Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

G-428/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Vesne Britvec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. (D. O.), OIB: … iz Z., koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2646/2017-34 od 12. travnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2646/2017-34 od 12. travnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan eventualni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnost punomoći na kojoj je Inozemni ured Republike Hrvatske, Auslandsbüro der Republik Kroatien M. ovjerio istovjetnost potpisa - gospođe Lj. A. i gospođe M. A. O. na temelju uvida u putovnice … i … - kojom ovlašćuju gospodina M. P. iz Z., na neograničeno pravno raspolaganja i upravljanja nekretninama k.č.br. 526/1 i 526/13 k.o. S., zk.ul. 1209, a koje odgovaraju brojevima 1476 i 1490 k.o. P., pod poslovnim brojem MD 0066/9, od dana 30. rujna 1991. godine.

2. Nalaže se tuženiku namiriti tužiteljici troškove ovog postupka prema priloženom troškovniku."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 810,00 kuna, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je pobijana presuda nerazumljiva, da je nejasno obrazloženje presude, da prvostupanjski sud koristeći se načelom tereta dokazivanja na pogrešan način utvrđuje da je Inozemni ured imao ovlast za djelovanje, iako tužena ni na koji način nije dokazala da je Inozemni ured Republike Hrvatske u M. imao suglasnost za rad Savezne Republike Njemačke. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijeni odredbu članka 103. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) i odredbe članka 1. 2. i 48. Zakona o putnim ispravama hrvatskih državljana (Narodne novine 53/91). Također tvrdi da je sud pogrešno primijenio i odredbu članka 39. Zakona o inozemnim poslovima. Tužiteljica predlaže da sud ukine prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 725,00 kuna (trošak sastava žalbe 500,00 kuna + 125,00 kuna na ime PDV-a, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 100,00 kuna).

3. Na žalbu tužiteljice nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

5.1. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužiteljica, a ovo iz razloga jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema proturječnosti između izreke obrazloženja, razlozi dani o svim odlučnim činjenicama su jasni i određeni.

5.2. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u tom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, valjano utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti punomoći od 30. rujna 1991., a čiju ništetnost punomoći tužiteljica temelji na činjeničnoj tvrdnji da Inozemni ured Republike Hrvatske, Auslandsbüro der Republik Kroatien M. koji je ovjerio istovjetnost potpisa na punomoći, za to nije bio ovlašten te da je putovnica tužiteljice, na temelju koje je punomoć ovjerena 30. rujna 1991., prestala važiti 28. rujna 1991.

6.1. U odnosu na tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je u predmetu istog suda broj P-607/13 tužiteljica postavila glavni zahtjev za utvrđenje neistinitosti punomoći od 30. rujna 1991., na kojoj je Inozemni ured Republike Hrvatske, Auslandsburo der Republik Kroatien M., ovjerio istovjetnost potpisa Lj. A. i M. A. O.,

- da je presudom Županijskog suda u Karlovcu, broj Gž-756/16 od 19. travnja 2017. preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje neistinitosti punomoći,

- da je takvu odluku drugostupanjski sud temeljio na činjeničnim utvrđenjima da je punomoć dala i potpisala tužiteljica i da je u smislu istinitosti njezinog identiteta kao potpisnice punomoći ta punomoć valjana,

- da je predsjednik Republike Hrvatske donio Odluku o inozemnim uredima Republike Hrvatske (dalje: IURH) koja je stupila na snagu 18. siječnja 1991.,

- da se prema članku 1. te Odluke inozemni uredi Republike Hrvatske osnivaju u drugim državama radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.

- da je Inozemni uredi Republike Hrvatske mogu osnivati i pri međunarodnim organizacijama u okviru OUN te pri regionalnim i interesnim udruženjima i savezima država,

- da je Odluka predsjednika Republike Hrvatske o osnivanju Inozemnog ureda Republike Hrvatske u M., Savezna Republika Njemačka, donesena 25. ožujka 1991.,

- da su se prema odredbi čl. 3. Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu, preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu od 28. lipnja 1991., javne isprave izdane u inozemstvu mogle upotrijebiti u Jugoslaviji samo ako ih je ovjerio Savezni sekretarijat za vanjske poslove odnosno diplomatsko ili konzularno predstavništvo Jugoslavije u inozemstvu,

- da je ovjera istinitosti potpisa bila u djelokrugu poslova za koje je nadležan konzulat budući je odredbom čl. 21. Zakona o inozemnim poslovima ("Narodne novine" broj 53/91- dalje: ZIP) od 26. lipnja 1991. bilo propisano da konzulati obavljaju poslove navedene u Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima, a naročito, između ostalih, upravne poslove i radnje iz oblasti unutarnjih poslova, opće uprave, matičarstva, socijalne skrbi i dr.,

- da je sukladno prijelaznim i završnim odredbama članka 39. ZIP bilo propisano da do otvaranja diplomatskih i konzularnih predstavništava u drugim državama, funkcije navedene u tom zakonu mogu, uz suglasnost države prijema, obavljati inozemni uredi Republike Hrvatske.

7. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je upravo Inozemni ured Republike Hrvatske u M. u sporno vrijeme bio ovlašten za poslove iz čl. 21. ZIP, pa tako i za ovjeru potpisa na punomoći. Ovo iz razloga što je punomoć ovjerena u Inozemnom uredu Republike Hrvatske u M. 30. rujna 1991., nakon što je stupila na snagu Odluka o inozemnim uredima Republike Hrvatske i Odluka o osnivanju Inozemnog ureda Republike Hrvatske u M., te nakon što je donesen ZIP 26. lipnja 1991. i preuzet Zakon o legalizaciji isprava u međunarodnom prometu.

8. Ispravno prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica morala voditi računa o valjanosti svoje putovnice, obzirom je putovnica na temelju koje je izvršena ovjera tužiteljičinog potpisa na punomoći, prestala važiti 28. rujna 1991. Previd službene osobe koja je to propustila uočiti ne može u konkretnom slučaju ići u korist tužiteljice čiji identitet u smislu ovjere potpisa je pravomoćno utvrđen, slijedom čega je i sud pravilno zaključio da je putovnica na temelju koje je izvršena ovjera potpisa na punomoći nedvojbeno tužiteljičina.

9. Pravilno je sud u navedenim okolnostima postupio kada nije prihvatio dokaz priložen u spis od strane tužiteljice kojim je ona nastojala dokazati da Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke ne posjeduje nikakvu dokumentaciju o nekom Inozemnom uredu Republike Hrvatske. Navedeni dopis se ne može cijeniti kao dokaz o izostanku suglasnosti predviđene člankom 39. ZIP Inozemnom uredu Republike Hrvatske u M. jer tužiteljica pri tome nije dostavila dopis iz kojeg bi bio razvidan sadržaj pitanja kojim se tužiteljica obratila tom Ministarstvu i što je tim dopisom zapravo tražila.

10. Tužiteljičinim žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, pa zbog toga i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tako utvrđeno činjenično stanje.

11. Polazeći od činjenice da je pravomoćnom odlukom utvrđen identitet tužiteljice kao davateljice punomoći i da je potpis tužiteljice na punomoći ovjeren, u za to nadležnom Inozemnom uredu, na temelju članka 1. Odluke o inozemnim uredima Republike Hrvatske, te članka 21. i 39. ZIP, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice budući je utvrdio da punomoć kao ugovor nije po svom sadržaju protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva ( članak 103. stavak 1. ZOO.).

12. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

13. Dakle, žalbenim navodima tužiteljice nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, kako činjenično, tako ni pravno, pa je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

14. Temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka jer ona sa žalbom nije uspjela, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Gospiću, 28. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš, v.r.