REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3749/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja T. L. OIB …, iz V., kojeg zastupa

punomoćnik M. A., odvjetnik u V., protiv tuženika H. z. z.

m. o., P. s. S., , OIB

.., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1.

veljače 2022. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. A.,

odvjetnika u V. i punomoćnice tuženika V. Š., na ročištu radi objave dana

28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 12.532,20 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od 4. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 31.359,50 kn sa zateznom kamatom koja na iznos od

- 591,50 kn teče od 7. siječnja 2010.

- 591,50 kn teče od 8. veljače 2010.

- 591,50 kn teče od 17. ožujka 2010.

- 591,50 kn teče od 13. travnja 2010.

- 591,50 kn teče od 7. lipnja 2010.

- 591,50 kn teče od 14. srpnja 2010. -

591,50 kn teče od 14. srpnja 2010.

- 591,50 kn teče od 16. kolovoza 2010.

- 591,50 kn teče od 20. rujna 2010.

- 591,50 kn teče od 13. listopada 2010.

- 591,50 kn teče od 17. studenoga 2010.

- 591,50 kn teče od 17. prosinca 2010.

- 591,50 kn teče od 24. siječnja 2011.

- 591,50 kn teče od 11. veljače 2011.

- 591,50 kn teče od 14. ožujka 2011. -

591,50 kn teče od 19. travnja 2011. -

591,50 kn teče od 19. svibnja 2011.

- 591,50 kn teče od 27. lipnja 2011.

- 591,50 kn teče od 25. srpnja 2011.

- 591,50 kn teče od 16. kolovoza 2011. -

591,50 kn teče od 19. rujna 2011.

- 591,50 kn teče od 24. listopada 2011.

- 591,50 kn teče od 22. studenoga 2011.

- 591,50 kn teče od 20. prosinca 2011.

- 591,50 kn teče od 16. veljače 2012. -

591,50 kn teče od 23. veljače 2012. -

591,50 kn teče od 29. ožujka 2012.

- 591,50 kn teče od 18. svibnja 2012. -

591,50 kn teče od 4. lipnja 2012. -

591,50 kn teče od 26. lipnja 2012.

- 591,50 kn teče od 10. srpnja 2012. -

591,50 kn teče od 27. srpnja 2012. -

591,50 kn teče od 7. rujna 2012.

- 591,50 kn teče od 16. listopada 2012.

- 591,50 kn teče od 3. prosinca 2012. -

591,50 kn teče od 31. prosinca 2012.

- 591,50 kn teče od 4. veljače 2013. -

591,50 kn teče od 15. travnja 2013. -

591,50 kn teče od 6. lipnja 2013. -

591,50 kn teče od 6. lipnja 2013.

- 1.193,00 kn teče od 19. srpnja 2013. -

1.183,00 kn teče od 23. rujna 2013.

- 591,50 kn teče od 6. studenoga 2013.

- 591,50 kn teče od 6. studenoga 2013.

- 591,50 kn teče od 18. studenoga 2013.

- 1.183,00 kn teče od 29. siječnja 2014.

- 591,50 kn teče od 14. ožujka 2014. -

591,50 kn teče od 8. travnja 2014. -

591,50 kn teče od 15. svibnja 2014. -

591,50 kn teče od 19. svibnja 2014.

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

III Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.028,50 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 8. prosinca 2015. tužitelj T. L. ustao je u parnici broj P2-719/10

protiv tuženika H. z. z. m. os. protutužbom radi

utvrđenja uplaćenih 43.891,70 kn u korist tuženika s osnova kupoprodajne cijene stana sukladno pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Splitu broj I P- 1469/01 od 25. rujna 2007., a podredno radi isplate tog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom. Ova protutužba izdvojena je iz gore navedenog spisa i zavedena pod poslovnim brojem P-596/16, a tužitelj je podneskom od 10. travnja 2017. konačno postavio tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci ove presude. Navodi kako je pravomoćnom i ovršnom presudom ovog suda broj I P-1469/01 od 25. rujna 2007. tuženiku naloženo sklopiti s bakom tužitelja J. R. ugovor o otkupu stana u V., i tome dodaje

kako je u međuvremenu baka umrla, a naslijedila ju je njegova majka N. L. u cijelosti. Dodaje kako je s navedenim pravnim prednicama živio u zajedničkom obiteljskom domaćinstvu i koristio stan u V. te im financijski pomagao uplaćujući u korist tuženika novac koji je baka R. bila dužna platiti u skladu s pravomoćnom i ovršnom presudom. Na kraju navodi kako je za ovu svrhu do 19. svibnja 2014. platio 31.359,50 kn, a 4. kolovoza 2015. iznos od 12.532,20 kn čime je tuženiku plaćen cjelokupan iznos za prodaju stana.

2. U svom odgovoru od 8. ožujka 2016. tuženik je osporio tužbene navode ističući kako je tužitelja redovito obavještavao o obvezi plaćanja mjesečnih naknada za korištenje stana u iznosu od 591,50 kn te kako je tužitelj te uplate obavljao bez posebnih napomena kako se radi o obvezi bake ili majke ili neke buduće obveze, radi čega je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U tijeku ovog postupka izvedeni su dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1287/11 od 9. prosinca 2014. i 5. travnja 2012., obračuna uplate stana od 3. kolovoza 2015. i uplatnice od 4. kolovoza 2015., izračuna visine naknade od 28. listopada 2011., kartica glavne knjige tužitelja od 12. svibnja 2014. i 2. ožujka 2016., tuženikovih obavijesti od 11. studenoga 2011., 20. veljače, 27. lipnja i 24. rujna 2012., 13. rujna 2013., 13. svibnja i 20. studenoga 2014., presude ovog suda broj I P-1469/01 od 25. rujna 2007. i rješenja broj I P-1469/01 od 10. rujna 2012. te rješenja broj Pst- 1123/12 od 27. studenoga 2012., presude Županijskog suda u

Splitu broj Gž-842/08 od 15. svibnja 2008., rješenja VSRH broj Rev-x 843/13 od 10. rujna 2013., presude Županijskog suda u Splitu Gžp-75/14 od 20. veljače 2014., obavijesti o upisu činjenice smrti MU V. od 23. ožujka 2011., potvrde D. za s. i n. o. V. od 23. studenoga 2011., zamolbe za sklapanje ugovora

za najam stana od 27. listopada 2006., punomoći od 25. listopada 2006., obavijesti o mirovinskim primanjima za kolovoz i rujan 2006., uvjerenja o prebivalištu od 25. listopada 2006. i 9. studenoga 2011., obavijesti PP V. od 11. studenoga 2011. i službene zabilješke od 10. studenoga 2011., opomena tuženika od 20. studenoga 2014. i 11. studenoga 2011., zk izvatka od 9. studenoga 2016., rješenja broj Z- 139/15 od 15. srpnja 2015., obavijesti tuženika od 28. listopada 2011., pregledom parničnog spisa broj Pst-1123/12 te saslušanjem svjedokinje N. L. i tužitelja kao parnične stranke.

4. Presudom broj P-596/2016 od 10. studenog 2017. prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo isplatiti tužitelju glavnicu u iznosu od 43.891,70 kn sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine do

isplate, kako i trošak parničnog postupka u iznosu od 9.390,50 kn sa zateznom kamatom koja teče od donošenja te presude.

5. Rješenjem broj 65 Gž-94/2018-3 od 21. rujna 2021. Županijski sud u Zagrebu ukinuo je označenu prvostupanjsku presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Pored već ranije navedenih, sud je u daljnjem tijeku postupka pružio strankama mogućnost izjašnjavanja i prilaganja dokaza u skladu s uputom drugostupanjskog suda te pregledao tužiteljev nalog za plaćanje, obavijest tuženika od 21. listopada 2011. i opomenu zbog neplaćanja naknade za korištenje stana od

20. veljače 2012.

7. Tužitelj je zatražio naknadu troška postupka.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

9. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti predmetne tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, dok njegova visina nije posebno osporena.

10. Odredbom iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, a uz ono što je stečeno bez osnove mora se vratiti, odnosno platiti i zatezna kamata i to od dana stjecanja ukoliko je stjecatelj nepošten, kako to propisuje odredba iz čl. 1115. ZOO.

11. Pregledom vlasničkog lista od 9. studenog 2016. razvidno je kako je HZMO, P. s. u S., upisani vlasnik stana na drugom katu stojne kuće u

V., izgrađene na čest. zgr. 549/3 Z.U. 1378 K.O. V., uz napomenu kako među strankama i nije bila sporna činjenica ovog upisa.

12. Pregledom pravomoćne presude ovog suda IP-1469/01 od 25. rujna 2007. razvidno je kako je tuženiku H. z. za m. o., naloženo s

tužiteljicom J. R.(nesporno bakom tužitelja), kao suprugom preminulog

nositelja stanarskog prava, sklopiti kupoprodajni ugovor kojim se tuženik obvezuje prodati protivnoj stranci stan u V., , a tužiteljica platiti cijenu u

iznosu od 5.849,25 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB.

13. Pregledom tuženikovog izračuna visine naknade broj … od 10.

studenog 2009. razvidno je kako je J. R. evidentirana korisnica stana u V.,

i u obvezi plaćanja mjesečne naknade u iznosu od 591,50 kn.

14. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1287/11 od 9. prosinca 2014. razvidno je kako je nakon smrti J. R. 20. ožujka 2011. stan u V., naslijedila kći N. L. (nesporno majka tužitelja).

15. Pregledom tuženikovog izračuna visine naknade broj … od 28.

listopada 2011. i obavijesti od 11. studenog 2011. razvidno je kako je T. L.,

nakon smrti bake J. R., evidentirani korisnik stana u V., i u obvezi plaćanja mjesečne naknade u iznosu od 591,50 kn.

16. Pregledom evidencije MUP razvidno je kako je tužitelj T. L. od 1.

kolovoza 1991. do 2. veljače 2007. imao prijavljeno prebivalište u V., , a od 2. veljače 2007. nadalje prijavljen je na adresi u V.

17. Pregledom službene zabilješke PP V. od 10. studenog 2011., razvidno je kako je terenskom provjerom utvrđeno kako u stanu u V.,

posljednje dvije godine živi B. S. s obitelji, a sve u dogovoru s T.

L., koji je u obavijesnom razgovoru djelatnicima policije izjavio kako predmetni stan koristi zadnjih 7-8 godina, te da se u vezi ove nekretnine i stjecanja prava vlasništva vodi sudski postupak.

18. Pregledom obračuna tvrtke R.-V. d.o.o. od 3. kolovoza 2015. i uplatnice od 4. kolovoza 2015. razvidno je kako je tužitelj u vremenu od 7. siječnja 2010. do 19. svibnja 2014. za stan u V. uplatio u više obroka iznos od 31.359,50

kn, a dana 4. kolovoza 2015. iznos od 12.532,20 kn, odnosno ukupno 43.891,70 kn,

što tijekom postupka i nije bilo sporno među parničnim strankama.

19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a uzimajući u obzir uputu iz drugostupanjske odluke radi utvrđenja osnove temeljem koje je uplaćen sporni novčani iznos, ovaj sud drži kako je tužitelj te iznose dijelom uplaćivao na ime naknade za korištenje stana, a dio na ime kupoprodajne cijene za tu nekretninu. Prije svega valja istaknuti kako su navodi koje iznosi u tijeku postupka proturječni. Ovo iz razloga što u tužbi spominje kako se radi o uplatama za kupnju stana u iznosu od 43.891,70 kn (protuvrijednost iznosa od 5.849,25 EUR) i početni glavni tužbeni zahtjev postavlja upravo radi utvrđenja podmirenja cijene stana iz kupoprodajnog ugovora sadržanog u presudi ovog suda broj IP-1469/01 od 25. rujna 2007., a nasuprot tome, na ročištu održanom 14. ožujka 2017. odustaje od tog zahtjeva, a u iskazu tvrdi kako se radilo o uplatama koje su dospijevale i koje je on podmirivao držeći kako se radi o obvezi koju treba ispunjavati, sve kako "obitelj ne bi izgubila stan". Nakon toga, a na poziv suda da jasno označi osnovu uplata, tužitelj u svom podnesku od 10. travnja 2017. ističe kako je iznos od 31.359,50 kn uplaćivao s osnova naknade za korištenje stana, dok se jednokratna uplata od 4. kolovoza 2015.

u iznosu od 12.532,20 kn odnosi na kupoprodajnu cijenu stana, uz obrazloženje kako se radi o kunskoj protuvrijednosti iznosa razlike svih prethodnih uplata (1.651,91 EUR) do pune kupoprodajne cijene stana u iznosu od 5849,25 EUR. Istodobno predlaže tuženiku sklapanje nagodbe kojom bi njegove uplate bile priznate kao dio kupoprodajne cijene stana, sve po pravomoćnoj presudi broj IP-1469/01 od 25. rujna 2007. U suprotnom, zahtjeva od tuženika povrat svih uplaćenih iznosa s pripadajućom kamatom uz obvezu njegove majke na dodatnu uplatu cijene utvrđene sudskom presudom. Dakle, i nakon upute iz drugostupanjske presude, ali i poziva ovog suda, tužitelj je i dalje proturječan, jer i u označenom podnesku proizvoljno zbraja novčane iznose koji su uplaćeni u različite svrhe, odnosno za podmirenje korištenja stana i za njegovu kupnju.

20. Međutim, sud smatra kako se kao mjerodavni mogu uzeti njegovi navodi iz podneska od 10. travnja 2017. kada tvrdi kako je iznos od 31.359,50 kn uplaćivao s osnova naknade za korištenje stana, dok je jednokratni iznos od 12.532,20 kn uplatio kao dio kupoprodajne cijene stana, budući i stanje u spisu upućuje na takav zaključak. Tako je valjalo cijeniti obračun R.-V. d.o.o. od 3. kolovoza 2015. iz kojeg proizlazi kako je tužitelj započeo s uplatama 7. siječnja 2010. i to u mjesečnim iznosima od 591,50 kn, što ukazuje kako je postupao po izračunu i pozivima tuženika. Naime, po tuženikovom izračunu visine naknade od 10. studenog 2009. proizlazi kako je J. R. označena korisnicom stana u vlasništvu HZMO i kako

je od 1. prosinca 2009. u obvezi podmirivati mjesečnu naknadu za korištenje nekretnine upravo u iznosu 591,50 kn, a ta visina utvrđena je kao umnožak površine stana od 59 m2 i iznosa od 10,00 kn za 1m2. U svakom slučaju, tužitelj je do 19. svibnja 2014. platio tuženiku iznos od 31.359,50 kn, a kako se radilo o mjesečnim uplatama, sud smatra kako je time podmirivao naknadu za korištenje stana po nalogu i pozivima tuženika, dok je iznos od 12.532,20 kn uplatio na ime razlike do pune kupoprodajne cijene stana. Naime, presuda ovog suda broj IP-1469/01 od 25. rujna 2007. kojom se HZMO nalaže s J. R. sklopiti ugovor o prodaji stana za iznos od 5.849,25 EUR (u kunskoj protuvrijednosti) postala je pravomoćna 20. veljače 2014. presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžp-75/14, koju je punomoćnik J. R. zaprimio 20. lipnja 2014., što znači da prije toga tužitelj nije imao razloga platiti jednokratni iznos i uplatiti tuženiku novac za kupnju nekretnine, već isključivo za njezino korištenje po zaprimljenim uplatnicama ili opomenama zbog neredovitog podmirenja. Uplatom jednokratnog iznosa od 12.532,20 kn, očito je pogrešno držao kako je, računajući prethodne uplate od 7. siječnja 2010., u cijelosti podmirio cijenu stana utvrđenu pravomoćnom sudskom odlukom, što je lako provjerljivo jednostavnim matematičkim izračunom, jer tuženiku je ukupno uplaćen iznos od 43.891,70 kn, koji predstavlja kunsku protuvrijednost cijene stana iz presude u iznosu od 5.849,25 EUR (uz tečaj 1EUR/7,50 kn), a potvrđuje ga i sam tužitelj u svom podnesku od 10. travnja 2017.

21. U skladu s iznesenim, iznos od 12.532,20 kn očito je uplaćen proizvoljno i bez valjane pravne osnove, jer stranke nisu sklopile ugovor kojim bi za tužitelja nastala obveza plaćanja kupoprodajne cijene stana niti između njih postoji kakav drugi obvezno-pravni odnos. Na izneseni stav ne utječe ni odluka suda, odnosno pravomoćna presuda broj IP-1469/01 od 25. rujna 2007., jer obveza plaćanja cijene stana iz te presude glasi na J. R., a ne na tužitelja. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja jasno je kako tužba dijelom ima valjano zakonsko uporište u citiranoj odredbi iz čl. 1111. ZOO, jer je tužitelj dokazao kako je tuženik stjecatelj bez osnove, ali ne u odnosu na cijelu predmetnu tražbinu već na njezin dio, tako da je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti u odnosu na zatraženi povrat, odnosno isplatu iznosa od 12.532,20 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od uplate 4. kolovoza 2015., u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO, a na način propisan odredbom iz čl. 29. ZOO, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

22. Što se tiče preostalog iznosa od 31.359,50 kn, sud smatra kako tužbeni zahtjev u tom dijelu nije osnovan. Naime, prije svega valja navesti kako tužitelj u tužbi i u iskazu tvrdi kako je novčane tražbine tuženika podmirivao u ime i za račun bake, tako da se ne može raditi o tuženikovom stjecanju bez osnove, već o uplatama na temelju ugovora o najmu stana koji je J. R. nastavila koristiti nakon smrti supruga, nespornog nositelja stanarskog prava. Dakle, tužitelj je mjesečne novčane iznose uplaćivao na temelju pravnog posla, ali i nakon bakine smrti 20. ožujka 2011. to je nastavio raditi na osnovan način. Iz spisa proizlazi kako je tuženik nakon smrti J. R. dostavio tužitelju izračun visine naknade od 28. listopada 2011. u kojem ga označava novim korisnikom stana i obveznikom plaćanja mjesečne naknade u iznosu od 591,50 kn, što je tužitelj nastavio uredno ispunjavati. U takvim okolnostima, jasno je kako su parnične stranke prešutnim dogovorom održale na snazi ugovor o najmu i nakon smrti J. R. i kako je tužitelj nastavio ispunjavati obvezu. Iz njegovog iskaza jasno proizlazi kako je nastavio s uplatama bojeći se da u suprotnom ne izgubi status, odnosno da obitelj ne izgubi stan, što je sasvim logično i očekivano, pogotovo kada se uzme u obzir čitav niz opomena kojima ga je tuženik pozivao na plaćanje dužnih iznosa naknade pod prijetnjom daljnjeg sudskog postupanja. Osim toga, cijeneći rješenje o nasljeđivanju nakon smrti J. R. i iskaz tužiteljeve majke N. L. o obiteljskom sporazumu u vezi stana u V.,

jasno je kako se tužitelj drži bakinim nasljednikom i budućim vlasnikom ove nekretnine, stoga se legitimirao kao osoba koja ima pravni interes, a time i obveznik plaćanja naknade za njezino korištenje. U svakom slučaju, ovako utvrđen odnos parničnih stranaka nedvojbeno ukazuje kako je tužitelj iznos od 31.359,50 kn uplaćivao na osnovu preuzete obveze naknade zbog korištenja stana, što istodobno znači da se ne radi o tuženikovom stjecanju bez osnove.

23. Slijedom iznijetog, tužba je u odnosu na iznos od 31.359,50 kn neosnovana, stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu tužiteljeve tražbine valjalo odbiti, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.

24. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), jer su stranke djelomično uspjele u sporu. Kako je tužbeni zahtjev postavljen radi isplate iznosa od 43.891,70 kn prihvaćen u odnosu na iznos od 12.532,20 kn, uspjeh tužitelja mjeri se u visini od 65% (100% osnovanost tužbe, a 29% osnovanost visine zahtjeva), a tuženikov za preostalih 35%.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 8. prosinca 2015. i četiri obrazložena podneska od 21. ožujka 2016., 10. travnja i 12. lipnja 2017. te 31. siječnja 2022., a pored toga trošak zastupanja na ročištima održanim 22. studenoga 2016., 14. ožujka 2017. i 1. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju, a sve u skladu sa Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč.1., Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također mu je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 17. siječnja i 3. listopada 2017. u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. OT), jer se tom prilikom raspravljalo o procesnim pitanjima te mu je priznat i pristup ročištu održanom 23. svibnja 2017. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 50. OT), jer je ono odgođeno prije početka raspravljanja. Dakle, priznat mu je iznos od 9.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV i trošak sudske pristojbe ove odluke u iznosu od 789,00 kn, što daje ukupan priznati parnični trošak u iznosu od 12.351,50 kn, uz napomenu kako trošak sudske pristojbe tužbe nije priznat jer spisu nije priložen dokaz o njezinom plaćanju, a u međuvremenu je nastupila zastara prisilne naplate te obveze.

26. Priznati trošak tužitelja u iznosu od 12.351,50 kn valjalo je umanjiti za 35% uspjeha protivne stranke, tako da je tuženiku naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.028,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove odluke do isplate, radi čega je odlučeno kao u točki III izreke presude.

Split, 28. ožujka 2022.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku