Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžmp-9/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Marijana Bitange članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ND zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavak 1. točke 1. i članka 153. stavka 1. i članka 152. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog ND podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. listopada 2021. broj Kmp-4/2021-17, u sjednici održanoj 24. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ND kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi ND proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točke 1. i člankom 153. stavak 1. i člankom 152. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, te je na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca. Na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11. opozvana je uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Osijeku od 9. veljače 2018. broj Kmp-54/2017-6 kojom je optuženi ND proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 229. stavak 1. točke 1. u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11. te je kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci iz te uvjetne osude uzeta kao utvrđena pa je optuženi ND na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U tu kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru od 15. srpnja 2018. do 11. lipnja 2019.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. u vezi s člankom 145. stavak 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi ND je oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude podnio je žalbu optuženi ND po branitelju Marinu Kordiću, odvjetniku u Osijeku. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer da u tijeku rasprave prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 419. stavka 2. ZKP/08., odnosno na raspravi, nakon očitovanja optuženika o krivnji, nije pozvao stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge koje namjeravaju izvesti, nego je odmah počeo s raspravom. Osim toga, naglašava da sud prije ispitivanja optuženika nije istog upitao razumije li hrvatski jezik, a optuženik je pripadnik romske nacionalne manjine. Međutim, nema govora o tome da bi bila ostvarena povreda prava obrane na način kako to sugerira optuženik. Prije svega, o toj postupovnoj povredi radi se ako sud pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP/08. ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu. Citirana odredba upućuje na to da je riječ o tzv. relativno bitnoj postupovnoj povredi, koja će biti ostvarena ako je neka od povreda utjecala ili mogla utjecati na presudu, a što je žalitelj dužan dokazati ili učiniti vjerojatnim. Optuženik u žalbi to nije učinio, a uzgredno treba napomenuti da je prvostupanjski sud sudio nakon ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2021. broj I Kžm-27/2019., kojom je ranija osuđujuća prvostupanjska presuda ukinuta prvenstveno zbog uočene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. (jer se temeljila na nezakonitom dokazu, odnosno iskazu privilegiranih svjedoka koji nisu bili pravilno upozoreni). U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja je na prvo raspravno ročište pozvao stranke i neke svjedoke, koje je potom ispitao, pri čemu je ovaj put u skladu sa zakonom upozorio privilegirane svjedoke. Uvidom u spis utvrđeno je da je sud u više navrata, nakon izvođenja tih dokaza, upitao stranke imaju li dokaznih prijedloga, a obrana je predložila ponovno ispitivanje oštećenice, no sud prvog stupnja taj je dokazni prijedlog odbio. Prema tome, ne odgovara istini da sud prvog stupnja nije omogućio strankama da predlože dokaze, a što se tiče prigovora da optuženik nije upitan razumije li hrvatski, treba naglasiti da je optuženik državljanin Republike Hrvatske, da se tijekom čitavog postupka, još od prvog ispitivanja, aktivno branio, što znači da nijedan podatak nije upućivao na to da on ne razumije hrvatski jezik. Stoga je taj prigovor neutemeljen.

6.1. Optuženik, nadalje, smatra da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, kakvim drži iskaz svjedokinje NDR. To argumentira tvrdnjom da se svjedokinja prilikom iskazivanja na posljednjem ročištu služila bilješkama, iako ZKP/08. samo dvjema osobama to dozvoljava (vještacima i okrivljeniku). Pritom naglašava da je svjedokinja iskazivala o onome što je sama zaključila u razgovoru s djetetom BD. No, nema govora o bitnoj postupovnoj povredi. Odredbom članka 300. ZKP/08 određeno je kada iskaz svjedoka predstavlja nezakonit dokaz, a niti jedna od tih situacija ne odnosi se na ispitivanje svjedokinje BDR. U suštini se radi o tome da optuženik osporava vjerodostojnost iskaza te svjedokinje, što potkrjepljuje navodom da se služila bilješkama, da je iskazivala o vlastitim zaključcima i da obrani nije omogućeno da ispita dijete BD. Stoga će o tim primjedbama biti riječi naknadno, u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Također, time što oštećena VD, rođ. BD, nije pozvana na raspravu nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti optuženik naznačuje o kakvoj bi se to povredi radilo.

6.3. Optuženik ističe da je prema ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. lipnja 2021. broj I Kžm-27/2019. sud prvog stupnja trebao provesti sve do sada izvedene dokaze, međutim naglašava da prvostupanjski sud nije tako postupio. Naime, sud prvog stupnja nije donio rješenje da se svi u ranijem postupku izvedeni dokazi neće izvesti, iako su bili bitni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, pa je tako propustio ispitati kao svjedoka AD, a nije ni pročitan iskaz tog svjedoka. Usprkos tome, kako to obrana prezentira, sud prvog stupnja je u točki 8 obrazloženja presude naveo da je analizirao sve izvedene dokaze. Te navode optuženik ne podvodi ni pod koju određenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a takve povrede ni nema. Naime, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud izveo je sve dokaze koje je smatrao važnima, a stranke, iako su u više navrata imale priliku, nisu predložile pozivanje svjedoka AD radi njegovog neposrednog ispitivanja niti čitanje zapisnika o njegovom ranijem iskazu pa taj dokaz nije ni izveden. Zbog toga je prigovor obrane u tom dijelu neosnovan, a sud prvog stupnja je doista analizirao i ocijenio sve dokaze izvedene u kaznenom postupku.

6.4. Ispitujući, pak pobijanu presudu u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije počinjena ni neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženik navodi da sud prvog stupnja "nije primijenio na snazi Kazneni zakon Republike Hrvatske koji je u vrijeme počinjenja bio na snazi", ističući da je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo protiv spolne slobode – teško kazneno djelo protiv spolne slobode opisano u članku 154. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točke 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.), iako je u vrijeme počinjenja kaznenog djela na snazi bio Kazneni zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.). Međutim, takva primjedba je irelevantna jer Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenog u "Narodnim novinama" broj 101/17. nisu uopće mijenjane odredbe koje se odnose na predmetno kazneno djelo. Stoga propust suda prvog stupnja da navede i broj "Narodnih novina" 101/17. ne rezultira povredom kaznenog zakona, kako to pogrešno nalazi žalitelj.

7.1. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

8. Najvećim dijelom žalbe optuženik nastoji osporiti ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Prije svega žalitelj zamjera da se prvostupanjska presuda temelji isključivo na personalnim dokazima, odnosno iskazu oštećene VD, koja je jedini neposredni svjedok, te iskazima BDR i MD. Iskazu BDR pak prigovara navodeći da je ona iskazivala o svojim posrednim saznanjima od maloljetne BD (a koja kao dijete nije ispitana sukladno odredbama ZKP/08.) pri čemu obrana nije imala mogućnost ispitati maloljetnu BD.

8.2. Međutim, prvostupanjski sud u cijelosti je poštovao odredbe ZKP/08. koje se odnose na ispitivanje djeteta BD, u to vrijeme stare tek šest godina, zbog čega je, u skladu s odredbom članka 285. stavka 4. ZKP/08., jer se radilo o djetetu koje s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti pa se ne može ispitati kao svjedok, ali se saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, rođaka ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu mogu koristiti kao dokaz. Svjedok BDR je zaposlena kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb Valpovo, te je svoja saznanja o događaju crpila iz razgovora koji je u svojstvu stručne osobe vodila s djetetom BD. Prvostupanjski sud, reproducirajući iskaz BDR, svjedoka po čuvenju, ograničio se na ono što je dijete BD svjedokinji BDR ispričala o vlastitom opažanju, a izostavio je pritom sve ono što je nalikovalo zaključcima bilo djeteta bilo svjedokinje po čuvenju. Takav pristup ozbiljan je i profesionalan i na osnovu njega za zaključiti je da je prvostupanjski sud oprezno i savjesno pristupio analizi i ocjeni iskaza svjedokinje BDR, pa takvom pristupu nema zamjerke. Podatak, pak, što se svjedokinja na posljednjem raspravnom ročištu, održanom nakon više od tri godine od događaja, koristila bilješkama o razgovoru s djetetom BD ni na koji način ne dovodi u sumnju vjerodostojnost tog iskaza, već ga, štoviše, osnažuje. Naime, nakon proteka toliko vremena od razgovora s djetetom za očekivati je da svjedok po čuvenju zaboravi najveći dio navoda djeteta, budući da se radi o saznanjima koje počivaju na razgovoru a ne na neposrednom opažanju svjedoka za koje je općepoznato da rezultira trajnijim i boljim zapamćivanjem.

8.3. Optuženik drži da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je odbijen njegov dokazni prijedlog za ponovno ispitivanje oštećene VD, a uz tvrdnju da ona i dalje želi živjeti s optuženikom i da je i nakon događaja dolazila k njemu i njegovim roditeljima. Taj dokazni prijedlog optuženik je obrazložio navodom da je oštećenica poslije kritičnog događaja došla u dvorište optuženikovih roditelja i nešto im govorila, a prvostupanjski sud odbio je izvođenje tog dokaza navodeći da se takav dokazni prijedlog ne odnosi na sam inkriminirani događaj, nego na nešto što se eventualno naknadno zbilo, pri čemu oštećenica, ispitana na dokaznom ročištu, nije potvrdila navode optuženikovih roditelja da je nakon događaja dolazila k njima. Prezentirano obrazloženje suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nalazeći da se izvođenjem tog dokaza ne bi ništa novo ni bitno drugačije utvrdilo. Za naglasiti je da na ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja ne bi utjecala eventualna odluka oštećenice da ponovno živi s optuženikom, kako se to u žalbi nepotkrijepljeno ističe.

8.4. Nadalje, žalitelj nalazi da je u skladu s ukidnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžm-27/2019. prvostupanjski sud trebao provesti psihologijsko vještačenje oštećene VD, kako je to u žalbi predlagalo državno odvjetništvo. No, suprotno tvrdnji optuženika, ne samo da upute iz ukidnih rješenja nemaju apsolutno obvezujući karakter, kako to žalitelj nastoji prikazati, nego citirano rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne sadrži takvu decidiranu uputu.

8.5. Što se tiče prigovora žalitelja da nije ispitan svjedok AD i da nije pročitan zapisnik o njegovom ranijem iskazu, već je u ovoj odluci o tome bilo riječi, a uzgredno se primjećuje da ispitivanje tog svjedoka nije predloženo po obrani, iako sada u žalbi optuženik tvrdi da bi taj svjedok diskreditirao vjerodostojnost iskaza oštećenice.

8.6. Nadalje, također u cilju osporavanja vjerodostojnosti iskaza oštećene VD optuženik se poziva na navod svjedokinje MD, koja je, između ostalog, navela da je oštećenicu uhvatila u par laži koje joj je prije tog događaja govorila. No, ta izjava ni na koji način ne dovodi u pitanje istinitost iskaza oštećenice, budući da ono što je svjedokinja MD iskazala opisujući susret s oštećenicom neposredno nakon tog događaja u cijelosti potkrijepljuje iskaz oštećenice. Naime, nasuprot zamjerkama optuženika, navod svjedokinje MD da je oštećenica "bila krvava po rukama, a da nije stekla dojam da je ona povrijeđena, nego da je krv od druge osobe, onako razmazana po rukama" odgovara upravo dinamici i okolnostima odvijanja događaja kako ga je u iskazu prikazala oštećena ĆD. Oštećenica nije navela da je u događaju zadobila ozljede, ali je naglasila da je optuženik k njoj došao krvav po rukama i ozlijeđen. Navod oštećenice da ju je optuženik uhvatio rukama za njezine ruke i odvukao je u kupaonicu, te ju držao okrenutu licem prema zidu podudara se s tragovima krvi optuženika na njezinim rukama. Žalitelj ističe da je svjedokinja MD rekla da je oštećenica bila odjevena u kratke hlačice i da joj je zatvarač bio otvoren, a ne zna je li imala krv po kosi. No ni te izjave svjedokinje MD nisu ni u kakvom proturječju s iskazom oštećene VD. Kratke hlačice neki zovu hlače, pa razlika u nazivanju tog odjevnog predmeta ni na koji način ne dovodi u pitanje istinitost iskaza oštećenice, a niti je odlučno je li ili nije oštećenica imala krvi po kosi, jer se radi o detalju koji nije odlučan.

8.7. Optuženik inzistira na navodu da mu je oštećenica uoči kritičnog događaja slala poruke i zvala ga da dođe, dodajući da to potvrđuju njegovi roditelji. Međutim, prvostupanjski sud je u točki 7. obrazloženja naveo da iskaze roditelja optuženika ocjenjuje usmjerenim na pogodovanje optuženiku, a takvu ocjenu kao ispravnu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pritom treba istaknuti da je prvostupanjski sud opravdano u točki 15. naglasio da je u kritično vrijeme na snazi bila mjera zabrane prilaska oštećenici izrečena optuženiku u prekršajnom postupku, što znači da je irelevantno je li ili nije oštećenica pozvala optuženika.

8.8. U nastojanju da diskreditira vjerodostojnost iskaza oštećenice optuženik primjećuje da se iz reproducirane snimke ispitivanja oštećenice vidi kako ona odgovara sa "Da" i prije dovršenog pitanja suca istrage. No, takva je primjedba bespredmetna. Naime, i u razgovoru se često događa da se na pitanje odgovara i prije nego li je ono dovršeno, budući da smisao upita proizlazi iz do tada izgovorenih riječi. To ne dovodi u sumnju istinitost takvog odgovora, nego eventualno njegov smisao, a taj se može bez problema utvrditi dodatnim pitanjima bilo osobe koja je izvorno pitanje postavila, bilo drugih koji prisustvuju dokaznom ročištu i mogu postavljanjem pitanja svjedoku razjasniti eventualne nedoumice, nedorečenosti i nejasnoće.

8.9. Neživotna je i primjedba optuženika da on nije bio fizički nadmoćan oštećenici zbog ozljede ruke. Naime, nema dvojbe da nije bila riječ ni o kakvoj ozbiljnoj, teškoj ozljedi koja bi ga ograničavala u pokretima što proizlazi i iz podatka da se bez problema dovezao do oštećenice i potom napustio njezinu kuću. Niti tvrdnja da je oštećenica fizički i konstitucijom tijela jača od optuženika nije prihvatljiva, kraj nesumnjivog podatka o izrečenoj mjeri zabrane prilaska oštećenici u prekršajnom postupku, koja diskreditira tu optuženikovu tezu. U tom smislu je i neprihvatljivo optuženikovo problematiziranje jačine otpora koji je oštećenica pružila kritične zgode. Pritom treba naglasiti da je oštećenica vrlo jasno navela koje joj je riječi tada optuženik uputio (da će je ubiti i da neće biti ni njegova ni Dragoljubova), a smisao kojih nesumnjivo predstavlja prijetnju napadom na život.

8.10. Konačno, neprihvatljiv je prigovor optuženika navodu suda da je oštećenica nakon događaja povratila u korito (a što je razvidno i iz zapisnika o očevidu), pri čemu se optuženik poziva na to da taj sadržaj nije vještačen i da nije logično da itko povraća u korito jer da se to čini u zahodsku školjku. Kad bi se radilo o nekom drugom sadržaju u dječjem koritu, a ne o povraćenoj materiji, to bi po ocjeni optuženika upućivalo da je oštećenica unaprijed planirala optuženika teretiti za takvo djelo. No, ta teza obrane je u suprotnosti s brzinom i dinamikom odvijanja događaja, što je očito i iz podatka da je oštećenica neposredno nakon odlaska optuženika otišla susjedi MD. Sugestija da se povraća jedino u zahodsku školjku i potom povlači vodu jednako je tako nategnuta i neživotna, jer je notorno da se osjećaj mučnine koji prethodi povraćanju teško može kontrolirati i odgoditi taj čin, pa o okolnostima pojedinog slučaja ovisi kad će i gdje osoba povratiti.

8.11. Na kraju, primjedba optuženika da se osuđujuća presuda temelji isključivo na iskazu oštećenice, a da u takvom slučaju treba primjenom pravila in dubio pro reo optuženika osloboditi nije ni prihvatljiva niti počiva na zakonu. Naime, nijedan zakon ne propisuje broj dokaza koji treba postojati da bi određena osoba bila proglašena krivom, već je to ostavljeno sudskoj procjeni a ona se temelji na slobodnoj ocjeni dokaza. Naravno, to ne podrazumijeva da je sud ovlašten proizvoljno ocjenjivati dokaze, jer analizu i ocjenu dokaza mora obrazložiti razumljivim i prihvatljivim razlozima. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud upravo to učinio, pri čemu treba naglasiti da je oštećena VD, doduše, jedina koja izravno tereti optuženika, ali respektirajući prirodu kaznenog djela o kojem se radi, to je uobičajeno i najčešće slučaj. Međutim, iskaz oštećenice je, za razliku od obrane optuženika, potkrijepljen u brojnim detaljima drugim iskazima i dokazima. Tako npr. utvrđivanjem da je njezina izjava kako joj je nakon događaja bilo mučno pa je povratila odgovara konstataciji iz zapisnika o očevidu. Također navod oštećenice da je optuženik došao krvavih ruku zbog posjekotine, a potom je držao za ruke, odgovara navodu svjedokinje MD da je oštećenica, došavši odmah po odlasku optuženika k njoj, bila zakrvavljenih ruku. Konačno, dijete BD potvrđuje navod oštećenice da ju je optuženik odmah po dolasku u kuću istjerao pri čemu se nasilno ponašao prema oštećenici. Za razliku od toga, optuženikova obrana ne objašnjava odakle oštećenici tragovi krvi po rukama, (s obzirom da je izjavio kako mu je oštećenica prethodno pravila ozljede), a i njegov navod da su nakon prekida više puta imali dobrovoljne seksualne odnose kompromitira njegovu tezu o tome da mu je baš kritične zgode oštećenica odlučila "smjestiti", kada je prema njegovoj vlastitoj izjavi za to već više puta imala priliku.

8.12. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik tvrdi da prvostupanjski sud, spominjući kao otegotnu okolnost optuženikovu raniju prekršajnu osuđivanost, ne konkretizira o kakvom je prekršaju riječ ni koji je njegov intenzitet. Međutim, prvostupanjski je sud, protivno žalbenim navodima, u presudi naveo da je optuženik prekršajno osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kada mu je izrečena i zabrana približavanja oštećenoj VD, pa nema nikakve dvojbe da se radi o prekršaju u kojem je optuženik već manifestirao agresiju prema oštećenici koja je u ovom kaznenom djelu i pojačana. Nadalje, to što je optuženik otac troje djece, prvostupanjski sud je spomenuo u okviru olakotnih okolnosti i nije bilo nikakve potrebe detaljnije obrazložiti ovaj podatak.

9.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno i potpuno utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti, koje je potom adekvatno cijenio, te se kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca na koju je za to kazneno djelo osuđen ukazuje u svemu primjerenom tim okolnostima, kao i težini i opasnosti počinjenog djela. Nadalje, opravdano je i u skladu sa kogentnom odredbom članka 58. stavka 1. KZ/11. sud prvog stupnja opozvao uvjetnu osudu izrečenu ranijom presudom Općinskog suda u Osijeku broj Kmp-54/2017., koja je postala pravomoćna 4. travnja 2020., te je kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci iz te presude uzeo utvrđenom, nakon čega je optuženika primjenom članka 51. stavka 1. KZ/11. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, kojom će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

10. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 24. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović, v.r.