REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-89/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja T.-T. d.o.o. I., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u I., protiv tuženika V. d.o.o. M., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u M., radi isplate iznosa od 44.137,97 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-798/2019-10 od 3. prosinca 2020., 24. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-798/2019-10 od 3. prosinca 2020. i sudi:

1. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz I. poslovni broj Ovrv-38/2019 od 24. travnja 2019. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 44.137,97 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 6. ožujka 2019. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, te da mu naknadi troškove ovog ovršnog postupka u iznosu od 2.333,34 kn uvećane za zakonske zatezne kamate koje teku od 24. travnja 2019. do isplate po navedenoj kamatnoj stopi i tužbeni zahtjev odbija.

2. Nalaže se tužitelju T.-T. d.o.o. I. da tuženiku V. d.o.o. M., u roku od osam dana naknadi troškove postupka u iznosu od 5.500,00 kn (pettisućapetsto kuna), a odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 750,00 kn (sedamstopedeset kuna).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz I. poslovni broj Ovrv-38/2019 od 24. travnja 2019. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 44.137,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 2019. do isplate, te da mu naknadi troškove ovog ovršnog postupka u iznosu od 2.333,34 kn uvećane za zakonske zatezne kamate od donošenja tog rješenja do isplate po navedenoj kamatnoj stopi. Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.541,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. prosinca 2020. do isplate.

2. Prvostupanjski sud je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje plaćanje obračunatih zakonskih zateznih kamata (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) s osnove tuženikovog zakašnjelog povrata jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i jamstva za uredno ispunjenje ugovora. Tužitelj je kao izvoditelj radova, bio dužan tuženiku kao naručitelju dostaviti jamstva na temelju Ugovora o izgradnji vodospreme Vrutak od 19. studenog 2014. Prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik bio dužan vratiti iznose zadržane s osnove ugovorenih jamstava računajući od 29. prosinca 2015. kada su stranke ovjerile okončanu situaciju i potvrdile da su izvedeni svi radovi i bez nedostataka. Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikovu tvrdnju da je tužitelj otklonio sve nedostatke i ispunio svoju ugovornu obvezu tek 9. ožujka 2017.

3. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu smatrajući da je sud trebao uzeti u obzir dokumentaciju o korespondenciji stranaka nakon ovjere okončane situacije. Tuženik ponavlja da je tijekom izvođenja radova tužitelj došao u financijske probleme i izgubio kreditnu sposobnost pa nije mogao poštovati obvezu da tuženiku dostavi bankarsku garanciju za produljenje jamstva za dobro izvršenje ugovora i jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku. Zato su stranke Dodatkom ugovorile da će tuženik zadržati iznos po ispostavljenim računima u vrijednosti bankarskih garancija. Nadalje, tvrdi da su stranke ugovorile obaviti primopredaju u roku 15 dana od otklanjanja nedostataka i ishođenja uporabne dozvole, o čemu će sastaviti zapisnik koji će biti pravovaljan ako ga potpišu nadzorni inženjer i voditelj projekta. Tek nakon primopredaje radova, tužitelj je bio ovlašten ispostaviti okončanu situaciju. Unatoč tome, tužitelj je ispostavio situaciju bez primopredaje, bez otklanjanja nedostataka i bez dostave tehničke dokumentacije. Tuženik je tužitelju izašao u susret i omogućio mu naplatu računa prije primopredaje i otklanjanja nedostataka; naime, tužitelj nije mogao platiti svoje podizvođače koji mu nisu htjeli ispostaviti dokumentaciju, a tu je dokumentaciju tužitelj bio dužan dostaviti tuženiku za tehnički pregled. Sve to proizlazi iz korespondencije stranaka, što znači da je do stvarne primopredaje radova došlo 9. ožujka 2017. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tuženikova žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio izvedene dokaze na kojima je utemeljio pobijanu presudu, što je dovelo do nepravilne odluke o tužbenom zahtjevu.

7. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na plaćanje obračunatih zakonskih zateznih kamata za koje tužitelj tvrdi da mu pripadaju zbog tuženikovog zakašnjelog povrata iznosa zadržanih s osnove jamstava po Ugovoru o izvođenju radova. S obzirom na to da je tuženik osporavao dospijeće njegove obveze povrata zadržanih iznosa s osnove ugovorenih jamstava, prvostupanjski je sud bio dužan ocijeniti sadržaj poslovnog odnosa među strankama te ispitati otkad teče rok za povrat ugovorenih jamstava tužitelju.

8. Iz isprava u spisu proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o izgradnji vodospreme V. od 19. studenog 2014., tužitelj kao izvođač i tuženik kao naručitelj. Ugovorena cijena radova uključujući PDV iznosila je 2.881.259,48 kn, s rokom izvođenja radova četiri mjeseca od potpisivanja Ugovora (tužitelj je ugovor potpisao 16. prosinca 2014.). Odredbom čl. 15. Ugovora stranke su ugovorile tužiteljevu obvezu dostaviti tuženiku dva jamstva i to:

1). jamstvo za uredno ispunjenje ugovora u obliku bankarske garancije bez prigovora na iznos od 15% bruto ugovorene cijene s PDV-om (st. 1), s trajanjem 30 dana duže od ugovorenog roka izvođenja radova (st. 2.), te

2). jamstvo za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku. Tužitelj se obvezao na dan izvršenja primopredaje radova i nakon što je otklonio sve nedostatke utvrđene internim pregledom, tuženiku uručiti jamstvo (bankarsku garanciju) u visini od 10% bruto ugovorene cijene (s PDV-om) ako s tuženikom zaključi ugovor o javnoj nabavi, s rokom važenja jednakom trajanju jamstvenog roka od 2 godine za izvedene radove, te da jamstvo mora biti neopozivo i bez prigovora (st. 3.).

9. Dodatkom ugovora od 11. lipnja 2015. stranke su produljile rok izvođenja radova najkasnije do 30. lipnja 2015., da bi posljednjim Dodatkom taj rok produljile do 31. prosinca 2015., a što se tiče garancije, posebno su ugovorile:

1). ako tužitelj ne dostavi bankarsku garanciju na ime jamstva za uredno ispunjenje ugovora, tuženik će zadržati iznos po ispostavljenim računima u vrijednosti od 432.189,92 kn na ime jamstva za dobro ispunjenje ugovora i taj iznos platiti tužitelju nakon što tužitelj završi ugovorene radove,

2.). ako tužitelj ne uruči bankarsku garanciju za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku na iznos od 288.126,00 kn, tuženik će taj iznos zadržati kao polog sve do isteka jamstvenog roka za izvedene radove.

10. Prvostupanjski sud je od odlučnog značaja za dospijeće tuženikove obveze povrata jamstva ocijenio isključivo činjenicu što su stranke ovjerile okončanu situaciju 29. prosinca 2015. pa je utemeljio pobijanu presudu isključivo na ocjeni tog dokaza, smatrajući iz tog razloga irelevantnom daljnju komunikaciju stranaka. Međutim, zaključak je ovoga suda da prvostupanjski sud taj dokaz u konkretnom slučaju nije pravilno ocijenio, slijedom čega je izveo nepravilan zaključak o dospijeću tuženikove obveze povrata zadržanog iznosa. Pritom valja napomenuti da sud pri ocjeni dokaza ocjenjuje dokaznu snagu pojedinog dokaza uvažavajući pritom i ukupnost svih drugih izvedenih dokaza u konkretnoj parnici.

11. Naime, stranke su ugovorile sljedeće:

1). u odnosu na rok povrata jamstva za dobro ispunjenje ugovora, tuženik je bio ovlašten zadržati iznos od 432.189,92 kn i taj iznos vratiti tužitelju nakon što tužitelj završi ugovorene radove. Konačan rok izvođenja radova bio je 31. prosinca 2015.

2). na ime jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku tuženik je bio ovlašten zadržati iznos od 288.126,00 kn do isteka jamstvenog roka za izvedene radove. Zato je prvostupanjski sud trebao utvrditi kad su dovršeni radovi i kad je istekao jamstveni rok za otklanjanje nedostataka.

12. S jedne strane, tuženik je ovjerio okončanu situaciju, a s druge strane nije dvojbeno da su se nakon toga otklanjali nedostaci da bi u konačnici tužitelj dostavio svu dokumentaciju potrebnu za tehnički prijem tek 9. ožujka 2017. Zato, po ocjeni ovog suda, treba uzeti u obzir cijeli sadržaj poslovnog odnosa među strankama, pa tako i odredbu (čl. 19. st. 2. Ugovora) kojom su stranke ugovorile da će tuženik tražiti tehnički pregled od nadležnih državnih tijela i ishođenje uporabne dozvole, te da je tužitelj dužan otkloniti sve nedostatke prema zapisniku državnog tijela za tehnički pregled, a nakon otklanjanja tih nedostataka i ishođenja uporabne dozvole, stranke će obaviti primopredaju i sastaviti primopredajni zapisnik kojeg će ovjeriti nadzorni inženjer i voditelj projekta; ugovoreno je da je nakon primopredaje izvođač ovlašten ishoditi okončanu situaciju. Prvostupanjski je sud uzeo u obzir i tu Ugovornu odredbu, ali nije pravilno ocijenio njen sadržaj, jer su stranke sasvim jasno ugovorile tužiteljevo pravo da kao izvođač tuženiku obračuna konačne radove tek nakon što se po tehničkom pregledu objekta i otklanjanja nedostataka, ovjeri zapisnik o primopredaji radova. Tuženik ranijom ovjerom okončane situacije, odnosno njenom ovjerom prije otklanjanja nedostataka i prije primopredaje radova sukladno Ugovoru, nije tužitelju produljio jamstveni rok. Kad bi se tuženikova ovjera okončane situacije tumačila u konkretnom slučaju na način kako čini tužitelj, jamstveni rok za otklanjanje nedostataka bi bio znatno skraćen, a tuženik bi bio dužan tužitelju vratiti jamstvo za uredno ispunjenje ugovora prije nego što je ugovor ispunjen. Tužitelj je ugovornu obvezu u cijelosti ispunio 9. ožujka 2017. nakon čega je obavljen tehnički prijem 11. travnja 2017. i primopredaja objekta, pa se tužitelj neosnovano poziva na tuženikovo zakašnjenje u povratu jamstava.

13. U tom kontekstu, za naglasiti je da je svrha jamstva u ugovorenom roku otkloniti nedostatke koji se utvrde pri primopredaji objekta. To je propisano i Posebnim uzancama u građenju („Službeni list SFRJ“ broj 18/1977), primjenjivima u konkretnom slučaju. Uzance se kao trgovački običaji primjenjuju na ugovore sklopljene između trgovaca (čl. 12. ZOO-a), jer stranke njihovu primjenu nisu izrijekom ili prešutno isključile. S obzirom na to da stranke nisu konkretizirale za otklanjanje kojih točno nedostataka tuženik ima pravo zadržati ugovoreni novčani iznos s osnove jamstva, smatra se da se zadržanim iznosom osigurava otklanjanje onih nedostataka koji su utvrđeni pri primopredaji radova (t. 67. Posebnih uzanci). To znači da u ovom slučaju tužitelj ne može smatrati da mu tuženik mora vratiti jamstvo s te osnove prije no što su utvrđeni i otklonjeni nedostaci, odnosno prije primopredaje.

14. Dakle, tužitelj je obračunao kamate na iznos od 288.126,00 kn za razdoblje od 30. prosinca 2017. do 26. veljače 2019. u iznosu od 29.915,61 kn, s osnove zakašnjelog povrata jamstva za otklanjanje nedostataka. S obzirom na to da je tuženik trebao vratiti jamstvo za otklanjanje nedostataka u ožujku 2019., tužitelj neosnovano tvrdi da je tuženik zakasnio s povratom tog iznosa pa nema pravo obračunati zakonske zatezne kamate. U odnosu na drugi obračun kamata, tužitelj je kamate obračunao na iznos od 144.062,92 kn za razdoblje od 11. ožujka 2016. do 10. ožujka 2017. u iznosu od 14.222,36 kn s osnove jamstva za dobro ispunjenje ugovora. Tužitelj nema pravo niti na ove kamate, jer je tuženikova obveza povrata dospjela tek dovršetkom posla. S obzirom na to da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje (čl. 183. ZOO-a) i da vjerovnik ima pravo obračunati zakonske zatezne kamate tek ako i kad dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st. 1. ZOO-a), tužiteljev zahtjev nije osnovan.

15. Slijedom navedenog, pobijana presuda je preinačena ukidanjem platnog naloga i odbijanjem tužbenog zahtjeva (čl. 373. ZPP-a), posljedično čemu je tuženik ostvario uspjeh u ovoj parnici i ima pravo na zahtijevanu naknadu troškova postupka u opravdanom iznosu od 5.500,00 kn (čl. 154. st. 1., 155. i 166. st. 2. ZPP-a).

16. Primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), tuženik ima pravo na trošak za sastav prigovora po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. OT), za sastav jednog podneska u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8.3. OT), te trošak zastupanja na tri ročišta u iznosima od po 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. OT), ukupno 4.250,00 kn. Tuženiku pripada i zahtijevani trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn po Tbr. 10.1. OT), što znači da ima pravo na ukupan trošak od 5.500,00 kn. Tuženik nema pravo na trošak pristojbi koje nije specificirao u skladu s čl. 164. st.

1. ZPP-a i nije taj zahtjev postavio određeno, a nema pravo niti na dio zahtijevanog troška za jednu parničnu radnju, za sastav jednog podneska za koji je tražio 1.000,00 kn a dosuđen mu je iznos od 250,00 kn; nije riječ o podnesku za čiji sastav bi imao pravo na puni iznos tarife po Tbr. 8.1. OT. Zato je za razliku od 750,00 kn njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

Zagreb, 24. ožujka 2022.

Sudac

Kristina Saganić