Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kžzd-37/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. M. zbog kaznenih djela iz članka 193. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje: KZ/97.), članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. i 1., članka 159. stavak 2, članka 159. stavak 2. u vezi članka 34., članka 165. stavak 1., a sve u vezi članka 51. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Kzd-2/2021-116 od 22. listopada 2021. u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. M. i branitelja Z. V., odvjetnika u B.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju utvrđene kazne zatvora po prvostupanjskom sudu za kaznena djela za koja je optuženi A. M. tom presudom proglašen krivim, činjenično i pravno pobliže opisana u izreci prvostupanjske presude, i to kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 193. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97. pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina za kazneno djelo iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. i 1. KZ/11.pod točkom II., kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine za kazneno djelo iz članka 159. stavak 2. KZ/11. pod točkom III., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine za kazneno djelo iz članka 159. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11.pod točkom IV., kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 165. stavak 1. KZ/11. pod točkom V. te se na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi A. M. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode od 17. veljače 2020. do 4. svibnja 2021. i od 10. lipnja 2021. pa nadalje.

II Odbija se žalba optuženog A. M. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Kzd-2/2021-116 od 22. listopada 2021. optuženi A. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – bludnom radnjom iz članka 193. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, četiri kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to djela opisanog pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 5. i 1. KZ/11., djela opisanog pod točkom III. kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta starijeg od 15 godina iz članka 159. stavak 2. KZ/11., djela opisanog pod točkom IV. kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta starijeg od 15 godina u pokušaju iz članka 159. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11. te djela opisanog pod točkom V. kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavak 1. KZ/11., te su mu utvrđene kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo i to za kazneno djelo pod točkom I. na temelju članka 193. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/97. u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom II. na temelju članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 5. i 1. KZ/11. u trajanju od 6 (šest) godina, za kazneno djelo pod točkom III. na temelju članka 159. stavak 2. KZ/11. u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo pod točkom IV. na temelju članka 159. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11. u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom V. na temelju članka 165. stavak 1. KZ/11. u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženi A. M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme u istražnom zatvoru od uhićenja 17. veljače 2020. do 4. svibnja 2021. i od 10. lipnja 2021., pa nadalje. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) naloženo je optuženiku da podmiri materijalne troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08., paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. i 3. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi A. M., osobno i po branitelju Z. V., odvjetniku u B.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za počinjena kaznena djela utvrde više pojedinačne kazne zatvora i da se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženik A. M. žali se osobno ne navodeći razloge za žalbu, ali iz žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni bez navođenja prijedloga. U žalbi podnesenoj po branitelju Z. V., odvjetniku u B., optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenopravnoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Obzirom da se osobna žalba optuženika u stvari svodi na nadopunu žalbe branitelja, obje žalbe predstavljaju jednu žalbu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Javna sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog A. M. putem video-linka i njegovog branitelja Z. V., odvjetnika u B., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog A. M. nije osnovana.

7. U žalbi optuženik navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer se: "Pobijana presuda ne može ispitati budući u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni jer u obrazloženju pobijane presude se reproduciraju iskazi saslušanih svjedoka i nalaz vještaka, a isto se ne analizira i ne daje kritična ocjena".

7.1. Suprotno ovim tvrdnjama žalbe, obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih se ispravnost odluke suda prvog stupnja može s uspjehom ispitati. Drugo je pitanje što se žalitelj s razlozima prvostupanjskog suda ne slaže i time ustvari pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

7.2. Prema tome, nije u pravu žalitelj kada navodi da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da nisu analizirani provedeni dokazi, da nema kritičke ocjene već je stanje stvari upravo suprotno, a u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. pobijana presuda je ispitana, pri čemu nije utvrđeno da bi bila počinjena koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Iako žalitelji ističe bitnu povredu kaznenog postupka, žalitelj je nezadovoljan zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je suprotno ispravnoj analizi prvostupanjskog suda svakog pojedinog izvedenog dokaza. Tako je prvostupanjski sud osnovano dao kritičku ocjenu iskaza oštećene M. B. i utvrdio da je iskaz te svjedokinje uvjerljiv kada opisuje različite oblike spolnog zlostavljanja od strane svog djeda, optuženog A. M., smještajući događaje u vremenski odredive okvire, time da je oštećenici teško i neugodno zbog svega što mora iskazivati, no, opisala je te događaje s dovoljno detalja, koji upućuju na vjerodostojnost iskaza. Materijalni trag potvrđuje da je oštećena imala spolne odnose, jer nalaz specijalista ginekologa od 17. veljače 2020. (list spisa 32) pokazuje da je kod oštećene himen kontaktan, a oštećena je navela da nije imala spolne odnose, osim s optuženikom.

8.1. Ujedno, ispravno sud ocjenjuje i prihvaća nalaz i mišljenje vještaka prim. dr. sc. M. K. S. kao objektivan, nepristran i sukladan pravilima struke, znanosti i vještine. Ta vještakinja je zajedno sa psihologom D. N. provela vještačenje na temelju podataka iz sudskog spisa, medicinske dokumentacije, vlastitog ispitivanja i psihologijske obrade iz koje proizlazi da djevojčica iskazuje anksioznost, blaže depresivne smetnje sa izraženim osjećajem srama, sklonosti disocijativnom reagiranju, a nije sklona konfabulaciji. Utvrđena su obilježja spolne traumatiziranosti, a svako ponovno ispitivanje predstavlja novu tešku traumu.

8.2. Također, ispravno je prvostupanjski sud ocjenjivao iskaze svjedoka prijatelja oštećene kojima se oštećena povjerila prije podnošenja kaznene prijave i govorila im je da ju je djed seksualno zlostavljao i to svjedokinji D. B., L. M., L. M. i A. M., koje iskaze je sud ocijenio kao iskrene iskaze posrednih svjedoka, kojima je žrtva parcijalno iskazivala o događajima, što je i životno obzirom da se radi o seksualnim deliktima o kojima je oštećenoj teško otvoreno i detaljno pričati drugim osobama, ali iz kojeg povjeravanja se može zaključiti da je seksualna zlostava trajala dulje vrijeme. SMS poruke koje je oštećena razmijenila s L. M. potvrđuju iskaz žrtve djeteta da je sve počelo kada je imala 6, 7 godina, kada ju je djed čuvao, da ju je počeo dirati i da joj je govorio da nitko ne smije saznati, da je to njihova tajna, a da je isprva mislila da je to u redu, ali poslije je shvatila da je to neprimjereno, ali nije imala snage nekome to reći pa bi se to opet dogodilo i bilo bliže silovanju što ju je dotuklo. 8.3. Prvostupanjski sud je ispravno ocijenio da navedeni svjedoci nemaju razloga neosnovano teretiti optuženika i da je svakom svjedoku dijete, žrtva M. B. pričala segmente zlostavljanja, kojeg je doživjela.

9. Žalitelj navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kžzd-4/2021. od 4. ožujka 2021. kada je u ovom kaznenom predmetu prvostupanjska presuda ukinuta, jasno i nedvosmisleno navedeno da se u ponovljenom postupku trebaju iznova provesti svi dokazi te po potrebi provesti i drugi dokazi za koje se ukaže potreba. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da se radi o uobičajenoj formulaciji drugostupanjskog suda po ukidanju odluke, a u ovom konkretnom slučaju Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da je prvostupanjski sud trebao provesti stručnu evaluaciju kako bi se primjenom znanstvenih metoda i tehnika ocijenio psihofizički status, kompetencija i kredibilitet svjedočenja žrtve te da je prvostupanjski sud u ranijem tijeku postupka neosnovano odbio dokazni prijedlog obrane za provođenjem psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja.

9.1. U ponovljenom postupku, iskaz oštećenice djeteta je proveden ponovno na način da je reproducirana snimka iskaza danog putem video linka sa stručnom osobom u posebnom prostoru na dokaznom ročištu, a tom ispitivanju su bili nazočni i optuženik i branitelj i imali pravo postavljati pitanja. Dakle, u skladu s člankom 115. stavak 4. ZSM/11. u kojem je propisano da će se na raspravi uvijek reproducirati snimka kada je dijete ispitano kao svjedok putem video linka ta je snimka reproducirana. Ispravno je prvostupanjski sud odbio prijedlog da se ponovno ispita oštećenica jer bi prema mišljenju liječnika psihijatra isto bilo dodatna traumatizacija za dijete koje je ionako posebno posramljeno i teško govori o proživljenim događajima, a što i u skladu s odredbom članka 292. stavak 1. ZKP/08. kojom je propisano da se dijete može samo iznimno ponovno ispitati. Također nije u pravu žalitelj kada osporava vjerodostojnost nalaza i mišljenja psihijatra vještaka dr.sc. M. K. S. jer da ista nije pregledala snimku ispitivanja oštećenice. Međutim, nalaz i mišljenje vještakinje psihijatra temelji se na uvidu u spis u kojem se nalazi prijepis snimke ispitivanja svjedoka-žrtve M. B. od 12. ožujka 2020. (list spisa 191 pa nadalje) pa je vještakinja imala mogućnosti komparacije takvog iskaza i izjave oštećenice, koju je ova davala njoj kao vještaku.

9.2. Također nije u pravu žalitelj kada navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da nisu ispitane A. Š. i D. K., članovi multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih G. Z., već samo psihijatrica dr. I. P. koja je intervjuirala oštećenicu i koja je sudu objasnila zaključak multidisciplinarnog tima. Suprotno žalbenim navodima optuženika da se taj nalaz ne može uzeti u obzir, jer psihijatrica nije sudski vještak, žalitelju se skreće pažnja da se radi o medicinskoj dokumentaciji liječnika koji je donio zaključak na temelju razgovora i anamnestičkih podataka koje je pribavio od djeteta. Prema mišljenju multidisciplinarnog tima (list spisa 252-256) proizlazi da je psihologinja A. Š. magistra psihologije napravila obradu žrtve koja je došla u pratnji oca i s njom je uredno uspostavila kontakt, provela razgovor i psihologijsko testiranje, a nalaz i mišljenje socijalnog pedagoga D. K. proizlazi iz obrade oštećenice koja dolazi u pratnji oca, te se provodi ispitivanje kao i rješavanje testova te je na temelju provedenog dano mišljenje. Ujedno, zaključno mišljenje multidisciplinarnog tima sačinjeno je s psihijatricom I. P. uz liječnicu pedijatra V. S. S. i N. Š., diplomiranu socijalnu radnicu, koja je prikupljala anamnestičke podatke od strane Centra za socijalnu skrb i oca djevojke su dale i A. Š. i D. K., članovi multidisciplinarnog tima no taj dokaz ne predstavlja vještački nalaz i mišljenje kako to pogrešno prezentira žalitelj. Stoga, nije u pravu žalitelj da se radi o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju iz razloga što nisu saslušane A. Š. i D. K., jer je pročitan nalaz i mišljenje multidisciplinarnog tima i o nalazu i mišljenje iskazivala je dr. I. P., koja je ispitana kao svjedok i kojoj su stranke mogle postavljati pitanja. S obzirom na sve izneseno, jasno je da nema govora o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer ni sam optuženik ne konkretizira koja to relevantna činjenica nije utvrđena.

9.3. Također, optuženik ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i to u odnosu na kazneno djelo navedeno pod točkom III. izreke pobijane presude gdje se navodi da je počinjeno u razdoblju od 30. siječnja 2019. do 29. siječnja 2020. jer da to ne proizlazi iz iskaza same oštećenice. Isto je suprotno zaključcima prvostupanjskog suda navedenim u točki 32. i 32.1. kada se analizira iskaz oštećenice iz kojeg proizlazi da je pedesetak spolnih odnosa o kojima ista priča bilo i prije njene navršene petnaeste godine života, jer je upravo o tome govorila svjedoku A. M., kada mu je govorila da se isto događalo jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca što dovodi do zaključka da se to događalo kroz dulje vremensko razdoblje i da je sve počelo i prije njezine petnaeste godine, a nastavilo se i nakon njene navršene petnaeste godine života. Vjerodostojnost oštećenice kao svjedoka nije dovedena u pitanje, a protivno žalbenim navodima da je riječ o pouzdanom svjedoku proizlazi kako iz iskaza svjedoka po čuvenju M., tako i iz već spomenutog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. K. S.

9.4. Također, nije u pravu žalitelj optuženik kada navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da se iz nalaza i mišljenja psihijatra vještaka dr. N. Đ. trebalo zaključiti da kod optuženika ne postoje pedofilske sklonosti ili pedofilski poremećaj. Ujedno, žalitelj smatra da je s obzirom na dob od 64 godine, te da do sada nije kazneno niti prekršajno kažnjavan, sud trebao zaključiti da nije počinio kaznena djela na štetu djeteta. Ovakvi navodi žalitelja su suprotni ispravnom zaključku prvostupanjskog suda koji navodi da se na temelju nalaza i mišljenja psihijatra koji je naveo da aktualno nema podataka koji bi potvrdili ili opovrgnuli pedofilski poremećaj ili sklonost prema rodoskrvnuću optuženika ne može zaključivati o njegovoj sklonosti. Prema podacima psihologa, iz psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja za optuženog proizlazi da je isti nesiguran, potiskuje, latentno agresivan, rigidan, anksiozan, u različitim situacijama smanjene kritičnosti uz sklonost prikazivanja u socijalno poželjnom svjetlu, pa prezentirano mišljenje vještaka psihijatra ni na koji načine ne isključuje optuženika kao počinitelja kaznenih djela za koja je proglašen krivim.

9.5. Isticanje žalitelja optuženika da su iskazi svjedoka V. M., M. B. i K. B., M. M., I. M. i N. M. trebali biti ocjenjeni na način da se utvrdi da optuženik nije počinio kaznena djela jer su to svjedoci koji su živjeli ili bili u blizini, dolazili u kontakt s optuženikom i oštećenicom te da su isti trebali u razdoblju od ovih deset godina primijetiti neprimjeren odnos optuženika prema oštećenici nije prihvatljivo. Naime, ti navodi su ničim potkrijepljena teza optuženika da se ovakva kaznena djela javno mogu uočiti i prepoznati od strane okoline koja živi s optuženicima i oštećenicama., a što je ustvari demantirano. Stoga, neprimjećivanje ili neuočavanje skrivenih događaja između djeda-optuženika A. M. i unuke-žrtve tijekom 2010. do 2020. godine od strane rodbine ne može potvrditi obranu optuženika. Naime, majka žrtve, a kćer optuženika, je navela da nije imala saznanja o ovim događajima do podnošenja kaznene prijave, tako i supruga optuženog i baka oštećenice M. M., ujaci N. i I. M. koji su naveli da uopće nisu razgovarali s oštećenicom o nečem sličnom. Također, žalbeni navod da ti svjedoci nisu vidjeli pornografski materijal niti u kući u M. niti u K., ne dovodi u pitanje ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je djed pokazivao unuci-žrtvi pornografski materijal, jer su oba ujaka naveli da su znali da djevojčica povremeno dolazi u kuću optuženika u K. i da je optuženik odlazio u njezinu kuću u G. D., dok I. M., ujak oštećenice, a sin optuženika ne živi s optuženikom, pa stoga nije neobično da nisu znali za pornografski sadržaj i ima li ga optuženik u kući.

9.6. Optuženik u žalbi ističe da je da je iskaz žrtve nevjerodostojan, jer da je ona namjerno lagala iz razloga što je tražila od njega novac, upala u loše društvo, uzimala alkohol i drogu, puno je izostajala iz škole te da su se posvađali zbog novca kojeg je tražila da vrati nekom prijatelju od kojeg je posudila i da je to bio razlog da ga prijavi na policiju. Prvostupanjski sud je otklonio ove navode iz žalbe koje su ustvari ponavljanje iznesene obrane optuženika, jer iz nalaza i mišljenja psihijatra i psihologa koji su proveli ispitivanje oštećenice proizlazi da ista nije negativnog stava prema optuženiku niti da se radi o izmišljenim stvarima, jer ista nije sklona konfabulaciji. Također, to što izvršenom pretragom kuće optuženika nisu pronađeni pornografski časopisi, ne dovodi u pitanje inkriminaciju pod točkom V. izreke, a ispravno je prvostupanjski sud u tom segmentu prihvatio iskaz oštećenice koja je navela da je baka pronašla te pornografske časopise te ih je uništila.

9.7. Navođenje optuženika da je u mirovini već 7 godina te da ga je strah noću i počela ga je "loviti neka kriza" pa je oslabio i smršavio ne dovodi u pitanje njegovu ubrojivost jer je liječnik psihijatar procijenio da se radi o osobi koja je imala sačuvane sposobnosti shvaćanja značenja vlastitog postupanja kao i vladanja svojom voljom, međutim, da se radi o osobi s početnim organskim promjenama na planu ličnosti, no, da nema dovoljno kriterija za postavljanje neke prave psihijatrijske dijagnoze. Nije prihvatljiva ni sugestija žalitelja da je moguće žrtva, unuka, bila nagovorena po ocu, jer da je njezin otac, a optuženikov zet rastavljen od njegove kćeri, pa je po razvodu braka sudski tražio pola kuće, ali je taj spor izgubio te je rekao optuženiku da će se osvetiti. Naime, svjedok K. B., zet optuženika, je naveo da je o spornim događajima saznao tek kada je njegova kćer M. otišla u policiju, a on tamo bio pozvan da bude nazočan prilikom podnošenja kaznene prijave i tada nije razgovarao s njom jer su mu stručnjaci iz Centra naveli da ju ne treba o tome ispitivati kako ne bi ponovno sve to proživljavala i kako ju to ne bi dodatno traumatiziralo. Također je izjavio da ni na koji način nije utjecao na oštećenicu da podnese kaznenu prijavu. Međutim, djevojčica, kćer M., mu se požalila nakon podnesene kaznene prijave da ju baka optužuje da laže, traži je da povuče iskaz te su joj to govorili i njezina majka i ujak N., a što je potvrđeno i izvještajima Centra za socijalnu skrb koji su provodili nadzor nad izvršenjem roditeljskog prava. Dijete, žrtva, u svom iskazu je vrlo logično i uvjerljivo opisala kako je došlo do toga da su je prijatelji podržali u podnošenju prijave te da se tek 2020. ohrabrila i obratila se policiji. Žalbeni navod optuženika da on više nema želje za spolnim nagonom, a da je to bilo i od strane njegove supruge dogovorno da se više neće mučiti oko toga, nije ničim potkrijepljen i ne isključuje počinjenje kaznenih djela za što je prvostupanjskom presudom proglašen krivim.

10. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i smatra da je prvostupanjski sud svaku pojedinačnu kaznu zatvora odmjerio u preniskom trajanju, tako da je izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga i ne može postići svrhu kažnjavanja. Naime, državni odvjetnik ističe da se kao olakotno nije moglo cijeniti da je optuženik umirovljenik s mirovinom od 3.000,00 kuna te da je relativno dobrog zdravstvenog stanja, a takvog je stava i ovaj drugostupanjski sud jer te činjenice ne mogu biti niti olakotne niti otegotne okolnosti. Olakotnu okolnost predstavlja samo visoka životna dob optuženika. Za točku IV. presude prvostupanjski sud navodi da je kazneno djelo ostalo u pokušaju pa da se radi o olakotnoj okolnosti iako je riječ o eventualnoj zakonskoj osnovi za ublažavanje kazne. Zato, ispravno žalitelj, državni odvjetnik ističe da je zakonom predviđena mogućnost da se počinitelj kaznenog djela u pokušaju može blaže kazniti, nije učinjeno niti je to obvezno. Međutim, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja pojedinačnih kazni u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene otegotne okolnosti, a osobito upornost u činjenju kaznenih djela, kao i da je prije obavljanja spolnog odnosa optuženik penetrirao prstima u spolovilo žrtve te da se radi o traumatiziranoj žrtvi, ali ne teško traumatiziranoj žrtvi kako se u žalbi ističe.

12. Nije u pravu optuženik kada smatra da je prilikom prvog suđenja optuženiku stavljeno na teret osam kaznenih djela te da je jedinstvena kazna zatvora i tada kao i u ponovljenom suđenju ista i da je takvo smanjenje broja kaznenih djela koja se sada, po državnom odvjetniku, stavljaju na teret, a za što ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, trebalo očitovati u smanjenju visine utvrđene jedinstvene kazne zatvora. Iako je žalitelj optuženik u pravu da se otegotnim optuženiku ne može uzeti u obzir da nije izrazio žaljenje i kajanje te da je oštećenicu pokušao prikazati kao problematičnu osobu jer se on ima pravo braniti kako želi, a njegovo je pravo i s obzirom na to nije moguće niti zahtijevati od njega da izražava kajanje i žaljenje. Optuženik je istaknuo da je sada navršio 66 godina, ima 38 godina radnog staža kao sjekač s motornom pilom u Š. Č. i da je imao psihičkih poteškoća kada je otišao u mirovinu, ali je podatke o dobi optuženika i njegovom ranijem životu prvostupanjski sud cijenio olakotnim.

13. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nalazi da je ispravno prvostupanjski sud optuženiku cijenio kao olakotno da je kazneno neosuđivan, prekršajno nekažnjavan, da je osoba starije životne dobi, dok nalazi da nije bilo prihvatljivo kao olakotno cijeniti da kazneno djelo pod točkom IV. nije dovršeno. Međutim, ispravno je cijenjeno otegotnim dugotrajnost i upornost optuženika u činjenju ovih kaznenih djela, brojnost radnji kaznenih djela i ponašanja prilikom izvršenja tih djela, a kazneno djelo je učinjeno na štetu vlastite unuke koja mu je član obitelji i bliska osoba za koju se trebao brinuti i pružiti joj zaštitu te da se proračunato ponašao prema djetetu kada je još bila u razdoblju predpuberteta i odrastanja, a kada je bio svjestan da dijete ne razumije spolne radnje i govorio joj je da je to njihova tajna, poklanjao slatkiše djetetu, a postupno sve više i ozbiljnije narušavajući seksualni integritet žrtve. Također, ispravno je cijenjeno kao otegotno da kaznena djela imaju posljedice na zdravlje oštećene jer postoje obilježja spolne traumatiziranosti, anksioznost i blaže depresivne smetnje. Stoga, uzimajući u obzir sve nabrojene olakotne i otegotne okolnosti ispravno je prvostupanjski sud utvrdio za svako pojedino kazneno djelo kazne zatvora koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, međutim, nalazi da s obzirom na njihovu visinu jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 godina nije adekvatna zbog čega je uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., optuženi A. M. ovom drugostupanjskom odlukom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

13.1. Jedinstvenom kaznom zatvora u ovakvom duljem trajanju postići će se svrha kažnjavanja, ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, utjecati na optuženika da poštuje pravni poredak i ubuduće ne čini kaznena djela, a drugima će biti adekvatno upozorenje da se suzdrže od činjenja kaznenih djela. Sve su to razlozi zbog kojih nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, već je prihvaćena žalba državnog odvjetnika.

14. Na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti te nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon pa je obzirom na sve naprijed navedeno presuđeno temeljem članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., a kako je navedeno u izreci ove odluke.

U Zagrebu 24. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.