Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž Ob-471/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice i Ane Grbavac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T., OIB: …, iz D., zastupanog po punomoćnici V. K., odvjetnici u D., protiv tuženika M. T., OIB: …, iz M., zastupanog po punomoćniku T. Š., odvjetniku u D., radi uzdržavanja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pob-64/2020 od 16. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P Ob-64/2020 od 16. kolovoza 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojem je traženo naložiti tuženiku M. T. isplatiti tužitelju D. T. naknadu za uskraćeno uzdržavanje u razdoblju od 31. ožujka 1998. do 31. kolovoza 2020., i to u iznosima od po 2.600,00 kuna od 31. ožujka 1998. do 31. kolovoza 2005., u iznosima od po 3.600,00 kuna od 30. rujna 2005. do 31. kolovoza 2013., u iznosima od po 4.600,00 kuna od 30. rujna 2013. do 31. kolovoza 2015. te od 31. ožujka 2016. do 31. kolovoza 2017., u iznosima od po 5.600,00 kuna od 30. rujna 2017. do 31. kolovoza 2020. (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi uskraćenog uzdržavanja iznose od po 2.000,00 kuna za rujan, listopad, studeni i prosinac 2015. te siječanj i veljaču 2016., s pripadajućim zateznim kamatama počevši od zadnjeg dana u mjesecu do konačne isplate (točka II. izreke). Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za plaćanje naknade za uskraćeno uzdržavanje preko iznosa od 2.000,00 kuna za daljnji iznos od po 2.600,00 kuna u navedenom razdoblju, ukupno 15.600,00 kuna u razdoblju od rujna 2015. do kraja veljače 2016. (točka III. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku M. T. plaćati za uzdržavanje tužitelja D. T. mjesečno 2.530,00 kuna od rujna 2020. pa nadalje, dok se ne promijene okolnosti, s pripadajućom zateznom kamatom (točka IV. izreke), dok je tužiteljev zahtjev odbijen u dijelu kojem je tražio daljnji iznos od po 3.070,00 kuna sa zatraženim zateznim kamatama (točka V. izreke). Odlukom je o parničnom trošku odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (točka VI. izreke).

2. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja navedene novčane tražbine za uskraćeno uzdržavanje zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine označene kao 8362/26167 suvlasničkog dijela etažno vlasništvo E-4 čest. zem. 701/2 k.o. C., stan na 1. katu zgrade na čest. zem. 701/2 ukupne površine 79,92 m², kojem pripada vrt ukupne površine 37 m² i 7183/26167 suvlasničkog dijela etažno vlasništvo E-5 čest. zem. 701/2 k.o. C., stan u potkrovlju u zgradi na čest. zem. 701/2 ukupne površine 67,73 m², kojem pripada vrt ukupne površine 41 m², uz zabilježbu ove zabrane u zemljišnoj knjizi time da bi zabilježbu zabrane proveo Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u D., dok se zabrana smatra provedenom dostavom rješenja zemljišnoknjižnom odjelu tog suda, a i rješenje o privremenoj mjeri ima učinak rješenja o ovrsi i traje do pravomoćnog okončanja parničnog postupka (točka I. izreke rješenja). Također je odbijen prijedlog radi osiguranja novčane tražbine tužitelja kao predlagatelja osiguranja, i to tražbine uskraćenog uzdržavanja za sveukupno razdoblje na novčanim sredstvima zabranom tuženiku kao protivniku osiguranja da raspolaže novčanim sredstvima na svim kunskim i deviznim računima svih banaka kod kojih on ima svoje račune i novčana sredstva do iznosa od 1.054.800,00 kuna, te da rješenje o privremenoj mjeri ima učinak rješenja o ovrsi, kao i u dijelu kojim je traženo naložiti financijskoj agenciji da po pravomoćnosti ovog rješenja i na prijedlog tužitelja postupi u skladu s odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i Ovršnog zakona te izda nalog bankama za izvršenje ovog rješenja i to sve opet do pravomoćnog okončanja ovog postupka (točka II. izreke rješenja). Odbijen je i prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je traženo naložiti tuženiku plaćanje doprinosa za uzdržavanje u iznosu od 2.530,00 kuna mjesečno do pravomoćnog okončanja ovog postupka (točka III. izreke).

3. Protiv ove presude žalbu podnose obje stranke, dok tužitelj pobija i prvostupanjsko rješenje, i to oboje zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98, 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 61/11 i 75/14, dalje: ObZ) time da stranke žalbom pobijaju dijelove prvostupanjskih odluka u kojima nisu uspjeli u postupku. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti ili vratiti predmet na odlučivanje pred drugim sucem, dok u odnosu na žalbu protiv rješenja ne daje prijedlog za odlučivanje u drugom stupnju. Tuženik predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Neutemeljeno stranke ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Žalitelji ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijane odluke i postupak koji je prethodio njihovu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U provedenom su prvostupanjskom postupku utvrđene sljedeće pravno odlučne činjenice:

- da je tuženik otac tužitelja rođenog 26. veljače 1998. koji je postao punoljetan 26. veljače 2016.,

- da je tužitelj redovni student na S. u D., odnosno da pohađa preddiplomski sveučilišni studij Mediji i kultura društva u drugoj nastavnoj akademskoj godini 2020./2021., a upisao se na studij akademske godini 2019./2020., položio je ispite i obavio vježbe iz 37 predmeta te uredno i redovito ispunjava svoje studentske obveze,

- da nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja kao punoljetan u razdoblju od godine dana nije nastavio školovanje jer se pripremao za zahtjevni upis na V. U. dr. F. T. u Z., kojeg je kasnije i upisao, ali ga je nakon godine dana prekinuo zbog zdravstvenih razloga,

- da u razdoblju od rujna, listopada, studenog, prosinca 2015., te siječnja i veljače 2016. tuženik nije živio s tužiteljem kao svojim sinom u vrijeme dok je on bio maloljetnik, već s majkom, i nije doprinosio za njegovo uzdržavanje,

- da su ukupne potrebe maloljetnog tužitelja u vrijeme dok je bio maloljetan od rujna 2015. do veljače 2016. iznosile od 2.000,00 kuna, a da je tuženik u to vrijeme bio učenik završnog razreda srednje škole,

- da je tuženik bio zaposlen u to vrijeme i ostvarivao plaću od 12.000,00 kuna,

- da je prosječna plaća neto isplaćena zaposlenim pravnim osobama u Republici Hrvatskoj 2014. iznosila 5.533,00 kune,

- da od kada je tužitelj postao punoljetan od rujna 2020. njegove potrebe za uzdržavanjem iznose 2.530,00 kuna te su određene prema potrebama djeteta i mogućnostima oca da doprinosi za uzdržavanje pri čemu je sud imao na umu i Odluku o tablici i prosječnim potrebama maloljetnog djeteta koje je na temelju članka 314. stavka 4. Obiteljskog zakona izradilo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava i obitelji i socijalne politike za platni razred tuženika, potrebe tužitelja najbližeg uporednika (otuda iznos od 2.530,00 kuna),

- da je tužitelj student u dobi od 20 godina, da ga je u vojnom studiju spriječilo zdravstveno stanje u odnosu na koje je priložio medicinsku dokumentaciju koja ukazuje na oštećenje lijevog bubrega zbog čega je ovo školovanje prekinuo.

10. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima stranaka nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i ovaj žalbeni sud jer je rezultat pravilne ocjene u postupku izvedenih dokaza.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u razdoblju od ožujka 1998. do rujna 2015. imajući na umu da je tražbina tužitelja na ime naknade za uskraćeno uzdržavanje prema tuženiku kao roditelju koji ga nije uzdržavao zastarjela zato što odredba članka 289. stavka 3. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/09 i 47/20,, dalje: ObZ) propisuje rok od pet godina od dana nastanka obveze koji se dakle računa od nastanka obveze do podnošenja tužbe. Sud je u primjeni ove zakonske odredbe pravilno ocijenio osnovanim prigovor zastare zato što je u tom smislu ObZ lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Osim toga, pravo na uskraćeno uzdržavanje pripada maloljetnom djetetu, dok je tužitelj punoljetno dijete. Zbog toga je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu zbog osnovanosti prigovora zastare.

12. Pravilno je sud primijenio odredbu članka 290. stavka 1. u vezi s člankom 316.ObZ kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu uskraćenog uzdržavanja za rujan, listopad, studeni, prosinac 2015. te siječanj i veljaču 2016. u iznosima od po 2.000,00 kuna u vrijeme dok je tužitelj bio učenik zbog toga što je ovaj iznos uzdržavanja pravilno utvrđen jer odgovara potrebama tada maloljetnog tužitelja, s jedne strane, ali i mogućnostima njegovog oca da doprinosi za njegovo uzdržavanje, posebno stoga jer taj iznos predstavlja manje od 20% tuženikovih primanja te ga tuženik doista može plaćati bez uskrate za svoje uzdržavanje, sve i kad bi bile točne njegove tvrdnje da je u ovom razdoblju bio u obvezi uzdržavati i svoju majku, a to stoga što je tuženik ostvarivao plaću dvostruko veću od prosječne u to vrijeme, pa je sud pravilno ocijenio da je on doista u mogućnosti doprinositi iznos od 2.000,00 kuna, dok za dosuđenje većeg uzdržavanja iznosa ipak nema osnove u sadržaju spisa.

13. U tom je smislu sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužitelja za daljnji iznos od 2.600,00 kuna, zato što tužitelj i nije naveo koje bi to njegove potrebe opravdavale iznos veći od 2.000,00 kuna odnosno nije naveo uvjerljive razloge koji bi opravdavali utvrđenje njegovih potreba u iznosu većem od 2.000,00 kuna.

14. Što se tiče razdoblja od rujna 2020., sud je utvrdio visinu redovnog uzdržavanja punoljetnog djeteta u dobi od dvadeset godina na školovanju za koje je opravdano teretiti oca kao u iznosu od 2.530,00 kuna time da je sud ocijenio da su potrebe djeteta bile još i veće, ali su u preostalom dijelu od najmanje 500,00 kuna namirene doprinosom majke s kojom tužitelj stanuje. Pritom je sud imao na umu prosječne životne potrebe djeteta i mogućnosti tuženika kao oca koji je imao plaću od 12.000,00 kuna pri čemu je sud vodio računa i o Odluci o tablici o prosječnim potrebama maloljetnog djeteta koje je na temelju članka 314. stavka 4. ObZ utvrdilo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike za platni razred tuženika koje su potrebe tužitelju najbližeg uporednika onog od 13 do 18 godina upravo iskazane u iznosu od 2.530,00 kuna.

15. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da tužitelju nije bilo osnove za dosuđenje uskraćenog uzdržavanja kada nakon srednjoškolskog obrazovanja kao punoljetan u razdoblju od godine dana nije nastavio školovanje i zato što nije postojao kontinuitet između prestanka srednjoškolskog obrazovanja i upisa na sveučilišni studij u roku od godine dana u kojem se pripremao za zahtjevni upis na vojno učilište. Naime, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je to bila obiteljska odluka jer je upravo tuženik pomagao tužitelju u jačanju njegove psihofizičke spreme potrebne za upis na zahtjevni program vojnog učilišta i uspješno sudjelovanje u tome. Tužitelj se u to vrijeme nije zaposlio, a kako je i tuženik kao otac pristao na to, on se ne može osloboditi obveze plaćanja troškova njegova uzdržavanja u to vrijeme jer je očito da je takva odluka bila rezultat dogovora u obitelji stranaka na koji je tuženik kao otac pristao i bio potpora tužitelju u toj odluci, pa ne može sada opravdano otklanjati svoju obvezu plaćanja uzdržavanja u tom razdoblju. Tužitelj je, s druge strane, zbog zdravstvenih razloga odustao od studiranja na vojnom učilištu, pa je tuženik u obvezi doprinositi za njegovo uzdržavanje u tom razdoblju.

16. U takvim je okolnostima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev od rujna 2020. u iznosima od po 2.530,00 kuna, dok je pravilno odbio zahtjev za daljnji iznos od 3.070,00 kuna jer za veći iznos uzdržavanja u ovom razdoblju nema uporišta u sadržaju prvostupanjskog spisa budući da tužitelj nije dokazao da bi njegove potrebe bile veće od onih koje je sud utvrdio.

17. Pravilno je sud postupio kada je odlučujući o parničnom trošku odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, iako je pogriješio kada ovu odluku nije utemeljio na odredbi članka 366. stavka 1. ObZ jer ta odredba predstavlja mjerodavno materijalno pravo za odlučivanje o parničnom trošku u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, ishod postupka i okolnosti konkretnog slučaja upravo opravdavaju odluku o parničnom trošku prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove, pa ovakva odluka suda o parničnom trošku ne predstavlja zlouporabu diskrecijskih ovlaštenja suda koja sud ima u odlučivanju temeljem spomenute zakonske odredbe.

18. Sud prvog stupnja nije pogriješio ni kada je odbio prijedloge tužitelja za određivanje privremene mjere jer u odnosu na razdoblje dok je tužitelj bio maloljetan njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare što znači da ne postoji vjerojatnost njegove tražbine, a nakon toga privremena mjera konzumira tužbeni zahtjev pa se njezinim prihvaćanjem ne bi ostvarila njezina svrha.

20. Kako, dakle, nisu ostvareni razlozi zbog koji se prvostupanjska presuda i rješenje pobijaju, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe je stranaka valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, a rješenje temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP.

Split, 28. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.