REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-1954/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja A. B. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. O. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica M. L., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 41.089,15 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2280/2017-10 od 18. ožujka 2021., 24. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2280/2017-10 od 18. ožujka 2021.

II. Odbija se tuženikov zahtjev radi nadoknade sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 41.089,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II. izreke), dok je rješenjem odbačena protutužba kao nedopuštena.

2. U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva naknadu štete s osnove Ugovora o osiguranju potraživanja sklopljenog 22. siječnja 2007. između pravnih prednika stranaka navodeći da mu je ona nastala zbog nemogućnosti naplate potraživanja od korisnika kredita-dužnika pok. S. R. s osnove Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 24. siječnja 2008. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da pravni prednik tužitelja nije ni tražio niti dobio suglasnost sukladno čl. 2. st. 2. Ugovora o osiguranju i nije poduzeo sve radnje potrebne za naplatu potraživanja od korisnika kredita koje su propisane čl. 8. Ugovora o osiguranju potraživanja. Tom odredbom propisan je postupak opominjanja koji je tužitelj dužan poduzeti da bi se smatralo da je osigurani slučaj uopće nastao. Međutim, tužitelj tako nije postupio pa nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka ili financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, na okolnost poduzimanja radnji opominjanja u skladu s čl. 8. Ugovora „izvršenjem uvida u svu dokumentaciju koja se nalazi na adresi tužitelja“. Stoga, tužitelj nije dokazao kako je poduzeo sve ugovorene radnje koje je morao poduzeti da bi osigurani slučaj nastupio, pa je, primjenom čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) sud odbio tužbeni zahtjev. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude kojom je pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga, posebno ističući bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, odnosno da je pogrešno prvostupanjski sud cijenio e-mail prepisku od 21. siječnja 2008., te da je stoga pogrešno utvrdio da tužitelj nije tražio od tuženika suglasnost za sklapanje Ugovora o kreditu. Nadalje, ističe da tuženik nije tijekom postupka osporio da tužitelj nije poduzeo radnje propisane čl. 8. Ugovora o osiguranju, već da je osporio da su te radnje poduzete sukladno predmetnom čl. 8. Ugovora. Zaključno, navodi da je sud trebao provesti predloženi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem budući su stranke iz dostavljene dokumentacije izvodile različite zaključke glede ispunjenja obveza iz čl. 8. Ugovora te ističe da je sud pogrešno primijenio i materijalno pravo jer je trebao usvojiti tužbeni zahtjev i dosuditi tužitelju i parnične troškove. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

4. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode i zahtijeva nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koja mu je nastala uslijed nemogućnosti naplate utuženog iznosa od strane korisnika kredita s osnove Ugovoru o osiguranju naplate potraživanja broj od 22. siječnja 2007., sklopljenog između tuženika kao osiguratelja i tužitelja kao osiguranika (dalje: Ugovor), kojim se tuženik obvezao da će tužitelju nadoknaditi iznos koji tužitelj potražuje od svojih dužnika (korisnika kredita) iz odobrenih kredita za kupnju motornog vozila, a koje tražbine tužitelj nije uspio naplatiti unatoč poduzimanju svih radnji koje su navedene u Ugovoru. Utuženi iznos predstavlja tražbinu koju tužitelj nije uspio naplatiti od svog dužnika pok. S. R. kao korisnika kredita na temelju Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 24. siječnja 2008.

8. U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u žalbi.

9. Iz spisa proizlazi da je tuženik već u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu i istaknuo kako nije ni nastao osigurani slučaj jer tužitelj nije ispunio uvjete iz čl. 8. Ugovora. Osigurani slučaj, prema odredbi čl. 7. ugovora, nastaje onda kada je tužitelj poduzeo sve potrebne radnje za naplatu dospjelog duga koje su navedene u čl. 8. Ugovora. Tužitelj je radi utvrđenja činjenice nastanka osiguranog slučaja bio dužan dokazati i činjenicu da je poduzeo sve radnje u postupku opominjanja navedene u čl. 8. Ugovora i dostaviti u spis pisane opomene, preporučene pisane opomene zahtjev za zapljenu plaće i obavijest o raskidu ugovora, a sve kako bi prvostupanjski sud na nedvojben način mogao utvrditi da je tužitelj te radnje prema svom dužniku poduzeo u skladu s čl. 9. Ugovora jer i prema utvrđenju ovoga suda iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis te činjenice nije moguće utvrditi.

10. Neosnovano žalitelj smatra da je sud propustio izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem jer nije bilo potrebe za izvođenje toga dokaza koje je tužitelj predložio i radi utvrđenja činjenice poduzimanja radnji opominjanja u skladu s čl. 8. navedenog Ugovora. Suprotno žalbenim navodima utvrđivanje poduzimanja radnji opominjanja i dostave obavijesti o raskidu Ugovora nisu činjenice za čije utvrđivanje je sudu potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

11. Stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao kako je poduzeo sve propisane radnje u rokovima koji su ga obvezivali prema Ugovoru, a koje radnje je morao poduzeti da bi osigurani slučaj nastupio, nije proturječno stanju predmetnog spisa.

12. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a pri čemu je sud utvrdio uspjeh obje stranke u parnici. Naime, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti po protutužbi, dok nije uspio u sporu po tužbi. S obzirom na to da niti jedna od stranaka nije uspjela u sporu ni u većoj niti u manjoj mjeri ne može doći do oduzimanja postotaka u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pri čemu je sud imao u vidu da su vrijednosti predmeta spora u povodu tužbe i protutužbe približno jednake posljedično čemu je pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

13. Zato je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u ovoj presudi.

14. Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer prema ocjeni ovog suda ta parnična radnje nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 24. ožujka 2022.

Sutkinja Mirta Matić