Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-57/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ivanke Maričić Orešković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u O., Građansko upravni odjel, protiv tuženika I. P. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-279/2018-19 od 6. studenog 2019., u sjednici vijeća 24. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-279/2018-19 od 6. studenog 2019.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici štetu u iznosu od 111.725,83 kn sa zateznim kamatama od 4. kolovoza 2013. do isplate, dok je točkom II. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 20.000,00 kn.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila sve žalbene navode kao neosnovane te predložila da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

6. Tuženik u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 8. ZPP-a koju obrazlaže navodima da Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav nema stranačku sposobnost te da ne može biti stranka u postupku.

7. Na postojanje ove bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Opisani žalbeni razlog nije osnovan, jer tužiteljica u ovom sporu je R. H. koja ima stranačku sposobnost i može biti stranka u postupku. Okolnost da je u tužbi kao i u uvodu presude uz tužiteljicu Republiku Hrvatsku navedeno i Ministarstvo ne znači da je Ministarstvo sustav stranka u ovom postupku, već je to Republika Hrvatska.

8. Tuženik u žalbi ne osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, međutim ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da je sud pogrešno ocijenio kao neosnovan prigovor zastare tražbine tužiteljice, te smatra da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava zbog osnovanosti tog prigovora tužbeni zahtjev trebao odbiti kao neosnovan.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava, ovaj sud je ocijenio da je tuženikov prigovor zastare pravilno ocijenjen kao neosnovan, te je stoga i prema shvaćanju ovog suda tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tuženik do 20. travnja 2015. bio zaposlen kod tužiteljice u Zatvoru u O. na radnom mjestu stručnog referenta zatvorske prodavaonice Zatvora u O.,

- da je tuženik bio odgovoran za pravilnost rada zatvorske prodavaonice u vezi nabave i prodaje robe te vođenja pripadajućih evidencija,

- da je tijekom 2013. tužiteljica utvrdila da prema knjigovodstvenom stanju postoje velike količine robe u zatvorskoj prodavaonici; da je 3. kolovoza 2013. izvršen izvanredni popis robe i inventura; da je inventurom utvrđeno manjak po osnovi vrijednosti zaduženja u prodavaonici u visini od 111.725,83 kn u kojoj se tuženik zadužio robom koja nije zatečena u prodavaonici,

- da je tuženik u očitovanju od 14. kolovoza 2013. u bitnome priznao svoju odgovornost i nezakonito postupanje u vezi načina nastanka manjka, te iznio razloge zbog kojih je na taj nedopušteni način postupao, međutim da je osporio visinu manjka, navodeći da bi se radilo o iznosu od oko 50.-60.000,00 kn,

- da je tužiteljica protiv tuženika, kao državnog službenika u smislu odredbi Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13; dalje ZDS) pred Službeničkim sudom u Zagrebu pokrenula postupak zbog teške povrede službene dužnosti iz članka 99. stavak 1. točka 1. i 2. ZDS, da je rješenjem toga suda od 21. studenog 2014. tuženik proglašen odgovornim da je u vremenskom periodu od 3. siječnja do 6. lipnja 2013. kao stručni referent zatvorske prodavaonice zadužen za poslove u svezi zatvorske prodavaonice nezakonitim radom prouzročio ukupan manjak po osnovi vrijednosnog zaduženja u prodavaonici u visini od 111.725,83 kn, da je nezakonito ispisivao gotovinske račune, fiktivno zaduživao zalihe zatvorske prodavaonice i iste dokumente podnosio na ovjeru odgovornim osobama kako bi ostvario isplatu novcu na blagajni zatvoreničkog pologa, da mu je izrečena kazna prestanka državne službe,

- da je rješenjem Višeg službeničkog suda Z. od 2. travnja 2015. žalba tuženika protiv prvostupanjskog rješenja odbijena kao neosnovana i rješenje potvrđeno u dijelu u kojem je tuženik proglašen odgovornim za teške povrede službene dužnosti i izrečena mu kazna,

- da se tužiteljica prije podnošenja predmetne tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora 26. veljače 2018. u smislu odredbe članka 186.a. ZPP-a, da tuženik zahtjev za naknadu štete u iznosu od 111.725,83 kn nije prihvatio,

- da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 11. lipnja 2018.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio kao neosnovane prigovore tuženika o tome da je tužiteljica trebala prije podnošenja tužbe provesti zakonom propisani postupak utvrđivanja nastanka štete i njezinu visinu te u vezi toga donijeti odgovarajuće rješenje u smislu odredbe članak 117. stavak 1. ZDS-a i da zbog toga tužba nije dopuštena, uz obrazloženje da je tužiteljica u postupku pokrenutim pri Službeničkim sudom ujedno provela i postupak iz odredbe članak 117. stavak 1. ZDS-a, zbog čega da tužba nije nedopuštena.

12. Tuženikov prigovor zastare potraživanja ocijenio je kao neosnovan, utvrđujući da za ocjenu tog prigovora ne dolaze u primjenu odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) već odredba članka 139. i članka 232. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19; dalje ZR/14) prema kojima tužiteljičino potraživanje zastarijeva za pet godina budući da rok zastare od tri godine do stupanja na snagu ZR/14, 7. kolovoza 2014. nije protekao, slijedom čega da potraživanje tužiteljice, koje je dospjelo 3. kolovoza 2013., a tužba je podnesena 11. lipnja 2018. nije u zastari.

13. Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, te uvidom u citirane odluke Službeničkog suda i Višeg službeničkog suda u Z., cijeneći da je u postupku pred Službeničkim sudom također provedeno knjigovodstveno vještačenje, utvrdio je visinu naknade štete nastale tužiteljici zbog opisanog nedopuštenog ponašanje tuženika, u utuženom iznosu od 111.725,83 kn.

14. Cijeneći odredbu čl. 107. st. 1. ZR/14 zaključio je da je tužiteljica dokazala da je tuženik opisanim nezakonitim postupanjem postupao s krajnjom nepažnjom i time tužiteljici uzrokovao štetu, pa je primjenom te zakonske odredbe tužbeni zahtjev prihvatio dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Opisana činjenična utvrđenja, kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa tuženik u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Osporavajući pravilnost u primjeni materijalnog prava tuženik ističe da predmetno potraživanje naknade štete nije potraživanje iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 139. ZR/14 te da je sud pogrešnom primjenom tog zakonskog propisa zaključio o neosnovanosti prigovora zastare. Smatra da za ocjenu osnovanosti prigovora zastare u primjenu dolaze odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Uz to ističe da se odredba čl. 139. ZR/14 u povezanosti s odredbom čl. 232. st. 2. ZR/14 odnosi samo na zastaru potraživanja radnika iz radnog odnosa prema poslodavcu, a ne i na zastaru potraživanja poslodavca prema radniku. Ukazuje da iz dijela teksta odredbe čl. 232. st. 2. ZR/14 koji glasi: "potraživanja iz radnog odnosa radnika" jasno proizlazi da se ista odnosi samo na potraživanje radnika prema poslodavcu, pa da stoga u konkretnom slučaju u primjenu dolazi trogodišnji rok zastare, te da je stoga sud pravilnom primjenom materijalnog prava, zbog osnovanosti prigovora zastare tužbu tužiteljice trebao odbiti kao neosnovanu.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da predmetno potraživanje naknade štete koju tužiteljica ima prema tuženiku kao svom radniku ne predstavlja potraživanje iz radnog odnosa u smislu odredbe čl. 139. ZR/14, jer prema shvaćanju ovog suda potraživanje naknade štete koju radnik ima prema poslodavcu (npr. zbog ozljede na radu) kao i potraživanje naknade štete poslodavca prema radniku jesu potraživanja iz radnog odnosa na koja se, pa tako i na zastaru tih potraživanja primjenjuju odredbe mjerodavnog ZR-a kao lex specialis, a ne odredbe o zastari naknade štete iz ZOO-a.

18. Po shvaćanju ovog suda budući da je do nastanka predmetne štete došlo u razdoblju od siječnja do lipnja 2013. u primjenu dolazi Zakon o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje ZR/09) koji je u to vrijeme bio na snazi, međutim, ova okolnost ne ukazuje na nezakonitost pobijane presude.

19. Prema odredbi članka 135. ZR/09 ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine.

20. Prema odredbi članka 4. stavak 1. ZDS prava, obveze i odgovornosti državnih službenika uređuju se zakonom i na temelju zakona donesenim propisima.

21. Prema stavku 2. na pitanja koja nisu uređena ovim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom primjenjuju se opći propisi o radu.

22. Pitanje zastare potraživanja državnih službenika prema poslodavcu kao i zastare potraživanja poslodavca Republike Hrvatske prema državnim službenicima odredbama ZDS nije regulirano, pa u primjenu dolaze odredbe ZR/09 i ZR/14, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

22. Za ocjenu osnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju dolaze u primjenu odredbe čl. 135. ZR/09, čl. 139. ZR/14 i u povezanosti s tom odredbom prijelazna odredba čl. 232. st. 2. ZR/14.

23. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica za štetnika (tuženika) kao i opseg i visinu štete saznala provođenjem inventure 3. kolovoza 2013. U to vrijeme u primjeni je bio ZR/09 kojim je u odredbi čl. 135. reguliran trogodišnji rok zastare za potraživanja iz radnog odnosa. ZR/14 stupio je na snagu 7. kolovoza 2014. a prijelaznom odredbom čl. 232. st. 2. ZR/14 regulirano je da se odredbe ZR/14 o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ZR/14.

24. Kako u konkretnom slučaju trogodišnji rok zastare iz čl. 135. ZR/09 do 7. kolovoza 2014. kao dana stupanja na snagu ZR/14 nije istekao, predmetno potraživanje tužiteljice zastarijeva u roku od pet godina u smislu odredbe čl. 232. st. 2. ZR/14.

25. Suprotno tumačenju tuženika odredba članka 232. stavak 2. ZR/14 kojom je regulirano pitanje zastare potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od 3 godine istekao prije 7. kolovoza 2014. kao dana stupanja na snagu ZR/14, te s obzirom na dio teksta iz te odredbe… "na potraživanja iz radnog odnosa radnika"… da se ova odredba odnosi samo na zastaru potraživanja koja radnik ima prema poslodavcu, a ne i na zastaru potraživanja koja poslodavac ima prema radniku, ukazuje se da je ovo pitanje bilo razmatrano u ustavnosudskom postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod brojem U-I/6267/2014 u kojem Ustavni sud odlukom od 7. srpnja 2020. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupku za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 232. st. 2. ZR/14, a iz obrazloženja te odluke proizlazi da je nadležno Ministarstvo u dostavljenom očitovanja navelo da se novi zastarni rok (od pet godina) primjenjuje na sva nezastarjela potraživanja iz radnog odnosa kako radnika prema poslodavcu tako i poslodavca prema radniku budući da sklapanjem ugovora o radu između radnika i poslodavca, kao dvostrano obvezujućeg ugovora nastaje radni odnos pri čemu je Ustavni sud prihvatio opisano očitovanje Ministarstva te zaključio da odredba čl. 232. st. 2. ZR/14 nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.

26. Odredbom članka 99. stavak 1. ZR/09 na jednak način je regulirano pitanje odgovornosti radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu kao i odredbom članka 107. stavak 1. ZR/14.

27. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja postupao s krajnjom nepažnjom,a tužiteljica je, takvo postupanje tuženika dokazala pa je primjenom te zakonske odredbe tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi štetu.

28. Visina štete pravilno je utvrđena na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, kao i u postupku pred Službeničkim sudom.

29. Prema shvaćanju ovog suda tužiteljičina tražbina naknade štete dospjela je 3. kolovoza 2013., provođenjem inventure kada je tužiteljica saznala za štetnika, te opseg i visinu štete, pa je stoga tužiteljici pravilno dosuđena zatezna kamata od 4. kolovoza 2013., do isplate.

30. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

31. Zbog tih razloga primjenom odredbi članka 368. stavak 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić