Poslovni broj: 12 P-190/2021-7

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Split, Sukoišanska 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, sudac Paško Bačić, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, OIB: …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., protiv tuženika P. & A. j.d.o.o. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetniku u S., radi isplate iznosa od 388.430,98 kuna, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 11. veljače 2022. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužitelja M. K., zamjenice županijskog državnog odvjetnika u S. i zamjenice punomoćnika tuženika A. M., odvjetnice u S., 25. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana isplati tužitelju iznos od 366.225,84 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 07.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 08.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 09.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 10.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 11.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 12.2019.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 01.2020.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 02.2020.) od 24. ožujka 2021. pa do isplate,

- na iznos od 5.456,84 kuna (pettisućačetristopedesetšest kuna i osamdesetčetiri lipe, za 03.2020.) od 11. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 5.456,84 kuna (pettisućačetristopedesetšest kuna i osamdesetčetiri lipe, za 04.2020.) od 11. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 34.848,80 kuna ( tridesetčetiritisućeosamstočetrdesetosam kuna i osamdeset lipa, razlika za 03. i 04. 2020.) od 11. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 06.2020.) od 19. lipnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 07.2020.) od 18. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 08.2020.) od 20. kolovoza 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 09.2020.) od 19. rujna 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 10.2020.) od 19. listopada 2020. pa do isplate,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 11.2020.) od 20. studenog 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvenim izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim isti potražuje od tuženika isplatu iznosa od 22.205,14 kuna, kao i u dijelu kojim potražuje plaćanje zakonskih zateznih kamata koje teku:

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 07.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 08.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 09.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 10.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 11.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 12.2019.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 01.2020.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021.,

- na iznos od 22.890,24 kuna (dvadesetdvijetisućeosamstodevedeset kuna i dvadesetčetiri lipe, za 02.2020.) od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021., te u dijelu kojim potražuje plaćanje zakonskih zateznih kamata koje na pojedinačne iznose glavnice tražbine teku po stopi koja premašuje stopu zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvenim izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 kuna.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 24. ožujka 2021. podnio ovom sudu tužbu protiv uvodno navedenog tuženika, radi isplate iznosa od 388.430,98 kuna. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik poslovnog prostora površine 690 m[2] na adresi u S., R. B. 19. Predmetnim poslovnim prostorom da upravlja trgovačko društvo D. n. d.o.o. i to temeljem Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, klasa: 943-01/18-01/27, ur.broj: 536-03-01-01 sklopljenim 21. svibnja 2018. s Ministarstvom. Tužitelj nadalje navodi da dio predmetnog poslovnog prostora u površini od 287,25 m[2] koristi tuženik. Tuženik da je dužan za dio poslovnog prostora kojeg koristi plaćati naknadu tužitelju u iznosu od 18.312,19 kuna, uvećano za PDV, odnosno iznos od 22.890,24 kuna mjesečno. Prema financijskoj evidenciji, tuženik da ne plaća naknadu te da ima ukupan dug u iznosu od 366.243,82 kuna, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate. Tužitelj je u tužbi naveo i da je tuženik zadužen za iznos od 22.890,24 kuna sukladno Odluci o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske od 12. lipnja 2018., prema kojoj se naknada utvrđuje u iznosu najviše utvrđene zakupnine po kriterijima jedinica lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi. Prije podnošenja tužbe, tužitelj da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno članku 186.a stavak 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), ali bez uspjeha. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 388.430,98 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, kao i obvezati tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 3. svibnja 2021. tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije te je osporio pravilnost izračuna visine naknade koju je tužitelj obračunao u tužbi. Nadalje, tuženik je naveo kako tužitelj ne može od njega potraživati utuženi iznos, jer da isti nisu u nikakvom ugovornom odnosu. Osim toga, tuženik je istakao kako je osnivač tuženika 100% hrvatski ratni vojni invalid, a koja činjenica da nije uzeta u obzir prilikom izračuna naknade za korištenje poslovnog prostora te je naveo kako se razdoblje od ožujka do svibnja 2020. te razdoblje od studenog 2020. do veljače 2021. ne može uzeti u obzir prilikom izračuna naknade, s obzirom na to da tuženik zbog situacije uzrokovane virusom Covid-19 u tom razdoblju nije mogao obavljati djelatnost pa da iz tog razloga ne može biti u obvezi platiti tužitelju utuženi iznos. Nadalje, tuženik je naveo da mu tužitelj za razdoblje od 19. travnja 2020. do 18. listopada 2020. nije smio obračunati zakonske zatezne kamate, sve sukladno Zakonu o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Stoga je tuženik predložio odbaciti tužbu odnosno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. Podneskom od 24. lipnja 2021. tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu, ističući da prigovori tuženika koji se tiču nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije nisu osnovani. Tužitelj navodi kako je točno da stranke nisu u ugovornom odnosu, a tuženik da bez pravne osnove koristi poslovni prostor koji je u vlasništvu Republike Hrvatske, zbog čega tužitelj ima pravo potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora, a ne zakupninu. Za utvrđenje naknade za korištenje poslovnog prostora da nije mjerodavna djelatnost koju korisnik obavlja, već da se ista utvrđuje u visini najviše zakupnine koju bi Republika Hrvatska mogla ostvariti da je omogućena poslovni prostor dati u zakup. Kako dakle tuženik koristi poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, a naknadu za korištenje istog ne plaća, to da je isti oštetio Republiku Hrvatsku za onaj iznos koji bi ista mogla dobiti da je slobodna raspolagati poslovnim prostorom.

4. U nastavku postupka tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu, dok je tužitelj ostao kod tužbe i navoda iz naprijed navedenog podneska. Nadalje, tužitelj je na ročištu od 11. veljače 2022. uredio odnosno ispravio tužbu i tužbeni zahtjev na način da je točno označio naziv tužitelja, kako je to navedeno u uvodu ove presude, a isto tako ispravio je i tužbeni zahtjev navodeći kako se posljednji iznos od 22.890,24 kuna na koji se zatezne kamate potražuju od 20.11.2020. do isplate odnosi na 11. mjesec 2020., a ne 10.2020. kako je to omaškom u tužbi navedeno.

5. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave i dokumentaciju koja je priložena spisu i to: zahtjev za mirno rješenje spora od 30. prosinca 2020. (stranica 4 spisa), zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine od 12. studenog 2019. (stranica 5 spisa), izvadak otvorenih stavaka od 30. studenog 2020. (stranice 6-7 spisa), Odluku Ministarstva o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske od 12. lipnja 2018. (stranice 8-9 spisa), izračun naknade za korištenje poslovnog prostora od 26. veljače 2020. - PP791 (stranice 10-11 spisa), dopis tuženika tužitelju od 17. ožujka 2020. (stranice 24-25 spisa), kao i presudu ovog suda poslovni broj P-189/21 od 22. studenog 2021. (stranice 26-35 spisa). Sud je smatrao suvišnim izvoditi dokaz saslušanjem zz tužitelja i svjedoka J. B., budući da je relevantne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo moguće utvrditi iz isprava priloženih spisu, a sve to u smislu odredbi članka 220. ZPP-a, pri čemu je sud imao u vidu i odredbe članka 10. stavak 1. ZPP-a.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 388.430,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a isplatu kojeg iznosa tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade za korištenje dijela poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja, koji se nalazi na adresi R. B. 19 u S., bez valjane pravne osnove i to za razdoblje od mjeseca srpnja 2019. do studenog 2020.

8. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora površine 690 m[2] koji se nalazi u S., na adresi R. B. 19, kao niti da tuženik koristi dio tog poslovnog prostora. Isto tako, nije sporno da tužitelj potražuje naknadu za korištenje poslovnog prostora od strane tuženika za razdoblje od srpnja 2019. do studenog 2020., a koju naknadu tuženik za to razdoblje nije platio, odnosno nije platio tužitelju utuženi iznos. Isto tako, nije sporno da između stranaka nije sklopljen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora.

9. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je je li tuženik dužan tužitelju platiti utuženi iznos od 388.430,98 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime naknade za korištenje dijela predmetnog poslovnog prostora.

10. Prije svega valja navesti da je odredbom članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje ZV) propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora tu stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

11. Sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a vlasnik neposjednik određene stvari može od nepoštenog posjednika zahtijevati naknadu za korištenje te stvari.

12. Kako dakle između stranaka nije sporno da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora čiji dio tuženik koristi, to je stoga tužitelj kao vlasnik neposjednik tog poslovnog prostora ovlašten od tuženika kao posjednika dijela tog poslovnog prostora zahtijevati naknadu za korištenje tuđe (njegove) stvari. Samim time, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuju se kao neosnovani. S tim u svezi, ističe se da navodi tuženika da tužitelj ne bi mogao zahtijevati isplatu utuženog iznosa, jer stranke nisu u ugovornom odnosu, također nisu osnovani. Naime, tužitelj u ovom postupku od tuženika potražuje naknadu za korištenje tuđe stvari bez pravne osnove, sukladno naprijed navedenoj odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a, a ne plaćanje zakupnine na temelju ugovora o zakupu, koji očito između stranaka nije sklopljen.

13. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora od 30. prosinca 2020. vidljivo je da se tužitelj prije podnošenja tužbe u ovom predmetu obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno odredbama članka 186.a stavak 8. ZPP-a, a koji zahtjev prema navodima tužitelja tuženik nije prihvatio, a što tuženik tijekom ovog postupka nije niti osporavao.

14. Iz zapisnika o izvršenom očevidu nekretnine sastavljen po D. n. d.o.o. razvidno je da je 12.11.2019. izvršen očevid u odnosu na poslovni prostor oznake PP 791, površine 248 m[2] , na adresi R. B. 19 u S. te je utvrđeno da taj poslovni prostor koristi tuženik za potrebe obavljanja rekreacijske djelatnosti, a koji prostor da je fizički spojen s dijelom poslovnog prostora oznake PP 790 unutarnjim stubištem, kojeg tuženik također koristi. Navedeno je i da je tuženik iskazao interes za sklapanjem ugovora o korištenju poslovnog prostora.

15. Prema sadržaju izvatka otvorenih stavaka od 30. studenoga 2020. ukupno dugovanje tuženika prema tužitelju, za korištenje dijela predmetnog poslovnog prostora, iznosi 388.430,98 kuna, a koje se odnosi na razdoblje od srpnja 2019. do studenog 2020.

16. Uvidom u Odluku o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske koju je Ministarstvo donijelo 12. lipnja 2018. utvrđeno je da se tom odlukom određuje iznos naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske sa korisnicima koji poslovne prostore koriste bez valjane pravne osnove pa je tako točkom II. te odluke određeno da se iznos naknade utvrđuje u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima (za određivanje zakupnine za poslovne prostore) jedinice lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi.

17. Uvidom u izmjenu izračuna naknade za korištenje poslovnog prostora PP 791 od 26. veljače 2020., utvrđeno je kako je tuženik za korištenje dijela poslovnog prostora na adresi R. B. 19 u S. u površini 287,25 m[2] dužan plaćati naknadu u iznosu od 18.312,19 kuna, bez PDV-a. Iz tog izračuna je razvidno da je kod utvrđivanja iznosa naknade, osim površine koja se koristi, kao kriterij uzeta odluka odnosno Rješenje Grada S. od 22. svibnja 2014. o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari Grad S. Sukladno tim kriterijima u izračunu je navedeno da se radi o poslovnom prostoru u II. zoni, površine od 201 do 300 m[2] , pri čemu je iznos zakupnine prema navedenom Rješenju Grada S. od 85 kuna po m[2] , umanjen za 25% te je na tako dobiveni iznos naknade od 63,75 kuna po m isti pomnožen s površinom prostora kojeg tuženik koristi te je tako dobiven iznos neto naknade od 18.312,19 kuna. Također, u tom izračunu je navedeno da je prema naknadno obavljenom očevidu i izmjeri iz studenog 2019. utvrđena razlika u površini predmetnog poslovnog prostora, odnosno utvrđeno je da tuženik koristi površinu od 287,25 m[2] , umjesto ranije navedene površine od 248 m .

18. Rješenjem Grada S. o utvrđivanju početnog iznosa zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari Grad S., a koje rješenje je objavljeno u službenom glasniku Grada S. broj 19 od 2. lipnja 2014. i javno dostupno na službenim internetskim stranicama Grada S., određeni su početni iznosi zakupnine za poslovne prostore kojima gospodari Grad S. te je određeno da se isti utvrđuju prema zoni u kojoj se prostori nalaze, djelatnosti koja se u poslovnim prostorima obavlja te površini poslovnog prostora. S obzirom na adresu predmetnog poslovnog prostora R. B. 19 u S., isti spada u II. zonu sukladno navedenom rješenju Grada S. te je prema tom rješenju za II. zonu najviši iznos zakupnine određen u iznosu od 85,00 kuna po m[2] . Nadalje, prema točki IV. navedenog rješenja Grada S. određena mjesečna zakupnina po m[2] poslovnog prostora, za poslovne prostore površine od 201-300 m umanjuje se za 25%.

19. Sukladno naprijed navedenom rješenju Grada S. te podacima iz izmjena izračuna naknade za korištenje poslovnog prostora od 26. veljače 2020. (stranice 10- 11 spisa) razvidno je da je mjesečni iznos naknade za dio poslovnog prostora kojeg koristi tuženik u površini od 287,25 m[2] obračunat upravo u skladu s naprijed navedenim parametrima iz rješenja Grada S., kao i u skladu s Odlukom o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske koju je Ministarstvo donijelo 12. lipnja 2018. Nadalje, a obzirom da je u toj odluci od 12. lipnja 2018. navedeno da se iznos naknade za korisnike utvrđuje u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima jedinice lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi, a što je u konkretnom slučaju za II. zonu Grada S. 85,00 kuna po m[2] , to se stoga prigovori tuženika koji bi se odnosili parametre uzete za izračun predmetne naknade i u odnosu na pravilnost obračuna iste, ukazuju neosnovanim.

20. Iz sadržaja presude ovog suda poslovni broj P-189/2021 razvidno je da se taj parnični postupak vodi između istih parničnih stranaka te da u tom postupku tužitelj potražuje plaćanje naknade za dio poslovnog prostora u površini od 150,04 m[2] . Uzimajući u obzir sadržaj dopisa tuženika upućenog tužitelju 17. ožujka 2020. (stranice 24-25 spisa), u kojem tuženik potvrđuje da koristi poslovni prostor tužitelja na adresi R. B. 19 u S. i to u ukupnoj površini od 496 m[2] (što bi uključivalo poslovni prostor dio PP 790 i PP 791,) to stoga proizlazi da je ukupna površina poslovnog prostora za koji se naknada potražuje u predmetu ovog suda poslovni broj P- 189/2021 (površina od 150,04 m[2] ) i u ovom predmetu ( površina od 287,25 m ) čak i manja od ukupne površine za koju tuženik navodi da je koristi u svom dopisu od 17. ožujka 2020.

21. Sukladno navedenom, a kako dakle tuženik koristi dio poslovnog prostora tužitelja u površini od 287,25 m[2] koji se nalazi u S. na adresi R. B. 19 (koji poslovni prostor ima ukupnu površinu od 690 m[2] ), bez valjane pravne osnove, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelju platio bilo kakvu naknadu za korištenje tog dijela poslovnog prostora u utuženom razdoblju, to je stoga tuženika trebalo obvezati da tužitelju plati naknadu za korištenje tog dijela poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 366.225,84 kuna, dok je zahtjev tužitelja za isplatu preostalog utuženog iznosa od 22.205,14 kuna trebalo odbiti.

22. Naime, zbrajanjem pojedinačnih iznosa glavnice tražbine koje je tužitelj naveo u tužbenom zahtjevu dobije se iznos od 366.225,84 kuna, a ne iznos od 388.430,98 kuna, pa je stoga u tom dijelu odnosno za iznos od 22.205,14 kuna zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan. S tim u svezi, potrebno je navesti kako iz navoda tužbe proizlazi da bi iznos od 2.294,46 kuna predstavljale kamate, a da bi iznos od 19.892,70 kuna predstavljao režijske troškove. Međutim, tužitelj u odnosu na iste nije dostavio račune za režijske troškove niti bilo kakav drugi dokaz iz kojeg bi bilo razvidno na što se ti režijski troškovi odnose, a niti je dostavio obračun kamata iz kojeg bi bilo razvidno na koji iznos, za koje razdoblje i po kojoj stopi su te kamate obračunate, slijedom čega isti u tom dijelu nije dokazao osnovanim svoj tužbeni zahtjev.

23. Odredbom članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Budući da tuženik kao dužnik kasni s ispunjenjem novčane obveze, isti je dužan tužitelju na dosuđeni iznos glavnice tražbine platiti i zatezne kamate. Vezano uz potraživanje tužitelja s osnova zateznih kamata, potrebno je navesti da je iz dostavljenog izvatka otvorenih stavaka (stranice 6-7 spisa) razvidan datum dospijeća mjesečnih naknada za razdoblje od ožujka 2020. do studenog 2020., a u skladu s kojim datumima dospijeća je tužitelj i zatražio plaćanje zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice tražbine, odnosno na mjesečne iznose naknade u tom razdoblju, zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja usvojen. Međutim, u odnosu na naknadu za razdoblje od mjeseca srpnja 2019. do veljače 2020., a za koje razdoblje tužitelj potražuje plaćanje zateznih kamata na pojedinačne iznose mjesečne naknade od 11. svibnja 2019. do isplate, iz izvatka iz otvorenih stavaka nije razvidan datum dospijeća naknade za to razdoblje, odnosno nije razvidno da bi mjesečne naknade za to razdoblje dospjele u svibnju 2019. Upravo stoga, za razdoblje od srpnja 2019. do veljače 2020. sud je tužitelju priznao pravo na naplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice tražbine (naknade) od 24. ožujka 2021., kao dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, do isplate, dok je za više zatražene zatezne kamate za to razdoblje, odnosno od 11. svibnja 2019. do 23. ožujka 2021. zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

24. Nadalje, a u odnosu na stopu zateznih kamata, navodi se da je člankom 29. stavak 2. ZOO-a propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. S obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju iz ugovornog odnosa, jer i sam tužitelj potvrđuje da stranke nisu u ugovornom odnosu, to stoga tužitelju pripada pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi za odnose iz trgovačkih ugovora odnosno ugovora između trgovca i osobe javnog prava kako je to tužitelj zatražio. Stoga je za više zatraženu stopu zateznih kamata, odnosno stopu koja premašuje stopu zateznih kamata za ostale odnose, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

25. U donosu na prigovor tuženika da ne duguje tužitelju zakonske zatezne kamate za razdoblje od 19. travnja 2020. do 18. listopada 2020., sukladno Zakonu o dopuni Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 47/20), ovaj sud smatra kako isti nije osnovan. Naime, odredbom članka 25.b stavak 1. navedenog Zakona propisano je da za vrijeme trajanja posebnih okolnosti iz članka 25.a tog Zakona ne teče zatezna kamata, dok iz stavka 2. istog članka proizlazi kako Agencija neće obračunati zateznu kamatu koja je određena u osnovi za plaćanje za razdoblje trajanja posebnih okolnosti. Prema tome, a suprotno navodima tuženika, zastoj tijeka zakonske zatezne kamate je određen samo za one tražbine za koje se već provodi postupak prisilne naplate u vrijeme donošenja tog Zakona, a ne i za parnične postupke u kojima tužitelj potražuje isplatu novčanih iznosa koji su dospjeli u vrijeme važenja te odredbe.

26. Slijedom naprijed navedenoga i sukladno navedenim zakonskim odredbama, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1. i 5., članka 155. i članka 163. ZPP-a, uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT), a sve to obzirom na vrijednost predmeta spora. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u razmjerno neznatnom dijelu i to za dio glavnice tražbine u iznosu od 22.205,14 kuna (a što predstavlja 5,71% od ukupno utuženog iznosa od 388.430,98 kuna), kao i za dio potraživanja s osnova zateznih kamata kao sporednog potraživanja, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, to je stoga sud odlučio da je tuženik dužan naknaditi tužitelju sve opravdane troškove koji su mu bili potrebni za vođenje ove parnice.

28. Tužitelju, koji je zastupan po Županijskom državnom odvjetništvu u S., kao osnovan priznat je trošak za sastav tužbe u iznosu od 5.000,00 kuna, sukladno Tbr.

7. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, zatim za sastav podneska od 24. lipnja 2021., kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 5.000,00 kuna, sukladno Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a, kao i za zastupanje na ročištu od 11. veljače 2022. u iznosu od 5.000,00 kuna, sukladno Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 50. OT-a. Dakle, tužitelju je priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 15.000,00 kuna pa je stoga o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Splitu 25. ožujka 2022.

Sudac

Paško Bačić,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku od petnaest dana od dana dostave ove presude.