REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: 63-P-2704/21-20.

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda D. M., kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P. OIB:… iz R. P., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB:… iz Z., zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku iz odvjetničkog društva G. & G., odvjetnicima u Z., po generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. veljače 2022. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja V. M., odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika M. T., odvjetničkog vježbenika, dana 24. ožujka 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 028-50- 4342158 od 30. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 31,126.41 (tridesetjednatisućastodvadesetšest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“.

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. OIB:… iz Z., platiti tužitelju M. P. OIB:… iz R. P., iznos od 42.931,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 21,37 kuna od 23. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 41,09 kuna od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 74,89 kuna od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,10 kuna od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,01 kuna od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 28,75 kuna od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 15,76 kuna od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 178,84 kuna od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 69,58 kuna od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 208,46 kuna od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 229,80 kuna od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 239,45 kuna od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 212,88 kuna od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 217,95 kuna od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 177,29 kuna od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 147,36 kuna od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 155,33 kuna 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 171,10 kuna od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 169,73 kuna od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 153,78 kuna od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 183,71 kuna od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 207,71 kuna od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 241,84 kuna od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 234,01 kuna od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 280,34 kuna od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 271,55 kuna od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 288,67 kuna od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 436,96 kuna od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 406,41 kuna od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 499,65 kuna od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 467,44 kuna od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 415,62 kuna od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 524,95 kuna od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 664,03 kuna od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 565,55 kuna od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 600,09 kuna od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 556,16 kuna od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 564,05 kuna od 04. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 750,50 kuna od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 768,66 kuna od 01. srpnja 2011. godine do isplate te na

- iznos od 31.461,61 kuna od 23. srpnja 2011. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.913,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2022. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 23. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 22. prosinca 2021. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 30. kolovoza 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4342158, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 31.126,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, s time da je odredbom članka 2. određena kamatna stopa u visini od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a kredit je otplaćivan u mjesečnim ratama. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena prava tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a kakvo ponašanje tuženika je prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Inače povrede navedenih ugovornih odredbi utvrđene su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (Visoki trgovački sud RH poslovni broj Pž-7129/13 od 04. srpnja 2013. godine) donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, a sud je sukladno odredbi članka 502 c. ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz kolektivne presude. Isto tako presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbijene su revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge P. a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu u CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da se na sporni pravni posao primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, ali i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to konkretno odredbe članka 81-87 Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, naglasio da je odredba članka 1. ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi, a svrha valutne klauzule je da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca, kune u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Dakle tuženik kao trgovac je u konkretnom pravnom poslu raspolagao informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze uz tečaj CHF, dok naprotiv tužitelj kao potrošač ne samo da nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle, već je ujedno tuženik, banka sporni „kreditni proizvod“ s valutom u CHF prikazivao kao povoljniji te je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je navodeći da su nedopuštene i nepoštene odredba predmetnog ugovora o kreditu, potrošačkog ugovora, koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuju da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-4342158 od 30. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 31,126.41 (tridesetjednatisućastodvadesetšest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 42.931,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naime u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita se pruža na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvo mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva, a ako to ne bi dokazao, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da li sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te mu je prilikom zaključenja ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Inače institut valutne klauzule je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je prema stavu Vrhovnog suda RH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno da li su na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da li je tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i da li ih je uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora, a u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu i da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Dakle tuženik je dao tužitelju prije zaključenja ugovora o kreditu, odnosno prije odluke tužitelja i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U svakom slučaju je radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja kako bi se utvrdilo da li ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-575/16. S obzirom da je tužitelju kao razumnoj, dobro informiranoj, pažljivoj i opreznoj osobi predmetna odredba bila jako uočljiva, jasna i razumljiva, odnosno tužitelju je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, a u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, to niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba nepoštena. Inače valutna klauzula niti nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila samo tuženika u slučaju aprecijacije CHF, a ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije CHF, nego je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a ujedno tuženik niti ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, jer je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nastavno tijekom postupka punomoćnik tuženika je istaknuo da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pa se sukladno odredbi članka 326. Zakona o obveznim odnosima ništetnost navedenih ugovornih odredbi ne može više isticati, jer se radi o zabrani manjeg značenja, a ujedno tužitelj nema pravo na povrat isplaćenih iznosa sukladno odredbi članka 1112. Zakona o obveznim odnosima, jer niti ne tvrdi da je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je plaćanje zavisilo od ispunjenja uvjeta. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povećan, čime je tužba preinačena, a čemu se protivi te osporavajući visinu tužbenog zahtjeva i ističući prigovor zastare potraživanja predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku kontrolnog ispisa unošenja korištenja (stranica 8 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 9-12 spisa), u presliku solemniziranog ugovora o kreditu broj: 028-50- 4342158 od 30. kolovoza 2007. godine (stranica 13-17 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 30-31 spisa), u presliku Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 11.07.2007. g. do 30.09.2007.g. (stranica 32-33 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire D. P. (stranica 50-56 spisa) te u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan:07.10.2021 s preslikom otplatnog plana (stranica 61-64 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 30. kolovoza 2007. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 31.126,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,49%, koja je promjenjiva „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kao i činjenica da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, s time da je ujedno sporna i visina tužbenog zahtjeva, kao i prigovor zastare potraživanja,

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 22. prosinca 2021. godine preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke D. P., kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika, navodeći da je preinaka izvršena nakon zaključenje prethodnog postupka, a osim toga je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Naprotiv sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 2.

ZPP-a dopustio navedenu preinaku tužbe, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama niti nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, a što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, odnosno kojima je regulirano vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužitelju kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su mu morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Jednako tako Trgovački sud u Zagrebu je presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. S obzirom da je sud sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravo utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj, sud je prijedlog za provođenjem personalnih dokaza, odnosno dokaza saslušanjem tužitelja, svjedokinje S. N. i prisjednika javnog bilježnika G. M. na okolnost svih informacija koje je tužitelj dobio prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vezano uz valutnu klauzulu odbio kao neosnovan, jer u protivnom navedena pravna utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača niti ne bi imala ikakvu svrhu. Drugim riječima kada bi neovisno o navedenim pravnim utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i pravnim odredbama kojima je, što je bitno ponovno naglasiti, sud vezan, svaki pojedini potrošač ponovno morao dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to bi bilo nesvrsishodno, neekonomično i u krajnjoj liniji previše tegotno za potrošače. Navedeni pravni stav izražen je presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/18, kao i nizu drugih sudskih odluka, kao primjerice presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1200/21 od 02. lipnja 2021. godine.

9. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO- a) tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 08. travnja 2021. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

10. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire D. P. (stranica 50-56 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 42.931,00 kuna.

11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na isti glede matematičkog izračuna niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula bez jasnih parametara koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Isto tako iako je sudski vještak u nalazu i mišljenju ujedno utvrdio i ukupnu razliku s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom platnu po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, treba napomenuti da punomoćnik tuženika nije istaknuo niti materijalnopravni prigovor prijeboja, kojim se dakle negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja, a niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka i o kojem je sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna. Naime odredbom članka 196. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za prijeboj, nego tek izjavom o prijeboju, s time da se nakon izjave o prijeboju smatra da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to, a punomoćnik tuženika time što je tijekom postupka isticao da bi sudski vještak trebao uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od onoga na dan isplate kredita, time nije dao izjavu o prijeboju, pa čak niti kada je sudski vještak utvrdio ukupan iznos anuiteta plaćenih po tečaju nižem od tečaja na dan isplate kredita niti tada nije dao izjavu o prijeboju. Nastavno, a neovisno o navedenom bitno je napomenuti da tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega niti ne može odnositi kolektivna zaštita, pa činjenica da je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, za to ne postoji odgovornost tužitelja.

12. U odnosu na navode punomoćnika tuženika kojim je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo na povrat sukladno odredbi članka 1112. ZOO-a, a niti je tuženik sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a nesavjestan, sud je utvrdio slijedeće. Naime tužitelj, korisnik kredita je plaćao mjesečne anuitete kako bi izbjegao prisilu, jer tuženik, kreditor sukladno odredbi članka 11. ugovora o kreditu u slučaju ako korisnik kredita ne izvrši plaćanje ili zakasni s plaćanjem bilo koje novčane obveze, može provesti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini korisnika kredita. Isto tako činjenica da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog anuiteta do isplate. Nastavno treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 2. ZPP-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 028-50-4342158 od 30. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula koja glasi: „Kunska protuvrijednost CHF 31,126.41 (tridesetjednatisućastodvadesetšest švicarskih franaka i četrdesetjedan centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita“, kao i odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je iskazan način otplate kredita u valuti CHF koja glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ te naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 42.931,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 8.913,64 kuna, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 08. travnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 28. lipnja 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. rujna 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 22. prosinca 2021. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. veljače 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.250,00 kuna (Tbr. 42.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 1.500,00 kuna, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 384,64 kuna i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 779,00 kuna. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – u daljnjem tekstu OZ-a) dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 24. ožujka 2022. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 23. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U Zagrebu, dana 24. ožujka 2022. godine

Sudac:

D. M.

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 779,00 kuna

2. Tuženiku po punomoćniku

Rj.

- presuda i rješenje nepravomoćno

- kal. 30 dana

U Zagrebu, dana 24. ožujka 2022. godine