REPUBLIKA HRVATSKA

P-418/18

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja T. Š., O.: …, iz S., koji

je zastupan po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1.

P. bank eGen, R. A., K., P., O.:

…, koji je zastupan po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva

K. & partneri u Z., pod 2. A. J. banka d.d. u stečaju, iz S.,

koji je zastupan po stečajnoj upraviteljici M. Š., a ona po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva B. i partneri u S., radi utvrđenja, ništetnosti, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika stranaka te proglašenja presude od 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se ništetnim Sporazum o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci) od 27.07.2000.g., potvrđen od javnog bilježnika M. R. dana 27.07.2000.g., posl.br. O. - 368/00.

II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu s otplaćivanjem (jednokratni kredit) od 23.12.1997.g., kao i Aneks br.1. Ugovoru od 20.07.2000.g.

III. Nalaže se O. sud u S., P. zemljišnoknjižnom odjelu

O., u Z. 1752 k.o. D. brisanje uknjižbe založnog prava u iznosu od A.

- a 3.365.407,39 i nuzgredica, upisanog u korist tuženika ad 1/A. J. B. pod poslovnim brojem Z-521/00 na teret z.k.čest.zem. 2322 na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 27.07.2000.g., solemniziranog od J.B. R. M. iz S., broj O. - 368/00-1 od 27. srpnja 2000.godine, uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.

IV. Dužni su tuženici, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak.“

II. Dužan je tužitelj u roku 15 dana, naknaditi tuženiku pod 1. P. bank parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kn.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. siječnja 2018. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja zaloga. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik pod 1. Z. bank R. z.o.j., kao vjerovnik, i tuženik pod 2. A. J. banka d.d. u stečaju, kao protivnik osiguranja te društvo K. d.o.o., zastupano po tužitelju kao članu uprave, u S. 27. srpnja 2000., sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine kojim se osigurava novčana tražbina tuženika pod 1. Z. bank R. z.o.j. prema tvrtki K. d.o.o. iz kredita od 23. prosinca 1997. i njegovog aneksa od 20. srpnja 2000. i to na nekretnini oznake čest. zem. 2321 i 2322, Z. 1752, k.o. D.. Nadalje se navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i aneksa tog ugovora prvotuženik nije imao odobrenje H. narodne banke za rad na području

R. H.. Stoga tužitelj smatra da su svi navedeni pravni poslovi (ugovor o kreditu, aneks toga ugovora i ugovor o zalogu) ništetni. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnim navedenih pravnih poslova i brisanje zaloga u zemljišnoj knjizi, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. Tijekom postupka prvotuženik Z. bank R. z.o.j. B. und

R., R.. G. M..B.H., K.-C.,

promijenio je naziv tvrtke u P. bank eGen, R.

austrija, K., O.:…

3. U odgovoru na tužbu prvotuženik je osporio aktivnu legitimaciju, istakao prigovor nenadležnosti ovog suda, naveo da tužitelj nije dokazao da bi tvrtka K. d.o.o. bila mali poduzetnik, istakao da je mjesto sklapanja ugovora o kreditu

K., R. A., također je istakao da tužitelj ne može tražiti brisanje

zaloga na nekretnini koja nije u njegovom vlasništvu. U nastavku postupka prvotuženik se pozvao na odluku suda E. unije C-630/17 te je istakao da je odlukom U. suda R. u cijelosti ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u R. s neovlaštenim vjerovnikom.

4. Drugotuženik nije dao pisani odgovor na tužbu niti je osporio tužbu i tužbeni zahtjev.

5. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem sporazuma o osiguranju novčane tražbine (ugovora o hipoteci) od 27. srpnja 2000. s punomoći, aktivnog izvatka iz sudskog registra za tvrtku K. d.o.o. S., Z. 1752 k.o. D., sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i zasnivanjem založnog prava na pokretninama od 29. listopada 1998., aktivnog izvatka iz sudskog registra za A. J. B., uvidom u spis ovog suda O.-3752/16, izvatka iz registra Z. suda u K. za

prvotuženika, izvoda iz registra s aktualnim podacima za prvotuženika, ugovora o kreditu od 23. prosinca 1997. s njegovim aneksom od 20. srpnja 2000., saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19) prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

9. Prigovor prvotuženika o nedostatku aktivne legitimacije neosnovan je u cijelosti. Naime, odredbom čl. 109. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dalje: ZOO, u svezi s odredbom čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), dalje ZOO, propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Tužitelj je bio sudionik ugovora o hipoteci kojim se osigurala kreditna tražbina tvrtke K. d.o.o. Stoga tužitelj, kao zainteresirana osoba, ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, a time ima i aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe.

10. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, također je neosnovan. Naime, predmet ugovora o hipoteci su nekretnine oznake čest. zem. 2321 i 2322, Z. 1752,

k.o. D., Stoga je sukladno načelu lex rei sitae – pravo mjesta gdje se stvar, koje se primjenjuje u svim zakonima i međunarodnim dokumentima, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan ovaj sud.

11. Iz izvedenih, a naprijed navedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je prvotuženik promjenio ime tvrtke iz Z. bank u P. bank eGen, što proizlazi iz priloženog aktualnog izvatka iz sudskog registra (str. 52. spisa),

- da je prvotuženik austrijska zadruga koja se bavi poslovima kreditiranja i kao takva je upisana u registru Z. suda u K. (C.) u A. (str. 52.-71. spisa),

- da prema austrijskom T. za nadzor financijskog tržišta (F.) tuženik ima koncesiju prema austrijskom Zakonu o bankarstvu, između ostalog, za sklapanje ugovora o novčanom kreditu i za odobrenje novčanih zajmova (kreditno poslovanje)

– poleđina str. 73.-77. spisa,

- da prvotuženik nema odobrenje H. narodne banke (dalje: H.) za rad

u R. H., odnosno suglasnost za obavljanje bankovnih i ostalih

financijskih usluga, jer takvo odobrenje nije tražio od H.-a s obzirom da ne posluje na području R. H.,

- da su tvrtka K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.) i prvotuženik tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank sklopili ugovor o kreditu s otplaćivanjem

(jednokratni kredit) br. … za iznos od 5.250.000,00 ATS u 15 obroka dana 23.

prosinca 1997. u K./C., što proizlazi iz samog ugovora priloženog na str. 160.-163. spisa,

- da je zbog osiguranja novčane tražbine iz toga kredita u iznosu od 5.250.000,00 ATS, kao i dugoročnih kredita od A. J. B. (drugotužeika) br. … od 29. listopada 1998. u iznosima od 542.347,47

DEM i 542.343,47 DEM tužitelj T. Š. u svojstvu jamca – platca potpisao

Sporazum o osiguranju navedenih novčanih tražbina prijenosom prava vlasništva (fiducijarni prijenos prava vlasništva) na nekretninama oznake čest. zem. 2321 i 2322, Z. 1752, k.o. D. u S. 29. listopada 1998. (str. 16.-21. spisa),

- da je fiducijarni prijenos prava vlasništva u svrhu osiguranja navedenih novčanih tražbina upisan u zemljišnoj knjizi Z. 1752, k.o. D. slijedom čega je kao vlasnik uknjižena A. J. B. uz zabilježbu da se radi o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva u svrhu osiguranja (str. 13. spisa),

- da su potom K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.) i prvotuženik tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank 20. srpnja 2000. u K./C. sklopili anex ugovora o kreditu od 23. prosinca 1997. (str. 163. spisa),

- da su potom prvotuženik tadašnjeg naziva tvrtke Z. bank, kao vjerovnik,

tvrtka K. d.o.o. (direktor tužitelj T. Š.), kao dužnik i A. J. B.,

kao protivnik osiguranja te tužitelj T. Š., kao sudionik, 27. srpnja 2000. u S. sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine (ugovor o hipoteci) radi osiguranja novčane tražbine iz naprijed navedenog kredita od 23. prosinca 1997. i aneksa od 20. srpnja 2000. (str. 5.-10. spisa) te da je navedeno založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi (str. 15. spisa),

- da je tužitelj T. Š. predmetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine (ugovor o hipoteci) od 27. srpnja 200. potpisao u svojstvu sudionika jer je prethodno A. J. B. uknjižena kao fiducijarni vlasnik čest. zem. 2321 i 2322,

Z. 1752, k.o. D. uz zabilježbu da se radi o fiducijarnom prijenosu vlasništva radi osiguranja, a T. Š. je prilikom uknjižbe fiducija brisan ka vlasnik navedenih nekretnina,

- da je zbog nepodmirenja tražbine iz navedenog kredita pokrenut ovršni postupak pred ovim sudom pod posl. br. O.-3752/16.

12. Iskaz tužitelja da su predmetni ugovor o kreditu od 23. prosinca 1997. i njegov anex od 20. srpnja 2000. sklopljeni tj. potpisani u S., sud nije prihvatio kao logičan i uvjerljiv, jer je u suprotnosti s materijalnim dokazima priloženim u spis, i to prvenstveno sa sadržajem samih ugovora.

Ovdje je za istaknuti da tužitelj potpisao te ugovore i time potvrdio činjenicu koja se navodi u tom ugovorima, a to je mjesto sklapanja ugovora K./C..

Činjenica da su ugovori sklopljeni u K./C. u suglasnosti je s valutom u kojoj je kredit isplaćen, a to su austrijski šilinzi (5.250.000,00 ATS). Da je ugovor sklopljen u H. isplatile bi se kune u vrijednosti od 5.250.000,00 ATS.

Navod tužitelja da je on potpisao da je mjesto sklapanja ugovora K./C., iako je stvarno mjesto sklapanja ugovora bio S., osim što je nelogičan i neuvjerljiv, pravno je potpuno neprihvatljiv. Naime, staro je pravilo da potpisani ugovor obvezuje, pročitao ga ugovaratelj ili ne. Ako je ugovaratelj potpisao ugovor bez da ga je pročitao, ugovor ga obvezuje iz razloga što takva osoba nije postupala s pažnjom koja se zahtjeva u prometu. Stoga dakle, ako se u ugovoru navodi da je sklopljen u K./C., onda je to mjesto sklapanja i potpisivanja ugovora.

Ovdje je za istaknuti i to da je tužitelj naveo da bi se ugovor o kreditu i njegov aneks potpisala u uredu javnog bilježnika u S.. Stoga se ovdje ističe nelogičnost jer javni bilježnik nema interesa prilikom obavljanja svog posla navoditi netočne činjenice.

Čitanjem oba ugovora o osiguranju novčane tražbine (ugovor o fiduciju iz 1997. i ugovor o hipoteci iz 2000.) razvidno je da su oba ugovora solemnizirana pred javnim bilježnikom te da su ti ugovori sklopljeni u S., što je i logično jer su predmet osiguranja nekretnine u D.. Međutim, ugovor o osiguranju novčane tražbine je samostalni ugovor u odnosu na ugovor o kreditu i to je ugovor koji nije vezan za bankarsku djelatnost.

13. Dakle, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u K./C. u A. i izvršen u A., jer je isplata kredita bila u austrijskim šilinzima (ugovori su sklopljeni prije uvođenja EUR).

Stoga se dakle, u konkretnom slučaju ne radi o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u R. H.. Kod takvog stanja stvari, kad kredit nije sklopljen u R. H., nema mjesta primjeni Zakona o bankama (Narodne novine 84/02, 141/06; dalje: ZB) i Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine 96/03, 140/05, 132/06; dalje ZDP) koji su važili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a na koje zakone se tužitelji pozivaju kao razlog ništetnosti.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I- 682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018, U-I-2706/2018 od 3. studenoga 2020. ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine 72/17.), a na koji zakon i njegovu retroaktivnu primjenu se tužitelji također pozivaju kao razlogu za ništetnost. Navedena odluka Ustavnog suda RH donesena je nakon odluke Suda

Europske Unije C-630/17 Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019. prema kojoj su odredbe tog zakona protivne čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

S druge pak strane, iz izvedenih dokaza proizlazi da prema austrijskom Tijelu za nadzor financijskog tržišta (FMA) tuženik ima koncesiju prema austrijskom Zakonu o bankarstvu, između ostalog, za sklapanje ugovora o novčanom kreditu iza odobrenje novčanih zajmova (kreditno poslovanje) – poleđina str. 52.-71. spisa. Iz položenog izvatka iz sudskog registra Austrije proizlazi da je tuženik upisan u sudski registar te da posluje kao zadruga.

Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog kredita (23. prosinca 1997. i 20. srpnja 2000.) zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno. Stoga dakle, u konkretnom slučaj nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 103. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dalje: ZOO/99 u svezi s odredbom čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO,), koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Naime, predmetni ugovor o kreditu nije protivan prisilnim propisima ZB-a i ZDP-a u svezi sa ZOO-om.

14. Odredbom čl. 103. st. 2. ZOO/99 propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Stoga dakle, sve i kad bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (a nije) ugovor bi bio valjan, jer se zabrana odnosi samo na jednu ugovornu stranu. Ovdje valja imati na umu da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen. Jednak stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH, a odnosi se na slučaj osiguranja kreditne tražbine od austrijske zadruge).

15. Za istaknuti je da predmetni ugovori imaju potreban oblik. Naime, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u pisanom obliku (čl. 1086. st. 1. ZOO/99).

Nadalje, da bi ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mogao biti valjan, mora biti u pisanom obliku (čl. 307. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), dalje: ZV. Predmetni sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava (hipoteke) sklopljen u pisanom obliku slijedom čega ima potreban oblik za valjanost ugovora – čl. 307. st. 1. ZV-a.

Nadalje, čitanjem predmetnog sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava razvidno je da je sklopljen u S. i solemniziran pred javnim bilježnikom M. R. pod posl. br. O.-368/00-1 27. srpnja 2000.

Dakle, predmetni sporazum sklopljen je u obliku javnobilježničkog akta kako bi tuženik raspolagao ovršnom ispravom u smislu Ovršnog zakona. Naime, jedno od osnovnih načela založnog prava je načelo oficijelnosti. To znači da se založno pravo ostvaruje putem suda. Ako tražbina o dospjelosti ne bude namirena vjerovnik se mora obratiti suda da se zalog proda na javnoj prodaji zbog toga je hipotekarnom vjerovniku potrebna ovršna isprava.

Za istaknuti je i to da je zasnivanje založnog prava na nekretnini (hipoteka na nekretnini) ne spada u kreditno poslovanje. Stoga za zasnivanje založnog prava nije potrebno odobrenje HNB-a. Odobrenje HNB-a potrebno je za obavljanje bankovnih i ostalih financijskih usluga, ali ne i za osiguranje novčane tražbine. Stoga ne postoji prepreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima sklopi ugovore o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja novčane tražbine.

Za istaknuti je i to da su predmetni ugovor o jednokratnom kreditu i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava dva zasebna ugovora valjanost kojih reguliraju različiti propisi ZOO i ZV.

Činjenica da je predmetni ugovor o jednokratnom kreditu priložen solemniziranoj privatnoj ispravi ne utječe na valjanost solemnizirane privatne isprave. S obzirom da se predmetnim sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, koji je solemnizirana privatna isprava koja ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, osigurava novčana tražbina iz predmetnog kredita onda je logično da se taj ugovor o kreditu priloži javnobilježničkom aktu.

Za istaknuti je i to da je založno pravo akcesornog karaktera, što znači da njegov nastanak, trajanje i prestanak zavise od postojanja tražbine čije se namirenje njime osigurava. U konkretnom slučaju tražbina po predmetnom kreditu nije prestala, jer dužnik K. d.o.o. i tužitelj, kao jamac-platac i zalogodavac, nisu podmirili predmetni kredit zbog čega se vodi ovršni postupak.

16. Navodi tuženika da bi se u pogledu zahtjeva za brisanjem založnog prava tužitelj nema aktivnu legitimaciju nisu osnovani. U konkretnom slučaju radi se o tužbi za utvrđenjem ništetnosti i sukladno tome povratu stečenog bez osnove. Naime, u slučaju utvrđenja ništetnim ugovora svaka stranka vraća ono što je dala na ime ispinjanja takvog ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora o zalogu potrebno je vratiti clausulu intabulandi za upis hipoteke. Međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o ništetnom ugovoru kako je to naprijed obrazloženo.

17. Zbog svega navedenog tužbeni zahtjev nije osnovan zbog čega ga je sud odbio i odlučio kao u točki I. izreke presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Tuženiku je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

Tuženiku je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.000,00 kn, zastupanje na 2 ročišta (10.03.21., 28.09.21.) na

kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, za sastav 1 obrazloženog podneska (26.02.19.) iznos od 1.000,00 kn, za sastav podnesak od 30.03.21. iznos od 250,00 kn, što ukupno iznosi 4.250,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 1.062,50 kn, što sveukupno iznosi 5.312,50 kn. Trošak pristojbe odgovora na tužbu nije priznat, jer u spisu ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tuženik doista snosio taj trošak.

Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 28. ožujka 2022.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste

(čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja

pun tuženog pod 1.

pun tuženog pod 2.

u spis