REPUBLIKA HRVATSKA

P-3430/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz K. S.,

OIB: ….., zastupan po pun. D. M. odvj. u S., protiv tuženika

I. Č. iz S., OIB: ……, zastupan po pun. J.

A. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 27. siječnja 2022. god., u prisustvu tužitelja sa pun. D. M. odvj. u S., i tuženika sa pun. pun. J. A. odvj. u S., dana 25. ožujka 2022. godine,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"-Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od 28. kolovoza 2014. g., pa do isplate.

-Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do isplate."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 32.437,50 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 27 veljače 2017. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je dana 28. veljače 2014. god., pozajmio tuženiku iznos od 27.000,00 EUR-a na rok od šest mjeseci. Svakako tužitelj je u više navrata pozivao tuženika da mu vrati pozajmljeni iznos, na što se ovaj oglušio. Navodi da je tuženika dopisom od dana 04. siječnja 2017. god., pozvao na plaćanje navedenog iznosa kojega mu je posudio na rok od šest mjeseci, kako bi isti isplatio plaće radi apliciranja svoje tvrtke M.-K., društva s ograničenom odgovornošću za montažu i trgovinu, na natječaj za posao u T., a kako bi isti položio taj iznos na račun tvrtke, te tako pomirio dugovanja tvrtke (plaće zaposlenika, etc.) i zadovoljio uvjete natječaja, no tuženik iako je ovaj dopis zaprimio, tužitelju nije vratio ništa.

Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu da donese odluku kojom će obvezati tuženika na isplatu iznosa od 27.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. kolovoza 2014. god., pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 07. travnja 2020. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da su činjenični navodi tužbe potpuno neistiniti i neutemeljeni jer prema tužitelju nema nikakvih dugovanja, niti je od istog posudio bilo kakav novac za sebe, a niti za svoju tvrtku M.-K. d.o.o., već dapače tužiteljeva firma K. d.o.o., duguje tuženikovoj tvrtki iznos od 396.446,89 kn. Navodi da od tužitelja nije zaprimio nikakav novac, jer da je zaprimio novac, vjerojatno bi tužitelj sklopio ugovor o pozajmici, ili bilo kakvu ispravu kojom bi tuženik potvrdio da je primio novac, i kada ga treba vratiti, međutim isprave o tome nema, jer do posudbe nije došlo.

Isto tako ističe da je tužitelj tražio isplatu EUR-a protuvrijednost u kunama, a posudio je navodno EUR-e, što je nedopustivo.

Jedino što je u ovoj tužbi točno, je to da je tužitelj tuženiku poslao pismo koje datira sa 04. 01. 2017. god., kojim ga poziva na vraćanje "nepostojećeg" duga od 27.000,00 EUR-a. Na to pismo je odgovorio tužitelju svojim dopisom od 16.01. 2017. god., u kojem mu ističe da nema nikakvih dugovanja prema tužitelju, te da njegova tvrtka duguje njegovoj, a to pismo tužitelj nije zaprimio.

Vjerojatni povod za ovakvo postupanje tužitelja da traži nešto što mu ne pripada je činjenica da je tuženik kao vlasnik tvrtke M.-K. d.o.o., pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom protiv tužiteljeve tvrtke K. d.o.o., radi naplate iznosa od 396.446,89 kn, a koju tužbu je tužitelj zaprimio upravo krajem 2016. god., ili početkom 2017. godine.

U podnesku od 29. svibnja 2020. god., tužitelj navodi da se je u predmetnom slučaju radilo o privatnom, usmenom i neformalnom dogovoru između stranaka, temeljeno na savjesti i poštenju. Dakle, jasno je da se u stvari radi o pozajmici iznosa od 27.000,00 EUR, koje je tuženik zatražio od tužitelja radi namirenja dugova njegove tvrtke M.-K. d.o.o., kao i radi sudjelovanja na natječaju, koji novac tuženik nikada nije vratio, iako ga je tužitelj nekoliko puta pozivao na porat pozajmice.

Upravo radi naprijed navedenog, predlaže sudu da se od društva M.- K. d.o.o. zatraži dostava poslovnih knjiga, a po potrebi predlaže i financijersko vještačenje.

Nadalje navodi da se prema važećim odredbama Zakona o obveznim odnosima, isplata novčane obveze u stranoj valuti može tražiti samo u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju HNB-a na dan dospjelosti duga ili dan plaćanja.

Tuženik u podnesku od 26. lipnja 2020. god., navodi da iz podneska tužitelja proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba, a koji je poduzetnik gotovo cijeli život, posudio tuženiku novčani iznos temeljem neformalnog i usmenog dogovora, a za potrebe njegove firme M.-K. d.o.o. S.. Nije jasno, a i nije životno, da osoba koja je poduzetnik cijeli život, bez ugovora nekoj fizičkoj osobi posuđuje novac za potrebe firme, ako je isti mogao taj novac, ako je posudio, transferirati na račun firme koja je i dan danas živa i posluje (za razliku od tužiteljeve firme), i na taj način imati osiguran povrat. Stvarna istina je da tužitelj nikada nije, niti tuženiku, a niti njegovoj firmi posudio bilo kakav novčani iznos.

Nadalje navodi da je potpuno apsurdno da tužitelj traži podatke o poslovanju iz poslovnih knjiga firme tuženika, koja nije ni stranka u ovom postupku, niti ima išta s ovim postupkom, a poglavito se ne zna za koji period. Da li od perioda kad je firma osnovana, pa do današnjeg dana, ili neki drugi period, ili pak period koji je naveden u tužbi. Sukladno tome, predlaže da sud odbije traženje tužitelja u odnosu na poslovne podatke tvrtke M.-K. d.o.o. S., a ako prihvati onda se treba definirati period za koji se traže podaci.

U podnesku od 13. srpnja 2020. god., tužitelj ponavlja da se je u predmetnom slučaju radilo o privatnom, usmenom i neformalnom dogovoru o pozajmici između stranaka, te je ovakav način pozajmice već uobičajen između istih. Tako je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 27.000,00 EUR, koje je tuženik zatražio od tužitelja radi namirenja dugova njegove tvrtke M.-K. d.o.o., podjele plaće, kao i radi sudjelovanja na natječaju. Navedeni iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od dva mjeseca.

Na okolnost da je tuženik uistinu primio pozajmicu u navedenom iznosu od tužitelja, te isti iznos uplatio na račun gore navedenog društva, predlaže da sud službenim putem zatraži od svih banaka na kojima tuženik ima otvorene račune, podatak (izvod) o transakcijskom prometu koji je isti imao u razdoblju od 28. veljače 2014. god., pa u idućih mjesec dana. Isto tako predlaže da se na okolnost izvršene pozajmice, tijekom postupka u svojstvu svjedoka sasluša T. M., koja ima neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici, kao i o činjenici da je tužitelj nekoliko puta tuženika pozivao na povrat pozajmice.

T. potom u podnesku od 14. srpnja 2020. god., navodi da je dana 28. 02. 2014. god., predao tuženiku pozajmljeni novac kojeg je isti nedugo nakon toga uplatio na račun društva M.-K. d.o.o. Stoga, u odnosu na prijedlog iz prošlog podneska za pribavom izvoda iz računa banaka tuženika radi uvida u obavljene transakcije, predlaže da se uvid u transakcijski promet tuženika u razdoblju od 28.

02. 2014. god, pa za idućih 10 dana.

Navodi da je na tu okolnost u prošlom podnesku predložio saslušanje svjedoka T. M., dok se sada predlaže na iste okolnosti saslušati i svjedoka

N. P..

Tuženik na pripremnom ročištu dana 16. srpnja 2020. god., navodi da se protivi saslušanju predloženih svjedoka, poglavito jer je gospođa T. M. u poslovnom odnosu sa tužiteljem, bila je knjigovođa njegove tvrtke dok je tvrtka postojala, a za drugog svjedoka nema saznanja uopće na koju okolnost se predlaže. Također se protivi prijedlogu da se zatraže podaci o prometu po računima tuženika, jer je privatna stvar tuženika koliko novaca isti ima na računu. Poglavito ako se uzme u obzir činjenica, kako kazuje tužitelj da mu je to dao neposredno, pa nije uplatio na račun. Nadalje ističe da se protivi i prijedlogu za pribavu podataka po prometu na računu-računima tvrtke M.-K. d.o.o. u periodu od 28.veljače 2014. god., pa nadalje, jer period nije definiran, a poglavito jer tužitelj nije uplatio tvrtki nikakva novčana sredstva.

Posebno upitan na istom ročištu, zamj. pun. tužitelja navodi da je predmetni zajam tužitelj isplatio neposredno na ruke tuženika dana 28.veljače 2017. godine.

Raspravnim rješenjem od 16. srpnja 2020. god., odlučeno je u dokazne svrhe od F. agencije zatražiti izvod sa računa trgovačkog društva M.-K. d.o.o. S., za razdoblje od 27. veljače 2014. god., do 07. ožujka 2014.

godine.

Tuženik u podnesku od 11. rujna 2020. god., navodi da iz zaprimljene obavijesti FINA-e, proizlazi da u zatraženom periodu tuženik nije izvršio bilo kakvu gotovinsku uplatu-pozajmicu svom društvu M.-K. d.o.o., a što je razvidno iz priložene konto kartice. Stoga navodi da je tužitelj pozajmio tuženiku novčani iznos naveden u tužbi, a za potrebe društva M.-K. d.o.o., nisu točni.

U podnesku od 28. rujna 2020. god., tužitelj navodi da iz zaprimljenog dopisa FINA-e proizlazi da je društvo M.-K. d.o.o., u spornom razdoblju imalo otvoren račun kod pet različitih banaka, međutim nejasno je zašto FINA dostavlja promet po računima u samo dvije banke (O. b. d.d. i S. b. d.d.).

Stoga ustraje u prijedlogu da se od svih banaka u kojima je društvo M.-K. d.o.o. imalo otvorene račune (posebno se misli na Z. b. d.d., I. b. d.d. i A. b. d.d.) zatraži podatak o transakcijskom prometu za razdoblje od 27. 02. 2014. god., pa idućih 10 dana.

Nadalje navodi da i dalje smatra da bi sud trebao naložiti tuženiku dostavu poslovnih knjiga društva M.-K. d.o.o. za sporno razdoblje, te po pribavi istih provesti dokaz financijskim vještačenjem.

Tužitelj ponavlja da je tuženik pozajmljeni iznos od 27.000,00 EUR primio na ruke, te isti iznos uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o. S..

Raspravnim rješenjem od 30. rujna 2020. god., odlučeno je u dokazne svrhe zatražiti izvode sa računa trgovačkog društva M.-K. d.o.o. S., ,

za razdoblje od 27. veljače 2014. god., do 07. ožujka 2014. god., i to od Z.

b. d.d. Z., I. b. d.d. S., i A. b. d.d. Z..

Na raspravnom ročištu dana 09. prosinca 2020. god., tuženik ističe da je iz dostavljenih obavijesti Z. b. d.d. Z., I. b. d.d. S., i A.

b. d.d. Z., razvidno da tuženik u tom periodu nije izvršio nikakve uplate na račun društva M.-K. d.o.o., te da nikakav novčani iznos nije posudio od tužitelja.

Svjedok T. M. u iskazu od 04. veljače 2021. god., navodi da tužitelja poznaje obzirom da je bila knjigovođa u njegovom poduzeću, M. i P. d.o.o, a kasnije K. d.o.o., s tim da je u radnom odnosu bila od 1994. god., do 2013. god., a zatim je nakon toga obavljala knjigovodstvene usluge za tužitelja do 2018. god., kada je društvo K. d.o.o. išlo u stečaj. Tuženika poznaje obzirom da je cijelo ovo vrijeme bio poslovni suradnik tužitelja, obzirom da su zajedno radili na gradilištu.

Na posebno pitanje navodi da je društvo K. d.o.o koncem 2013. god., bilo blokirano, pa je morala raskinuti radni odnos, a tužitelj joj je ostao dužan na ime plaća nekih 63.000,00 kn. Tijekom mjeseca veljače 2014. god., tužitelj joj je dao 1.000,00 kn, a potom 7,000,00 kn, te rekao da će joj preostalih 5.000,00 eura dati kada proda stan. Istoga mjeseca koliko se sjeća, tužitelj je prodao svoj stan, ali njoj nije isplatio neisplaćene plaće u visini od 5.000,00 eura kako je rekao, a kada ga je pitala zbog čega joj nije isplatio zaostale plaće, rekao joj je da je tuženiku pozajmio 27.000,00 eura, jer mu je taj novac bio potreban za neki natječaj. Rekao joj je i to da će mu tuženik vratiti ovaj iznos najkasnije do 01. srpnja 2014. godine, pa da će joj onda isplatiti neisplaćene plaće. Ovo što je kazala je sve što je njoj poznato u vezi spornog zajma među strankama.

Na daljnje pitanje navodi da joj je kao knjigovođi u firmi tužitelja bilo poznato da je društvo K. d.o.o., bilo dužno firmi B. d.o.o., iznos od 685.000,00 kn, a koji dug je bio prenesen na društvo M.-K. u vlasništvu tuženika, kao novog vjerovnika, ali se ovdje nije radilo o pravom dugu, pošto je i društvo B. d.o.o. bilo dužno društvu K. d.o.o., pa je ova dugovanja trebalo prebiti. Što su se stranke međusobno dogovorile u vezi ovih dugovanja njoj nije poznato.

Nadalje upitana navodi da su tužitelj i tuženik, te M. M., zajedno kupili firmu B. d.o.o., i bili povezani "kao prst i nokat", tako da joj je poznato da su međusobno jedan drugome u više navrata davali zajmove, a isto tako joj je poznato da je tužitelj tuženiku pozajmio svoje vozilo, koje je tuženik koristio dvije godine. Koliko je od njih čula, svi ti zajmovi bili su davani i primani na ime njihovih poduzeća.

Na posebno pitanje navodi da je između P. i Č. bilo uobičajeno da se ovi zajmovi daju i primaju bez pisanih isprava. Kada joj je tužitelj rekao da je tuženiku dao zajam od 27.000,00 eura, rekao joj je da je tuženiku ovaj novac dao za neki natječaj u vezi brodogradilišta u T., gdje je trebao izvoditi neke radove. Kako je tuženik namjeravao sudjelovati na ovom natječaju, morao je u tu svrhu priložiti potvrdu da nema nikakvih dugovanja prema državi, pa mu je ovaj iznos trebao da društvo M.-K. pokrije dugovanja koja je do tada imalo u državnom proračunu.

Na daljnje pitanje navodi da bi u slučaju pozajmica između društva K. i društva M.-K. bili sačinjeni ugovori o pozajmici. Ovo je bila česta praksa što joj je dobro poznato jer je ona osobno izrađivala ove ugovore o pozajmicama, i to kako u slučaju pozajmice društva K. d.o.o. društvu M.-K. d.o.o., tako i pozajmica društvu K. d.o.o. Kako je već kazala što se tiče sporne pozajmice od 27.000,00 eura, ona je o toj pozajmici samo čula ono što je već kazala od tužitelja, a ništa ostalo u vezi sporne pozajmice joj nije poznato. Tužitelj joj je do danas ostao dužan još 15.100,00 kn, na ime neisplaćenih plaća. Društvo K. je i danas u stečaju. Kada je kazala da je među strankama bilo više pozajmica, može kazati da je pozajmica bilo između njihovih firmi, ali isto tako i između njih osobno. Što se tiče ovih drugih pozajmica između njih osobno, ona ima spoznaja samo o tome po njihovom pričanju. Nikada nije bila prisutna kada su ove pozajmice davane, a niti joj je poznato da li bi među njima o tome bila sačinjena kakva pisana isprava.

Svjedok N. P., bratić tužitelja u iskazu od 04. veljače 2021. god.,

navodi da je bio uposlen kao poslovođa u društvu K. d.o.o. u vlasništvu tužitelja, pa mu je tako poznato da su stranke dugo godina bili poslovni suradnici i bliski prijatelji, koji su zajedno izvodili građevinske radove.

Što se tiče spornog zajma među strankama, može kazati da je on svojevremeno tužitelju pozajmio 12.000,00 eura, pa ga je u svrhu povrata ovog zajma tužitelj pozvao u kancelariju društva K. d.o.o., gdje je bio prisutan i tuženik Č.. Ovom prilikom mu je tužitelj kazao da mu ne može vratiti pozajmicu od 12.000,00 eura, jer da novac treba dati tuženiku. Koliko se sjeća, ovom prigodom mu je tužitelj kazao da tuženiku treba dati negdje više od 20.000,00 eura, što bi mu tuženik trebao brzo vratiti, pa da će onda njemu vratiti zajam od 12.000,00 eura. Među njima je ovom prilikom bilo govora o tome da ovaj novac tuženiku treba nešto za njegovu firmu M.-K. d.o.o. Ovo se je dogodilo negdje u mjesecu veljači 2014. godine, a tužitelj je njemu vratio dug od 12.000,00 eura nakon negdje više od pola godine, i to na način da mu je tužitelj dao u vlasništvo svoje vozilo. Na posebno pitanje navodi da je ovom prigodom tužitelj ispred njega izbrojao i dao novac tuženiku, a kako je već kazao, radilo se je o negdje više od 20.000,00 eura. Ispred njega nisu ništa potpisali u vezi ove pozajmice.

Na daljnje pitanje navodi da je među strankama bilo više tih pozajmica, kako je od njih mogao čuti, a nije mu poznato da bi postojalo nekakvo dugovanje tužitelja tuženiku ili društva K. d.o.o., društvu M.-K. d.o.o.

Nadalje upitan navodi da je prilikom isplate ovog iznosa od nešto više od 20.000,00 eura, među strankama bilo govora o tome da se radi o pozajmici, a kako je već kazao bilo je govora o tome da je tuženiku novac potreban za uplatiti na račun njegove firme M.-K. d.o.o. Što se tiče njegove pozajmice tužitelju od 12.000,00 eura, ovom prigodom među njima nije sačinjena nikakva pisana isprava.

Na posebno pitanje navodi da on nije često prisustvovao sastancima između tužitelja i tuženika. Sa strankama se je više neobavezno družio, kada bi otišli na piće. Ovaj sastanak među njima je potrajao negdje 15 minuta do pola sata, negdje iza radnog vremena, dakle iza 15 sati. Sporna pozajmica je isplaćena u eurima, a koliko se sjeća isplata je izvršena u različitim apoenima. Sjeća se da je tom prilikom tužitelj izvadio novac iz tri kuverte. Nakon ove isplate, tuženik je napustio kancelariju, a on je ostao sa tužiteljem. Novac je među strankama isplaćen za stolom, a on je sjedio sa strane. Nakon što je novac isplaćen, i tuženik je isplaćeni novac spremio u kovertu. Osim ovom prigodom, on je još jednom nosio novac tuženiku, kada je radio na njegovoj kući, ali u ovo više ne može biti siguran, odnosno nije siguran da li je ovom prigodom u kuverti koju je nosio bio novac. U društvu K. d.o.o. je bio od osnutka 2000. godine, pa negdje do prije 7 godina. Ne može se sjetiti kada je obavio zadnji posao za tužitelja. Misli da već tada kada je isplaćena ova sporna pozajmica, više nije radio za firmu K. d.o.o.

Tuženik je na istom ročištu prigovorio iskazu svjedoka N. P.,

navodeći da je njegov iskaz usmjeren u cilju pogodovanja tužitelju, poglavito kada se uzme u obzir da su bratići i da poslovno surađuju, a isti je pozvan baš tada na jedini sastanak na koji je pristupio, i baš je jedino on vidio isplatu koje se dobro sjeća, a za sve druge podatke se ne sjeća zbog proteka vremena.

U podnesku od 11. veljače 2021. god., tužitelj navodi da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi osnovanost tužiteljevog potraživanja. Naime, svjedoka T. M. navodi kako je bila zaposlenica u tužiteljevom poduzeću M. i P. d.o.o.,

a kasnije K. d.o.o., u svojstvu knjigovođe u vremenskom razdoblju od 1994. god., do 2013. god., a zatim da je obavljala knjigovodstvene usluge za tužitelja do 2018. godine. Nadalje je navela kako je društvo K. d.o.o. krajem 2013. god., bilo blokirano, pa je s istim društvom bila primorana raskinuti radni odnos, te joj je tužitelj kao z.z. tog društva, na ime plaća ostao dužan 63.000,00 kn. Tužitelj joj je nakon toga u nekoliko navrata na ime duga isplatio određene novčane iznose, uz obećanje da će preostali dio duga u vrijednosti 5.000,00 EUR isplatiti kad proda stan, koji je i prodao u mjesecu veljači 2014. god., ali tada joj nije isplatio dug upravo iz razloga što je tuženiku posudio iznos od 27.000,00 EUR. Tuženiku je taj novac bio potreban za natječaj u vezi brodogradilišta u T., a prema kojem natječaju je tuženik trebao priložiti potvrdu da nema nikakvih dugovanja prema državnom proračunu. Posebno je istaknula kako su tužitelj i tuženik bili u jako dobrim odnosima, točnije "kao prst i nokat", te su u više navrata jedno drugome davali zajmove, koji su se davali i primali bez pisanih izjava.

Navodi da svjedok N. P. također navodi kako je bio poslovođa u

društvu K. d.o.o., te da mu je poznato kako su tužitelj i tuženik bili poslovni suradnici i prijatelji, koji su zajedno izvodili građevinske radove. Svjedok N. P. je pozajmio tužitelju iznos od 12.000,00 EUR, te ga je tužitelj radi povrata tog zajma u mjesecu veljači 2014. god., pozvao u prostorije društva K. d.o.o., kojom prigodom je bio prisutan i tuženik. Tada mu je tužitelj rekao da nije u mogućnosti vratiti mu pozajmicu u naprijed navedenom iznosu, upravo iz razloga što tuženiku mora pozajmiti veliki novčani iznos od preko 20.000,00 EUR, za potrebe tuženikove firme M.-K. d.o.o., koji iznos mu je tuženik trebao brzo vratiti, a nakon čega bi tužitelj trebao svjedoku vratiti pozajmljeni iznos. Svjedok je istaknuo kako mu je tužitelj nakon više od pola godine i vratio dug na način što mu je dao u vlasništvo svoje vozilo.

Ovaj svjedok je u detalje naveo kako se je realizirala predmetna pozajmica, u kojim apoenima je izvršena itd., te da stranke tom prigodom nisu sačinili nikakvu pisnu ispravu, ali da je bilo uobičajeno da jedni dugima pozajmljuju novac bez sastavljanja bilo kakvih pisanih isprava.

Tužitelj zaključuje da kada se uzmu u obzir iskazi navedenih svjedoka, kao i navodi tužitelja iz predmetne tužbe, da je vidljivo da je njegov zahtjev u potpunosti osnovan. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 27.000,00 EUR za potrebe njegove firme M.-K. d.o.o. (kako mu je tuženik u tom trenutku prikazao). Među strankama u tom trenutku nije sačinjena nikakva pisana isprava, jer se u konkretnom slučaju radilo o privatnom, usmenom i neformalnom dogovoru između dvoje prijatelja, temeljeno na savjesnosti i poštenju. Tužitelj ističe da su naprijed navedeni dokazi uvjerljivi, životni i logični, u potpunosti u skladu sa tvrdnjama iz predmetne tužbe, te nema nikakvog razloga sumnjati u njihovu vjerodostojnost.

U podnesku od 17. veljače 2021. god., tuženik navodi da svjedok T. M. navodi da je kod tužitelja, odnosno kod njegovih tvrtki radila od 1994. god., pa zaključno do 2018. god., odnosno da je za istog obavljala knjigovodstvene usluge. Navodi da su tužitelj i tuženik bili dobri i da su čak imali zajedničku firmu, što također nije sporno, i takvu činjenicu nitko ne negira. Također ista navodi da su stranke jedan drugome davali pozajmice, ali njihovim tvrtkama, a ne njima osobno kao fizičkim osobama. Isto tako navodi, da je tužiteljeva tvrtka dužna tuženikovoj tvrtki 685.000,00 kn, da je tužitelj svjedoku i dan danas dužan iznos od 15.100,00 kn iz vremena 2013. god., znači osam godina joj vraća dug od 63.000,00 kn, koji još nije isplatio. Isto tako svjedok koji je najbolje upućen u financije tužitelja, jer je s istim radila skoro 24 godine, navodi da joj u odnosu na sporni dug koji je predmet ove tužbe, ništa nije poznato.

Kroz iskaz oba svjedoka proteže se teza da je tužitelj u mjesecu veljači 2014. god., prodao neki stan, o čemu dokaz ne postoji, ali dugove niti svjedokinji M., niti svjedoku P. nije vratio, što je potpuno neživotno i nelogično, pravdajući se da je novac navodno pozajmio tuženiku. Vrijednost stana bilo kakvog u S., znatno je veća od iznosa koji je dugovao svjedokinji M., i koji nije vratio ni dan danas, i iznosa svjedoku P., koji nije vratio u novcu već kompenzirao s nekim kombijem.

Navodi da tužitelj nikada nije bilo kakvu pozajmicu dao tuženiku kao fizičkoj osobi, već je isti davao pozajmicu društvu tuženika, pa je i dan danas veliki dužnik društva u vlasništvu tuženika. Potpuno je neživotno i nelogično da netko tko duguje za plaće svom knjigovođi i djelatniku, svoje nevraćanje duga opravdava, pričom da mora nekome posuditi novac, i ne plaća taj dug, a novac ima, a taj dug nije vratio ni dan danas.

U odnosu na iskaz svjedoka N. P. ističe da je isti neutemeljen i iznijet u cilju pogodovanja tužitelju. Naime, potpuno je čudno i nevjerojatno da je navedeni svjedok baš samo jedanput bio na sastanku u uredu tvrtke tužitelja, i to baš tada kad je tužitelj navodno posudio novac tuženiku. Isti je baš tada jedanput bio u uredu svog bratića – tužitelja, koji ga je baš tada pozvao da bi mu saopćio da mu ne može vratiti dug, jer novac od iznosa koji duguje svjedoku, treba navodno posuditi tuženiku, i baš tada on jedini vidi isplatu "negdje više od 20.000,00 EUR-a", a po čemu zna da je 20.000,00 EUR-a, to nitko ne zna.

I ovaj svjedok ima saznanje da je između tvrtki bilo pozajmica, ali ne između tužitelja i tuženika kao fizičkih osoba. Također svjedok ne zna za bilo kakvu drugu pozajmicu između tužitelja i tuženika, niti je navedeni svjedok P. ikad prije, i ikad poslije bio u kancelariji tužitelja, osim navodno taj jedanput kad se desila navodna pozajmica, i on je navodno sve vidio. Zaista čudno što se ovaj svjedok tako dobro svega sjeća u svezi kritične prigode, a na raspravi mu je dugo trebalo da se sjeti da mu dug nije vraćen, već da je dobio automobil. To upravo iz razloga što nikada nije došlo do pozajmice iznosa od 27.000,00 EUR-a između tužitelja i tuženika.

Presudom ovog suda posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. 6 Gž-879/2021-2 od 09. rujna 2021. god., ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

Sud je u dokazne svrhe pregledao Obavijest tužitelja od 04. siječnja 2017. god., Obavijest tuženika od 16. siječnja 2017. godine sa neuručenom omotnicom od 17. siječnja 2017. god., Obavijest Financijske agencije od 23. srpnja 2020. godine sa priloženim Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu O. b. d.d. za razdoblje od 27. 02. 2014. god., do 07.03. 2014. god., i Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu S. b. d.d. za razdoblje od

27. 02. 2014. god., do 03. 03. 2014. god., Izvještaj Financijske agencije, Regionalni ured S. K.. 120-11/20-02/84, Ur.br. 08-523-20-AK od 04. kolovoza 2020. god., O. I. b. d.d. S. od 07. listopada 2020. god., Obavijest A. b. d.d. Z. od 06. listopada 2020. god., Obavijest Z. b. d.d. Z. od

13. listopada 2020. god., te izveo dokaz saslušanjem svjedoka T. M. i

N. P. na raspravnom ročištu dana 04. veljače 2021. godine.

Tijekom ponovno provedenog postupka je izveden dokaz saslušanjem parničnih stranaka na raspravnom ročištu održanom dana 27. siječnja 2022. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 499. st.1, da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

Pregledom pribavljene obavijesti Financijske agencije od 23. srpnja 2020. godine sa priloženim Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu O. b. d.d. za razdoblje od 27. 02. 2014. god., do 07.03. 2014. god., i Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu S. b. d.d. za razdoblje od

27. 02. 2014. god., do 03. 03. 2014. god., utvrđeno je da u razdoblju od 27. veljače 2014. god., do 07. ožujka 2014. god., nije bilo uplata u iznosu ili u protuvrijednosti 27.000,00 EUR na račun društva M.-K. d.o.o. S..

Nadalje je pregledom pribavljene obavijesti I. b. d.d. S. od 07.

listopada 2020. god., obavijesti A. b. d.d. Z. od 06. listopada 2020. god.,

i obavijesti Z. b. d.d. Z. od 13. listopada 2020. god., utvrđeno da u razdoblju od 27. veljače 2014. god., do 07. ožujka 2014. god., nije bilo evidentiranog prometa na računima društva M.-K. d.o.o. S..

Slijedom svega navedenog, ovaj sud je cijenio kakao valja primijetiti da tužitelj u tužbi navodi da je tuženiku pozajmio iznos od 27.000,00 EUR na rok od šest mjeseci, a kako bi isti isplatio plaće radi apliciranja svoje tvrtke M.-K., društva

s ograničenom odgovornošću za montažu i trgovinu, na natječaj za posao u T., a kako bi isti položio taj iznos na račun tvrtke, te tako pomirio dugovanja tvrtke (plaće zaposlenika, etc.) i zadovoljio uvjete natječaja, da bi potom u podnesku od 29. svibnja 2020. god., naveo da se je u predmetnom slučaju radilo o privatnom, usmenom i neformalnom dogovoru između stranaka, temeljenom na savjesti i poštenju, ali ponovno ističući da se je u stvari radilo o pozajmici iznosa od 27.000,00 EUR, koje je tuženik zatražio od tužitelja radi namirenja dugova njegove tvrtke M.- K. d.o.o., kao i radi sudjelovanja njegove tvrtke na natječaju.

Naime, nesporno je da je tuženik vlasnik i direktor društva M.-K. d.o.o. S., pa je tako ovaj sud cijenio da iz samih navoda tužitelja tijekom postupka, nedvojbeno proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o Ugovoru o zajmu, koji je sklopljen između tužitelja kao zajmodavca i društva M.-K. d.o.o. S., kao zajmoprimca, zastupanog po tuženiku kao zakonskom zastupniku.

Ovakav zaključak je po mišljenju ovog suda proizlazio i iz izjave svjedoka T. M., koja između ostaloga navodi da su tužitelj i tuženik, te M.

M., zajedno kupili firmu B. d.o.o., i bili povezani "kao prst i nokat", tako da joj je poznato da su međusobno jedan drugome u više navrata davali zajmove. Koliko je od njih čula, svi ti zajmovi bili su davani i primani na ime njihovih poduzeća.

Osim toga, ovaj sud je cijenio kako valja primijetiti i to da je tužitelj predložio da se u dokazne svrhe sasluša svjedok T. M., u podnesku od 13. srpnja 2020. god., izričito navodeći da ovaj svjedok ima neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici. Međutim, svjedok T. M., između ostaloga navodi da joj je tužitelj kada ga je pitala zbog čega joj nije isplatio zaostale plaće, rekao da je tuženiku pozajmio 27.000,00 eura, jer mu je taj novac bio potreban za neki natječaj, a rekao joj je i to da će mu tuženik vratiti ovaj iznos najkasnije do 01. srpnja 2014. godine, pa da će joj onda isplatiti neisplaćene plaće. Nakon toga, ovaj svjedok izričito navodi da je ovo što je kazala, sve što je njoj poznato u vezi spornog zajma među strankama.

Ovaj sud je stoga cijenio da svjedok T. M., svakako nema neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici, te da je tužitelj je ovom svjedoku mogao reći bio što da bi opravdao neisplatu joj postojećeg duga iz osnova neisplaćenih plaća, kao zaposleniku svojega trgovačkog društva K. d.o.o. K. S..

Međutim, tužitelj je predložio da se u dokazne svrhe sasluša i svjedok N. P., ali tek potom u svom podnesku od 14. srpnja 2020. god., i to pritom ne navodeći da ovaj svjedok ima neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici, iako bi iz iskaza ovog svjedoka proizlazilo da se radi o jedinom svjedoku očevidcu, koji je bio prisutan kada je među strankama sklopljen usmeni dogovor o predmetnom zajmu, i povratu zajma od strane tuženika, i koji je još k tome bio i prisutan kada je tužitelj izbrojao novac i predao ga na ruke tuženiku kao zajmoprimcu.

Nadalje je ovaj sud cijenio da se ovdje postavlja pitanje kako to da tijekom postupka tužitelj u prvom redu predlaže u dokazne svrhe saslušati svjedoka T. M., navodeći da ista ima neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici, iako isti svjedok ima saznanja samo o tome što joj je tužitelj rekao pravdajući joj se zbog neisplate duga na ime neisplaćenih plaća, dok se je svjedoka N. P., iz čijeg iskaza proizlazi da se radi o jedinom svjedoku očevidcu, koji je bio prisutan kada je među strankama sklopljen usmeni dogovor o predmetnom zajmu, i povratu zajma od strane tuženika, i koji je još k tome bio i prisutan kada je tužitelj izbrojao novac i predao ga na ruke tuženiku kao zajmoprimcu, tužitelj "sjetio" predložiti kao svjedoka tek u svojem podnesku od 14. srpnja 2020. god., dakle gotovo tri i pol godine od podnošenja tužbe, i to pritom ne navodeći da bi ovaj svjedok imao neposredna saznanja o predmetnoj pozajmici. Tužitelj tijekom prethodno provedenog postupka nije dao ovom sudu odgovor na ova pitanja.

Neovisno o naprijed navedenom, ovaj sud je cijenio i to da je iskaz saslušanog svjedoka i bratića tužitelja N. P., neuvjerljiv i ne poklanja mu vjeru. Ovaj svjedok navodi da što se tiče spornog zajma među strankama, može kazati da je on svojevremeno tužitelju pozajmio 12.000,00 eura, pa ga je u svrhu povrata ovog zajma tužitelj pozvao u kancelariju društva K. d.o.o., gdje je bio prisutan i tuženik Č.. Ovom prilikom mu je tužitelj kazao da mu ne može vratiti pozajmicu od 12.000,00 eura, jer da novac treba dati tuženiku.

Naime, po ocjeni ovog suda ovdje nije bilo jasno zbog čega bi tužitelj pozivao u kancelariju ovoga svjedoka u svrhu povrata mu njegovog zajma u iznosu od 12.000,00 EUR, ukoliko to nije bio u mogućnosti uraditi jer je taj novac trebao dati tuženiku, odnosno kako to da je upravo u vrijeme kada je ovaj svjedok došao u kancelariju po pozivu tužitelja u svrhu povrata njegovog zajma, u kancelariju došao i tuženik kako bi mu tužitelj pozajmio sporni iznos od 27.000,00 EUR.

Osim toga, po ocjeni ovog suda je valjalo primijetiti i to da je tužitelj u tužbi naveo da je dana 28. veljače 2014. god., pozajmio tuženiku iznos od 27.000,00 EUR- a na rok od šest mjeseci, da bi u podnesku od 13. srpnja 2020. god., naveo da se je tuženik pozajmljeni iznos obvezao vratiti u roku od dva mjeseca.

Tužitelj je u više navrata tijekom prethodno provedenog postupka naveo da je tuženik pozajmljeni iznos od 27.000,00 EUR primio na ruke, te isti iznos uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o., pa nije jasan njegov prijedlog da se u dokazne svrhe službenim putem zatraži od svih banaka na kojima tuženik ima osobno otvorene račune, podatak (izvod) o transakcijskom prometu koji je tuženik imao u razdoblju od 28. veljače 2014. god., pa u idućih mjesec dana.

Isto tako, a imajući u vidu navode tužitelja da je pozajmljeni iznos tuženik uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o., po ocjeni ovog suda nije bio jasan niti dokazni prijedlog tužitelja da se od društva M.-K. d.o.o. zatraže, ili tuženiku naloži dostava poslovnih knjiga društva M.-K. d.o.o. za sporno razdoblje, te po pribavi istih provede dokaz financijskim vještačenjem. Naime, sve da u poslovnim knjigama društva M.-K. d.o.o., i postoji evidencija o zaprimljenom iznosu ili u protuvrijednosti iznosa 27.000,00 EUR na račun društva M.-K. d.o.o. S. od strane tuženika kao uplatitelja tijekom spornog razdoblja, ovaj podatak bi samo išao u prilog činjenici da je u konkretnom slučaju zajmoprimac društvo M.-K. d.o.o.,

a ne tuženik.

Nadalje, ovaj sud je cijenio i to da eventualna evidencija u poslovnim knjigama društva M.-K. d.o.o. S., o zaprimljenom iznosu ili u protuvrijednosti iznosa od 27.000,00 EUR na račun društva od strane tuženika kao uplatitelja tijekom spornog razdoblja, svakako i ne bi nedvojbeno ukazivala na činjenicu da uplaćeni iznos potječe upravo od predmetnog zajma koji bi tuženik dobio od tužitelja kao zajmodavca, a ovo stoga što su tijekom spornog razdoblja stranke bile bliski prijatelji i poslovni partneri, pa je stoga tužitelj zacijelo tijekom spornog razdoblja bio upoznat sa svim poslovnim aktivnostima i novčanim transakcijama tuženika sa trećim osobama, te potom nakon očigledno teškog poremećaja u njihovim prijateljskim i poslovnim odnosima, podnijeti predmetnu tužbu. Ovome svakako treba dodati i neosporenu izjavu tuženika da je vjerojatni povod za ovakvo postupanje tužitelja, činjenica da je tuženik kao vlasnik tvrtke M.-K. d.o.o. S., pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom, protiv tužiteljeve tvrtke K. d.o.o., radi naplate iznosa od 396.446,89 kn, a koju tužbu je tužitelj zaprimio upravo krajem 2016. god., ili početkom 2017. godine.

Slijedom navedenog, ovaj sud je cijenio da tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da bi sporni iznos od 27.000,00 EUR u svojstvu zajmodavca pozajmio bilo tuženiku, bilo trgovačkom društvu M.-K. d.o.o. S., kao zajmoprimcu, a

osim toga cijenio je i to da iz samih tužbenih navoda, te izlaganja i dokaznih prijedloga tužitelja tijekom postupka, proizlazi da bi čak i u slučaju kada bi tužitelj dokazao da je sporni iznos zajma isplatio na ruke tuženika dana 28. veljače 2014. god., u konkretnom slučaju zajmoprimac bilo trgovačko društvo M.-K. d.o.o. S., a ne tuženik.

Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud je cijenio da tuženik stoga u svakom slučaju, a sukladno odredbi čl. 499. st.1 ZOO-a, nije u obvezi vratiti tužitelju iznos spornog zajma u visini kunske protuvrijednosti od 27.000,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća duga tj. dana 28. kolovoza 2014. god., pa do isplate.

Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, ali je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. 6 Gž-879/2021-2 od 09. rujna 2021. god., ista presuda ukinuta, i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je protiv presude ovog suda žalbu podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev te obveže tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 6.841,25 kn. Navodi da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da sud nije izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, a u obrazloženju presude o tom prijedlogu koji je sud odbio rješenjem donesenim na ročištu 5. ožujka 2021. nema govora, odnosno nema razloga o neprovođenju tog dokaznog prijedloga. U bitnom ističe da je zbog neprovođenja dokaza saslušanjem stranaka, za koji sud nije dao obrazloženje, pogrešno primijenjena odredba čl. 8. ZPP, a stoga da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo te da prvostupanjski sud, jer nije izveo taj dokaz, nije mogao odbiti tuženi zahtjev. Žalba je osnovana.

Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 27.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti. Tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je taj iznos pozajmio tuženiku na rok od 6 mjeseci, a da mu taj iznos, iako ga je dopisom pozvao na plaćanje, tuženik nije vratio.

Navode tužbe tuženik osporava te ističe da od tužitelja nije pozajmljivao novac ni za sebe ni za svoju tvrtku, dapače da je tužitelj dužan njegovoj tvrtki K. d.o.o. Sud prvog stupnja primjenjujući pravila o teretu dokazivanja odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelj tijekom postupka nije ničim dokazao da bi iznos od 27.000,00 Eur pozajmio tuženiku, a i u slučaju kad bi dokazao da je taj iznos isplatio na ruke tuženika da bi zajmoprimac bilo trgovačko društvo M.-K. d.o.o. S..

Pitanje dokazivanja u postupku je uređeno odredbom čl. 8. u vezi s odredbom čl. 7. te čl. 220. – 221. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a prema čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Ako odbije izvođenje nekog dokaza, sud je dužan iznijeti razloge odbijanja.

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP). Dakle, primjena pravila o teretu dokazivanja obvezuje sud da izvede predložene dokaze, a tek ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, sud može koristiti ovlaštenja iz čl. 221.a ZPP.

Prvostupanjski sud nije izveo sve predložene dokaze, niti je obrazložio razloge odbijanja, što je utjecalo na donošenje zakonite presude, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221.a. ZPP na koje sadržajem žalbe upire tužitelj.

Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka.

U ponovnom postupku će sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem. To znači da će u ponovnom suđenju izvesti sve predložene dokaze, izvedene dokaze cijeniti u smislu odredbe čl. 8. ZPP i o predmetu spora donijeti novu na zakonu osnovanu odluku, za koju će dati jasne i valjane razloge.

Odluka pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Tijekom ponovno provedenog postupka, tužitelj u podnesku od 16. prosinca 2021. god., ponovno navodi da se ovdje radi o privatnom,usmenom i neformalnom dogovoru o pozajmici između stranaka, te da je ovakav način pozajmice već uobičajen između istih. Tuženik je na ruke primio potraživani iznos od 27.000,00 Eur na rok od 6 mjeseci, te isti iznos uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o., kojim novcem je u konačnici radnicima tog društva isplaćena plaća.

Navedeni novčani iznos je na ruke dao tuženiku dana 26.02.2014. god., ali zbog proteka vremena nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je u pitanju baš navedeni datum, pa je zbog toga u historijatu tužbe pogrešno naveden datum 28.02.2014. godine.

Uglavnom, navedeni predmetni iznos je tuženik na ruke zaprimio dana 26.02.2014. god., te je sutradan (27.02.2014. god.), izvršena uplata na račun društva M.-K. d.o.o., u iznosu od 95.000,00 kn, te istog tog dana je još jedna uplata u iznosu od 1.330,01 kn.

Uostalom, navedene uplate su jasno vidljive iz izvoda sa računa banki u kojima je trgovačko društvo M.-K. d.o.o., u razdoblju od 10. veljače 2014.

god., do 01. ožujka 2014. god., imalo otvoren račun. Iz navedenih izvoda je razvidno da je navedene uplate na račun društva M.-K. d.o.o., izvršio D. Č., sin tuženika.

Upravo činjenica da je navedeni novčani iznos tuženiku poslužio kako bi ga preko svog sina D. Č. uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o.,

potvrđuje osnovanost tužiteljevih navoda isticanih tijekom cijelog postupka.

Naime, tuženik je osoba starije životne dobi, nije vična i sklona korištenju novijih tehnologija, te ne koristi Internet bankarstvo, niti vrši uplate na predmetni način. U tom smislu, sasvim je životno i logično da je uplatu umjesto njega izvršio njegov sin D. Č., a kako je to vidljivo iz izvoda računa banke koji prileže spisu.

Znakovito je da prvostupanjski sud prilikom donošenja ukinute presude uopće nije vrednovao navedene činjenice koje su utvrđene izvođenjem dokaza pribavom izvadaka banke, te je jasno da se uputa iz ukidnog rješenja u smislu počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te potrebe dokazivanja svih činjenica koje su važne za donošenje odluke, odnosi upravo i na navedeno.

Dakle, prilikom donošenja ukinute presude, u obrazloženju iste nisu niti spomenute navedene uplate D. Č., te nisu niti obrazloženi razlozi zbog čega je navedene uplate prvostupanjski sud smatrao, ili nije smatrao relevantnim.

Isto tako, čak je i sam tuženik tijekom postupka praktički indirektno priznao postojanje navedenih uplata kada u svom podnesku od 11.09.2020. god., navodi da "bilo kakve pozajmice koje su vršenje prije 28.02.2014.godine nemaju veze sa navodnom pozajmicom tužitelja".

Postavlja se pitanje zašto bi se tuženik upustio u takve tvrdnje i ograđivao s mogućim uplatama prije dana 28.02.2014. god., osim ako i sam nije svjestan da su navedene uplate doista izvršene, pa pokušava iste prikazati kao nemjerodavne iskorištavajući u tužbi pogrešno naveden datum izvršenja pozajmice.

Kako je već objašnjeno, predmetni događaj se zapravo odvio dana 26.02.2014. god., a ne 28.02.2014. god., kako je pogrešno omaškom navedeno u historijatu tužbe, tako da je jasno kako su predmetne uplate izvršene dana 27.02.2014. god., od strane D. Č., sina tuženika, nastale upravo vezano za navedenu pozajmicu od dana ranije, odnosno od dana 26.02.2014. godine.

Sve bi to trebalo otkloniti u ponovljenom postupku, pa smatra kako je po potrebi potrebno ponovno od FINA-e pribaviti izvod sa računa svih banki u kojima je trgovačko društvo M.-K. d.o.o., u razdoblju od 10.veljače 2014. god., do 01.

ožujka 2014. god., imalo otvoren račun, a svakako se ustraje u već predloženom dokazu da se tuženiku naloži dostava poslovnih knjiga društva M.-K. d.o.o. za sporno razdoblje, te po pribavi istih provesti dokaz financijskim vještačenjem, a koje dokaze sud nije izveo.

Upravio je sasvim logično da je sin tuženika uplatio navedeni iznos na račun društva M.-K. d.o.o., kako iz već iznesenih razloga, tako i možda zbog pokušaja prikrivanja navedenih uplata upravo u svrhu poboljšanja parničnog položaja tuženika u postupku pred sudom, a do kojega je u konačnici i došlo. S tim u vezi, ustraje u svim predloženim dokazima, pa i onima koje sud nije izveo, te koje je neosnovano odbio izvesti.

Cijeneći utvrđenja iz ukidnog rješenja da nisu izvedeni svi dokazi, te da je potrebno obrazložiti razloge za donošenje odluke, tužitelj posebno ustraje u navedenom dokaznom prijedlogu saslušanja tužitelja, odnosno parničnih stranaka, a koji dokaz također nije izveden u dosadašnjem postupku.

Na raspravnom ročištu održanom dana 22. prosinca 2021. god., tuženik navodi da tužitelj prilagođava vrijeme kad je navodno dao pozajmicu jer mu se sada pojavljuje sjećanje da je to bilo 26.02.2014. god., a u svom pismenu još od 04.01.17. navodi da je to 28. 02.2014. godine. Očigledno sada prilagođava vrijeme navodne pozajmice sukladno uplatama i stanju na žiro-računu tvrtke tuženika. Umješava druge osobe, a zna se tko su stranke ovog postupka. Navodi da se protivi predloženim dokazima u ovom podnesku, a tako i saslušanju tužitelja, jer je isti svoj iskaz davao, osim ako isti ponovno na sebi znan način neće prilagođavati. Daljnjih dokaznih prijedloga nema.

Tužitelj na istom ročištu navodi da s obzirom na znatan protek vremena od predmetne pozajmice, kao i s obzirom da je riječ o usmenom dogovoru između parničnih stranaka, uopće nije životno nelogično da je prilikom podnošenja tužbe i tijekom postupka naveo pogrešan datum koji se razlikuje u svega dva dana. Uputa iz ukidnog rješenja je bila upravo u smislu izvođenja svih do sad predloženih dokaza, a koji nisu bili izvedeni tijekom postupka. U tom smislu ustraje se u svim predloženim dokazima, a pogotovo u izvođenju dokaza saslušanjem parničnih stranaka.

Na raspravnom ročištu dana 27. siječnja 2022. god., tuženik ističe da je u priloženom pismenu od 04. siječnja 2017. god., - opomeni pred tužbu – poziv za plaćanje, isto tako bio naznačen datum 28. veljače, a ne 26. veljače 2014. god., a kako se sada navodi poslije pet godina.

Tužitelj u iskazu od 27. siječnja 2022. god., navodi da je predmetni zajam među njima sklopljen dana 26. veljače 2014. godine, jer mu se je tuženik kao poslovni partner, obratio sa zamolbom da mu pozajmi iznos od 27.000,00 Eur, jer je bio dužan plaće svojim radnicima, obzirom da je se zadužio kod kamatara, a novac mu je bio potreban kako bi njegova firma sudjelovala za dobivanje poslova u B.. Ovaj novac mu je dao u Eurima u prisustvu mojega bratića N. P..

Na posebno pitanje navodi da su kao poslovni partneri on i tuženik često davali pozajmice, a dana 26. veljače 2014. god., kada mu je dao predmetni zajam, među njima nije bilo nikakvih dugovanja u gotovini jer je svatko svakome vratio ono što je do tada pozajmio.

Na daljnje pitanje navodi da su otprilike godinu dana nakon što je tuženiku dao predmetni zajam, prekinuli poslovnu suradnju budući da je njega društvo M.- K. d.o.o. u vlasništvu tuženika, utužilo za dug od otprilike nekih 300-400.000,00 kn, a koji dug nije postojao.

Nadalje upitan navodi da je tuženika u više navrata usmeno tražio povrat predmetnog zajma, a tuženik bi na to "samo odmahnuo rukom".

Na posebno pitanje navodi da je o predmetnom zajmu pored bratića N. P., znanje imala i tajnica T. M.. Kako je već kazao, tuženik mu je tražio predmetni zajam jer nije imao za isplatiti plaću svojim radnicima, i za uplatu u svrhu sudjelovanja na natječaju njegove firme za obavljanje određenih poslova u B.. U tužbi je omaškom naveden datum zajma 28. veljače 2014. god., jer

ga je odvj. vjež. M. B. pogrešno shvatio kada mu je kazao da je predmetni zajam dao tuženiku krajem veljače 2014. god., pa je to isti shvatio da je zajam dat posljednjeg dana u veljači, umjesto dana 26. veljače 2014. godine. Kako je već kazao, zajam je isplaćen u eurima.

Na daljnje pitanje "kada ste se sjetili omaške u svezi ovog datuma zajma", navodi da se toga u ovaj čas ne može sjetiti. Kada je kazao da su često jedan drugome posuđivali novac, može kazati da se je to odnosilo i na zajmove koje su jedan drugome osobno davali, kao i na zajmove koje su njihove firme davale jadna drugoj. Kada se je radilo o zajmu između naših firmi, sastavljali su pisane ugovore, a to je radila T. M., jer su po zakonu morali plaćati PDV na kamate. Sjedište njegove firme je bilo u S., a kasnije u zgradi L. Isplata

predmetnog zajma je izvršena u zgradi zv. L.. Bratić N. P. nije često

dolazio u uredske prostorije njegove firme K. d.o.o. Njegova firma K. nije ništa dugovala firmi tuženika M.. Ne sjeća se da li je zaprimio odgovor tuženika na njegovu opomenu pred tužbu priloženu u spisu. Navodi da nije točno da pred mjesec dana nije znao točan datum predmetne pozajmice.

Tuženik u iskazu od 27. siječnja 2022. god., navodi da nije istina da je od tužitelja tražio i dobio zajam od 27.000,00 Eura, a niti je njegova firma M.-K. d.o.o. sudjelovala u sporno vrijeme na bilo kakvom natječaju u svrhu dobivanja poslova u B.. Točno je da su tužitelj i on nekada bili poslovni partneri, te da je između njihovih firmi M.-K. d.o.o. i K. d.o.o., često dolazilo do međusobnih pozajmica, ali nikada između njih dvojice osobno. Osim toga, najčešće se je radilo o pozajmicama koje su bilo njegova firma ili tužiteljeva firma davali zajedničkoj firmi B. d.o.o.

Na posebno pitanje navodi da je njegovo mišljenje kako je tužitelj podnio predmetnu tužbu uvrijeđen, pošto je njegova firma protiv tužiteljeve firme ustala tužbom za isplatu duga u visini od 396.446,00 kn. A isto tako i zbog toga što su provedenom kontrolom u njihovoj zajedničkoj firmi B. d.o.o., ustanovili da je tužitelj vršio razne nedopuštene makinacije, uslijed čega je tužiteljeva firma K. d.o.o., ostala dužna njihovoj zajedničkoj firmi B. d.o.o., iznos od 680.000,00 kn tijekom 2007. godine. Naime, tužitelj je vršio isplate sa računa njihove zajedničke firme na račun svoje firme u iznosima od po 100.000,00 kn, a knjižio bi iznose od 10.000,00 kn Osim toga, za ovu 2007. godinu je sakrio izvode sa žiro-računa njihove zajedničke firme B. d.o.o., a ovo sve što je kazao saznali su nakon što su ove izvode dobili od ovlaštene poslovne banke.

Na daljnje pitanje navodi da su uslijed ovoga što je maločas govorio, podnijeli kaznenu prijavu protiv tužitelja, a što je odlučeno po toj kaznenoj prijavi poznato je tužitelju, odnosno kaznena prijava je nakon dvije i pol godine odbačena. O ovim dugovanjima o kojima je govorio nije ishodio pravomoćnu odluku suda, i može kazati da je to žalosno. Poznata mu je T. M., koja je vodila knjigovodstvo u firmi tužitelja, a obavljala je određene poslove i za njihovu zajedničku firmu. Sa gospođom M. nije u nikakvoj svađi. Čuo je za N. P., a može kazati da ga je vidio samo jednom kada su radili određene poslove na Š.. Tijekom 2014. godine sa njim je radio i njegov sin D. Č. u službi nabave. U sporno vrijeme njegov sin nije raspolagao sa računom tvrtke M.-Komerc d.o.o.

Na posebno pitanje navodi da njegov sin tužitelju nikada nije donio novac na ruke.

Na raspravnom ročištu održanom dana 27. siječnja 2022. god., tužitelj posebno upitan, zbog čega svojega bratića N. P. kao svjedoka nije predložio u tužbi, nego tek naknadno tijekom postupka, navodi da je to bilo iz razloga što je mislio da će se podnošenjem i takve tužbe, tuženik prepasti i vratiti mu pozajmljeni iznos od 27.000,00 eura.

Na raspravnom ročištu održanom dana 27. siječnja 2022.god., stranke su suglasno izjavile da nemaju drugih dokaznih prijedloga, te su predložile sudu da zaključi glavnu raspravu.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19), propisuje u odredbama čl. 220, da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (st.1). Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (st.2).

U odredbi čl. 264 ZPP-a, propisano je da sporne činjenice važne za odluku sud može utvrđivati i saslušanjem stranaka.

Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZPP-a, ovaj sud je cijenio da nije dužan izvesti dokaz saslušanjem stranaka ukoliko smatra da to, pored ostalih provedenih dokaza, u konkretnom slučaju nije potrebno u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica, te da ovaj sud samostalno kao ovlašteno tijelo sudbene vlasti odlučuje o tome da li će ili neće izvesti dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

Ovo osobito stoga što su parnične stranke angažirale radi zastupanja stručne punomoćnike, koji su tijekom postupka u brojnim pisanim podnescima i izlaganjima na raspravnim ročištima, iznijele sve činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev, odnosno osporavanje tužbenog zahtjeva, kao i sve dokaze kojima se utvrđuju činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev, odnosno osporavanje tužbenog zahtjeva, dok su uz sve to, parnične stranke ovlaštene da i pored svojih stručnih punomoćnika, osobno dostavljaju u spis svoje pisane podneske i osobno pristupaju na raspravna ročišta i daju svoje izjave na zapisnik.

Osim toga, ovaj sud je cijenio i to da u parničnom postupku nije moguće donijeti presudu u korist određene stranke isključivo na temelju poklanjanja vjere njenom stranačkom iskazu, a ukoliko taj stranački iskaz nije potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, odnosno rezultatima raspravljanja.

Cijenio je ovaj sud i činjenicu da stranački iskaz parnične stranke po prirodi stvari uslijed stranačke subjektivnosti i interesa za uspjeh u sporu, ima daleko najmanju dokaznu snagu.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud i nakon izvedenog dokaza saslušanjem parničnih stranaka, može samo ostati u svemu pri svojim izlaganjima, činjeničnim navodima i razlozima sadržanim u obrazloženja svoje prethodno donijete presude posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. godine.

Naime, valja primijetiti da iz navoda tužbe, kao i dokaznih prijedloga iznesenih u tužbi od 27. veljače 2017. god., nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju zajmoprimac trgovačko društvo M.-K. d.o.o., zastupano po tuženiku kao zakonskom zastupniku.

Tijekom postupka se je tužitelj "sjetio" da se je ovdje zapravo radilo o privatnom, usmenom i neformalnom dogovoru stranaka o pozajmici, a tek kasnije tijekom postupka se je "sjetio" i jedinog svjedoka očevidca predmetne pozajmice, svojega bratića N. P., što opravdava time kako je mislio da će se podnošenjem i takve tužbe (bez navođenja ovog jedinog svjedoka očevidca), tuženik prepasti i vratiti mu pozajmljeni iznos.

Osim toga, tužitelj se je tek sada tijekom ponovno provedenog postupka "sjetio" i točnog datuma predmetne pozajmice navodeći da zbog proteka vremena nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je u pitanju baš navedeni datum, pa je zbog toga u historijatu tužbe pogrešno naveden datum 28.02.2014. god., jer je predmetni iznos je tuženik na ruke zaprimio dana 26.02.2014. god., te je sutradan (27.02.2014. god.), izvršena uplata na račun društva M.-K. d.o.o., u iznosu od 95.000,00 kn, te istog tog dana je još jedna uplata u iznosu od 1.330,01 kn.

Ovdje se postavlja pitanje, kako to da se tužitelj nije sjetio točnog datuma predmetne pozajmice tijekom prethodno provedenog postupka, a nakon što je u dokazne svrhe još dana 28. srpnja 2020. god., zaprimljena priložena Obavijest Financijske agencije od 23. srpnja 2020. godine sa priloženim Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu O. b. d.d. za razdoblje od 27.

02. 2014. god., do 07.03. 2014. god., i Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu S. b. d.d. za razdoblje od 27. 02. 2014. god., do 03.

03. 2014. god., a na koje promjene i stanje na transakcijskom računu društva M.- K. d.o.o., se sada poziva tijekom ponovno provedenog postupka.

Odgovarajući na ovo pitanje tužitelj navodi da je u tužbi omaškom naveden datum zajma 28. veljače 2014. god., jer ga je odvjetnički vježbenik M. B. pogrešno shvatio, kada mu je kazao da je predmetni zajam dao tuženiku krajem veljače 2014. god., pa je to isti shvatio da je zajam dat posljednjeg dana u veljači, umjesto dana 26. veljače 2014. godine.

Međutim, u spisu predmeta je priložen dopis tužitelja odaslan tuženiku, u kojem od tuženika traži povrat predmetnog zajma, i koji je potpisan od strane tužitelja osobno dana 04. siječnja 2017. god., i u kojem tužitelj izričito navodi da je novac tuženiku posudio dana 28. veljače 2014. godine.

Uostalom, dana 27. veljače 2014. god., nije izvršena uplata iznosa od 1.330,01 kn na račun društva M.-K. d.o.o., već je dana 27. veljače 2014.

god., izvršena isplata iznosa od 1.330,01 kn sa računa društva M.-K. d.o.o. Tužitelj posebno upitan navodi da su kao poslovni partneri, on i tuženik često davali pozajmice, a dana 26. veljače 2014. god., kada mu je dao predmetni zajam, među njima nije bilo nikakvih dugovanja u gotovini jer je svatko svakome vratio ono što je do tada pozajmio. Navodi i to da su tek otprilike godinu dana nakon što je tuženiku dao predmetni zajam, stranke prekinule poslovnu suradnju, budući da je njega društvo M.-K. d.o.o. u vlasništvu tuženika, utužilo za dug od otprilike nekih 300-400.000,00 kn, a koji dug nije postojao.

Ovdje se postavlja još i daljnje pitanje, kako to da tuženik nije tužitelju vratio predmetni zajam, kao što je to redovito činio sve do tada, a bili su "kao prst i nokat", dok su poslovnu suradnju prekinuli tek otprilike godinu dana nakon davanja predmetnog zajma.

U podnesku od 16. prosinca 2021. god., tužitelj između ostalog, navodi da prvostupanjski sud prilikom donošenja ukinute presude uopće nije vrednovao navedene činjenice koje su utvrđene izvođenjem dokaza pribavom izvadaka banke, te da prilikom donošenja ukinute presude, u obrazloženju iste nisu niti spomenute navedene uplate D. Č., te nisu niti obrazloženi razlozi zbog čega je navedene uplate prvostupanjski sud smatrao, ili nije smatrao relevantnim.

Međutim, u obrazloženju prethodno donijete presude posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., između ostaloga, izričito je navedeno da je pregledom pribavljene obavijesti Financijske agencije od 23. srpnja 2020. godine sa priloženim Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu O. b. d.d. za razdoblje od 27. 02. 2014. god., do 07.03. 2014. god., i Izvatkom o promjenama i stanju na transakcijskom računu S. b. d.d. za razdoblje od 27. 02. 2014.

god., do 03. 03. 2014. god., utvrđeno da u razdoblju od 27. veljače 2014. god., do 07. ožujka 2014. god., nije bilo uplata u iznosu ili u protuvrijednosti 27.000,00 EUR na račun društva M.-K. d.o.o. S..

Naime, protuvrijednost iznosa od 27.000,00 EUR, a imajući u vidu tečaj 1,00 EUR = 7,50 kn, iznosi 202.500,00 kn, a ne 95.000,00 kn + 1.330,01 kn, kako to proizlazilo iz izlaganja tužitelja tijekom ponovno provedenog postupka.

Osim toga, u obrazloženju prethodno donijete presude posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., između ostaloga je navedeno i to da imajući u vidu navode tužitelja da je pozajmljeni iznos tuženik uplatio za potrebe društva M.-K. d.o.o., nije jasan niti dokazni prijedlog tužitelja da se od društva M.-K. d.o.o. zatraže, ili tuženiku naloži dostava poslovnih knjiga društva M.-K. d.o.o. za sporno razdoblje, te po pribavi istih provede dokaz financijskim vještačenjem. Naime, sve da u poslovnim knjigama društva M.-K. d.o.o., i postoji evidencija o zaprimljenom iznosu ili u protuvrijednosti iznosa 27.000,00 EUR na račun društva M.-K. d.o.o. S. od strane tuženika kao uplatitelja tijekom spornog razdoblja,

ovaj podatak bi samo išao u prilog činjenici da je u konkretnom slučaju zajmoprimac društvo M.-K. d.o.o., a ne tuženik.

Nadalje, u obrazloženju prethodno donijete presude posl. br. P-1132/17 od 09. travnja 2021. god., navedeno je i to da čak i eventualna evidencija u poslovnim knjigama društva M.-K. d.o.o. S., o zaprimljenom iznosu ili u protuvrijednosti iznosa od 27.000,00 EUR na račun društva od strane tuženika kao uplatitelja tijekom spornog razdoblja, svakako ne bi i nedvojbeno ukazivala na činjenicu da uplaćeni iznos potječe upravo od predmetnog zajma koji bi tuženik dobio od tužitelja kao zajmodavca, a ovo stoga što su tijekom spornog razdoblja stranke bile bliski prijatelji i poslovni partneri, pa je stoga tužitelj zacijelo tijekom spornog razdoblja bio upoznat sa svim poslovnim aktivnostima i novčanim transakcijama tuženika sa trećim osobama, te potom nakon očigledno teškog poremećaja u njihovim prijateljskim i poslovnim odnosima, podnijeti predmetnu tužbu.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je iz istih razloga ponovno u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., pristup pet ročišta po 250 bod., pristup na dva ročište po 125 bod., sastav tri podneska po 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 5.000,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku su priznati i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 1.187,50 kn, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 25. ožujka 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

Broj zapisa: eb308-76469

Kontrolni broj: 0e706-ef335-1d8e4

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽIVOMIR TOPIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.