Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21 000 Split

P-209/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Sonji Meštrović, u pravnoj stvari tužiteljice N. T. iz S., koju zastupa opunomoćenica V. R., odvjetnica u S., protiv tužene P. B. Z., OIB: ….., iz Z., , koju zastupa M.M. odvjetnicima u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 8. veljače 2022., u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tuženika, na ročištu za objavu održanom 25. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i da ne proizvode pravne učinke odredbe Ugovora o kreditu, broj , od 26. ožujka 2007.g., koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao Banke i koji je, 27. ožujka 2007., potvrđen – solemniziran kod javne bilježnice mr.sc. Zoje Puljiz, u Splitu, pod brojem: OV – 2523/07 i to baš:

- Točka 1. Ugovora kojom se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.717,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita,

- Točka 4., stavak 2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF,

- Točka 5., stavak 2. Ugovora u kojem je ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

- Točka 6.2. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da je mjesečni anuitet u CHF plativ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 22.780,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 22,68 kn od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 99,84 kn od 30. listopada 2008.

- na iznos od 19,60 kn od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 99,73 kn od 30. prosinca 2008.

- na iznos od 122,20 kn od 2. veljače 2009.

- na iznos od 128,14 kn od 2. ožujka 2009.

- na iznos od 109,41 kn od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 105,73 kn od 4. svibnja 2009.

- na iznos od 87,97 kn od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 63,60 kn od 1. srpnja 2009.

- na iznos od 71,83 kn od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 83,79 kn od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 71,44 kn od 2. listopada 2009.

- na iznos od 71,00 kn od 2. studenog 2009.

- na iznos od 87,78 kn od 3. prosinca 2009.

- na iznos od 105,96 kn od 4. siječnja 2010.

- na iznos od 133,27 kn od 1. veljače 2010.

- na iznos od 126,69 kn od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 157,66 kn od 1. travnja 2010.

- na iznos od 151,33 kn od 3. svibnja 2010.

- na iznos od 166,92 kn od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 251,07 kn od 5. srpnja 2010.

- na iznos od 222,95 kn od 3. kolovoza 2010.

- na iznos od 313,25 kn od 2. rujna 2010.

- na iznos od 261,91 kn od 4. listopada 2010.

- na iznos od 244,11 kn od 2. studenog 2010.

- na iznos od 319,89 kn od 3. prosinca 2010.

- na iznos od 400,69 kn od 3. siječnja 2011.

- na iznos od 348,34 kn od 2. veljače 2011.

- na iznos od 362,72 kn od 2. ožujka 2011.

- na iznos od 334,90 kn od 1. travnja 2011.

- na iznos od 347,37 kn od 3. svibnja 2011.

- na iznos od 447,30 kn od 1. lipnja 2011.

- na iznos od 439,25 kn od 4. srpnja 2011.

- na iznos od 591,04 kn od 2. kolovoza 2011.

- na iznos od 592,67 kn od 2. rujna 2011.

- na iznos od 477,34 kn od 3. listopada 2011.

- na iznos od 477,21 kn od 3. studenog 2011.

- na iznos od 462,57 kn od 30. studenog 2011.

- na iznos od 487,74 kn od 2. siječnja 2012.

- na iznos od 515,41 kn od 3. veljače 2012.

- na iznos od 514,83 kn od 1. ožujka 2012.

- na iznos od 498,44 kn od 2. travnja 2012.

- na iznos od 502,76 kn od 2. svibnja 2012.

- na iznos od 515,55 kn od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 501,37 kn od 4. srpnja 2012.

- na iznos od 507,03 kn od 3. kolovoza 2012.

- na iznos od 496,07 kn od 4. rujna 2012.

- na iznos od 474,51 kn od 3. listopada 2012.

- na iznos od 498,32 kn od 5. studenog 2012.

- na iznos od 502,20 kn od 4. prosinca 2012.

- na iznos od 505,38 kn od 4. siječnja 2013.

- na iznos od 474,32 kn od 4. veljače 2013.

- na iznos od 488,20 kn od 5. ožujka 2013.

- na iznos od 505,09 kn od 4. travnja 2013. -

na iznos od 490,02 kn od 3. svibnja 2013. -

na iznos od 459,28 kn od 3. lipnja 2013.

- na iznos od 449,35 kn od 5. srpnja 2013.

- na iznos od 449,62 kn od 6. kolovoza 2013.

- na iznos od 470,15 kn od 5. rujna 2013.

- na iznos od 495,17 kn od 7. listopada 2013. -

na iznos od 488,57 kn od 6. studenog 2013. -

na iznos od 490,86 kn od 2. prosinca 2013.

- na iznos od 489,45 kn od 3. siječnja 2014.

- na iznos od 503,40 kn od 3. veljače 2014.

- na iznos od 517,47 kn od 3. ožujka 2014.

- na iznos od 508,29 kn od 4. travnja 2014.

sve do 31. srpnja 2015. i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 8.624,35 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 28. listopada 2020. podnijela tužbu protiv tuženika a radi isplate iznosa po Ugovora o kreditu broj koji je sklopljen između stranaka ovoga postupka 26. ožujka 2007., kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju motornog vozila tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 21.717,00 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca (84 mjesečna anuiteta), te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 3,99 % godišnje, fiksna.

1.1. Konačni tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 30. studenog 2021. na način kako je to navedeno pod točkama I. i II. izreke presude.

1.2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, prvenstveno osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare. Tuženik ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je kredit u cijelosti otplaćen 21. svibnja 2014. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Tuženik se usprotivio i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom.

2. U provedenom postupku sud je strankama pružio mogućnost izjašnjavanja te je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj od 26. ožujka 2007.,(list 7-10 spisa), otplatne tablice efektivne kamatne stope (list 11/12 spisa), plana otplate (list 14-21 spisa), internog naloga banke na dan 28. ožujka 2007. (list 51

spisa), računovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku A. M., pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije A. M. od 24. studenog 2021. (list 57-62 spisa), dok je tužitelj odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužiteljice kao suvišnim, te su stranke predložile zaključenje raspravljanja. Nakon tako provedenoga dokaznog postupka stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

3. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan. 4.

Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornih vozila broj od 26. ožujka 2007. i to tužiteljica kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor. - da je predmetni ugovorni odnos prestao isplatom cijelog kredita 21. svibnja 2014.

4.1. Iz presude Trgovačkog suda u Z. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i odredbama članaka 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

4.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

4.3. Presudom pak istog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

4.4. U odnosu na tvrdnju tuženika da se postupanje tuženika mora u svakom konkretnom slučaju individualizirati odnosno od slučaja do slučaja utvrđivati prava volja ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku treba reći da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

4.5. Također, u cijelosti su neosnovani i navodi tuženika da tužiteljica ne bi imala pravni interes ustati ovom tužbom jer da je kredit plaćen u cijelosti. Po stavu ovog suda činjenica da je tužiteljica u cijelosti platila predmetni krediti ne znači da je tužiteljica kao korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO)), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), pa tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i pripadajuću isplatu kako bi na temelju toga ostvarila prava za koja smatra da joj pripadaju.

5. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako slijedi:

5.1. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, tužiteljica se poziva na presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 14. lipnja 2018., koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., po kojoj je saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu. Po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok na temelju odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.), pa rok zastare teče tek od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe od 28. listopada 2020.

5.2. Stoga, istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

6. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo A. M., dipl. oec., proizlazi da je tužiteljica od 30. travnja 2007. do 31. ožujka 2014. odnosno do otplate predmetnog kredita u cijelosti zbog primjene valutne klauzule u promatranom razdoblju platila ukupno više anuiteta u iznosu od 22.779,97 HRK, a kako je prikazano u stupcu 13. nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

6.1. Na tako dani nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi a tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno rezultatima nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 30. studenog 2021. na način da umjesto utuženog iznosa od 24.269,68 HRK, zatražila isplatu iznosa od 22.780,00 HRK, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka bez kojeg dokaza ni ovaj sud ne može donijeti meritornu odluku.

6.2. Naime, pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. M. razvidno je da je vještak upravo na temelju Ugovora o kreditu ocijenio potraživanje tužiteljice. Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. M. kao logično i napravljeno po pravilima struke, u kojem nalazu i mišljenju je vještak precizno naveo sve iznose koje je tužiteljica platila po predmetnom kreditu te napravio izračun sukladno prvotnom tečaju CHF.

6.3. Imajući u vidu citirane presude na koje se tužiteljica poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno da se tečaj CHF u odnosu na kunu povećavao. Stoga, sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje ni stranke nisu imale primjedbi.

7. Dakle, tuženik je bez pravne osnove naplatio iznose kredita, a sve s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi ugovornog odnosa o valutnoj klauzuli, pa je valjalo tužiteljici dosuditi zatraženi iznos.

7.1. Slijedom svih navedenih utvrđenja valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, te obvezati tuženika na isplatu kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

8. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

9. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavka 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava dvaju obrazloženih podnesaka (13. rujna 2021. i 30. studenog 2021.) i zastupanja na dva ročišta u iznos od po 1.000,00 kn te trošak sastava jednog podneska od 5. studenog 2021. u iznosu od 250,00 kn. Zatim je tužiteljici priznat trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn i trošak pristojbe tužbe u iznosu od po 296,35 kn i presude u iznosu od 578,00 kn, što ukupno predstavlja trošak u iznosu od 8.624,35 kn, koliko je to i navedeno pod točkom III. izreke ove presude. Više zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu nije priznat jer nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

10. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Split, 25. ožujka 2022.

S U T K I N J A

Sonja Meštrović, v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika

- u spis