REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-354/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB …, Zagreb, protiv tuženika P. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica S. Š.-M., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 19.672,20 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3482/2019 od 6. studenoga 2020., 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3482/2019 od 6. studenoga 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-1422/19 od 25. travnja 2019. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 19.672,20 kn sa zateznim kamatama kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 815,29 kn, i tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan. Ujedno je odbijen tužiteljev zahtjev naknadu troškova parničnog postupka.

2. Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo na nekretnini, slijedom čega nema pravo tražiti naknadu za njeno korištenje prema pravilima o stjecanju bez osnove.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je pobijana presuda nerazumljiva i proturječna, te da prvostupanjski sud nije proveo ocjenu svih dokaza niti je uzeo u obzir da tuženik nema valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnog prostora. Tužitelj ne spori da je predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina, ali tvrdi da je on izvanknjižni vlasnik nekretnine te da mu pripadaju prava s te osnove. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, a sama činjenica što tužitelj nije u zemljišnim knjigama upisan kao nositelj prava korištenja, ne znači da on nema izvanknjižnih prava, i to većih od tuženika. Uz navedeno, prvostupanjski sud je odbio izvršiti uvid u predmet tog suda poslovni broj P-1804/2017 među istim strankama, radi tuženikovog iseljenja iz tog prostora. Osporava i odluku o trošku postupka te predlaže preinačiti presudu, odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o trošku u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, navodeći da mu sud nije uručio poziv za ročište održano 29. rujna 2020., odnosno da na službeni mail nije primio obavijest o pristiglom pismenu u sigurnosnom elektroničkom poštanskom pretincu. Stoga tuženik smatra da ga je prvostupanjski sud time onemogućio da do zaključenja glavne rasprave zatraži trošak ovog postupka.

5. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava i vodeći računa o razlozima zbog kojih je dopušteno pobijati presudu u sporu male vrijednosti (čl. 467. ZPP-a).

8. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku, utemeljenu na rezultatima dokaznog postupka koje je valjano ocijenio, te da presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koju tužitelj žalbom ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik na temelju odredaba čl. 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15: dalje: ZOO) plati utuženi iznos na ime stjecanja bez osnove. Tužitelj je tvrdio da je od srpnja 2017. do prosinca 2018. tuženik bez pravne osnove koristio tužiteljev poslovni prostor u Z., površine 64,00 m2.

10. Nije sporno da je tuženik u posjedu tog poslovnog prostora za kojeg tužitelj traži isplatu utuženog iznosa u visini koristi koju je tuženik ostvario korištenjem tužiteljeve nekretnine. Sporna je tužiteljeva aktivna legitimacija, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

11. Zaključak je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer tužitelj nije dokazao da je predmnjevani vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Riječ je o nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao općenarodna imovina, bez oznake nositelja prava korištenja. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je Općina S. bila upisana kao vlasnik te nekretnine i da je naknadno upisana općenarodna imovina 3. prosinca 1947., a 1. ožujka 1966. uknjiženo je pravo korištenja u korist „Naša moda“ na temelju rješenja Skupštine općine Č. od 8. studenog 1965. i rješenja Sekretarijata za financije N… S. od 4. rujna 1959. Zato je na predmetnoj nekretnini došlo do prekida pravnog slijeda korištenja od tužiteljevog prednika bivše O. S. do tužitelja, kao nositelja prava korištenja predmetne nekretnine. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da je nakon 1966. godine bio nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom, da je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige kao općenarodna imovina bez naznake nositelja prava korištenja, pravilno je sud prvog stupnja primijenio predmnijevu propisanu odredbom čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), kada je zaključio da bi predmnijevani vlasnik bila Republika Hrvatska.

12. Pritom se napominje da se tužitelj pozvao na stjecanje bez osnove (čl. 1111. i čl. 1120. ZOO-a). Međutim, predmet korištenja i dalje ima svoj očuvani identitet i vraćanje je moguće, pa bi u takvom slučaju vlasnik nekretnine imao pravo, neovisno od prava na naknadu štete, od nepoštenog posjednika tražiti i korist koju je on imao uslijed upotrebe tuđe stvari (čl. 165. st. 1. ZV-a). Dakle, o tome treba li tuženik naknaditi predmnijevanom vlasniku korist od upotrebe stvari, odlučuje se primjenom čl. 164. i 165. st. 1. ZV-a. Upućuje se pritom i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 14. studenoga 2013. koje glasi: „Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

13. Daljnji tužiteljev žalbeni navod o provođenju dokaza uvidom u drugi postupak koji je u tijeku pred istim sudom, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Odluka suda o neizvođenju pojedinog dokaza, sama po sebi ne znači da je stranka onemogućena u pravu raspravljanja pred sudom (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a). Imajući u vidu da je riječ o parnici radi predaje nekretnine u posjed koja nije pravomoćno dovršena, nema osnove niti za prihvaćanje tužiteljevih žalbenih navoda. Tužitelj, ako je smatrao da je riječ o relevantnom dokazu, nije bio spriječen dostaviti presliku odgovarajućih isprava u smislu čl. 219. ZPP-a.

14. U odnosu na tuženikovu žalbu kojom se on protivi odluci o troškovima postupka, u dijelu kojim je prvostupanjski sud odbio troškove dosuditi tuženiku, ovaj sud zaključuje da tuženik neosnovano smatra da ga je prvostupanjski sud onemogućio u raspravljanju (čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a). Naime iz sudskog spisa proizlazi da tuženik nije pristupio na ročište održano 29. rujna 2020. kada je raspravljanje zaključeno. Tuženik nije niti tijekom postupka, pri poduzimanju pojedinih parničnih radnji, postavio određen zahtjev u kojem bi naveo troškove za koje traži naknadu.

15. Nadalje, uz list 103. spisa nalazi se dokaz da je tuženikovoj punomoćnici 12. srpnja 2020. uručen poziv za pripremno ročište putem e-komunikacije; otpravak je otpremljen 26. lipnja 2020. Tuženikova punomoćnica je u žalbi ukazala na to da ona nije dobila na svoju e-mail adresu obavijest da se u njenom elektroničkom poštanskom pretincu nalazi pošiljka. Uz navedeno ističe da tek po primitku te obavijesti, punomoćnica ulazi u sigurni elektronički poštanski pretinac preuzeti dokument kojeg je sud poslao. Dakle, tuženik smatra da je preduvjet preuzimanja isprave koju je sud otpremio i koja se nalazi u elektroničkom poštanskom pretincu, prethodna obavijest na službenoj mail adresi o tome da se u e-poštanskom pretincu nalazi pošiljka, a što nije bio slučaj s pozivom za ročište održano 29. rujna 2020. Ovaj sud njene tvrdnje smatra neosnovanima.

16. Pismena se odvjetnicima dostavljaju u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava (čl. 133. ZPP-a). Dostava pismena u elektroničkom obliku obavlja se putem informacijskog sustava sukladno pravilima iz odredbe čl. 143.c ZPP-a. Sud putem informacijskog sustava šalje adresatu u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac pismeno, koje adresat mora preuzeti u roku od 15 dana od dana kad je pismeno pristiglo u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac; ako u tom roku adresat ne potvrdi primitak pismena, smatrat će se da je dostava obavljena istekom 15.-og dana od dana kad je pismeno pristiglo u sigurni elektronički poštanski pretinac (st. 2. i 5. čl. 143.c ZPP-a). Istovremeno sa slanjem pismena, informacijski sustav šalje adresatu na adresu elektroničke pošte i informativnu poruku u kojoj ga obavještava o dostavi pismena i u toj se poruci on upozorava na posljedice iz čl. 143.c st. 5. ZPP-a.

17. Pravilnikom o elektroničkoj komunikaciji („Narodne novine“ broj 5/20), u odredbi čl. 13. propisano je da se elektroničko sudsko pismeno otpravlja putem sustava u sigurni elektronički poštanski pretinac vanjskog korisnika; vanjski korisnici su i odvjetnici (čl. 6. tog Pravilnika). Sustav će primatelju poslati informativnu poruku o pismenu na elektroničku adresu o poslanom sudskom pismenu u sigurni elektronički poštanski pretinac (čl. 14.).

18. Iz navedenog se zaključuje da odredbama Zakona o parničnom postupku, a ni Pravilnikom o elektroničkoj komunikaciji, nije propisan onakav značaj slanja poruke na elektroničku adresu o poslanom sudskom pismenu, kakvog smatra tuženik. Ta je poruka informativnog karaktera, ona se šalje istovremeno sa slanjem pismena i nju ne šalje sud nego informacijski sustav (čl. 14. Pravilnika 143.c st. 3. ZPP-a). Na taj se način adresat obavještava o dostavi pismena i nije propisano da je to preduvjet urednosti dostave. To znači da je tuženikova punomoćnica sukladno čl. 143.c st. 5. ZPP-a zaprimila poziv za ročište protekom petnaestog dana od dana kad je pismeno pristiglo u sigurni elektronički poštanski pretinac (budući da u tom roku nije potvrdila primitak tog pismena), kako je to i označeno na listu 103. spisa, te da joj nije onemogućeno raspravljanje, konkretno dostava popisa troškova, što u žalbi ističe.

19. Slijedom svega iznijetog, pobijana presuda je potvrđena (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a).

Zagreb, 28. ožujka 2022.

Sudac

Kristina Saganić