REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 10 P-7935/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari D. V. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z. o. u. J., B. u Z., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. Ć., odvjetniku u O. d. Ć. i Š. d.o.o. u Z., radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 10. veljače 2022. u nazočnosti zz pun. tužitelja M. P., odvjetničke vježbenice i zz pun. tuženika K. B., odvjetničke vježbenice, dana 25. ožujka 2022., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj … od 7. rujna 2007. sklopljenog između tuženika A. B. d.d., Z., OIB: …, kao kreditora i D. V., iz Z., OIB: …, kao korisnika kredita u dijelu kojim je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru propisana promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i odredba čl. 4. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.

II Nalaže se tuženiku A. . d.d. iz Z., 6, OIB: …, isplatiti tužitelju D. V., iz Z., OIB: …, 9.030,41 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- 43,77 kn počam od 17.4.2008.

- 43,10 kn počam od 12.5.2008.

- 43,01 kn počam od 6.6.2008.

- 42,79 kn počam od 21.7.2008.

- 42,63 kn počam od 12.8.2008.

- 43,12 kn počam od 8.9.2008.

- 44,33 kn počam od 16.10.2008.

- 45,60 kn počam od 7.11.2008.

- 44,27 kn počam od 10.12.2008.

- 61,64 kn počam od 10.2.2009.

- 62,91 kn počam od 12.3.2009.

- 60,89 kn počam od 14.4.2009.

- 61,01 kn počam od 16.4.2009.

- 106,24 kn počam od 13.5.2009.

- 105,02 kn počam od 10.6.2009.

- 105,13 kn počam od 15.7.2009.

- 104,37 kn počam od 19.8.2009.

- 104,63 kn počam od 18.9.2009.

- 104,09 kn počam od 27.10.2009.

- 105,13 kn počam od 20.11.2009.

- 105,67 kn počam od 1.12.2009.

- 106,86 kn počam od 31.12.2009.

- 108,53 kn počam od 31.1.2010.

- 108,14 kn počam od 28.2.2010.

- 110,40 kn počam od 31.3.2010.

- 109,97 kn počam od 30.4.2010.

- 110,81 kn počam od 31.5.2010.

- 118,02 kn počam od 30.6.2010.

- 116,54 kn počam od 31.7.2010.

- 121,08 kn počam od 31.8.2010.

- 119,51 kn počam od 30.9.2010.

- 119,99 kn počam od 15.11.2010.

- 124,08 kn počam od 14.12.2010.

- 127,16 kn počam od 13.1.2011.

- 122,54 kn počam od 10.2.2011.

- 124,73 kn počam od 14.3.2011.

- 122,01 kn počam od 11.4.2011.

- 132,39 kn počam od 16.6.2011.

- 132,39 kn počam od 16.6.2011.

- 136,44 kn počam od 12.7.2011.

- 156,46 kn počam od 11.8.2011.

- 134,38 kn počam od 9.9.2011.

- 131,68 kn počam od 11.10.2011.

- 131,52 kn počam od 17.11.2011.

- 132,00 kn počam od 9.12.2011.

- 134,66 kn počam od 10.1.2012.

- 136,35 kn počam od 13.2.2012.

- 136,38 kn počam od 9.3.2012.

- 135,36 kn počam od 10.4.2012.

- 135,89 kn počam od 10.5.2012.

- 137,02 kn počam od 11.6.2012.

- 135,70 kn počam od 10.7.2012.

- 134,51 kn počam od 21.8.2012.

- 135,27 kn počam od 6.9.2012.

- 135,13 kn počam od 16.10.2012.

- 135,86 kn počam od 9.11.2012.

- 135,15 kn počam od 12.12.2012.

- 136,22 kn počam od 10.1.2013.

- 133,71 kn počam od 13.2.2013.

- 133,52 kn počam od 11.3.2013.

- 135,80 kn počam od 10.4.2013.

- 132,63 kn počam od 13.5.2013.

- 132,29 kn počam od 11.6.2013.

- 130,98 kn počam od 10.7.2013.

- 132,50 kn počam od 12.8.2013.

- 133,41 kn počam od 18.9.2013.

- 134,77 kn počam od 10.10.2013.

- 134,52 kn počam od 14.11.2013.

- 135,92 kn počam od 16.12.2013.

- 134,41 kn počam od 13.1.2014. -

136,04 kn počam od 10.2.2014. -

136,68 kn počam od 12.3.2014. -

135,93 kn počam od 22.4.2014. -

135,15 kn počam od 13.5.2014. -

135,21 kn počam od 20.6.2014. -

136,20 kn počam od 14.7.2014. -

137,04 kn počam od 25.8.2014.

- 138,33 kn počam od 27.10.2014.

- 134,89 kn počam od 27.10.2014. do isplate,

za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju D. V. iz Z., OIB: …, 32.283,14 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- 23,77 kn počam od 8.2.2008.

- 53,30 kn počam od 15.3.2008.

- 34,46 kn počam od 17.4.2008.

- 10,87 kn počam od 12.5.2008.

- 7,54 kn počam od 6.6.2008.

- 11,54 kn počam od 8.9.2008.

- 54,32 kn počam od 16.10.2008.

- 99,14 kn počam od 7.11.2008.

- 51,94 kn počam od 10.12.2008.

- 161,94 kn počam od 10.2.2009.

- 196,57 kn počam od 12.3.2009.

- 141,57 kn počam od 14.4.2009.

- 144,97 kn počam od 16.4.2009.

- 146,33 kn počam od 13.5.2009.

- 127,31 kn počam od 10.6.2009.

- 129,01 kn počam od 15.7.2009.

- 117,13 kn počam od 19.8.2009.

- 121,20 kn počam od 18.9.2009.

- 112,72 kn počam od 27.10.2009.

- 129,01 kn počam od 20.11.2009.

- 137,50 kn počam od 1.12.2009.

- 156,11 kn počam od 31.12.2009.

- 182,07 kn počam od 31.1.2010.

- 176,11 kn počam od 28.2.2010.

- 211,36 kn počam od 31.3.2010.

- 204,67 kn počam od 30.4.2010.

- 217,69 kn počam od 31.5.2010.

- 330,45 kn počam od 30.6.2010.

- 307,23 kn počam od 31.7.2010.

- 378,15 kn počam od 31.8.2010.

- 353,65 kn počam od 30.9.2010.

- 361,23 kn počam od 15.11.2010.

- 425,06 kn počam od 14.12.2010.

- 473,26 kn počam od 13.1.2011.

- 400,95 kn počam od 10.2.2011.

- 435,24 kn počam od 14.3.2011.

- 392,81 kn počam od 11.4.2011.

- 554,88 kn počam od 16.6.2011.

- 554,88 kn počam od 16.6.2011.

- 618,12 kn počam od 12.7.2011.

- 931,01 kn počam od 11.8.2011.

- 585,96 kn počam od 9.9.2011.

- 543,87 kn počam od 11.10.2011.

- 541,35 kn počam od 17.11.2011.

- 548,79 kn počam od 9.12.2011.

- 590,46 kn počam od 10.1.2012.

- 616,79 kn počam od 13.2.2012.

- 617,31 kn počam od 9.3.2012.

- 601,28 kn počam od 10.4.2012.

- 609,55 kn počam od 10.5.2012.

- 627,33 kn počam od 11.6.2012.

- 606,68 kn počam od 10.7.2012.

- 588,02 kn počam od 21.8.2012.

- 599,88 kn počam od 06.9.2012.

- 597,66 kn počam od 16.10.2012.

- 609,11 kn počam od 9.11.2012.

- 598,07 kn počam od 12.12.2012.

- 614,75 kn počam od 10.1.2013.

- 575,51 kn počam od 13.2.2013.

- 572,57 kn počam od 11.3.2013.

- 608,13 kn počam od 10.4.2013.

- 558,73 kn počam od 13.5.2013.

- 553,31 kn počam od 11.6.2013.

- 532,88 kn počam od 10.7.2013.

- 556,70 kn počam od 12.8.2013.

- 570,86 kn počam od 18.9.2013.

- 592,15 kn počam od 10.10.2013.

- 588,25 kn počam od 14.11.2013.

- 610,01 kn počam od 16.12.2013.

- 586,45 kn počam od 13.1.2014. -

611,91 kn počam od 10.2.2014. -

621,96 kn počam od 12.3.2014. -

610,24 kn počam od 22.4.2014. -

598,01 kn počam od 13.5.2014. -

599,03 kn počam od 20.6.2014. -

614,49 kn počam od 14.7.2014. -

627,57 kn počam od 25.8.2014.

- 647,74 kn počam od 27.10.2014.

- 647,25 kn počam od 27.10.2014. do isplate,

za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 11.475,50 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 25. ožujka 2022. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 7. rujna 2007. s pravnim prednikom tuženika H. A. A. B. d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj …, prema kojem je

tuženik, kao kreditor, njemu, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Na iznos kredita obračunavaju se kamate od 5,70% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitetima. Navodi kako su tim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, budući da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica, odnosno CHF, te ugovornu odredbu kojom je tuženik predvidio jednostrano mijenjanje kamatne stope, te se i cjelokupno postupanje tuženika i to kako prilikom potpisivanja ugovora, tako i tijekom trajanja ugovornog odnosa ukazuje kao zavaravajuća poslovna praksa protivna dobrim poslovnim običajima. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Radi se o tzv. tipskom ugovoru, koji je sastavljen od strane tuženika te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj.

2. Ističe da je tuženik temeljem čl. 6. Ugovora o kreditu, tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da ju je povećavao u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 5,70% godišnje bez mogućnosti pregovaranja.

3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Prema čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona i zaštiti potrošača odluka suda donošena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Ističe da joj prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nitko od djelatnika tuženika, kao ni javna bilježnica koja je potvrdila (solemnizirala) Ugovor o kreditu dana 18. srpnja 2007., nije objasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti upozorio na rizik takvog ugovaranja kamatne stope, već naprotiv, tuženik je prezentirao kredit kao povoljniji u odnosu na ostale kredite i kao bolju opciju u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga ustaje s tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 11. lipnja 2021. (list 171-177 spisa) kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplatu preplaćene razlike po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu 9.030,41 kn, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, te preplaćene razlike po osnovi promjene tečaja valute u iznosu 32.283,14 kna, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđivanju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog 7. rujna 2007., te da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 u ovom postupku, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a. Smatra da su kod tužitelja u tužbi izostale činjenične osnove tužbe i tereta dokaza. Ističe da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Navodi da su tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, te da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog postupka.

5. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj broj … od

7. rujna 2007. (list 6-8 spisa), otplatni plan (list 9 i 98-111 spisa), pregled prometa za klijente (list 112-124 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. P. iz D. d.o.o. (list 137-152 spisa), očitovanjem vještaka (list 168-170 spisa), kao i njegovim saslušanjem (list 182-184 spisa).

6. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

7. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj … od 7. rujna 2007. u kunskoj protuvrijednosti 23.470,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, radi kupnje rabljenog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,70% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita određen na 7 godina u 84 mjesečna anuiteta koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu

8. Prijeporno je:

- je li odredba čl. 4. i 6. navedenog Ugovora o kreditu, koja određuje promjenjivu kamatnu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF stopu ništetna,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

9. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 96.-102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga P.- H. s.

u. z. z. p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme, uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, nasuprot načelima obveznog prava.

16. Sukladno odredbi čl. 74. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnji kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji kamatna stopa za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.

17. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi čl. 97. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO).

19. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su odredbe sadržane u čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed koje je došlo do povećanja kamatne stope, ništetna.

20. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

21. U čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud utvrđuje da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

23. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 102. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda već je tužitelju trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 102. st. 2. ZZP.

24. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno-pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

25. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.

26. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. C ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

27. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice je poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, slijedom čega zastara nije nastupila. Kako je kredit po Ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO. Osim toga, stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. jest da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

29. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi proveden je dokaz financijskim vještačenjem po D. P. iz D. d.o.o.,

stalnom sudskom vještaku financijske struke.

30. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da:

- razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 1.570,00 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 9.030,41 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja.

- razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 32.283,14 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema otplatnom planu primjenom kamatne stope od 8,17% iznosi 31.734,84 HRK za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos

- razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule ne postoji ukoliko je u otplati kunski kredit primjenom kamatne stope od 8,17%.

31. U svom usmenom očitovanju po prigovorima tuženika, vještak iste argumentirano otklanja i ostaje kod danog nalaza i mišljenja.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu očitovanje jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije. U odnosu na dio nalaza i mišljenja, kao i kasnijih dopuna koji je izrađen po prijedlogu tuženika (na način da vještak iskaže razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku u utuženom razdoblju temeljem promjenjive kamatne stope i mjesečnih anuiteta koje bi plaćao po ugovorenoj kamatnoj stopi sukladno ugovoru i otplatnom planu, razliku između mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao po promjenjivoj valutnoj klauzuli i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj plaćao tuženiku po ugovorenom tečaju sukladno ugovoru i otplatnom planu i visinu, ukoliko se na Ugovor o kreditu primjeni kamatna stopa koja se primjenjivala na kunske kredite), ističe se da isti nije relevantan za donošenje odluke u ovom sporu iz razloga navedenih u toč. 28. ovog obrazloženja.

33. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 9.030,41 kn po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 32.283,14 kn po snovi preplaćene tečajne razlike u valuti CHF.

34. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe.

35. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem tužitelja svjedoka zaposlenika tuženika jer isti po stavu ovog suda nisu bili potrebni za odluku u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na utvrđenja gore navedenih presuda iz kolektivnog spora.

36. Glede istaknutog prigovora nedostatka pravnog interesa tužitelja za tužbom na utvrđenje ništetnosti ističe se da tužitelj kao ugovorna strana ima pravni interes na tužbu za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

37. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (41.313,55 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015).

38. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 19.2.2020., 23.9.2020. i 10.2.2020. (OT 225 bodova), sastava podneska od 16.3.2020., 24.3.2021. i 11.6.2021. (Tbr 8. toč. 1. OT 300 bodova), trošak obračunatog Poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.562.50 kuna, što ukupno iznosi 7.812,50 kuna, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 2.500,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu 400,00 kn, te presudu 763,00 kn, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 11.475,50 kn, sukladno čl. 155. ZPP-a.

39. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017 i 131/2020) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 25. ožujka 2022. do plateža, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 25. ožujka 2022.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 4 primjerka, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za platež sp na presudu i razliku sp na tužbu

- pun. tuženika