Republika Hrvatska

Poslovni broj Kž-90/2022-4

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Marija Kovača, kao predsjednika vijeća te sudaca Vlaste Šimenić-Kovač i Zvonka Vrbana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje, Ane Mahmutović, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv I- opt. S.V., OIB: ... i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 143/12 – dalje u tekstu KZ/97) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i II-opt. Đ.B. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 31. K-692/2017-92 od 23. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i II-opt. Đ.B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 31. K-692/2017-92 od 23. studenoga 2021., na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) I-opt. S.V. i II-opt. Đ.B. oslobođeni su optužbe da bi počinili I-opt. S.V. kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – prijevarom u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st.

1. i 2. KZ/97, a II-opt. Đ.B. kazneno djelo poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. u vezi čl. 37. KZ/97.

2. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci I-opt. S.V. i njegovog branitelja D.R., te II-opt. Đ.B. i njegovog branitelja G.M., padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Na temelju čl. 508. st. 5. ZKP/08 prema II-opt. Đ.B. u cijelosti je ostavljena na snazi presuda Općinskog suda u O. broj K-297/2012-63 od 2. veljače 2015., koja je za kazneno djelo navedeno pod toč. 2. izreke presude – poticanje na pronevjeru iz čl. 233. st. 2. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/97 u odluci o kazni preinačena presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4 kojom je II-opt. Đ.B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. ZKP) i zbog bitne povrede Zakona o kaznenom postupku (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP), s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Protiv navedene presude žalbu je podnio i II-opt. Đ.B., putem svoga branitelja G.M., odvjetnika iz Đ., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije optužbu, odnosno da II-optuženika oslobodi i za kazneno djelo navedeno u toč. II/ izreke pobijane presude ili da pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u O.

8. Žalbe državnog odvjetnika i II-opt. Đ.B. nisu osnovane.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

9. Iako uvodno u žalbi ističe bitnu povredu odredaba Zakona o kaznenom postupku iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 takvu postupovnu povredu državni odvjetnik dalje u žalbi ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. ZKP/08 ovaj sud nije utvrdio bilo koju od postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, a niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

10. Osporavajući pobijanu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik elaborira dosadašnji tijek kaznenog postupka smatrajući da je pogrešan i nelogičan zaključak prvostupanjskog suda da je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. KZ/97 obuhvaćeno kaznenim djelom pronevjere iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11 za koje su kazneno djelo I-opt. S.V. i II-opt. Đ.B. prethodno pravomoćno osuđeni. To zato, jer da se radi o kaznenim djelima u odnosu na koje je različit zaštitni objekt, različiti su oštećenici, a niti vremenski period počinjenja nije isti; da je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju dovršeno kada je oštećenik, tj. Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske – Ravnateljstvo za robne zalihe dovedeno u zabludu, odnosno kada je potpisan Ugovor o pružanju usluga uskladištenja (25. lipnja 2021.) i kada je tvrtki ... d.o.o. M. isporučena stoka koju optuženici nisu ni imali namjeru vratiti niti uzgajati prema potpisanom ugovoru, već su potom započeli sa rasprodajom stoke klaonicama, a novac zadržavali za sebe pa je TD ... d.o.o. moglo biti samo sredstvo počinjenja kaznenog djela. Također, državni odvjetnik ističe da bi se mogao izvesti i suprotan zaključak, tj. da je kazneno djelo pronevjere konzumirano u kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju jer je od samog početka poduzimanja radnji proizašla jasna namjera optuženika da dođu do žive stoke, a istu zatim rasprodaju i novac zadrže za sebe.

10.1. Protivno takvim žalbenim navodima državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, a nakon toga izveo i pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi I-opt. S.V. počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97, a niti da ga je II-opt. Đ.B. na isto kazneno djelo poticao, za što je dao iscrpne, argumentirane i dostatne razloge, a koje prihvaća i ovo vijeće. Naime, presudom Općinskog suda u O. broj K-297/2012- 63 od 2. veljače 2015., a koja je preinačena u odluci o kazni presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4 od 26. studenog 2015., I-opt. S.V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11 te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a II-opt. Đ.B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela poticanja na pronevjeru iz čl. 233. st. 1. i 2. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/11 je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Istom odlukom ukinuta je presuda Općinskog suda u O. u odnosu na I-opt. S.V. zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2., kao i u odnosu na II-opt. Đ.B. zbog kaznenog djela poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/97 te je u tom dijelu predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10.2. Iz činjeničnog opisa te pravomoćne presude proizlazi da I-opt. S.V. kao direktor TD ... d.o.o. M., nakon što mu je II-opt. Đ.B. predložio i nagovorio ga da, 199 grla junadi i 550 tovnih svinja čija je vrijednost 2.427.704,06 kune koje je TD ... d.o.o. M. preuzelo od Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske – Ravnateljstva za robne zalihe (na temelju Ugovora o pružanju usluga uskladištenja i obnavljanja državnih rezervi koji je ugovor 25. lipnja 2001. I-opt. S.V. kao direktor TD ... d.o.o., na prijedlog i nagovor II-opt. Đ.B., zaključio s Ravnateljstvom za robne zalihe tvrdeći da će preuzetu živu stoku ili meso uskladištiti i obnavljati njihove zalihe te istu isporučivati po nalogu i dinamici koje odredi Ravnateljstvo, no kada je 18. siječnja 2006. Ravnateljstvo zatražilo povrat tovnih svinja i junadi, TD ... d.o.o. taj povrat nije izvršilo jer nije raspolagalo sa živom stokom pa je time Ministarstvo gospodarstva oštetilo za vrijednost isporučenih junadi i tovnih svinja u iznosu od 2.427.704,06 kune) proda za svoj račun i zadrži za sebe što je I-opt. S.V. i učinio prihvaćajući prijedlog i nagovor II- opt. Đ.B. na koji način je oštetio TD ... d.o.o. M. za iznos od 2.427.704,06 kune.

10.3. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud smatra da je riječ o prividnom, a ne o realnom stjecaju kaznenih djela pronevjere i prijevare u gospodarskom poslovanju te da se kaznenim djelom pronevjere, za koje su optuženici osuđeni (I-opt. S.V. presudom Općinskog suda u O. broj K-297/2012 od 2. veljače 2015., a koja je presuda u odluci o kazni preinačena presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4, a u odnosu na II-opt. Đ.B. pobijanom presudom je ostavljena u cijelosti na snazi presuda Općinskog suda u O. broj K-297/2012 od 2. veljače 2015., kojom je, kako je već prethodno rečeno osuđen zbog poticanja na pronevjeru iz čl. 233. st. 1. i 2. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/11), a da je upravo ta presuda obuhvatila i protupravnost i predmet kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97. Suštinski, tijekom dokaznog postupka je nedvojbeno utvrđeno kako je II-opt. Đ.B. predložio i nagovorio I-opt. S.V. kao direktora TD ... d.o.o. M. da preuzme, odnosno uskladišti, a temeljem ranije navedenog Ugovora o pružanju usluga uskladištenja i obnavljanja državnih rezervi, 199 grla junadi (preračunato 56,637 kg junećih ohlađenih polutki s biftekom vrijednosti 1.791.428,31 kunu) i 550 tovnih svinja (preračunato 41,723 kg svinjskih ohlađenih polovica vrijednosti 636.275,75 kuna), da na zahtjev Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske – Ravnateljstva za robne zalihe nije vratio preuzete tovne svinje i junad nego ih prodao za svoj račun, a novac zadržao za sebe. Dakle, iz cijele kronologije događaja ukazuje se da je namjera I-opt. S.V. i II-opt. Đ.B. kao poticatelja bila pribaviti zaključenjem Ugovora o pružanju usluga uskladištenja i obnavljanja državnih rezervi između TD ... d.o.o. M. i Ravnateljstva za robne zalihe veliku količinu mesa, odnosno žive stoke, a onda je prodati, ne za račun tvrtke ... d.o.o. M., čiji je direktor I-opt. S.V., nego za njega osobno.

10.4. Slijedom navedenog, riječ je o obliku prividnog stjecaja na osnovi konsumpcije s obzirom je utvrđeno da se radi o slučaju da je neka djelatnost, koja čini obilježje nekog drugog kaznenog djela (prijevare u gospodarskom poslovanju), samo prethodila onoj drugoj, glavnoj djelatnosti. Pritom je potrebno istaknuti kako je riječ o situaciji da obje djelatnosti nisu samostalne (radnje počinjenje u okviru kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju kao i radnje poduzete u okviru kaznenog djela pronevjere) i ona prva, koja čini obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju počinjena je ranije (u razdoblju od lipnja 2001.), dok ona druga, koja čini obilježja kaznenog djela pronevjere (za koje su optuženici proglašeni krivima), počinjena je kasnije (u razdoblju od kolovoza 2001. do 18. siječnja 2006.) i ovisi o onoj prvoj koja čini obilježje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju, a koja je pak optuženicima poslužila da pomoću nje ostvare onu glavnu djelatnost, tj. da, nakon što su I-opt. S.V. kao počinitelj i II-opt. Đ.B. kao poticatelj, sklapanjem Ugovora o pružanju usluga uskladištenja i obnavljanja državnih rezervi sa Ravnateljstvom za robne zalihe došli do velike vrijednosti žive stoke i mesa, I-opt. S.V. je proda za svoj račun.

10.5. Za ukazati je pritom da jednako tako i državni odvjetnik u dijelu žalbe ističe kako od samog početka poduzimanja radnji počinitelja jasno proizlazi njihova namjera kako je njihov jedini cilj doći do žive stoke i istu zatim rasprodati, a novac zadržati za sebe, iz kojeg izričaja proizlazi zapravo istovjetan stav kao i suda.

10.6. S tim u vezi je za ukazati kako kazneno djelo pronevjere iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11, a kažnjivo po čl. 233. st. 2. KZ/11 (za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina), kojim je po stajalištu suda konzumirano kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju, nije blaže kazneno djelo u odnosu na kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ/97, a kažnjivo po čl. 293. st. 2. KZ/97 (za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina). Ovo stoga što je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio na snazi KZ/97 kojim je za kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 1. i 3. KZ/97, a kažnjivo po čl. 345. st. 3. KZ/97, bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Međutim, zbog obavezne primjene blažeg zakona sukladno odredbi čl. 3. KZ/11, kazneno djelo pronevjere je kvalificirano, upravo zbog izmjene gornje granice zapriječene kazne na manje, po blažem zakonu za optuženike, tj. po čl. 233. st. 2. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

10.7. Državni odvjetnik na kraju žalbe ističe kako u činjeničnom opisu osuđujuće presude za kazneno djelo pronevjere nedostaju elementi opisa prijevare i Republika Hrvatska kao oštećenik, da su događaji vremenski nepovezani da bi mogli predstavljati jedno kazneno djelo kako to zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi te da bi takav stav suda bio imalo smislen, zakonit i razumljiv, da je sud trebao intervenirati sam činjenični opis optužnice/presude te navedene događaje povezati u jednu cjelinu, a što nije učinjeno, a onda tek izvesti zaključak koji u ožalbenoj presudi obrazlaže.

10.8. S tim u vezi je za ukazati kako sud nije mogao i ne može ni u kojem slučaju intervenirati u činjenični opis već pravomoćne presude, a to što državni odvjetnik nije sam izmijenio činjenični opis djela iz optužnice, a o čemu se i očitovao ovaj sud u presudi Kž-235/2017 od 21. rujna 2017., ne može se prebacivati prvostupanjskom sudu koji u činjenični opis može tek ograničeno intervenirati.

U odnosu na žalbu II-opt. Đ.B.

11. U žalbi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka II-opt. Đ.B. upire na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer da izreka pobijane presude ne sadrži činjenični opis djela za koje je osuđen, već samo oznaku spisa, zakonsku kvalifikaciju djela i visinu zapriječene kazne zbog čega nije moguće razabrati koga je i na koji način poticao na činjenje kaznenog djela pronevjere, a osim toga da sudski spis broj K-297/2012 nije naveden ni među dokazima koje je izveo prvostupanjski sud.

11.1. Takvi žalbeni navodi II-opt. Đ.B. su potpuno neosnovani jer kako je sud nakon provedenog postupka zaključio da svi dokazi kao predmet saznanja o odlučnim činjenicama, koji su u ovom, obnovljenom postupku izvedeni, nisu doveli u sumnju utvrđeno činjenično stanje iz pravomoćne presude broj K-297/2012, sud postupa sukladno odredbi čl. 508. st. 5. ZKP/08. Naime, shodno navedenoj odredbi, kada sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se prijašnja presuda djelomično ili u cijelosti stavlja izvan snage ili da se ostavlja na snazi, a u kaznu koja se odredi novom presudom, sud će optuženiku uračunati izdržanu kaznu, a ako je obnova kaznenog postupka određena samo za neko od djela za koja je osuđenik bio osuđen, sud će izreći novu jedinstvenu kaznu prema odredbama Kaznenog zakona.

11.2. Iz citirane zakonske odredbe nedvojbeno proizlazi da se izrekom presude donijete u novom, obnovljenom postupku odlučuje o sudbini ranije pravomoćne presude, a obvezni sastojci i oblik izreke presude donesene u novom postupku uvjetovani su rezultatima raspravljanja u obnovljenom kaznenom postupku i zavise od toga da li se u novom, obnovljenom postupku činjenično stanje izmijenilo (pa i u kom opsegu) ili je ostalo neizmijenjeno. Iz navedene citirane odredbe proizlazi da će se, u slučaju da se činjenično stanje nije izmijenilo, novom presudom, ranija pravomoćna presuda održati na snazi i to bez navođenja izreke iz ranije pravomoćne presude. Samo u slučaju da se činjenično stanje izmijenilo do te mjere da raniju pravomoćnu presudu treba preinačiti (pa da je zahtjev za obnovu kaznenog postupka uspio) izrekom presude donijete u novom, obnovljenom postupku presuditi će se i o samoj stvari, te će se u ovisnosti o rezultatima provedenih dokaza ranija pravomoćna presuda u cijelosti ili djelomično staviti izvan snage. Prema tome, nije u pravu II-opt. Đ.B. kada tvrdi da je izreka presude trebala sadržavati sve ono što propisuje odredba čl. 455. st. 2. toč. 1. - 8. ZKP/08, pa izreka pobijane presude u toč. II/ (kojom je prvostupanjski sud u cijelosti ostavio na snazi presudu Općinskog suda u O. broj K- 297/2012-63 od 2. veljače 2015., koja je u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. izreke presude – poticanjem na pronevjeru iz čl. 233. st. 2. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/97 presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4 preinačena u odluci o kazni kojom je II-opt. Đ.B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine) sadrži sve potrebne elemente i iz iste je razvidno kojom odlukom i zbog kojeg kaznenog djela je II-opt. Đ.B. osuđen, zbog čega nema povrede na koju žalitelj (optuženik) ukazuje.

11.3. Nadalje, neosnovan je i daljnji žalbeni navod kako prvostupanjski sud nije izveo dokaz uvidom, odnosno čitanjem spisa Općinskog suda u O. broj K-297/2012, čime zapravo upire na relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer da sud u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP-a ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a što je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Naime, sud u dokaznom postupku i nije mogao izvršiti uvid u spis Općinskog suda u O. broj K-297/2012 kao u poseban spis jer je, nakon što je presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4 od 26. studenoga 2015. djelomično ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku u odnosu na kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju u odnosu na I-opt. S.V., a u odnosu na II-opt. Đ.B. zbog kaznenog djela poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju, spis presigniran odnosno dobio je drugi poslovni broj i to K-309/2016, a nakon što je povodom žalbe državnog odvjetnika ukinuta prvostupanjska presuda broj K- 309/2016-37 od 14. ožujka 2017. rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-235/2017- 4 od 21. rujna 2017., spis je ponovno dobio novi poslovni broj – K-692/2017. Stoga se radi o istom spisu predmeta koji je zbog ukidanja prvostupanjskih odluka mijenjao poslovni broj i isti spis predmeta sadrži sve dokaze koji su više puta izvođeni tijekom postupka, pa tako i dijelove prvog oformljenog spisa broj K-297/2012.

12. II-opt. Đ.B. žali se i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u okviru koje žalbene osnove polemizira s razlozima pobijane presude sugerirajući da nije počinio kazneno djelo poticanje na pronevjeru čime ustvari osporava zaključke prvostupanjskog suda, tražeći preocjenu izvedenih dokaza na način kako to odgovara probicima njegove obrane.

12.1. Takvim navodima žalitelj (II-opt. Đ.B.) nije doveo u pitanje utvrđenja a niti odluku prvostupanjskog suda glede opstojnosti kaznenog djela za koje je proglašen krivim presudom Općinskog suda u O. broj K-297/2012-63 od 2. veljače 2015., a koja je preinačena u odluci o kazni presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž- 461/2015-4 od 26. studenog 2015., kojom je II-opt. Đ.B. proglašen krivim zbog kaznenog djela poticanja na pronevjeru iz čl. 233. st. 1. i 2. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/11.

12.2. Suprotno žalbenim tvrdnjama nedvojbeno iz svih provedenih dokaza proizlazi da je II-opt. Đ.B. predmetno kazneno djelo počinio na način i pod okolnostima navedenim u pravomoćnoj presudi, koja je u cijelosti ostavljena na snazi, te da je pri počinjenju kaznenog djela poticanja na pronevjeru (os. S.V. koji je presudom Općinskog suda u O. broj K-297/2012-63 od 2. veljače 2015., a koja je preinačena u odluci o kazni presudom i rješenjem Županijskog suda u O. broj Kž-461/2015-4 od 26. studenog 2015., proglašen krivim zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11) na štetu TD ... d.o.o. M. pričinjena šteta navedenom trgovačkom društvu u iznosu od 2.427.704,06 kuna.

12.3. Naime, u obnovljenom postupku tijekom kojeg su ispitani svjedoci (M.L., M.F.), a pročitani su iskazi ranije ispitanih svjedoka (M.G., Š.K., Lj.B., M.H., T.B., S.J., G.R., M.S., G.G., I.Dž.) te su pročitani i izvršen je uvid u opsežnu materijalnu dokumentaciju, a sve u njegovoj nazočnosti, nije utvrđena niti jedna nova činjenica koja bi izmijenila odluku suda, odnosno dovela do njegovog oslobađanja ili barem blažeg kažnjavanja. Osim toga, upirući kako je ostalo nerazjašnjeno zbog čega poticanje na izvršenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju za njega nije dokazano, dok je dokazano u odnosu na kazneno djelo pronevjere, za ukazati je kako su razlozi koji se odnose na oslobađajući dio presude potpuno druge, pravne naravi zbog čega se prvostupanjski sud nije upuštao u analizu svakog pojedinog kao i svih izvedenih dokaza u međusobnoj vezi.

12.4. Pobijajući, dalje, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja II-opt. Đ.B. osporava da je mogao imati bilo kakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o pružanju usluga uskladištenja i obnavljanja roba državnih rezervi zaključenog između Ravnateljstva za robne zalihe i I-opt. S.V., direktora TD ... d.o.o. M., kao i glede njegovog postupanja oko raspolaganja stokom. Međutim, upravo iz obrane I-opt. S.V. proizlazi da je u ožujku 2001. upoznao II-opt. Đ.B. koji mu je prikazao da ima dobre veze s rukovodstvom u Ravnateljstvu za robne zalihe u Z. i da će dogovoriti isporuku žive stoke iz njihovih zaliha, da je nakon toga otišao u Z. u prostorije Ravnateljstva za robne zalihe gdje ga je već čekao potpisani Ugovor od strane pomoćnika ministra a kojega nije vidio niti poznavao, da je mišljenja kako je sve u Ravnateljstvu za robne zalihe dogovorio II-opt. Đ.B., da je nakon potpisivanja Ugovora počela isporuka junadi i svinja, koju je preuzimao u količini navedenim u otpremnicama u spisu, a potom je upućivao na nagovor II-opt. Đ.B. na različite farme koje nisu bile u njegovom vlasništvu a niti je s njima imao sklopljen Ugovor o zakupu, koja je stoka potom prodana pri čemu je i osobno prodao 38 komada junadi u klaonicu "M.".

12.5. Uz to, iz iskaza svjedoka T.B. proizlazi da je poslovao s tvrtkom ... d.o.o. iz M., da je stoka fizički završavala u njegovom trgovačkom društvu, tj. TD ... d.o.o., ali ju je smatrao svojom robom jer mu je bila dana kao kompenzacija, da je bio upoznat na koji način II-opt. Đ.B. posluje s I-opt. S.V., kao i da je sve poslove obavljao II-opt. Đ.B. koji nikada nije govorio o izvoru robe, odnosno stoke. Osim toga, svjedok G.G. koji je radio na mjestu višeg savjetnika u Ravnateljstvu za robne zalihe, između ostalog, iskazao je kako se i II-opt. Đ.B. bavio skladištenjem robe i zaliha te posjedovao dvije tvrtke, da je imao farmu koja nije mogla biti popunjena stokom iz Ravnateljstva jer je on zalihe, koje je prethodno od njih dobio, "pronevjerio". Da je tome tako vidljivo je i iz presude Općinskog suda u Đ., broj K-155/07 od 7. rujna 2009. kojom je II-opt. Đ.B. proglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. KZ/97 te kaznenog djela iz čl. 31. Zakona o državnim robnim zalihama (NN br. 68/98) na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, a koja je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u O. broj Kž-718/09 od 15. siječnja 2010. Naime, već i ranije je, kako proizlazi iz navedenih presuda II-opt. Đ.B. kao direktor TD "..." sklopio Ugovor o kupnji i uskladištenju junećeg mesa s Državnim ravnateljstvom za robne zalihe kojim se zadužio i obvezao da će stalno imati i toviti ugovorenu količinu mesa od ukupno 63.500 kg junećeg mesa u živoj stoci ukupne vrijednosti 1.270.000,00 kuna, sve u vlasništvu Državnog ravnateljstva za robne zalihe, no istu je bez znanja i odobrenja Državnog ravnateljstva za robne zalihe prodao i isporučio neutvrđenim kupcima na koji si je način pribavio nepripadnu imovinsku korist u navedenom iznosu, a istodobno oštetio Republiku Hrvatsku, Državno ravnateljstvo za robne zalihe. Prema tome, II-opt. Đ.B. je i prije inkriminiranog događaja već imao poslovnu suradnju s Državnim ravnateljstvom za robne zalihe, tijekom koje nije postupao po Ugovoru, a u događaju zbog kojeg se vodi kazneni postupak potaknuo je i sada već osuđenog S.V. da živo meso i stoku koju je preuzeo temeljem Ugovora s Ravnateljstvom za robne zalihe proda za svoj račun i novac zadrži za sebe. Uz to, iz matične knjige radnika TD ... d.o.o. M., potvrda HZMO te prijave i odjave HZZO, Područni ured O., kao i odluke o otkazu Ugovora o radu proizlazi da je II-opt. Đ.B. bio zaposlen u TD ... d.o.o. M. kao komercijalista.

12.6. Prema tome, neosnovano optuženik prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iako se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi ne navodi koja to odlučna činjenica u konkretnom slučaju nije utvrđena.

13. II-opt. Đ.B. žali se i zbog povrede kaznenog zakona smatrajući da je u konkretnom slučaju primijenjen zakon koji se ne može primijeniti s obzirom je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio na snazi Zakon o državnim robnim zalihama koji u čl. 31. st. 1. propisuje, da ako fizička i odgovorna osoba u pravnoj osobi s kojom je sklopljen ugovor o čuvanju robe i državnih robnih zaliha neovlašteno raspolaže robom ili joj promijeni namjenu protivno odredbama tog zakona kazniti će se zatvorom u trajanju od šest mjeseci do pet godina, pa je s obzirom na navedeno u svakom slučaju nastupila zastara kaznenog progona.

13.1. Međutim, promašeni su takvi navodi optuženika s obzirom predmetno kazneno djelo inkriminira neovlašteno raspolaganje ili promjenu namjene robnih zaliha u odnosu na koje je sklopljen s fizičkom ili odgovornom osobom u pravnoj osobi Ugovor o čuvanju robe iz robnih zaliha s kojom je postupao suprotno odredbi čl. 23. istog Zakona (koja odredba određuje da se poslovi skladištenja mogu povjeriti pravnim i fizičkim osobama koje ispunjavaju uvjete za obavljanje tih poslova, da se prava i obveze u vezi sa skladištenjem uređuju posebnim Ugovorom, a ako skladištar koristi dio skladišta za svoje potrebe, da je dužan snositi srazmjerni dio troškova održavanja skladišta). Dakle, navedenim kaznenim djelom inkriminira se neovlašteno raspolaganje ili promjene namjena iz Ugovora o čuvanju robe iz robnih zaliha ali ne i protupravno prisvajanje tuđe pokretne stvari, odnosno stjecanja protupravne imovinske koristi, što je element kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 1. KZ/11, odnosno kaznenog djela pronevjere iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11 kada je vrijednost pronevjerene stvari ili pak imovinskog prava velika.

13.2. Osim toga, a glede žalbenih navoda da je nastupila zastara kaznenog progona, za istaći je kako zastara kaznenog progona u obnovljenom postupku nije primjenjiva ni moguća jer nastupom pravomoćnosti prijašnje presude ista prestaje teći, a iznimka od navedenog pravila je jedino slučaj kada bi se u obnovljenom postupku u korist osuđenika došlo do takve blaže kvalifikacije djela, da bi zastara takvog blažeg kvalificiranog kaznenog djela nastupila prije pravomoćnosti ranije presude, a što ovdje nije slučaj.

14. Neosnovana je, nadalje, žalba II-opt. Đ.B. i zbog odluke o kazni, koju žalbenu osnovu, međutim, ne obrazlaže, no s obzirom da se činjenično stanje kako je utvrđeno u ranijoj pravomoćnoj presudi, u ovom obnovljenom postupku nije izmijenilo niti glede kaznenog djela niti glede oblika krivnje kojim je kazneno djelo počinio, to prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten u ovom obnovljenom postupku preinačiti raniju pravomoćnu presudu u odluci o kazni, te je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je izrekom ove nove presude odlučio da se ranija pravomoćna presuda u cijelosti ostavlja na snazi, što znači i u pogledu odluke o kazni. Samo u slučaju da je u ovom novom postupku činjenično stanje u tolikoj mjeri bilo izmijenjeno, pa da je zahtjev II-opt. Đ.B. za obnovu kaznenog postupka uspio u pogledu odluke o krivnji i da je zbog toga bilo nužno izreći novu presudu da se oslobađa optužbe, ili da se osuđuje po blažem zakonu, tada bi se novom presudom odlučilo da se prijašnja pravomoćna presuda u cijelosti ili djelomično stavlja izvan snage te bi se tada donosila odluka o kazni iz prijašnje presude. Kako se, u ovom obnovljenom postupku činjenično stanje nije izmijenilo niti u pogledu kaznenog djela, niti u pogledu oblika krivnje optuženika, prvostupanjski sud nije mogao niti je bio ovlašten da u ovom novom postupku preinači raniju presudu u odluci o kazni.

15. Žaleći se zbog odluke o troškovima postupka, koju žalbenu osnovu II-opt. Đ.B. ne obrazlaže, pravilno je prvostupanjski sud i u tom dijelu ostavio na snazi presudu Općinskog suda u O., poslovni broj K-297/2012 koja je preinačena u odluci o kazni presudom i rješenjem Županijskog suda u O. poslovni broj Kž-461/2015-4 i u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima kaznenog postupka kojom je obvezan na temelju čl. 148. st. 3. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 na plaćanje ukupno 5.700,00 kuna, od toga 3.700,00 kuna na troškove provedenog vještačenja, a 2.000,00 kuna na ime paušalne svote, a koji je iznos adekvatan duljini trajanja i složenosti kaznenog postupka, ali i materijalnim mogućnostima optuženika, pri čemu plaćanjem tih troškova neće doći u pitanje njegovo uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

15.1. S tim u vezi se napominje da, ukoliko se, nakon donošenja odluke o troškovima utvrde drugačije okolnosti, sud može posebnim rješenjem, pa i na molbu optuženika, osloboditi ga dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u koju svrhu može od njega zatražiti dokaze o njegovom imovnom stanju, a sve sukladno odredbi čl. 148. st. 6. ZKP/08.

16. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih državni odvjetnik i II-opt. Đ.B. pobijaju presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 25. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Mario Kovač, v.r