Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
ex. Vojarna sv. Križ
D r a č e v a c
49 Pr-439/2019-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Danieli Pivčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. B., iz S.,
O.: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u
S., protiv tuženika P. d.o.o., S., O.:
…, zastupanog po punomoćnici K. S. A.,
dipl.iur., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. veljače 2022., u prisutnosti zam. pun. tužitelja L. A., odvjetnika u S. i punomoćnice tuženika, po objavi 24.
ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
1. Nalaže se tuženiku P. d.o.o. (O.: …) u roku od 15 dana i
pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju A. B. (O.: …) na ime
izgubljene zarade iznos od 48.767,30 kn zajedno sa zateznim kamatama (po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno prosječnoj kamatnoj stopi za referentno razdoblje objavljenoj od strane Hrvatske narodne banke za svako polugodište) koje:
- na iznos od 2.640,59 kn teku od 16.3.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.552,20 kn teku od 16.4.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.876,33 kn teku od 16.5.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.318,96 kn teku od 16.6.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.430,37 kn teku od 16.7.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.124,63 kn teku od 16.8.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 4.056,18 kn teku od 16.9.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.761,26 kn teku od 16.10.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.129,86 kn teku od 16.11.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.032,59 kn teku od 16.12.2018.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.646,78 kn teku od 16.1.2019.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.928,85 kn teku od 16.2.2019.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.052,40 kn teku od 16.3.2019.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 2.743,37 kn teku od 16.4.2019.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.419,53 kn teku od 16.5.2019.g. pa sve do isplate;
- na iznos od 3.053,41 kn teku od 16.06.2019.g. pa sve do isplate,
dok se za više zatraženi iznos od 12.191,83 kn tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. 2. Nalaže se tuženiku P. d.o.o. (O.: …) u roku od 15 dana i
pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju A. B. (O.: …)
troškove postupka u iznosu od 12.468,75 kn zajedno sa zateznim kamatama
(po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena) koje na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa sve do namirenja tužitelja.
Obrazloženje
1.Tužbom koja je zaprimljena kod suda dana 18. lipnja 2019. tužitelj potražuje naknadu štete na ime izgubljene zarade koju predstavlja razlika između
mirovine koju ostvaruje i plaće koju bi ostvarivao da je izostala ozljeda na radu i to za period nakon 31. siječnja 2018. do 31. svibnja 2019. Tužitelj je naveo kako je dana 5. kolovoza 2004. pretrpio ozljedu na radu kod tuženika, a kao posljedica iste da je nastupila opća nesposobnost za rad te mu je radni odnos
kod tuženika prestao 5. lipnja 2008., kako proizlazi iz rješenja H. od 19.
ožujka 2018. i 19. lipnja 2008. Naknadu neimovinske štete te imovinske štete
u pogledu tuđe njege i pomoći te troškova liječenja da je ostvario u ranijem postupku pred sudom kao i zahtjev za naknadom imovinske štete u vidu izgubljene zarade za period od 5. lipnja 2008. do 31. siječnja 2018. Tužitelj je istakao kako je u pravomoćnoj presudi od 30. studenog 2018. pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je zaključeno da bi izgubljena zarada
tužitelja pripadala samo u visini od 80% od utvrđene vještačenjem, pozivajući se na rješenje H. od 13. veljače 2008. kojim je utvrđeno da je uzrok opće nesposobnosti za rad ozljeda na radu u omjeru od 80% te bolest u omjeru od 20%. Ovo pravno shvaćanje da nije ispravno jer da je irelevantno u konkretnom slučaju što je tužitelju utvrđena bolest koja je prethodila ozljedi na radu (kronični PTSP zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu), a s obzirom da
je vještakinja medicine rada utvrdila da je za odlazak tužitelja u mirovinu odnosno za njegovu opću nesposobnost za rad presudni razlog ozljede na
radu odnosno njene posljedice, a ne neprofesionalna bolest. Stoga je zatražio od tuženika isplatu iznosa od 64.000,00 kn sa kamatama i troškom postupka.
2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći kako tužitelj nije dostavio dokaze o visini izgubljene zarade.
Ujedno je istakao kako je u presudi ovoga suda br. I. P.-1566/07 od 30.
studenog 2018. prvostupanjski sud postupio ispravno pozivajući se na
odredbu čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji veže odluku suda za već riješeno prethodno pitanje od strane nadležnog organa u ovom slučaju
H.-a, smatrajući da tužitelju pripada pravo na izgubljenu zaradu u visini 80% jer je upravo taj postotak uzroka radne nesposobnosti tužitelja i proistekao iz ozljede na radu prema nalazu i mišljenju vještaka medicine rada
koji je vještačio za prethodno utuženo razdoblje i pravomoćnog rješenja nadležnog tijela, čiju pravilnost sud nije ovlašten ispitivati.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom međupresude ovoga suda br. I. P.-1566/07 od 9. studenog 2012., predmeta ovoga suda br. I. P.-
1566/07, podataka o primanjima usporednih radnika tužitelja, podataka H.
o visini mirovine tužitelja te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstveno-financijske poslove D. K..
4. Nakon provedenog vještačenja, tužitelja je podneskom od 11. listopada 2021. precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio od tuženika isplatu iznosa od 60.959,13 kn sa zateznim kamatama.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade na ime razlike u primanjima za utuženi period, koja razlika se odnosi na visinu mirovine koju prima i plaće koju bi ostvario radeći kod tuženika da nije doživio nesreću na radu. Nesporno je između stranaka da je tužitelj bio u radnom odnosu kod
tuženika, zaposlen na radnom mjestu vozača te da je 5. kolovoza 2004.
pretrpio ozljedu na radu, zbog čega da je kod istog nastupila nesposobnost za
rad te mu je radni odnos prestao 5. lipnja 2008. Nesporno je i da je ostvario naknadu neimovinske štete te imovinske štete u pogledu tuđe njege i pomoći
te troškova liječenja u ranijem postupku kod ovoga suda, kao i zahtjev za naknadom imovinske štete u vidu izgubljene zarade za period od 5. lipnja 2008. do 31. siječnja 2018. Nesporna je odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi povodom predmetne ozljede na radu, jer je ista utvrđena pravomoćnom međupresudom ovoga suda br. I. P.-1566/07 od 9. studenog 2012. Sporno je da li tužitelju pripada daljnji iznos od zatraženih 60.959,13 kn na ime izgubljene zarade sa pripadajućim zateznim kamatama, kod tvrdnje tuženika da bi tužitelju pripadalo pravo na izgubljenu zaradu u visini 80% jer je taj postotak uzroka radne nesposobnosti tužitelja proistekao iz ozljede na radu
kod tuženika.
7. Odredbom čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (NN, 19/83, 17/86, 46/92, 26/93,
29/94, dalje: ZZR) radna organizacija i poslodavac dužni su naknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne
dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti, a to su viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika. Odredbe ZZR-a
primjenjuju se na ovaj slučaj u odnosu na ocjenu odgovornosti tuženika za štetu tužitelja kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (NN,
53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), a kojeg je primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05,
41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05). Prema odredbi čl. 189. st. 3. ZOO tužitelj ima pravo zatražiti naknadu štete radi gubitka zarade koja se mogla očekivati prema redovnom pravnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. Obveza tuženika za naknadu izgubljene
zarade predviđena je i temeljem odredbi čl. 1095. ZOO/05 pa je tuženik kao poslodavac taj koji je tužitelju odgovoran za nastalu tjelesnu ozljedu na radu,
odnosno za štetu nastalu tom tjelesnom ozljedom.
8. Pregledom međupresude ovoga suda br. I. P. -1566/07 od 9. studenoga 2012., koja je potvrđena odlukom Ž. suda u S. br. G.-2664/13
od 15. siječnja 2014., razvidno je da je istom utvrđena odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužitelju ozljedom na radu 5. kolovoza 2004. Protiv navedene presude Ž. suda u S. tuženik je podnio i reviziju o
kojoj je V. odlučio u presudi br. R.-652/14-2 od 6. rujna 2016. na način
da je istu odbio kao neosnovanu.
9. Pregledom pravomoćne presude ovoga suda br. I. P. -1566/07 od 30.
studenoga 2018., koja je potvrđena presudom Ž. suda u S. br.
G. R.-57/2019-2 od 13. veljače 2019., utvrđeno je da je tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete te materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći,
kao i iznos od 338.945,95 kn na ime izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od 5. lipnja 2008. do 31. siječnja 2018., pri čemu je sud vodio računa da je tužitelj umirovljen zbog ozljede na radu u visini od 80% i kod utvrđenja visine je koristio usporedne djelatnike čije podatke je dostavio tuženik, a koji su po godinama staža i života slični tužitelju.
10. S obzirom da u ovome postupku tužitelj tvrdi da pravno shvaćanje u citiranim presudama suda nije pravilno, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da bi tužitelju pripadala naknada štete u 100% iznosu jer da je vještakinja medicine rada utvrdila da je za odlazak tužitelja u mirovinu odnosno za njegovu opću nesposobnost za rad presudni (100%) razlog
(pravno relevantni uzrok) ozljeda na radu odnosno njezine posljedice, a ne neprofesionalna bolest, pri čemu tužitelj ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza na ove okolnosti, za navesti je slijedeće. Pravomoćnom presudom ovoga suda utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na izgubljenu zaradu u visini od 80% i to iz razloga što je prevladavajući uzrok radne nesposobnosti tužitelja,
odnosno odlazak u mirovinu njegova ozljeda na radu koja iznosi 80%, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicine rada koji je vještačio u tome postupku i pravomoćnog rješenja H., kojim je sud vezan u smislu čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje:
ZPP). S obzirom da je nastup invalidnosti te posljedično i gubitak radne sposobnosti kod tužitelja uzrokovan ozljedom na radu u visini od 80% i s obzirom da je isto utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka medicine rada i rješenjem nadležnog upravnog tijela, čiju pravilnost sud nije ovlašten ispitivati,
to je prema zaključku ovoga suda tuženik u obvezi naknaditi tužitelju naknadu štete u vidu izgubljene zarade u visini od 80%, jer postoji utvrđena pravno relevantna uzročna veza između ozljede na radu i odlaska u invalidsku
mirovinu, koja ozljeda je utvrđena kao prevladavajući i time pravno relevantni uzrok umirovljenja.
11. Vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. K., čiji nalaz i
mišljenje sud prihvaća kao stručno i argumentirano, a iznijeto je po uvidu u podatke o visini plaće tri usporedna radnika tužitelja i visini mirovine koju je tužitelj ostvario u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. svibnja 2019., proizlazi da bi izgubljena zarada tužitelja u 100%-tnom iznosu iznosila neto 59.007,10
kn ili po mjesecima kako je prikazano u koloni br. 8. Tablice 1. koja je prilog osnovnog vještačenja, a u 80%-tnom iznosu neto 47.205,68 kn ili po mjesecima kao u koloni br. 9. Tablice 1. S obzirom na primjedbe stranaka te dostavljene podatke o primanjima za četvrtog usporednog radnika, čiji su se podaci koristili u predmetu pod br. I. P.-1566/07, vještak je sačinio dopunu vještačenja od 6. listopada 2021. Iz dopune vještačenja proizlazi da je vještak utvrdio visinu izgubljene zarade tužitelja u 100%-tnom iznosu i 80%-tnom
iznosu, u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. svibnja 2019., odnosno razliku između neto plaće koju bi tužitelj ostvarivao radeći kod tuženika na radnom mjestu „vozač u prometu“ i mirovine koju je ostvario u spornom razdoblju i to uzimajući u obzir i primanja za četvrtog usporednog radnika koja je tuženik dostavio u spis. Prilikom utvrđivanja prosječne neto plaće usporednih radnika tužitelja u spornom razdoblju, vještak ispravno nije uzimao u obzir primanja usporednih radnika tužitelja za vrijeme dok su isti bili na bolovanju u spornom razdoblju, već je u mjesecima kada su bili na bolovanju prosjek plaće
utvrđivan uzimajući u obzir usporedne radnike koji nisu bili na bolovanju. Pri tome nisu osnovani prigovori tuženika da je vještak trebao uvrstiti dostavljene platne podatke usporednih radnika ne izostavljajući uključiti izračun za mjesece u kojima su isti koristili bolovanje, jer bi na taj način tužitelju bila neosnovano umanjena naknada izgubljene zarade. Stoga je vještačenjem,
koje je sačinjeno sukladno pravilima struke pa je prijedlog tuženika za dodatnim vještačenjem odbijen kao suvišan, utvrđeno da izgubljena zarada tužitelja u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. svibnja 2019. u 100%-tnom
iznosu iznosi neto 60.959,13 kn ili po mjesecima kako je to prikazano u koloni br. 9. Tablice 1., odnosno u 80%-tnom neto 48.767,30 kn kako je prikazano u kolni br. 10. Tablice 1.
12. S obzirom na opisana utvrđenja suda te činjenicu da je razlog nastanka opće nesposobnosti za rad kod tužitelja 80% posljedica ozljede na radu, a 20% bolesti tužitelja, što nije sporno i utvrđeno je vještačenjem radne sposobnosti tužitelja od strane nadležnog tijela H.-a na kojem se temelji rješenje H. od 19. lipnja 2008. i kako proizlazi iz citirane pravomoćne presude ovog suda, to je valjalo dosuditi tužitelju iznos od 48.767,30 kn koji prema utvrđenju vještaka predstavlja 80%-tni neto iznos izgubljene zarade tužitelja u utuženom razdoblju, a za više zatraženo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o kamatama se temelji na odredbama čl. 29. ZOO/05.
13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju zastupanome po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) priznat trošak
za sastav tužbe 100 bodova, za sastav četiri obrazložena podneska po 100
bodova za svaki, za sastav jednog podneska 25 bodova, za zastupanje na
četiri ročišta po 100 bodova, za zastupanje na ročištu za objavu odluke 50
bodova, što sveukupno zbrojeno i pomnoženo sa 10,00 kn koliko iznosi
vrijednost boda te uz PDV daje iznos od 12.187,50 kn. S obzirom na uspjeh u sporu, (cijeneći uspjeh u odnosu na osnovu 100% i visinu tužbenog zahtjeva 80%) kojeg sud procjenjuje na 90%, tužitelju pripada iznos od 10.968,75 kn. Tome se dodaje iznos od 1.500,00 kn na ime troška vještačenja pa je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troška postupka ukupan iznos od 12.468,75 kn.
U Splitu, 24. ožujka 2022.
SUDAC
mr.sc. Daniela Pivčević v. r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba
županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku 15 dana od dana dostave odluke.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
