R. H. P.-4135/19 O. S. U. S.
S.
U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.
P. R. E. S. U. D. A.
O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T. kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja T. T. iz O.,, O.:…
koji je zastupan po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tužene O. banka d.d. S., O…. , koja je zastupana po
zakonskom zastupniku, a on po generalnom punomoćniku odvjetnicima odvjetničkog društva A. & A. u S., punomoć pod, radi utvrđenja ništetnosti i
isplate stjecanja bez osnove, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. P., odvjetničke vježbenice kod M. B., odvjetnika u S. i punomoćnika tuženika te proglašenja presude od
28. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba U. o kreditu broj … od
12.12.2005. s klopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika, a koja je označena u toč, 4. Ugovora i koja glasi: „Kamatna stopa je promjenljiva, a na dan zaključenja ugovora iznosi 6,88 % (slovima: šest cijelih osamdesetosam posto); godišnje;“.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 19.194,36 kuna, zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 14% godišnje od 10. studenog 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u kn
od
do
65,36
10.11.2008. isplate
52,9
10.12.2008. isplate
124,06
10.1.2009.
isplate
151,2
10.2.2009.
isplate
184,46
10.3.2009.
isplate
126,06
10.4.2009.
isplate
115,66
10.5.2009.
isplate
109,81
10.6.2009.
isplate
121,58
10.7.2009.
isplate
98,08
10.8.2009.
isplate
108,75
10.9.2009.
isplate
90,44
10.10.2009. isplate
106,72 10.11.2009. isplate
97,38
10.12.2009. isplate
207,71
10.1.2010.
isplate
233,79
10.2.2010.
isplate
228,26
10.3.2010.
isplate
250,44
10.4.2010.
isplate
282,33
10.5.2010.
isplate
310,76
10.6.2010.
isplate
365,28
10.7.2010.
isplate
311,97
10.8.2010.
isplate
447,39
10.9.2010.
isplate
376,33 10.10.2010. isplate
390,09 10.11.2010. isplate
449,01 10.12.2010. isplate
526,91
10.1.2011.
isplate
439,32
10.2.2011.
isplate
466,52
10.3.2011.
isplate
428,05
10.4.2011.
isplate
515,09
10.5.2011.
isplate
574,75
10.6.2011.
isplate
601,81
10.7.2011.
isplate
902,65
10.8.2011.
isplate
617,32
10.9.2011.
isplate
574,75 10.10.2011. isplate 585,23 10.11.2011. isplate 581,35 10.12.2011. isplate 618,49
10.1.2012.
isplate
644,44
10.2.2012.
isplate
652,45
10.3.2012.
isplate
633,58
10.4.2012.
isplate
643,65
10.5.2012.
isplate
654,04
10.6.2012.
isplate
638,47
10.7.2012.
isplate
637,01
10.8.2012.
isplate
607,69
10.9.2012.
isplate
617,70 10.10.2012. isplate 627,27 10.11.2012. isplate
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.860,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik odnosno pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu na iznos od 19.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora. Tijekom postupka tuženik da je jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu. Navedena odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da je nepoštena, a time i ništetna. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope.
U nastavku postupka tužitelj je zatražio i isplatu pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF te se i u tom pogledu pozvao na odluke u kolektivnom sporu tzv. slučaj “franak“.
Podneskom od 3. prosinca 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu ukupnog iznosa od 19.194,36 kn na ime pretplate po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem obračuna utužene tražbine, potvrde o otplaćenom kreditu, obavijesti o promjeni kamatnih stopa, U. o kreditu od 12.12.2005., knjigovodstvene kartice, otplatnog plana – početnog i
stvarnog, priloženih dopisa, prometa po kreditu, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 13. travnja 2021. i očitovanja vještakinje M. T. od 8. studenog 2021.
4. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
6. Čitanjem U. o kreditu od 12.12.2005., knjigovodstvene kartice, otplatnog plana – početnog i stvarnog, priloženih dopisa, prometa po kreditu, vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 13. travnja 2021. i očitovanja vještakinje M. T. od 8. studenog 2021., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i H. - S. banka d.d. S. 24. kolovoza 2006. sklopili ugovor o kreditu br. … na iznos od 19.500,00 C. u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1.2. ugovora),
- da je tuženik O. banka d.d. S. pravni slijednik kreditora H. - S.
banka d.d., što proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj I. stranici M. pravosuđa R. H.,
- da je u čl. 4. i 9. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 6,88% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 293,67 C. i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 291,67 C., te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. siječnja 2006., a zadnji 10. prosinca 2012. (čl. 10.a ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 12. studenog 2012., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana što je imalo za posljedicu promjenu visine anuiteta,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 19.194,36 kn,
- da je u presudama T. suda u Z. poslovni broj P-1401/2012 od
4. srpnja 2013., V. trgovačkog suda R. H. poslovni broj P.-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i V. suda R. H. poslovni broj R.-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 7. mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,
- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom U. suda R. H. U.-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015,
U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.,
- da je u presudama T. suda u Z. poslovni broj P-1401/2012 od
4. srpnja 2013., V. trgovačkog suda R. H. poslovni broj P.-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju V. suda R. broj R.- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 11. lipnja 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
7. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 4., 9. i 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
8. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dalje ZOO u svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec od studenog 2008. do isplate kredita (studeni 2012.).
Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare. Stoga u tom dijelu nema zastare, jer tužitelj potražuje isplatu pretplaćenih iznosa od studenog 2008.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja 2019.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 11. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od
13. lipnja 2014.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
Stoga je i u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.
Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. koje glasi: „
Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., koje objavljujemo u cijelosti.
U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:
„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“
U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:
Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.
i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.
Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj
ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“
*Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„
Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).
*Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.
9. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove, a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez osnove.
Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
10. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a
treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.
11. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.
12. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III- 2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III- 4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
13. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženika pod 7) S. G. - S. banka d.d. S. (pravni prednik tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 7) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,
a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.
Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13- 4 od 13. lipnja 2014.
U odluci VSRH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-2521/2015,U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 7) S. G. -
S. banka d.d. S. (pravni prednik tuženika iz ovog postupka) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je sedmotuženik S.B. d.d. (ranije: S.-S.) u razdoblju od
1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III- 4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
14. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal- content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186).
15. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu br. od 12.12.2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1., 4.,
9. i 10. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 4., 9. i 10. tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85., i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
16. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 4., 9. i 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
17. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda,
nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.
Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.
18. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.
19. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
20. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 4., 9. i 10. predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.
21. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
22. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i H. - S. d.d. S. 24. kolovoza 2006. sklopili ugovor
o kreditu br. na iznos od 19.500,00 C. u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora (čl. 1.2. ugovora),
- da je tuženik O. banka d.d. S. pravni slijednik kreditora H. - S.
banka d.d., što proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra dostupnog na službenoj I. stranici M. pravosuđa R. H.,
- da je u čl. 4. i 9. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 6,88% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,
- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta u iznosima od po 293,67 C. i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 291,67 C., te da je svaki anuitet dospio desetog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 10. siječnja 2006., a zadnji 10. prosinca 2012. (čl. 10.a ugovora),
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 12. studenog 2012., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,
- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana što je imalo za posljedicu promjenu visine anuiteta,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 19.194,36 kn,
- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 10. studenog 2008. do otplate kredita (10. studenog 2012.), daje u tablici kako slijedi (razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):
B. P. O. P. D. O. P. R. U. K.
ANUITETA DATUM
ANUITET U CHF TEČAJ 14.12.05. ANUITET U KN ANUITET U CHF TEČAJ ANUITET U KN UKUPNO UTUŽENO
4(2x3)
7(5x6)
8(4-7)
1. 10.1.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,83940 1.422,30 -39,88
2. 10.2.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,78660 1.406,78 -24,36
3. 10.3.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,75050 1.396,17 -13,75
4. 10.4.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,70710 1.383,42 -1,00
5. 10.5.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,7233 1.388,18 -5,76
6. 10.6.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,7169 1.386,30 -3,88
7. 10.7.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6890 1.378,10 4,32
8. 10.8.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6780 1.374,86 7,55
9. 10.9.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,7020 1.381,92 0,50
10. 10.10.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,7233 1.388,18 -5,76
11. 10.11.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6516 1.367,11 15,31
12. 10.12.2006 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6752 1.374,04 8,38
13. 10.1.2007 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6196 1.357,70 24,72
14. 10.2.2007 293,90
4,7037
1.382,42
293,90 4,6054 1.353,53 28,89
15. 10.3.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5907 1.368,95 13,47
16. 10.4.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5725 1.363,52 18,90
17. 10.5.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,4972 1.341,07 41,35
18. 10.6.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5039 1.343,06 39,35
19. 10.7.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,4520 1.327,59 54,83
20. 10.8.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5075 1.344,14 38,28
21. 10.9.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5055 1.343,54 38,88
22. 10.10.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,4417 1.324,51 57,90
23. 10.11.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,4939 1.340,08 42,34
24. 10.12.2007 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,4727 1.333,76 48,66
25. 10.1.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5435 1.354,87 27,55
26. 10.2.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,6043 1.373,00 9,42
27. 10.3.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,6909 1.398,83 -16,41 28. 10.4.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,6160 1.376,49 5,93
29. 10.5.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5629 1.360,66 21,76
30. 10.6.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5552 1.358,36 24,06
31. 10.7.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20
4,539 1.353,53 28,89
32. 10.8.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5136 1.345,96 36,46 33. 10.9.2008 293,90
4,7037
1.382,42
298,20 4,5273 1.350,04 32,38 34. 10.10.2008 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,6645 1.414,28 -31,86 35. 10.11.2008 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,7750 1.447,78 -65,36 -65,36 36. 10.12.2008 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,7339 1.435,32 -52,90 -52,90 37. 10.1.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9686 1.506,48 -124,06 -124,06 38. 10.2.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 5,0581 1.533,62 -151,20 -151,20 39. 10.3.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 5,1678 1.566,88 -184,46 -184,46 40. 10.4.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9752 1.508,48 -126,06 -126,06 41. 10.5.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9409 1.498,08 -115,66 -115,66 42. 10.6.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9216 1.492,23 -109,81 -109,81 43. 10.7.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9604 1.503,99 -121,58 -121,58 44. 10.8.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,8829 1.480,50 -98,08 -98,08 45. 10.9.2009 293,90
4,7037
1.382,42
303,20 4,9181 1.491,17 -108,75 -108,75 46. 10.10.2009 293,90
4,7037
1.382,42 303,20 4,8577 1.472,85 -90,44 -90,44 47. 10.11.2009 293,90
4,7037
1.382,42 303,20 4,9114 1.489,14 -106,72 -106,72 48. 10.12.2009 293,90 4,7037
1.382,42 303,20 4,8806 1.479,80 -97,38 -97,38 49. 10.1.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,0056 1.590,13 -207,71 -207,71 50. 10.2.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,0877 1.616,21 -233,79 -233,79 51. 10.3.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,0703 1.610,68 -228,26 -228,26 52. 10.4.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,1401 1.632,86 -250,44 -250,44 53. 10.5.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,2405 1.664,75 -282,33 -282,33 54. 10.6.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,3300 1.693,18 -310,76 -310,76 55. 10.7.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,5016 1.747,69 -365,28 -365,28 56. 10.8.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,3338 1.694,39 -311,97 -311,97 57. 10.9.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,7601 1.829,81 -447,39 -447,39 58. 10.10.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,5364 1.758,75 -376,33 -376,33 59. 10.11.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,5797 1.772,50 -390,09 -390,09 60. 10.12.2010 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,7652 1.831,43 -449,01 -449,01 61. 10.1.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,0104 1.909,32 -526,91 -526,91 62. 10.2.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,7347 1.821,74 -439,32 -439,32 63. 10.3.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,8203 1.848,93 -466,52 -466,52 64. 10.4.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,6992 1.810,46 -428,05 -428,05 65. 10.5.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 5,9732 1.897,51 -515,09 -515,09 66. 10.6.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,1610 1.957,16 -574,75 -574,75 67. 10.7.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,2462 1.984,23 -601,81 -601,81 68. 10.8.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 7,1932 2.285,06 -902,65 -902,65 69. 10.9.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,2950 1.999,73 -617,32 -617,32 70. 10.10.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,1610 1.957,16 -574,75 -574,75 71. 10.11.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,1940 1.967,65 -585,23 -585,23 72. 10.12.2011 293,90 4,7037 1.382,42 317,67 6,1818 1.963,77 -581,35 -581,35 73. 10.1.2012 293,90 4,7037 1.382,42
317,67 6,2987 2.000,91 -618,49 -618,49
74. 10.2.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,3804 2.026,86 -644,44 -644,44
75. 10.3.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,4056 2.034,87 -652,45 -652,45 76. 10.4.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,3462 2.016,00 -633,58 -633,58 77. 10.5.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,3779 2.026,07 -643,65 -643,65 78. 10.6.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,4106 2.036,46 -654,04 -654,04 79. 10.7.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,3616 2.020,89 -638,47 -638,47 80. 10.8.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,3570 2.019,43 -637,01 -637,01 81. 10.9.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,2647 1.990,11 -607,69 -607,69 82. 10.10.2012 293,90
4,7037
1.382,42
317,67 6,2962 2.000,11 -617,70 -617,70 83. 10.11.2012 293,90
4,7037
1.382,42
315,75 6,3648 2.009,69 -627,27 -627,27 84. 12.12.2012 291,67
4,7037
1.371,93
6,3257
-
1.371,93
UKUPNO
24.685,37
116.112,57 25.444,93
133.407,62 -17.295,04 - 19.194,36
23. Na nalaz i mišljenje vještakinje tužitelj generalno nije imao primjedbi. Tužitelj je istakao da on tužbom potražuje samo iznese koje je preplatio (iznosi u izračunu vještaka prikazani s predznakom minus). Sukladno tome tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da tužbom potražuje isplatu ukupnog iznosa koji je zbroj svih preplaćenih mjesečnih iznosa (zbroj anuiteta s predznakom minus).
Tuženik je naveo kako nema primjedbi na matematički izračun vještaka. Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po ništenim odredbama. Je li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s predznakom minus) treba odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan (iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak.
24. U odnosu na pravno pitanje treba li od iznosa pretplate (iznosi u izračunu vještaka prikazani s predznakom minus) odbiti iznose manje plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan (iznosi u izračunu vještaka prikazani s pozitivnim predznakom) ili ne, za navesti je slijedeće.
Pojednostavljeno kazano, pitanje treba li tužitelju na ime pretplate isplatiti iznos od 19.194,36 kn (iznos iz stupca 9. tablice iz ulomka 22. ove presude) ili iznos od 17.295,04 kn (iznos iz stupca 8. tablice iz ulomka 22. ove presude), pravno je pitanje na koje odgovor daje sud, a vještak je taj koji vrši izračun. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (zbroj anuiteta s predznakom minus).
S druge pak strane, ako tuženik smatra da mu pripadaju iznosi mjesečnih anuiteta koji su bili manji u odnosu na prvotni otplatni plan onda je trebao do zaključenja prethodnog postupka istaknuti prigovor radi prebijanja (čl. 288.a ZPP-a) ili pak ustati protutužbom (čl. 189. ZPP-a), a što nije učinio. Dakle, tuženik je ukupan iznos od 1.899,32 kn (19.194,36-17.295,04=1.899,32) sa zateznim kamatama na taj iznos trebao potraživati protutužbom ili prigovorom radi prebijanja, a što isti nije učinio. Za istaknuti je i to da izreka presude mora biti razumljiva i ovršiva (čl. 186. st. 1. ZPP-a). To znači da zbroj mjesečnih anuiteta na koje teku zatezne kamate mora odgovoriti ukupnom iznosu tj. glavnici.
Zbog svega navedenog sud smatra da tužitelju pripada ukupan iznos od 19.194,36kn (zbroj anuiteta s predznakom minus – pretplata od strane tužitelja) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne aniuteta od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do isplate, a što je detaljno prikazano i izračunato u naprijed navedenoj tablici.
25. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjenjive redovne kamate, jer je nesavjesna ugovorna strana
koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to specificirano u točki IV. izreke presude.
26. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP- a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22).
27. Sud napominje da je tužitelj tužbom tražio deklarativno utvrđenje ništetnom samo odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ne i valuti. Međutim, u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu, tužitelj je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 19.194,36 kn sa zateznim kamatama na ime pretplate po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano primjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF. Stoga je sud o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF odlučio kao o prethodnom pitanju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatom.
U pogledu prigovora tuženika da ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora za navesti je da se o tom prigovru nije potrebno posebno očitovati iz razloga što su na taj prigovor odgovorili Vrhovni sud RH i Ustavni sud RH u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III- 4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. u kojima s jasno rekli da je ništetna samo odredba o valutnoj klauzuli u CHF.
28. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
U odnosu na primjedbu tuženika da je tužitelj povukao jednu točku tužbenog zahtjeva za navesti je slijedeće. Tužitelj očito nije razumio nalaz i mišljenje vještaka. Stoga je sud zatražio očitovanje vještaka na način da se vještak jasno očituje da li tablica u drugom dijelu vještva sadrži tablicu iz prvog dijela vještva, tj. da li iznos od 19.134,36 kn (pretplata po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF) obuhvaća i iznos od 4.029,13 kn (pretplata samo po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope). Nakon što je vještak to potvrdio, tužitelj je podneskom od 3. prosinca 2021. konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da istim, sukladno provedenom vještačenju, traži isplatu iznosa od 19.134,36 kn (pretplata po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF).
Tužitelj može konačno specificirati tužbeni zahtjev tek kad se vještačenje u potpunosti provede, dakle, kad vještak svojim očitovanjem otkloni sve nerazumljivosti u svom nalazu i mišljenju. Stoga je tužitelj po očitovanju vještaka podneskom od 3. prosinca 2021. konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju te time otklonio nerazumljivost prijašnjeg tužbenog zahtjeva.
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 4 ročišta (18.06.20., 05.07.21., 02.11.21., 09.12.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 1 obrazloženog podneska (03.12.21.) iznos od 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 6.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 560,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 550,00 kn, što sveukupno iznosi 10.860,00 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22).
Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.
U S. 28. ožujka 2022.
S. M.. sc. Z.
T. v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste
(čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tuženog
u spis
