jer smatra da odbijajući dio presude nije adekvatno valoriziran.

9. Tužitelj je podnio odgovor na prvotuženikovu i drugotuženikovu žalbu u kojoj u bitnome ukazuje na pravilnost i osnovanost izreke i obrazloženja pobijane presude u dijelovima u kojima je prihvaćen tužiteljev zahtjev.

10. Prvotuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu u kojoj u bitnome ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda tužitelja te na osnovanost i pravilnost odbijajućeg dijela prvostupanjske presude.

11. Tužiteljeva žalba nije osnovana. Prvotuženikova žalba je osnovana, dok drugotuženikova žalba djelomično nije dopuštena, a djelomično je osnovana.

12. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je pobijanom presudom, u jednom njezinom dijelu, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

13. Prije obrazlaganja žalbenih razloga potrebno je istaknuti da je drugotuženik podnio žalbu u odnosu na pobijanu presudu u cijelosti. Točkom II. izreke pobijane presude je djelomično odbijen tužbeni zahtjev. Drugotuženik je u tom dijelu uspio u sporu te nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv tog dijela presude. Stoga je drugotuženikovu žalbu protiv točke II. izreke prvostupanjske presude valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP-a.

14. Tužiteljev žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Odredbom čl. 161. ZMO-a je propisano da Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Odredbom čl. 165. st. 1. ZMO-a je propisano da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima. Navedene zakonske odredbe ukazuju da tužiteljevo potraživanje predstavlja naknadu štete te se upućuje na odredbe koje uređuju pitanje zastare naknade štete. S obzirom na to, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 230. ZOO-a koja propisuje trogodišnji subjektivni zastarni rok za naknadu štete koji počinje teći od trenutka otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Nije sporno da je tužitelj već u trenutku isplate svake pojedine obiteljske mirovine znao da mu je šteta nastala i tko ju je napravio. Stoga je odbijajući dio presude valjalo potvrditi.

15. Drugotuženikov žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava kojim smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja zastarjelo nije osnovan. Odredbom čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete od trenutka njena nastanka, a da je šteta nastajala tužitelju svakom pojedinom isplatom obiteljske mirovine. Tužitelj je tužbu za razdoblje od ožujka 2014. do 28. veljače 2015. podnio unutar trogodišnjeg zastarnog roka od tri godine jer je tužba podnesena 25. svibnja 2015. čime je prekinuo zastarijevanje za potraživanja koja su dospjela u tom razdoblju. Isto tako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je od podneska kojim je tužitelj povećao tužbeni zahtjev (28. svibnja 2020.) prekinuto zastarijevanje za tražbine koje nisu zastarjele u tom trenutku, dok je utvrdio osnovanim tuženikove prigovore zastare za dio tražbine koji je dospio prije više od tri godine od trenutka povećanja tužbenog zahtjeva.

16. Drugotuženikov žalbeni navod kojim ukazuje na nepostojanje njegove krivnje i pogrešno utvrđenje okolnosti zbog kojih je došlo do štete nije osnovan. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a je propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 162. st. 2. ZMO-a te uzeo da je drugotuženik kriv za štetu koju je uzrokovao na radu s obzirom da je za predmetni štetni događaj pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa iz nehaja. Stoga je prvostupanjski sud bio vezan takvim utvrđenjem. Isto tako, ukazivanje drugotuženika na propuste prvotuženika kao poslodavca nisu od utjecaja na predmetni pravni odnos jer tužitelju tuženici odgovaraju solidarno na temelju odredbe čl. 162. st. 2. ZMO-a pod uvjetom da je štetu uzrokovao radnik na radu ili u svezi s radom što je nedvojbeno utvrđeno u predmetnom slučaju.

17. Prvotuženikov žalbeni navod koji se odnosi na činjenicu da prvostupanjski sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za izuzeće vještaka Hrvoja Lalića nije osnovan. Odredbom čl. 254. st. 1. ZPP-a je propisano da vještak može biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudac, a izuzeće sudaca je propisano čl. 71. ZPP-a. Međutim, prvotuženik nije postavio zahtjev za izuzeće vještaka na temelju razloga navedenih u odredbi čl. 71. ZPP-a već svoj zahtjev (koji pogrešno naziva zahtjevom za izuzeće) temelji na nestručnosti i nekompetentnosti vještaka (podnesak prvotuženika na str. 392.-396. spisa). Prvotuženik nije postavio zahtjev za izuzeće već svojim navodima osporava sadržaj vještakova nalaza pa prvostupanjski sud nije ni bio dužan donijeti odluku o izuzeću vještaka. Isto tako ovaj sud smatra da prvotuženikov žalbeni navod kojim ukazuje da mu prvostupanjski sud nije dao mogućnost očitovanja na odluku o imenovanju vještaka nije osnovan. Prvotuženik ovim žalbenim navodom ukazuje na relativnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, ali prvotuženik u takvom slučaju mora dokazati ili učiniti vjerojatnim da bi eventualna pogrešna primjena odredaba ZPP-a mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Prvotuženik ne navodi iz kojih razloga bi imenovanje vještaka u ovom slučaju moglo biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude, a njegovo osporavanje valjanosti vještačkog nalaza je neosnovano kao što će se obrazložiti u nastavku ove presude.

18. Prvotuženikov žalbeni navod kojim osporava valjanost nalaza i mišljenja vještaka te kojim ukazuje na nekompetentnost vještaka za utvrđivanje uzročno posljedične veze nije osnovan. Imenovani vještak je specijalist medicine rada i sporta, a specijalisti medicine rada se bave između ostalog smanjenjem opasnosti i štetnosti na radu, sigurnim radom i zaštitom zdravlja na radu. Uzrok štete u predmetnom slučaju je upravo ozljeda na radu. Imenovani vještak je u svojem nalazu (str. 384.-387. spisa) utvrdio da je ozljeda na radu u 100% uzročno posljedičnoj vezi udisanja plina amonijaka. Vještak je naveo da je amonijak toksični plin koji spada u grupu nadražljivaca te da su posljedice na dišni sustav osiguranika tužitelja očigledna posljedica udisanja tog plina. Točno je da je vještak djelomično utvrđivao i činjenice koje se odnose na propuste poslodavca u organizaciji rada koje nisu predmet njegove stručnosti, ali prvostupanjski sud se takvim utvrđenjima nije vodio prilikom donošenja odluke o predmetu spora stoga takvi žalbeni navodi nisu od utjecaja na rješavanje ovog spora. Nadalje, vještak je na ročištu (str. 411.-413. spisa) otklonio primjedbe prvotuženika na vještačenje te ponovno utvrdio uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i nastale štete, a što je predmet njegove stručnosti kao specijalista medicine rada. Zbog navedenih razloga ovaj sud smatra da vještak ima potrebno stručno znanje za utvrđenje uzročno posljedične veze između štete i smrti osiguranika tužitelja, a da prvotuženik svojim navodima tu stručnost nije doveo u pitanje.

19. Prvotuženikov žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Premda je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da drugotuženik u konkretnom slučaju ne odgovara na temelju odredbe čl. 162. st. 3. ZMO-a, nije točna prvotuženikova tvrdnja da ne postoji njegova odgovornost za predmetni štetni događaj. Odredbom čl. 162. st. 1. ZMO-a je propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Stavkom 2. tog članka je propisano da ako je štetu iz stavka 1. ovog članka uzrokovao radnik na radu ili u vezi s radom, odgovaraju poslodavac i radnik solidarno. Predmetni slučaj regulira upravo navedena odredba stavka 2. jer ona propisuje da će poslodavac (u ovom slučaju prvotuženik) odgovarati za štetu koju prouzroči njegov radnik na radu ili u svezi s radom trećoj osobi. U predmetnom slučaju je upravo radnik prvotuženika (u ovom slučaju drugotuženik) nepravilnim i opasnim upravljanjem viličarom probušio cijev s amonijakom koja je dovela do trovanja osiguranika tužitelja. Stoga tuženici solidarno odgovaraju za takvu štetu na temelju odredbe čl. 162. st. 2. ZMO-a.

20. Prvotuženikov žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uslijed neprovođenja dokaza uvidom u mirovinski spis udovice osiguranika tužitelja je osnovan. Iz spisa proizlazi da je prvotuženik pravovremeno (na pripremnom ročištu 25. studenoga 2020., str. 207.-208. spisa) predložio uvid u mirovinski spis o priznavanju prava na obiteljsku mirovinu Ružici Crnjak. Prvotuženik je kod tog dokaznog prijedloga ostao tijekom cijelog postupka, ali sud nije izveo taj dokazni prijedlog. Ovaj sud smatra da prvotuženik pravilno ukazuje da je izvođenje tog dokaza moglo dovesti do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično do drugačije odluke. Stoga je prvostupanjsku presudu valjalo ukinuti kako bi se otklonio taj nedostatak. Naime, prvotuženik pravilno ukazuje na činjenicu da je on dužan nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu, a da sukladno shvaćanju sa 26. sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. HZMO ima pravo na naknadu stvarne štete od društava za osiguranje na osnovi isplaćene invalidske mirovine samo ako je iznos invalidske mirovine veći od iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao svom osiguraniku da nije bilo štetnog događaja i to za iznos razlike između invalidske i starosne mirovine. Navedeno se primjenjuje i na slučaj kada tužitelj isplaćuje obiteljsku mirovinu, jer se radi o istom pravnom pitanju. Ovaj sud smatra da ako je udovica osiguranika tužitelja ostvarivala pravo na invalidsku mirovinu prije nego je odlučila invalidsku mirovinu zamijeniti obiteljskom mirovinom zbog smrti njenog muža onda bi stvarna šteta koja nastaje tužitelju bila samo eventualna razlika između tih dviju mirovina jer bi tužitelj po redovnom tijeku stvari bio dužan plaćati udovici osiguranika tužitelja invalidsku mirovinu neovisno o predmetnom štetnom događaju. Iz tog razloga je potrebno provesti navedeni dokaz iz kojeg bi se potencijalno mogao utvrditi iznos te invalidske mirovine. Ovdje se napominje da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je teret dokaza da je stvarna šteta manja nego što tužitelj potražuje na tuženiku, ali tuženik ima pravo da se provedu dokazi na tu okolnost, a prvostupanjski sud će po provođenju tog dokaza primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a utvrditi je li tuženik uspio dokazati činjenicu koja je relevantna za ovaj postupak. Ovaj sud ne prejudicira sadržaj predloženog dokaza, ali ukazuje da nije nužno potrebno vještačenje da bi se utvrdila visina invalidske mirovine udovice osiguranika tužitelja, iako prihvaća da ono može biti potrebno, ovisno o samom sadržaju isprava koje su predložene kao dokaz te će prvostupanjski sud adekvatno primijeniti odredbu čl. 221.a ZPP-a u slučaju da se iz dokaza neće moći utvrditi činjenično stanje.

21. Prvostupanjski sud će u ponovljenom suđenju provesti predloženi dokaz prvotuženika te po provođenju takvog dokaznog postupka utvrditi činjenično stanje i na njega primijeniti materijalno pravo. Ovaj sud ukazuje da je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da je teret dokaza da je stvarna šteta manja od one koju je tužitelj tijekom postupka dokazao na tuženiku, pa će u slučaju da se iz provedenih dokaza neće moći zaključiti o činjenici na koju tuženik ukazuje (da je stvarna šteta tužitelju manja od one koju potražuje) odlučiti primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a. Isto tako se ukazuje na činjenicu da je prvostupanjski sud pravilno zauzeo shvaćanje da su obračuni isplata koje je tužitelj izdao javne isprave u prilog čemu govori i sudska praksa (presuda VSRH Rev-x 386/12 od 29. siječnja 2020.). Isto tako se napominje da prvostupanjski sud ima pravo utvrditi da su tuženici dužni naknaditi tužitelju cjelokupni trošak provedenog vještačenja, ako je vještačenje provedeno u odnosu na osnovanost zahtjeva koju osnovanost su tuženici osporavali i ako je utvrđeno da je tužiteljev zahtjev osnovan. Takvo shvaćanje je sukladno shvaćanju zauzetom u presudi VSRH Rev-1140/06 od 10. listopada 2007. Dodatno se ukazuje na prvotuženikov žalbeni navod tijeka zateznih kamata tužitelja. Tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate sukladno čl. 165. st. 3. ZMO-a, stoga u tom svijetlu treba ocijeniti osnovanost zahtijeva za zatezne kamate s obzirom na trenutak podnošenja tužbe tj. zahtjeva kojim je povećan tužbeni zahtjev. Konačno, ovaj sud ukazuje na izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 115/18) u pogledu stvarne štete kojima je izmijenjen čl. 161. st. 2. tog Zakona, a koje treba uzeti u obzir s obzirom na trenutak njihova stupanja na snagu.

22. Slijedom navedenoga, ovaj sud je primjenom odredaba čl. 368. st. 1. i čl. 370. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 28. ožujka 2022.

Sutkinja Kristina

Saganić

Broj zapisa: eb308-a3636

Kontrolni broj: 018aa-b1789-76681

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=KRISTINA SAGANIĆ, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.