Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-1925/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivanke Maričić Orešković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice L. G. iz Z., …OIB: …..zastupane po punomoćniku R. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja H. e. d.d. Z., …37, OIB: ….zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. & p. d.o.o. u Z., radi nedopuštenosti otkaza, rješavajući žalbu tuženika-protutužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-4048/2019-26 od 15. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika-protutužitelja preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-4048/2019-26 od 15. studenoga 2021. i sudi:

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice koji glasi:

« I.Utvrđuje se da Odluka o raskidu ugovora broj 5-0/2019 o pohađanju financiranju stručnog usavršavanja između tužiteljice-protutuženice L. G. iz Z., OIB: ….i tuženika-protutužitelja H. e. d.d., Z., OIB: …pod brojem: 5/6729/19/MŠ/ML od 11. listopada 2019. nije dopuštena."

II. Nalaže se tužiteljici-protutuženici L. G. iz Z., OIB: ….da tuženiku- protutužitelju H. e. d.d., Z., OIB: ….plati iznos od 4.790,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. studenoga 2019. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, te da tuženiku- protutužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.406,25 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnog troška odbija.

Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.781,25 kn s kamatama.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da Odluka o raskidu ugovora broj 5- 0/2019 o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja između tužiteljice- protutuženice (dalje tužiteljica) i tuženika-protutužitelja (dalje tuženik), pod brojem: 5/6729/19/MŠ/ML od 11. listopada 2019. nije dopuštena (točka I. izreke). Odbijen je protutuženi zahtjev tuženika kojim je zatražio da mu tužiteljica plati iznos od 4.790,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenoga 2019. do isplate i naknadi parnični trošak (točka II. izreke), te je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 5.781,25 kn s kamatama (točka III. izreke).

Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, a protutužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem, uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da Odluka tuženika o raskidu ugovora broj 5-0/2019 o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja između tužiteljice i tuženika pod brojem: 5/6729/19/MŠ/ML od 11. listopada 2019. nije dopuštena, te protutužbeni zahtjev tuženika da mu tužiteljica plati iznos od 4.790,00 kn s kamatama.

U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je 7. siječnja 2019. tužiteljica podnijela tuženiku-Organizacijskoj jedinici Sektor za ljudske potencijale prijedlog za pohađanje stručnog usavršavanja na P. P. M. A. u organizaciji H. instituta za financije iz Z. s trajanjem usavršavanja od 4. veljače do 10. travnja 2019. i krajnjim rokom završetka usavršavanja 30. lipnja 2019. (Certifikat/PMP certifikat) s cijenom usavršavanja bez PDV-a u iznosu od 4.790,00 kn (list 8 spisa);

- da je između stranaka 11. siječnja 2018. sklopljen ugovor broj 5-0/2019 o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja, kojim se u čl. 1. navodi da je predmet ugovora utvrđivanje međusobnih prava i obveza ugovornih strana u vezi s pohađanjem i financiranjem stručnog usavršavanja P. P. . A. u trajanju od 5 modula (5 dana) koje organizira H.institut za financije, te da usavršavanje započinje 14. veljače i traje do 9. travnja

2019.;

- da se čl. 2. citiranog ugovora tuženik obvezao tužiteljici (pomoćnici direktora) omogućiti pohađanje usavršavanja iz čl. 1. ovog ugovora, platiti u cijelosti troškove usavršavanja u iznosu od 4.790,00 kn te joj omogućiti korištenje prava u skladu s odredbama Pravilnika o obrazovanju H.-a;

- da se čl. 3. tužiteljica obvezala redovito pohađati usavršavanje iz čl. 1.ovog ugovora, završiti usavršavanje do 30. lipnja 2019., sama snositi troškove ponovnog polaganja ispita, dostaviti Sektoru za ljudske potencijale, Službi za pribavljanje i profesionalni razvoj, PMP certifikat o završetku usavršavanja u roku do 15 dana od završetka te ostati na radu u H.-u nakon završetka usavršavanja najmanje godinu dana;

- da se danom završetka usavršavanja smatra datum polaganja ispita naveden u PMP certifikatu obrazovne ustanove, od kada počinje teći rok u kojem je pomoćnica direktora dužna ostati na radu u H.-u;

- da se čl. 4. utvrđuje mogućnost raskida ugovora o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja zbog neizvršenja ugovorne obveze pomoćnice direktora odustajanjem od pohađanja usavršavanja ili ukoliko ista ne završi usavršavanje u roku u čl. 3. ugovora, a ostane na radu u H.-u, dužna je vratiti H.-u uplaćeni iznos troška usavršavanja (glavnicu) uvećan za kamatu koja se obračunava po stopi od 5 % godišnje. Kamata se obračunava direktnom dekurzivnom metodom,a teče od trenutka uplate pojedinog iznosa troška usavršavanja H.-a, pa do datuma raskida ovog ugovora;

- da se Certifikatom H. instituta za financije potvrđuje da je tužiteljica sudjelovala na programu P. M. A. održanom u razdoblju od 12. veljače do 9. travnja 2019.;

- da je tužiteljica 16. travnja 2019. uputila e-mail tuženikovoj Službi ljudskih potencijala – obrazovanje u kojem obavještava da je sukladno preuzetim obvezama iz ugovora o upućivanju na stručno usavršavanje završila edukaciju P. b. G. R. M. A. te dostavlja kao potvrdu Certifikat H. instituta za financije;

- da je iz e-maila ljudskih potencijala - obrazovanje od 3. srpnja 2019. razvidno da isti obavještava tužiteljicu da nije zaprimljen sukladno čl. 3. ugovora br. 5-0/2019 certifikat o položenom PMP ispitu do utvrđenog roka 30. lipnja 2019. te se tužiteljicu moli da isti dostavi u svrhu reguliranja ugovornih obveza;

- da se u dopisu direktora M. L. tužiteljici od 10. srpnja 2019. navodi da su zaprimljeni dostavljeni certifikati od strane tužiteljice, no da nije zaprimljeno dodatno obrazloženje vezano uz polaganje ispita za dobivanje PMP certifikata (naziv organizatora, cjenik, način polaganja ispita) kako bi se utvrdila daljnja pravila postupanja; da do utvrđenog roka za dostavu certifikata nije dostavljen PMP certifikat o položenom ispitu; da se tužiteljica očitovala odgovorom (9. srpnja 2019.) u kojem stoji da H. institut za financije nije nadležan za postupanje u vezi polaganja ispita u svrhu stjecanja PMP certifikata, da troškovi pristupanja i polaganja istog nisu uključeni u troškove stručnog usavršavanja te da se polaganje ispita u svrhu stjecanja PMP certifikata odvija on–line putem testnog centra P., u skladu s uvjetima i cjenikom organizatora, što je potvrdio i H. institut za financije e-mail porukom od 4. srpnja 2019., te da je tužiteljica u prijedlogu za pohađanje stručnog usavršavanja od 7. siječnja 2019. navela i polaganje PMP ispita, ne navodeći pritom naziv drugog organizatora i cjenik polaganja ispita te se tužiteljici predlaže da po primitku ovog dopisa dostavi ponudu organizatora o troškovima polaganja PMP ispita i predloži krajnji rok u kojem planira steći PMP certifikat, kako bi navedene odredbe regulirali sklapanjem aneksa predmetnog ugovora;

- da je tuženik 11. listopada 2019. donio Odluku o raskidu ugovora broj 5- 0/2019, kojom utvrđuje da se ugovor od 11. siječnja 2018. raskida s danom 11. listopada 2019., te se točkom 4. citirane Odluke tužiteljicu obvezuje isplatiti tuženiku iznos od 4.956,67 kn, što je iznos troškova stručnog usavršavanja uz obračunati PDV, koji je tuženik platio za tužiteljicu, a u obrazloženju citirane Odluke navodi da se raskinutim ugovorom tužiteljica obvezala Sektoru za ljudske potencijale dostaviti certifikat PMP, odnosno završiti usavršavanje do 30. lipnja 2019. što nije učinila, odnosno nije ispunila ugovornu obvezu, slijedom čega je u skladu s čl. 4. tog ugovora izrađen i iznos ukupnog dugovanja radnice tuženiku.

Osnovom navedenih činjeničnih utvrđenja, te ocjenom iskaza svjedoka Marina Leke i tužiteljice sud prvog stupnja utvrđuje nedvojbenim da Hrvatski institut za financije ne organizira polaganje ispita za stjecanje PMP certifikata, niti izdaje PMP certifikat, već organizira stručno usavršavanje u nizu od 5 modula radi upoznavanja polaznika s načinom i uvjetima za pristupanje ispitu za stjecanje PMP certifikata. Stoga, cijeneći da je tuženik tužiteljici sukladno ugovoru podmirio isključivo troškove pohađanja tečaja, odnosno stručnog usavršavanja, dok troškovi za pristupanje ispitu za PMP certifikat predstavljaju zasebne troškove, koji nisu regulirani predmetnim ugovorom, niti su plaćeni od strane tuženika, pri čemu je, kako proizlazi iz iskaza tužiteljice, potrebno ponovno aplicirati pred međunarodnom institucijom za pristupanje polaganju ispita za stjecanje PMP certifikata te pribaviti dodatnu dokumentaciju, sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće ispuniti uvjet iz čl. 3. ugovora broj 5-0/2019 kada se smatra da je završeno stručno usavršavanje, i to u roku određenom u tom članku.

Sud utvrđuje i da pri sklapanju predmetnog ugovora o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja između ugovornih strana nije bilo regulirano polaganje PMP ispita, odnosno između stranaka nisu bili ugovoreni svi odlučni elementi, što je razvidno iz dopisa direktora Marina Leke tužiteljici od 10. srpnja 2019. u kojem navodi: "S obzirom na to da ste u prijedlogu za pohađanje stručnog usavršavanja naveli i polaganje PMP ispita, ne navodeći pritom naziv drugog organizatora i cijenu polaganja ispita, navedeno se nije moglo regulirati ugovorom br. 5-0/2019, već je čl. 3. utvrđena obveza polaganja ispita i dostava PMP cetrifikata, stoga je pozvana tužiteljica dostaviti ponudu organizatora o troškovima polaganja ispita te utvrditi rok ili predložiti krajnji rok u kojem planira steći PMP certifikat, kako bi se isto reguliralo sklapanjem aneksa predmetnog ugovora." Stoga drži da je iz sadržaja navedenog dopisa razvidno da je ovlaštena osoba tuženika također smatrala da je potrebno sklopiti aneks predmetom ugovoru u kojem će se dodatno utvrditi datum kada će tužiteljica pristupiti polaganju ispita za stjecanje PMP certifikata, odnosno da pitanje polaganja ispita za stjecanje PMP certifikata nije regulirano predmetnim ugovorom o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja.

Cijeneći e-mail korespondenciju između tužiteljice i nadležne službe tuženika za ljudske potencijale – obrazovanje utvrđuje da je tužiteljica nakon što je pozvana od strane tuženika dostaviti dokaz o položenom ispitu za stjecanje PMP certifikata odgovorila (e-mail od 9. srpnja 2019.) da je obvezu po predmetom ugovoru u cijelosti izvršila te da se ispit radi stjecanja PMP certifikata odvija on-line i u skladu s uvjetima i cjenikom koji je objavljen na stranicama PMI Hrvatska te da troškove pristupanja ispitu za stjecanje certifikata podmiruje vlastitim financijskim sredstvima u skladu s utvrđenim uvjetima, slijedom čega je zatražila da poslodavac pristupi izmjeni dijela ugovora broj 5-0/2019 kako bi se ugovorne obveze o pohađanju i financiranju reguliralo u skladu s dobrom poslovnom praksom. Nakon navedenog e-maila tužiteljice od 9. srpnja 2019. tužiteljici da je upućen prethodno citirani dopis od 10. srpnja 2019. s prijedlogom sklapanja aneksa predmetnog ugovora, te zatim donesena odluka o raskidu ugovora broj 5-0/2019. od 11. listopada 2019. uz obrazloženje da tužiteljica do 30. lipnja 2019. nije dostavila traženi certifikat sektoru za ljudske potencijale.

Međutim, sud prvog stupnja utvrđuje da neovisno o činjenici što se u čl. 3. narečenog ugovora utvrđuje da će se kao datum završetka stručnog usavršavanja smatrati datum polaganja ispita navedenog u PMP certifikatu, to nije moglo biti određeno kao datum završetka stručnog usavršavanja, budući da se stručno usavršavanje odvijalo u instituciji koja ne izdaje PMP certifikat i ne provodi ispit za stjecanje tog certifikata, niti je tuženik tužiteljici platio troškove za pristupanje ispitu i dobivanju certifikata, već joj je, sukladno ugovoru, platio troškove stručnog usavršavanja na način da tužiteljica polazi tečaj koji organizira Hrvatski institut za financije te je sam tuženik naknadno ponudio tužiteljici sklapanje aneksa ugovoru kojim će se regulirati polaganje ispita za PMP certifikat i troškovi istog. Kako je obvezu pohađanja stručnog usavršavanja u Hrvatskom institutu za financije tužiteljica nedvojbeno ispunila, stav je suda prvog stupnja da tuženik nije mogao raskinuti ugovor broj 5-0/2019 pozivajući se na činjenicu da tužiteljica do 30. lipnja 2019. nije dostavila dokaz o položenom ispitu za stjecanje PMP certifikata.

Nadalje, obzirom da iz dopisa tuženika tužiteljici od 10. srpnja 2019. nedvojbeno proizlazi da je i tuženik smatrao da je pitanje polaganja ispita za stjecanje PMP certifikata potrebno naknadno urediti aneksom ugovora, sud drži da se ni u odluci o raskidu tog ugovora ne može pozivati na činjenicu da je u čl. 3 istog određeno da je tužiteljica dužna do 30. lipnja 2019. završiti usavršavanje na način da se završetkom usavršavanja smatra datum polaganja ispita navedenog u PMP certifikatu.

Isto tako, iako iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari nije aplicirala za pristupanje ispitu za stjecanje PMP certifikata, ali da iz dokaza provedenih u ovom postupku, uvidom u e-mail korespondenciju između tužiteljice i ovlaštene osobe tuženika ne proizlazi da je tužiteljica odbila pristupiti navedenom ispitu, niti suprotno slijedi iz činjenice da je tužiteljica zatražila izmjenu ugovora o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja onako kako je to navela u svom e-mailu od 9. srpnja 2019., odnosno da se ugovorna obveza vezana za pohađanje i financiranje stručnog usavršavanja regulira u skladu s dobrom poslovnom praksom, kao i da takvo tumačenje tužiteljice tuženik nije mogao shvatiti kao njezino odbijanje da pristupi polaganju ispita za stjecanje PMP certifikata, za koji ispit se tužiteljica, kako je to iskazala, priprema, sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetni ugovor broj 5-0/2019 između stranaka trebao ostati na snazi, jer je sudjelovanje u stručnom usavršavanju tužiteljice po tom ugovoru imalo za svrhu pripremu za pristupanje ispitu za stjecanje PMP certifikata.

Zaključno, sud utvrđuje da je sukladno čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO/05) vezano za raskid ugovora, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, dužan voditi računa osobito o svrsi ugovora, o podjeli rizika koji proizlazi iz ugovora ili Zakona, o trajanju i djelovanju izvanrednih okolnosti te interesima obiju ugovornih strana, u ovom slučaju da se ugovor održi na snazi, budući da tužiteljica i nadalje može pristupiti polaganju ispita za stjecanje PMP certifikata, za što se i priprema.

S obzirom da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, sud odbija protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.790,00 kn s kamatama, te donosi pobijanu presudu.

Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ovom sudu nije prihvatljivo.

Naime, polazeći od sadržaja ugovora broj 5-0/2019 o pohađanju i financiranju stručnog usavršavanja, sklopljenog između stranaka 11. siječnja 2018., perfektnost kojeg ugovora nije dovedena u dvojbu, a time ni obveze preuzete od strane svake od ugovornih strana, proizlazi da se tužiteljica obvezala, između ostaloga (čl. 3. ugovora), dostaviti Sektoru za ljudske potencijale, Službi za pribavljanje i profesionalni razvoj PMP certifikat o završetku usavršavanja u roku od 15 dana od završetka usavršavanja, da se danom završetka usavršavanja smatra datum polaganja ispita naveden u PMP certifikatu obrazovne ustanove, a da će usavršavanje završiti do 30. lipnja 2019. I u prijedlogu za pohađanje stručnog usavršavanja koji je podnijela tužiteljica, navodi se trajanje usavršavanja od 14. veljače do 10. travnja 2019., te krajnji rok završetka usavršavanja 30. lipnja 2019. (Certifikat/PMP certifikat).

Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica preuzela obvezu po završenom usavršavanju, a koje je trebalo završiti do 30. lipnja 2019., dostaviti tuženiku PMP certifikat o završetku usavršavanja, u roku od 15 dana od njegova završetka. Kako tužiteljica PMP certifikat nije dostavila, tuženik je e-mailom od 3. srpnja 2019. pozvao tužiteljicu dostaviti traženi certifikat u svrhu reguliranja ugovornih obveza.

S tim u svezi osnovano se žalbeni navodima tuženika ističe da je sud selektivno ocijenio dopis tuženika upućen tužiteljici 10. srpnja 2019. (list 20-21 spisa) u kojem se navodi da kako se tužiteljica nije očitovala na e-mail poruku od 3. srpnja 2019., kojom je zamoljena dostaviti PMP certifikat o položenom ispitu, to da je dopisom tuženika od 8. srpnja 2019. zamoljena dostaviti navedeni certifikat u svrhu reguliranja daljnjih ugovornih obveza, na koji dopis se tužiteljica očitovala e-mail porukom-odgovor na zahtjev 9. srpnja 2019., u kojem, tek nakon isteka roka za završetak stručnog usavršavanja, navodi da Hrvatski institut za financije nije nadležan za pristupanje i polaganje ispita u svrhu stjecanja PMP certifikata, da troškovi pristupanja i polaganja istog nisu uključeni u troškove stručnog usavršavanja P. P. M. A. te da se polaganje ispita u svrhu stjecanja PMP certifikata odvija on-line putem testnog centra Prometric u skladu s uvjetima i cjenikom organizatora, što da je e-mail porukom od 4. srpnja 2019. upućenog i tužiteljici potvrdio H. institut za financije. Nadalje se navodi, a s obzirom da je u prijedlogu za pohađanje stručnog usavršavanja ( prilogu od 7.siječnja 2019.) tužiteljica navela polaganje PMP ispita, ne navodeći pri tom naziv drugog organizatora i cijenu polaganja ispita, to da se navedeno nije moglo regulirati ugovorom broj 5-0/2019, već je čl. 3. ugovora utvrđena obveza polaganja tog ispita I dostava PMP certifikata, kako je zatraženo u prijedlogu. U svrhu daljnjeg reguliranja obveza iz ugovora broj 5-0/2019, tužiteljica je zamoljena po primitku ovog dopisa dostaviti ponudu organizatora o troškovima polaganja PMP ispita, te da utvrdi, odnosno predloži krajnji rok u kojem planira steći PMP certifikat, kako bi mogli navedene odredbe regulirati sklapanjem aneksa predmetnog ugovora.

Međutim, tužiteljica nije postupila po navedenom prijedlogu, odnosno predložila rok u kojem planira steći PMP certifikat, tj. pristupiti ispitu, smatrajući da nije bila u obvezi položiti ispit na temelju ugovora broj 5-0/2019 ( iskaz tužiteljice ), te je tražila da se danom završetka usavršavanja smatra datum kada je tužiteljica odslušala predavanja, što pak, a kako se osnovano ističe žalbenim navodima, nije bio cilj i svrha predloženog aneksa od strane direktora tuženika, već dostava PMP certifikata,koji se navodi u prijedlogu tužiteljice za pohađanje stručnog usavršavanja od 7. siječnja 2019. i narečenom ugovoru.

Stoga se osnovano žalbenim navodima ističe da je pogrešan zaključak suda da predmetnim ugovorom nije bilo regulirano polaganje PMP ispita te da je bilo potrebno sklopiti aneks tom ugovoru u kojem će se dodatno utvrditi datum kada će tužiteljica pristupiti polaganju ispita. Pri tome je tuženik, predlažući tužiteljici sklapanje aneksa tom ugovoru i prepuštajući tužiteljici da odredi dodatni rok u kojem će ispuniti predmetnu obvezu, postupio u svemu sukladno odredbi čl. 362. ZOO-a, pa kako se tužiteljica tome oglušila, ispunile su se pretpostavke za raskid predmetnog ugovora. Naime, prema odredbi čl. 360. ZOO-a u dvostrano obveznim ugovorima, kada jedna stranka ne ispuni svoju obvezu druga stranka može, ako nije što drugo određeno zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Prema odredbi čl. 362. ZOO-a kada ispunjenje obveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtijeva njezino ispunjenje (st. 1.); ali ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje (st.2.); ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora (st.3.).

Stoga, polazeći i od jednog od osnovnih načela obveznih odnosa, a to je dužnost ispunjenja obveze (čl. 9. ZOO-a) prema kojem je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a da je u ugovoru broj 5-0/2019 od 11. siječnja 2018. ugovorena obveza tužiteljice dostaviti Sektoru za ljudske potencijale, Službi za pribavljanje i profesionalni razvoj PMP certifikat o završetku usavršavanja u roku od 15 dana od završetka, što je tužiteljica navela i u prijedlogu za pohađanje stručnog usavršavanja, a niti je postupila po prijedlogu tuženika iz dopisa od 10. srpnja 2019., kojim se tužiteljici predlaže odrediti krajnji rok polaganja predmetnog ispita i s tim u svezi sklapanje aneksa navedenom ugovoru, po ocjeni ovoga suda ispunile su se pretpostavke za raskid tog ugovora zbog neispunjenja, tj. za donošenje pobijane odluke od 11. listopada 2019.

Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

Posljedično navedenom, raskidom ugovora broj 5-0/2019 od 11. listopada 2019. dospjela je obveza tužiteljice isplatiti tuženiku iznos od 4.790,00 kn, koji iznos je tuženik uplatio 17. siječnja 2019. na ime glavnice, a na ime troškova stručnog usavršavanja tužiteljice, pa kako je isplata tog iznosa zatražena s kamatama od 21. studenoga 2019. tj. nakon donošenja odluke tuženika od 11. listopada 2019. i dospijeća predmetne obveze te sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika.

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Tuženik je u cijelosti uspio u ovoj pravnoj stvari, pa mu je na temelju odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dosuđen trošak zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima, i to za odgovor na tužbu prema Tbr. 7. t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) u jednokratnom iznosu od 2.000,00 kn, za sastav protutužbe prema Tbr.7. t. 1. Tarife u iznosu od 500,00 kn, za pristup ročištima 14. rujna 2020., 3. veljače, 15. travnja, 6. srpnja i 4. listopada 2021. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosima od po 500,00 kn i za sastav podneska od 23. ožujka 2021. prema Tbr. 8. t.1. Tarife u iznosu od 500,00 kn, trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. t. 1. i 2. Tarife u iznosu od 1.225,00 kn, sve uvećano za PDV u iznosu od 1.681,25 kn, što čini ukupan parnični trošak u iznosu od 8.406,25 kn. Zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu odbijen je, budući da spisu ne prileži dokaz da je pristojba plaćena.

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 24. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović