Poslovni broj: Usž-1031/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. I. iz J., zastupanog po opunomoćenici M. K., odvjetnici iz S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave s.-d., S., radi odjave prebivališta, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 1 UsI-1083/21-7 od 23. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 1 UsI-1083/21-7 od 23. rujna 2021.
II. Odbija se zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, broj: 511-12-19-UP/I-277/2020 od 24. studenog 2020., kojim je tužitelju odjavljeno prebivalište s adrese u J., i tužitelj obvezan u roku od 8 dana od dana izvršnosti tog rješenja vratiti osobnu iskaznicu serijskog broja …, izdanu dana 21. siječnja 2011. godine u Policijskoj postaji H.
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da je zajedno sa bratom suvlasnik nekretnine na adresi u J., na kojoj je prije svog brata imao prijavljeno prebivalište. Nekretnina na navedenoj adresi je predmet sudskog postupka kod Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u S. G., koji do danas nije okončan i u kojem je njegov brat suprotna strana. Ukazuje da nije nedvojbeno utvrđeno da ne živi na predmetnoj adresi. Ne osporava da povremeno boravi na drugim adresama, kada posjećuje sina u S. ili obilazi kuću u V., no činjenica samog stanovanja nije odlučna za pojam prebivališta nego je bitna namjera življenja u nekretnini koju tužitelj posjeduje. Ono što tužitelju odmaže da ostvari potpuni obim svog prava je navedeni sudski spor sa bratom, na čiju inicijativu je i pokrenut postupak odjave prebivališta, čime je tužitelj onemogućen u ostvarivanju vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini i drugih životnih interesa u mjestu prebivališta. Takvo postupanje tužiteljevog brata predstavlja opravdani razlog izbivanja tužitelja sa adrese prebivališta. Okolnost što povremeno ne stanuje na predmetnoj adresi, odnosno povremeno boravi na drugim adresama nije sama po sebi dostatna za zaključak da ne živi na adresi prebivališta niti je zakonom propisano koliko vremena tijekom godine netko mora stanovati na prijavljenoj adresi stanovanja da bi se smatralo da stvarno živi na toj adresi. Stoga, u konkretnom slučaju, nije osnovan zaključak da zbog privremene spriječenosti uzrokovane sudskim sporom i tendencije prema relativno čestim posjećivanjima članova obitelji, tužitelj ne živi na predmetnoj adresi. Tuženik je odlučne činjenice utvrdio na temelju službene zabilješke od 18. ožujka 2018., a najveći dio terenske provjere temelji se na posrednim saznanjima, dok su tužiteljeve izjave zanemarene. Slijedom svega navedenog, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika, uz naknadu troškova spora i troška sastava žalbe.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Protivno žalbenim navodima tužitelja, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). Ovo iz razloga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu temeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. 6. Odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu („Narodne novine“, broj 144/12. i 158/13., dalje: Zakon) propisano je da je prebivalište mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obitelji, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.
7. Člankom 12. Zakona je propisano da policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj dužnosti donosi rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili ako o tome bude obaviještena od tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba (stavak 1.). Prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta osobe, nadležna policijska uprava mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta (stavak 3.).
8. U predmetnom upravnom postupku činjenice i okolnosti, na temelju kojih se može zaključiti da tužitelj ne živi na adresi prijavljenog prebivališta, utvrđene su na temelju izjava samog tužitelja, danih na zapisnik u prostorijama tuženika dana 3. travnja 2018. i 31. kolovoza 2020., iz kojih nesporno proizlazi da tužitelj ne stanuje na adresi u J., jer mu je ulazak, boravak i korištenje nekretnine na predmetnoj adresi zabranjeno od strane brata s kojim je, u odnosu na tu nekretninu, u imovinskopravnom sporu, a potom i od strane policije, nakon čije intervencije je tužitelj, prema vlastitoj izjavi, prestao s dolaženjem na predmetnu nekretninu.
9. Po ocjeni ovog Suda, upravni postupak, a potom i spor provedeni su zakonito te je na osnovi izloženih utvrđenih činjenica, sukladno članku 12. Zakona, pravilno utvrđeno da tužitelj stvarno ne živi na prijavljenoj adresi, pri čemu nisu od važnosti razlozi koje spominje pa mu je, slijedom navedenih odredbi zakona, osnovano odjavljeno prebivalište i naložen povrat osobne iskaznice.
10. Kraj takvog stanja stvari, prigovori tužitelja istaknuti u žalbi ne mogu utjecati na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, pa ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ukazuje se tužitelju da činjenica prebivališta nije pravno odlučna činjenica koja, u sudskom sporu, može dovesti u pitanje pravo vlasništva/suvlasništva na nekretnini.
11. Obzirom da je izgubio spor, tužitelj je, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova spora, a iz istog razloga odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.
12. Slijedom svega navedenog valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 25. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.
