REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-5632/2016

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. N.-K., iz P.,

O.: …, zastupana po punomoćnima odvjetnicima u Z. S. S. i V. S., S., protiv tužene V. C. iz S., O.: …,

zastupana po punomoćnici A. C. V., odvjetnici u S., radi raskida

ugovora i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 2. veljače 2022. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika V. S.

te punomoćnice tužene odvjetnice A. C. V., dana 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kupoprodaji stana u zgradi na adresi … u S., ovjeren od strane J. M., JB u S., pod posl. br. 846/2011.

dana 4. ožujka 2011., dok se odbija u dijelu kojim je traženo da je predmetni ugovor raskinut dana 22. rujna 2016.

II. Ovlašćuje se tužiteljica da temeljem ove presude izvrši upis prava vlasništva na svoje ime u cijelosti na stanu zgrade na adresi …, izrađena na čest. zem. 6547/11, kat. čest. br. 5740 upisanog u poduložak br. 36, u površini od 44,00 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaonice s WC-om i hodnika. Uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženice.

III. Nalaže se tuženici da predmetni stan iz točke II. tužbenog zahtjeva preda, u supodjed tužiteljici, slobodan od ljudi u roku od petnaest dana od pravomoćnosti ove presude.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženici da isplati tužiteljici iznos od 155.520,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koja prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

V Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tuženoj parnični trošak u iznosu od 60.062,50 kuna sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu 18. studenog 2016. se navodi kako je tuženica u dogovoru sa suprugom i kćerkom 25. veljače 2011. sklopila sa tužiteljicom Ugovor o kupoprodaji stana u S. koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake …, ovjeren u potpisu kod JB u S. J. M. dana 4.

ožujka 2011.

Organizator i nositelj cijelog (obiteljskog) posla kupoprodaje je bio OU supruga tužene D. C. i tadašnje vježbenice, kćerke tužene A.

C.. Tužiteljica je 4. ožujka 2011. sklopila Sporazum s nositeljem kupoprodajnog posla, suprugom tužene D. C. koji je bio odvjetnik u

vrijeme sklapanja Ugovora i Sporazuma a u međuvremenu je preminuo. U članku 3. Ugovora se navodi cijena od 55.000,00 EUR-a a u čl. 4. da je cijena u cijelosti isplaćena pri čemu se u čl. 3. Sporazuma ugovara da će obvezu isplate preuzeti odvjetnički ured D. C. i A. C. te da je u trenutku potpisivanja

ugovora o kupoprodaji isplaćen iznos od 10.000,00 EUR-a a ne svih 55.000,00 EUR- a, kao što je navedeno u čl. 4. Činjenica je da su ugovor o prodaji sklopile parnične stranke iako su u čitav dogovor bili uključeni D. i A. C. putem faktičnog aneksa kupoprodajnom ugovoru. Vrijednost stana renoviranog i opremljenog namještajem je dogovorena na iznos od 90.000,00 EUR-a, a ne 55.000,00 EUR time da je razlika od 35.000,00 EUR-a trebala biti kompenzirana pravnim uslugama koje bi odvjetnički ured D. i A. C. obavio u

građanskim i kaznenim predmetima koje je vodio za tužiteljicu, zbog čega se u čl. 3. st. 1. Sporazuma i navodi da će ostatak kupoprodajne cijene (misli se na ostatak iznosa od 55.000,00 EUR-a) isplatiti u roku od 5 godina od dana potpisivanja i ovjere ugovora o kupoprodaji, dok se u čl. 3. st. 2. navodi da će ostatak kupoprodajne cijene (misli se na 35.000,00 EUR-a) biti kompenzirano kroz odvjetničke usluge. Tužiteljici je od strane D. C. isplaćen iznos od 10.000,00 EUR-a ali joj je odmah tražio natrag 5.000,00 EUR-a da bi pokrio troškove sastavljanja ugovora, uknjižbe i režijske troškove za stan. Tužiteljica je u kontaktu s tuženom i kćerkom joj A. bila uvjeravana da će se isplatiti ostatak od 45.000,00 EUR-a, ali je po istaku roka od 5 godina odlučila angažirati odvjetnika, a punomoćnica tužene A. C. je mailom od 10. listopada 2016. priznala dug i ponudila isplatu od 35.000,00 EUR-a, na što je tužiteljica odgovorila kako ne pristaje na iznos manji od 45.000,00 EUR-a. Tužiteljica u tužbi citira i mail odvjetnika S. Č., punomoćnika tužene u kojem se navode troškovi zastupanja tužiteljice, čime se pokušava smanjiti iznos koji bi trebao biti isplaćen tužiteljici. Tužiteljica, navodeći kako rok nije bio bitan sastojak ugovora o kupoprodaji, ostavila je tuženoj naknadni primjereni rok za ispunjenje dopisom "opomena pred tužbu", pa kako tužena obvezu nije ispunila ni u tom roku, ugovor se smatra raskinutim 22. rujna 2016. slijedom čega tužiteljica pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ima pravo zahtijevati uknjižbu na predmetnom stanu jer je tužena izvršila uknjižbu stana na svoje ime ne isplativši cijenu stana. Nadalje, pozivom na odredbu čl. 368. st. 4. ZOO prema kojoj svaka strana duguje drugoj strani naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti te tvrdeći da je tužena u predmetnom stanu besplatno stanovala i da osim opće odgovornosti za štetu je tužena u obvezi i temeljem pravnih instituta stjecanja bez osnove i uporabe tuđe stvari u svoju korist, kao nepošteni stjecatelj. Tužiteljica stoga traži obvezivanje tužene isplatiti joj 20.700,00 EUR-a (za 69 mjeseci ili 5,75 godina) odnosno protuvrijednost od 155.250,00 kn za besplatno korištenje stana od sklapanja ugovora pa nadalje računajući prosječnu najamninu stana na lokaciji i opremljenosti spornog stana u iznosu od najmanje 300,00 EUR-a mjesečno. Slijedom navedenog zatraženo je donijeti presudu kojom bi se utvrdilo da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 4. ožujka 2011. raskinut dana 22. rujna 2016., ovlastilo tužiteljicu da temeljem presude izvrši upis prava vlasništva rečenog stana na svoje ime uz brisanje sa imena tužene , naložilo tuženoj predati tužiteljici taj stan u posjed slobodan od osoba i stvari i isplatiti joj 155.250,00 kn s kamatom od tužbe i parničnim troškom.

2.U odgovoru na tužbu tužena se protivila tužbi i zahtjevu predlažući ga odbiti. Tužena ističe kako je nesporno da su stranke sklopile Ugovor o kupoprodaji 25. veljače 2011., kojim je ugovorena cijena stana od 55.000,00 EUR-a, da su tužiteljica i pok. D. C. sklopili dana 4. ožujka 2011. Sporazum kojim je ugovorena obveza odvjetničkog ureda D. C. isplatiti kupoprodajnu cijenu te da je cijena i isplaćena u iznosu od 10.000,00 EUR-a. Odlučno poriče da bila ugovorena cijena u iznosu od 90.000,00 EUR-a navodeći kako je cijena ugovorena u iznosu od 55.000,00 EUR, kako je vidljivo u Ugovoru i Sporazumu tako da ne postoji daljnja razlika od 35.000,00 EUR-a, a osporava i da bi tužiteljica odmah vratila primljenih 5.000,00 EUR-a za navodne troškove uknjižbe i ugovora. Ukazuje i kako o dogovoru između tužiteljice i D. C. svjedoči i mail korespondencija iz koje proizlazi da tužiteljica nema materijalnih sredstava za plaćanje odvjetničkih usluga što će se kompenzirati onako kako je navedeno u Sporazumu prema kojemu je cijena ugovorena na iznos od 55.000,00 EUR-a i ostao je dug od 45.000,00 EUR-a, a Sporazumom je ugovoren i način plaćanja tog duga. Iz mailova koje je dostavila tužiteljica proizlazi kako je tužiteljica punomoćniku tužene ostavila naknadni rok za ispunjenje do 1.11. 2016., da je odvjetnica A. C. kao preuzimateljica

ureda pok. D. C. uz suglasnost tužene ponudila radi mirnog rješenja

manji iznos jer iz sadržaja Sporazuma proizlazi da će se cijena kompenzirati odvjetničkim uslugama, da je u roku za ispunjenje 28.10.2016. punomoćnik tužiteljice obaviješten od punomoćnika tužene da je sukladno Sporazumu odvjetnica C.

popisala radnje i troškove koje je u predmetima tužiteljice i F. K. pok. D. C. obavio te je dostavila Specifikaciju na očitovanje tužiteljici te je obavijestila tužiteljicu da je za ostatak iznosa od 181.284,64 kune pokrenula postupak osnivanja sudskog depozita R2-1251/16 u kojem je taj iznos i položen, a što predstavlja razliku između vrijednosti naznačene u Sporazumu i učinjenih odvjetničkih usluga odvjetnika D. C. tako da je cijena u roku za ispunjenje u cijelosti uplaćena od A. C. kao preuzimateljice ureda pok. D. C. po suglasnosti i uputi tužene.

Ističe tužena i kako je predmetni stan bio u lošem stanju te ga je trebalo renovirati pošto je u njemu je živio prijatelj tužiteljice M. B. koji je stan doveo u loše stanje i nije plaćao režijske troškove, a pok. D. C. je po nalogu tužiteljice poduzeo značajne korake radi iseljenja B., što je također utjecalo na cijenu stana. Radi svega navedenog predloženo je zahtjev odbiti kao neosnovan.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kupoprodaji ovjerenog u potpisu tužiteljice kod JB iz S. J. M. pod

brojem O.-846/2011 4.3.2011., sporazuma od 4. ožujka 2011., dopisa pun. tužiteljice tuženoj S. 12.09.2016.", e-maila-a pun. tužene tužiteljici od 10. listopada 2016., dopisa pun. tužiteljice odvjetnici A. C. S. 12.10.2016." e-mail-a

odvjetnika S. Č. pun. tužiteljice "Oct. 28.2016.", oglasa objavljenih na

N., zk izvatka za nekretninu upisanu u Pu 12721 K.O. S., dopisa OD ureda

D. C. C. od 1.2.2011., i dopisa C. OU D.

C. od 21.2.2011., rukom ispisanog teksta na licu 24-25, rješenja H.-a broj 3501/2013-3 od 20.6.2016., uputnica za liječenje D. C., predračuna

D. N. d.o.o. od 18.3.2018., računa M.&D. od 1. travnja 2011.,

B. B., računa broj 0042965, 005676, računa G. d.d. od 17. ožujka 2011., specifikacije odvjetničkih troškova sa prilozima iz spisa – list 37. – 153. spisa, saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka A. C., F.

K., J. N., H. C. R., L. Č.,

S. S., Z. C., J. J., pregledom spisa ovog

suda broj R2-1251/16 i P-7810/2015 (ranije oznake IIP-2669/93,IP-2139/07, P2- 25/10, Px-79/11), IR-432/08, Kml-193/11 (ranije Kml-310/09), time da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

4.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je Ugovor o kupoprodaji stana u S. koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake …

sklopljen među parničnim strankama i ovjeren u potpisu tužiteljice dana 4. ožujka 2011. raskinut s danom 22. rujna 2016., na ovlaštenje tužiteljici da se temeljem presude uknjiži na predmetnom stanu uz istovremeno brisanje tog prava s imena tužene, na predaju u posjed stana tužiteljici slobodnog od osoba i stvari te isplatu iznosa od 155.250,00 kuna iz osnova koristi ostvarene besplatnim korištenjem odnosno stjecanja bez osnove ili upotrebe tuđe stvari u svoju korist kao i parničnog troška.

6.Pri tome nije sporno da su parnične stranke potpisale Ugovor o kupoprodaji stana od 25. veljače 2011. ovjeren u potpisu tužiteljice kao prodavateljice po JB J. M. iz S. 04. ožujka 2011. pod brojem Ov-846/11, da su

tužiteljica i D. C., suprug tuženice, dana 04. ožujka 2011. zaključili i potpisali Sporazum sadržan u spisu (list 8 i 9 spisa) te da je stan koji je bio predmet Ugovora o kupoprodaji predan u posjed kupcu zaključenjem tog ugovora a da nije bila isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti kako je to bilo navedeno u ugovoru (čl. 4.), da je tužena temeljem Ugovora o kupoprodaji ostvarila upis uknjižbe prava vlasništva kupljenog stana na svoje ime, da nije bilo daljnjih plaćanja na ime podmirenja kupoprodajne cijene te da tužiteljica nije preuzela u njezinu korist od strane A. C. zasnovani sudski polog temeljem Rješenja ovog suda R2- 1251/16 a uplaćen 30.ožujka 2011. u iznosu od 181.284,64 kn (protuvrijednost od 24.107,00 Eura) iako je na preuzimanje bila pozvana.

7.Sporno je je li između tužiteljice kao prodavateljice i tužene kao kupca bila ugovorena kupoprodajna cijena od 90.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, od čega je zaključenjem ugovora tužiteljici isplaćeno 10.000,00 Eura, a D. C. od tog iznosa odmah uzeo za sebe 5.000,00 Eura na ime nagrade za izradu ugovora o kupoprodaji, troškova uknjižbe i režijskih troškova, a razliku do 55.000,00 Eura se obvezao isplatiti u novcu u roku od 5 godina, a preostali iznos od 35.000,00 Eura, sve u kunskoj protuvrijednosti kompenzirati kroz pružanje odvjetničkih usluga tužiteljici i suprugu, kako tvrdi tužiteljica; ili je ugovorena kupoprodajna cijena od 55.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti od čega je zaključenjem Kupoprodajnog ugovora tužiteljici isplaćeno 10.000,00 Eura, a 45.000,00 EUR-a se trebalo podmiriti pružanjem odvjetničkih usluga tužiteljici i njezinom suprugu od strane supruga tužene D. C., kako to tvrdi tužena.

Također je sporno je li nastupila zastara potraživanja, je li došlo do preuzimanja duga od treće osobe, a slijedom toga je li tužena pasivno legitimirana, je li došlo do jednostranog raskida ugovora o kupoprodaji, a time i pravnih učinaka raskida uspostavom ranijeg stanja odnosno i osnovanost zahtjeva za isplatu koristi koje bi tuženica imala besplatnim korištenjem stana od predaje pa nadalje, ili do raskida ugovora nije došlo jer je tužena dostavom specifikacije obračunatih odvjetničkih nagrada i troškova za zastupanje tužiteljice i supruga joj obavljenim po D. C. i prijebojem s potraživanjem tužiteljice i zahtjevom A.

C. za osnivanje sudskog pologa i polaganjem novca, u ostavljenom roku podmirila obvezu iz kupoprodajnog ugovora prema tužiteljici.

8.Pregledom Kupoprodajnog ugovora od 25. veljače 2011. sklopljenog među parničnim strankama utvrđeno je kako je istim ugovoreno da je tužiteljica prodala tuženoj stan u S. na adresi …, visoko prizemlje, površine 44 m2, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 6547/11 PU 12721 k.o. S. za cijenu od 55.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, koja je isplaćena potpisivanjem ugovora (čl. 3. i 4.), stan predan u posjed kupcu, ovdje tuženoj danom potpisivanja ugovora (čl. 6.) a prodavateljica, ovdje tužiteljica kupcu, ovdje tuženoj, ispustila ovlaštenje na uknjižbu (čl. 8.) te ovjerila potpis na ugovoru kod JB iz S. J. M. dana 4. ožujka 2011.

pod brojem Ov-846/11.

8.1.Dana 4. ožujka 2011. između tužiteljice i D. C. (nesporno supruga tužene), tada odvjetnika u S., sklopljen je Sporazum kojim je utvrđeno: da odvjetnik u S. D. C. pruža odvjetničke usluge tužiteljici i njenom suprugu F. K. pred Županijskim i Općinskim sudom u Splitu i Supetru i to u kaznenim, parničnim i izvanparničnim postupcima; da je dana 28.veljače 2011. sklopljen kupoprodajni ugovor za stan u … u vlasništvu tužiteljice a kupac da je tužena no da „ispunjenje obveza kupca u cijelosti preuzima OU D. C. i A. C.“ (potonja nesporno kći tužene i pok. D.

C.) te da je na ime kupoprodajne cijene kupac isplatio prodavateljici 10.000,00 EUR-a; da se „kupac (u stvarnosti odvjetnički ured) obvezuje da će ostatak kupoprodajne cijene prodavatelju isplatiti u roku od 5 godina računajući od potpisivanja i JB ovjere ugovora o kupoprodaji stana“ (čl. 3. st. 1.) te da će “ostatak kupoprodajne cijene za stan koji je predmetom ugovora o kupoprodaji odvjetnički ured kompenzirati radom i pružanjem odvjetničkih usluga pred sudovima i predmetima navedenim u čl. 1. ovog Sporazuma (čl. 3. st. 2.) time što će OU tužiteljici i suprugu joj F. K. za kontinuirano pružanje odvjetničkih

usluga, svakih dva do tri mjeseca ispostavljati specifikaciju troškova za obavljene radnje u svim predmetima koju će tužiteljica i F. K. vlastoručno potpisati i zadržati jedan primjerak a za koje iznose će se umanjiti ostatak neisplaćene cijene stana (čl. 4.); da rok ispunjenja može biti podložan promjenama sve uvjetovano okončanjem sudskih postupaka (čl. 4.), te „u slučaju nemogućnosti ispunjenja Sporazuma od strane odvjetnika D. C. uslijed više sile (bolesti, smrti)

obvezu ispunjenja po ovom sporazumu preuzima odvjetnica A. C.,

djelatnica odvjetničkog ureda“ (čl. 5.). Sporazum sadrži potpis tužiteljice, a na mjestu predviđenom za potpis D. C., što je među strankama nesporno, nalazi se njegov potpis uz otisnut štambilj "OU D. C.."

8.2.Nije sporno da je preminuo D. C. (8. ožujka 2013.) te da za života nije dostavljao specifikaciju troškova za obavljene odvjetničke radnje u predmetima u kojima je obavljao zastupanje za tužiteljicu i supruga joj F. K., a prema Rješenju HOK od 20. lipnja 2016., kojim

je izmijenjeno ranije Rješenje o imenovanju preuzimatelja odvjetničkog ureda, istim je preuzimateljem imenovana A. C., njegova kći, koja se i prihvatila povjerene dužnosti, a nije nastavila zastupati tužiteljicu i njezina supruga.

8.3.Prema provedenim dokazima, prije tužbe među strankama je bilo sastanaka, a i pisane komunikacije, o čemu će niže biti riječi.

Tužiteljica se putem svog punomoćnika pisanim putem obratila tuženoj pismom “opomena pred tužbu i kaznena prijava“ datiranim 12. rujna 2016. u bitnom tražeći, na ime preostalog duga za stan isplatu iznosa od 45.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju na dan isplate i to u roku od 7 dana od primitka tog pismena ili vraćanja stana, navodeći i: „U suprotnom smatrajte ovu obavijest izjavom o raskidu ugovora.“.

Nakon toga 10.listopada 2016., pozivom na dogovor s odvjetnikom tužiteljice, slijedi poruka elektroničkim putem(dalje e-mail) A. C., upućena tužiteljici

i na znanje njenom odvjetniku, u kojoj navodi kako radi mirnog rješenja, uz uzimanje u obzir dugova za struju i pričuvu koje je tužena platila, troškove vezane za iseljenje iz stana gospodina B. kojemu je za to isplaćeno 700,00 Eura te plaćen i transfer njegovim stvarima za R. i P. putem In time, kao i plaćanje odvjetničkih usluga njezinog pok. oca (D. C.) daje ponudu navodeći “voljni smo isplatiti 35.000,00 EUR-a na način da 10.000,00 Eura imamo sada, a ostatak ide putem kredita za čiju realizaciju je potrebno oko tjedan dana“.

Na tu je ponudu odgovorio punomoćnik tužiteljice (odvjetnik S. S.) pismom upućenim A. C. od 12. listopada 2016. u kojem

spominje sastanak od 28.rujna 2016. na kojem bi A. C. potvrdila da je

stan bio dogovorno procijenjen na 90.000,00 EUR-a, dogovorena kupoprodajna cijena od 55.000,00 EUR-a a razlikom od 35.000,00 Eura da je trebalo biti plaćeno buduće zastupanje tužiteljice od ureda pok. D. C.. Spominje se da je odvjetnik D. S. svjedok predaje pok. D. C. iznosa od 10.000,00

kuna na ime budućeg zastupanja, tvrdi se da je u nazočnosti nje osobno i majke joj od isplaćenih 10.000,00 EUR-a na ime dospjelih troškova stana zadržano 5.000,00 EUR-a, spominje se mogućnost potraživanja najamnine kao posljedice raskida ugovora i u konačnici potražuje 45.000,00 EUR-a. Ukazujući kako u dotadašnjim kontaktima sporazumno rješenje nije postignuto punomoćnik se pozvao na isključivu uputu svoje stranke da traži isplatu 45.000,00 Eura ili povrat stana slobodnog od osoba i stvari, što bi trebalo izvršiti u roku do 1. studenog 2016. jer će u protivnom pokrenuti sudski spor i podnijeti kaznenu prijavu.

Slijedi e-mail od 28.listopada 2016. odvjetnika S. Č. u ime

A. C. upućen punomoćniku tužiteljice u kojem navodi kako je njegova klijentica preuzimateljica odvjetničkog ureda D. C. i prema specifikaciji troškova koji se prilaže poruci, utvrdila troškove zastupanja tužiteljice i njezinog supruga u iznosu od 116.201,00 kuna bez PDV-a, čemu su pridruženi troškovi struje, vode, pričuve, iseljenja podstanara B. u daljnjem iznosu od 5.000,00 EUR-a za koji iznos je tužiteljici izjavljen prijeboj, shodno čemu smatra da od ukupnog duga kojeg tužiteljica potražuje (45.000,00 EUR-a) ostaje 24.107,00 EUR-a, povodom čega je zatraženo osnivanje sudskog pologa, a ujedno je izražena volja da se taj iznos uplati na račun tužiteljice koja je i pozvana izvršiti uvid u specifikaciju odvjetničkih usluga.

8.4.Istog dana, dakle 28. listopada 2016., kako je to utvrđeno pregledom spisa R2-1251/2016, A. C. je pred ovim sudom zatražila otvaranje sudskog pologa u korist tužiteljice kao predloženice, uplatom iznosa od 24.107,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, navodeći kako ima pravni interes ispuniti obvezu na temelju sporazuma koji je zaključio njezin pok. otac 4. ožujka 2011. a koju je ona u obvezi podmiriti kao ostatak kupoprodajne cijene nekretnine.

Nakon toga, dana 18. studenog 2016. tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu po kojoj se ovdje postupa u bitnome tvrdeći da je došlo do raskida ugovora o kupoprodaji zbog neispunjenja obveze od strane tužene.

9.Prvenstveno, glede prigovora zastare treba reći kako je odredbom iz čl.215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 41/08.,125/11.,78/15. i 29/18.,

dalje ZOO) propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina (opći zastarni rok), ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Iz Sporazuma proizlazi da je ugovoreno kako će se ostatak kupoprodajne cijene prodavatelju isplatiti u roku od pet godina od ovjere potpisa na ugovoru o kupoprodaji što znači da je dospijeće nastupilo 4. ožujka 2016. pa budući je tužba podnesena 18. studenog 2016. to nije došlo do zastare tražiti ispunjenje ugovora, a isto tako ni tražiti raskid odnosno utvrđenje raskida ugovora s pravnim učincima koji iz toga proizlaze.

Što se tiče zahtjeva za isplatu, o prigovoru zastare će kasnije kod obrazlaganja o ovom potraživanju biti riječi.

10.Glede prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene koji se temelji na tvrdnji kako je tužiteljica ne samo pristala nego inicirala preuzimanje duga i primila ispunjenje od strane pok. odvjetnika D. C., odgovoriti je kako je isti neosnovan.

Naime, odredbom iz čl. 96. ZOO dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik, o čemu vjerovnika može izvijestiti svaki od njih i svakome od njih može vjerovnik priopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga, pri čemu se smatra da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime.

Najvažniji pravni učinak ugovora o preuzimanju duga svakako jest da preuzimanjem duga preuzimatelj stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze, kako je to propisano u čl. 98. ZOO, pa je to dakle slučaj kada dolazi do promjene na strani dužnika stricta sensu, dok bi preuzimanje ispunjenja i pristupanje dugu spadalo u širi pojam promjena na strani dužnika.

Zanimljiva je i razlika kod ugovora o pristupanju dugu i ugovora o preuzimanju ispunjenja jer se jedino kod ugovora o pristupanju dugu radi o sporazumu trećeg s vjerovnikom, dok se potonji ugovori sklapaju između dužnika i trećeg a kod ugovora o preuzimanju duga potreban je i pristanak vjerovnika koji ima konstitutivan značaj. Članak 101. ZOO-a na koji se poziva tužiteljica definira ugovor o pristupanju dugu kao ugovor između vjerovnika i trećega, kojim se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku. Tim je člankom određeno da takvim ugovorom treći stupa u obvezu pored dužnika. Ugovorom o pristupanju dugu, naime, ne dolazi do promjene dužnika, nego uz dužnika u pravni odnos prema vjerovniku ulazi i treća osoba. Zato zakon u navedenom članku to formulira kako treći stupa u obvezu pored dužnika, čime se implicira da je dužnik i dalje u obvezi. Radi se o tome da treći stupa u obveznopravni odnos s vjerovnikom. Dužnik nije stranka tog ugovora. Za taj obveznopravni odnos s vjerovnikom kod pristupanja dugu nije ni potreban pristanak dužnika.

Institut preuzimanja ispunjenja uređen je člankom 103. ZOO-a kojim je u st. 1. tog članka određeno da se ispunjenje preuzima ugovorom između dužnika i trećeg kojim se treći obvezuje ispuniti obvezu dužnika prema njegovu vjerovniku. Stavak 2. istog članka određuje da taj treći – odnosno preuzimatelj ispunjenja, ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika, odgovara dužniku.

No jasno je naznačeno u st. 3. da se tu ne radi o preuzimanju duga niti o pristupanju dugu, pa vjerovnik nema nikakvo pravo prema preuzimatelju ispunjenja. Osnova, dakle, instituta preuzimanja ispunjenja jest ugovor između dužnika i trećeg. Tu zapažamo sličnost prema institutu preuzimanja duga jer se na istoj strani - s dužnikom - događa sklapanje ugovora.

Međutim, distinkcija je vidljiva u tome što je kod preuzimanja duga potreban i pristanak vjerovnika koji ima konstitutivan značaj. Kod preuzimanja ispunjenja preuzimatelj stupa u obvezni odnos samo prema dužniku. To je vidljivo i na temelju toga da vjerovnik ne može zahtijevati niti od dužnika da mu treći podmiri dug jer je dužnik i dalje u obvezi prema vjerovniku, a vjerovnika se ne tiču dužnikovi interni odnosi s trećim. Pravni učinak, naime ugovora o preuzimanju ispunjenja djeluje samo između ugovornih stranaka - dužnika i preuzimatelja pa niti ne dolazi do promjene u obveznom odnosu glede glavnog ugovora između dužnika i vjerovnika. Ni za jedan od spomenutih ugovora zakon ne propisuje posebnu formu pa je zaključivati da se radi o neformalnim ugovorima.

Kako je naprijed navedeno, Sporazum od 04. ožujka 2016. zaključen je između tužiteljice kao vjerovnika i pok. D. C., odvjetnika u S., kao treće osobe, a iz stranačkih iskaza proizlazi kako su zaključenju nazočile ovdje tužena i njezina kći A. C., tada odvjetnička vježbenica, koje nisu bile potpisnice Sporazuma, a u iskazu (zapisnik od 19. lipnja 2018., list 163 spisa) tužena saslušana kao stranka je izričito izjavila kako ništa ne zna o dogovorima tužiteljice i njezinog pok. supruga vezano za plaćanje odvjetničkih troškova kao i da je ona osobno tužiteljici kod zaključenja kupoprodajnog ugovora isplatila 10.000,00 Eura koje je stekla nasljeđivanjem iza smrti roditelja, a takvu isplatu je potvrdila i svjedokinja A. C.. Tužena je iskazivala i da je u ugovoru na traženje tužiteljice navedeno kako je kupovnina isplaćena iako to nije bilo točno te da je isplatila ostatak kupoprodajne cijene u roku od 5 godina uplatom iznosa od 30.000,00 Eura na sudski depozit.

Proizlazi iz navedenog da se tužena ponaša i smatra dužnikom po ugovoru o kupoprodaji, jer inače ne bi osobno platila dio kupoprodajne cijene zaključenjem ugovora niti sada tvrdila kako je dug podmirila osnivanjem sudskog pologa, te da vezano za način plaćanja neisplaćene razlike putem odvjetničkih usluga nije imala učešća jer je to bila stvar dogovora njezina supruga i tužiteljice.

Da je tužena bila i ostala dužnik prema tužiteljici iz ugovornog odnosa kupoprodaje nekretnine zaključivati je i iz e-mail poruke koju je njezina kći Andrea Cvitanović 10. listopada 2016. uputila tužiteljici s ponudom dogovora bez spora, a u kojoj navodi da je stan preuzet s velikim dugovima „koje je moja majka platila“, dakle tužena, a u kojoj poruci nadalje iznosi ponudu isplate u množini navodeći “…Voljni smo….“ što, promatrano kroz regulativu čl. 8. Sporazuma u kojem za slučaj nemogućnosti ispunjenja od strane odvjetnika D. C. uslijed više sile

(bolest, smrt) obvezu ispunjenja prema tužiteljici preuzima A. C.,

djelatnica odvjetničkog ureda, ukazuje na više obveznika prema tužiteljici, što bi logičnim povezivanjem sa svim okolnostima slučaja, uz spomenutu bila i njena majka, ovdje tužena, na koji način je promatrati i ponašanje A. C., kako

prije, tako i tijekom parnice kada dug u utuženoj visini ne osporava pa čak osniva sudski polog u korist tužiteljice iako tužbom nije obuhvaćena ona već majka joj, čime faktično potvrđuje postojanje tražbine prema tuženoj kao svojoj majci koju osnivanjem pologa i dostavom specifikacije troškova i radnji zastupanja obavljenih po svome ocu, namjerava podmiriti.

Kada se ima u vidu da je pok. D. C., suprug tužene i otac njezine kćeri A. C., zaposlenice u odvjetničkom uredu za njegova života,

zastupao tužiteljicu i njezina supruga u delikatnim obiteljskim stvarima vezanim za odnose prema njihovoj kćeri i skrb mal. unuka, u svezi kojih su vođeni izvanparnični postupci, parnični, i kazneni, da su s tim u svezi čak bile im izrečene kazne zatvora, što sve proizlazi iz isprava u spisu, onda je položaj tužiteljice u pravnom poslu prodaje stana tuženoj te obiteljskim i materijalnim neprilikama u kojima se našla, promatrati povezano s njoj izuzetno važnom potrebom stručne pomoći odvjetnika, koja joj je, kada se ima u vidu izlaganje osudi bezuvjetnom kaznom zatvora da bi ostvarila skrb nad maloljetnim djetetom, u vrijeme spornog posla bila od prvenstvenog interesa, pa s tim u svezi je i otuđenje stana povezivati s odvjetnikom koji je za nju bio nositelj svega za nju važnog a posao oko kupoprodaje stana osnovano je pretpostaviti je organizirao i obavio u stručnom smislu pa ga je tužiteljica, kao osoba nevična pravu promatrala i kao ugovornika, iako je kupac bila njegova supruga koja je ugovor zaključila, isplatila dio kupovnine od svoje posebne imovine kako je do okolnosno i objasnila sudu te kasnijim ponašanjem dokazala da je u obvezi prema tuženoj ostala neovisno o tome što tužiteljica govoreći o pravnom poslu spominje njezinog supruga, što je i logično kada je on kao stručna osoba taj posao u tehničkom smislu i obavio i očito bio u čestom kontaktu s tužiteljicom zastupajući je u postupcima o čemu su u spisu dokazi o radnjama koje je obavio 2011. i 2012. (podnesci, dopisi, žalbe, prijedlozi za odgodu kazne i sl.).

U takvoj situaciji, uzev u obzir da su u Sporazumu od 4.ožujka 2016. stranke bile tužiteljica kao vjerovnik i sad pok. D. C. kao treća osoba, kada iz navedenog i sadržaja sporazuma ne proizlazi da je njegovim zaključenjem tužena prestala biti dužnik prema tužiteljici iz ugovora o kupoprodaji sa čime se tužiteljica suglasila, niti to u svom iskazu tužena tvrdi, a da su to tužena i njezin suprug htjeli, upravo iz razloga što je on odvjetnik logično je očekivati kako bi takav njezin pravni položaj kao osobe oslobođene obveza prema tuženoj i bio stipuliran, što bi tužiteljici kroz s njom zaključeni sporazum bilo i predočeno kako bi na promjenu dužnika dala pristanak što je konstitutivni element kod preuzimanja duga, čega u sporazumu nema niti se iz njegovog sadržaja o tome može zaključivati, pa po stavu suda u tim okolnostima nema mjesta utvrđenju da je zaključenjem Sporazuma došlo do preuzimanja duga od treće osobe u smislu odredbe iz čl.96. ZOO a time i oslobađanja tužene obveze na ispunjenje u smislu odredbe iz čl. 98. st.1. ZOO. Dosljedno, provedenim dokazima i njihovom ocjenom, posebno imajući u vidu iskaz tužiteljice o tome kako je sad pok. D. C. sastavio Sporazum u cilju svoje i njezine sigurnosti, za slučaj da se nešto nepredviđeno dogodi, a da iz iskaza ostalih saslušanih osim tužene koja nije iznosila o tome posebna saznanja i A. C., drugi Sporazumu i s tim u svezi dogovaranju nisu nazočili, po stavu suda Sporazumom je došlo do pristupanja dugu treće osobe, ovdje odvjetnika D. C., sve u smislu odredbe iz čl.101. ZOO kojom je propisano da ugovorom između vjerovnika i trećeg, kojim se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obvezu pored dužnika.

Dakle, kod pristupanja dugu, sam dužnik, ovdje tužena nije stranka tog ugovora, niti je kako je kazivala-o dogovorima stranaka iz Sporazuma sudjelovala, pa se radilo o obveznom odnosu između tužiteljice kao vjerovnika i sad pok. D. C., kao treće osobe koji je stupio u obvezni odnos pored dužnika, ovdje tužene i za što nije ni trebao imati njezin pristanak, a o tome da je ostala dužnik i nakon Sporazuma ranije su iznijeti razlozi na kojima se zaključak temelji.

Pristupanjem treće osobe tuđem dugu, stari dužnik, ovdje tužena se ne oslobađa obveze i njezin položaj se u tom smislu ne mijenja. Time je ojačan položaj vjerovnika, ovdje tužiteljice jer su joj tada za jednu, istu tražbinu, u obvezi i dosadašnji dužnik (tužena) i treća osoba.

Dakle, nakon sklapanja ugovora o pristupanju dugu, osim treće osobe tužena je kao dužnik i dalje u obvezi, i to potpuno samostalno i neovisno od te treće osobe, a u Sporazumu navedene riječi kako je odvjetnički ured stvarno kupac je promatrati u svjetlu svega ranije navedenog i, pretpostaviti je, kod tužiteljice stvaranja i održavanja osjećaja sigurnosti da je u obvezi i odvjetnik obavljanje čijeg posla, u vrijeme kupoprodaje i nakon toga za tužiteljicu i njezinog supruga jako značajnog s gledišta usluga koje im je pružao i mogao pružiti kroz njihov vrijednosni izraz, predstavlja garanciju da će ispunjenje biti obavljeno.

Zbog navedenog prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuje se neosnovanim.

11.Glede spora o visini ugovorene kupoprodajne cijene je navesti kako ni iz jedne dostavljene isprave ne proizlazi da je ugovorena kupoprodajna cijena u visini na koju tužiteljica ukazuje.

Osim tužene i njezine kćeri, svjedokinje A. C., koje su kao neposredno nazočne potvrdile ugovaranju iznosa od 55.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti uz gotovinsku isplatu 10.000,00 Eura po tuženoj zaključenjem ugovora, a ostalo putem odvjetničkih usluga koje bi pružao OU D.

C., ostali saslušani nisu o tome imali neposrednih saznanja.

11.1.Tako je svjedok Z. C., brat pok D., pozivajući se na svakodnevne susrete i razgovore s bratom od njega čuo da je za stan plaćeno 10.000,00 do 15.000,00 Eura, a da će ostalo, pri čemu se nije izjasnio o cijeni, biti plaćeno pružanjem odvjetničkih usluga; svjedokinji J. J. kao obiteljskoj prijateljici tuženika je također posredno poznato plaćanje 10.000,00 Eura te ugovorena cijena od 55.000,00 Eura od čega bi se 45.000,00 Eura isplaćivalo kroz vođenje postupaka, a ako ostane duga još i u gotovini. Isto je iskazivala i kćer tužene, svjedokinja H. C. R., dok prijatelj supruga tužene,

svjedok B. T. o tome nije imao saznanja iskazivajući o izgledu spornog stana u vrijeme predaje tuženoj.

11.2.I suprug tužene, svjedok F. K. iskazivao je o dogovorenoj cijeni od 55.000,00 EUR i saznanju da je stan vrijedio puno više, obrazlažući tako jeftino otuđenje obiteljskom socijalnom situacijom zbog koje je prodaja obavljena, iskazavši i o isplati od 10.000,00 EUR-a od čega bi 5.000,00 EUR-a D. C. zadržao za neke troškove o kojima se nije mogao izjasniti. Svjedok je,

pozivajući se na svoju stariju dob naveo i kako se kroz maglu sjeća da je spominjan iznos od 35.000 EUR-a, ne mogavši se izjasniti dodaje li se na iznos od 55.000,00 EUR-a ili oduzima od tog iznosa, ali se sjećao da je D. C. govorio da će on svoje odvjetničke usluge naplatiti iz tog iznosa čije visine se nije mogao sjetiti.

11.3.S druge strane tužiteljičin brat, svjedok J. N. pozivajući se na saznanja iz pričanja tužiteljice, iskazivao je o ugovorenoj cijeni od 90.000,00 EUR-a, od čega je 55.000,00 EUR-a trebalo platiti u novcu, a 35.000,00 EUR-a u odvjetničkim uslugama te isplati od 10.000,00 Eura od kojih je pola odmah uzeo D. C..

11.4.Jednako posredna saznanja iznijela je i svjedokinja L. Č.,

tužiteljičina susjeda i radna kolegica, iskazujući kako je od tužiteljice čula da će stan prodati odvjetniku za 90.000,00 Eura od čega će 50.0000,00 Eura biti isplaćeno u novcu, a 40.000,00 Eura u zastupanju.

11.5.Saslušan kao svjedok tužiteljičin punomoćnik, odvjetnik S. S. nije imao neposrednih saznanja o ugovaranju, već je iskazivao o svojim kontaktima koja je kao punomoćnik ostvario s A. C. putem e-maila i

neposredno, pa tako i na zajedničkom sastanku, čime je u bitnome ponovio sadržaj e-mail poruka sadržanih u spisu, ali ne iskazujući kako bi mu potvrdila ugovorenu cijenu od 90.000,00 EUR-a, već da mu je u tim kontaktima pokušala reći da stan vrijedi 40.000,00 Eura sa čim se on nije suglasio rekavši joj kako je opće poznato da stan vrijedi puno više, ali je od svoje klijentice čuo da je za stan tražila 100.000,00 EUR-a, ali ga je prodala D. C. za 90.000,00 Eura, od čega bi joj trebao isplatiti u novcu 50.000,00 EUR, a 40.000,00 EUR zastupanjem pred sudom u njezinim postupcima.

12.Proizlazi kako o dogovorenoj cijeni stranke različito iskazuju, a ostali saslušani, osim A. C. koja potvrđuje iskaz tužene, nemaju neposrednih saznanja već ih crpe iz pričanja u sadržaju kako je to izloženo, koji detaljno sa sigurnošću iskazuju o cijenama, isplatama i dogovorenim načinima isplata ostatka kupovnine upravo onako kao i stranke koje su ih kao prijatelje, srodnike ili susjede predložile za saslušanje iako je od pravnog posla do njihovih saslušanja proteklo 7 godina (A. C., F. K., J. N.); odnosno 8 godina

(J. C. R., L. Č., J. J., Z. C.),

dok tužiteljičin suprug F. K. ne potvrđuje iskaz tužiteljice.

Međutim, kada se uzme u obzir da je u Ugovoru o kupoprodaji navedena cijena od 55.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti i to kao isplaćena u cijelosti, da se u Sporazumu utvrđuje kako osim 10.000,00 Eura preostali dio kupovnine nije isplaćen te istim regulira način i rok isplate, onda bi logičnim promišljanjem bilo zaključiti kako bi u tom Sporazumu, ako je i cijena bila drugačija od one navedene u Ugovoru o kupoprodaji za cijelih i značajnih vrijednosno 35.000,00 Eura, bila upisana i stvarno dogovorena cijena koja se bitno razlikovala od one iz Ugovora o kupoprodaji, pogotovo ako je Sporazum bio zaključen radi sigurnosti stranaka u ostvarivanju prava iz ugovora, kako je iskazivala tužiteljica, koja, iako su se u tom dijelu njezini iskazi razlikovali jer je kod drugog saslušanja izjavila kako je vjerojatno da joj je Sporazum prije potpisivanja bio poslan na e-mail, što je kod prvog saslušanja negirala, ali iskazujući o primjedbama koje je imala na sadržaj, pa tako i traženju da se za slučaj da se odvjetniku nešto dogodi obveza prenese na kćerku mu, što je i prihvaćeno te kako je na Sporazum pristala, proizlazi kako je s istim bila u potpunosti upoznata s njenim položajem stranke kojoj je odvjetnička pomoć bila potrebna u postupcima koje je vodila, a pretpostaviti je i kako je tu pomoć htjela osigurati i od osobe koja bi eventualno naslijedila odvjetničku praksu D. C., što je bila njegova kći kao tadašnji vježbenik, a kasnije preuzimateljica ureda.

Kada se navedenom priključi i saznanje iz iskaza tužiteljičina supruga o cijeni prodaje i razlozima njezina ugovaranja, onda po stavu suda nema temelja zaključivanju da je bila stvarno ugovorena cijena od 90.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti, već od 55.000,00 Eura, kako je to u kupoprodajnom ugovoru i navedeno, što u konačnici neće biti ni bitno, kao ni isplaćeni iznos kod ugovaranja za koji je ipak navesti kako i sama tužiteljica navodi da joj je bilo isplaćeno 10.000,00 Eura, ali da je pok. D. C. uzeo 5.000,00 Eura za troškove režija, pa čak ako je i bilo tako to opet ne bi umanjivalo visinu isplate pošto je po ugovoru ona bila u obvezi plaćanja režijskih troškova do dana predaje stana (čl. 7. ugovora) a što se tiče naplate sastavljanja ugovora o kupoprodaji o čemu govori u tužbenom podnesku, treba reći kako ne tvrdi niti dokazuje da ih je platila niti da je s pok. D. C. bilo dogovoreno da bez naknade sačini kupoprodajni ugovor.

Pored toga i sama je pozivala pred tužbu na ispunjenje obveze isplatom 45.000,00 Eura, pa je dakle uračunala primitak plaćanja od 10.000,00 Eura kod zaključenja ugovora. Inače je o isplati ovih 5.000,00 Eura kod potpisivanja govorila i traženju da primitak tužiteljica potpiše i tužena iskazivala, istina korigirajući se tako što je ispravila taj podatak govoreći o 10.000,00 Eura ali da je tužena suprugu joj dala 5.000,00 Eura da podmiti suce u njezinu predmetu što je odbio i u konačnici nije uzeo.

Također za odluku u konačnici neće biti bitno ni je li popis troškova zastupanja tužiteljice i njezinog supruga koje je obavio odvjetnik D. C. a sudu dostavila odvjetnica A. C. kao preuzimatelj njegova ureda, odgovarao stvarno obavljenim radnjama i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja bi se primijenila kada bi bio obračunat po ranije- u vrijeme radnji važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 148/09) gdje je, primjerice, naknada po utrošenom satu kada nije obračun na drugi način određen, 50 bodova (Tbr.34.), a za sudjelovanje na konferencijama i razmatranje spisa za svaki započeti sat 50 bodova, uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr 31. i 32.) što je po sada važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ 142/2012 od 19.12.2012. s izmjenama i dopunama objavljenim u NN 103/2014 od 27.8.2014., NN

118/2014. od 3.10.2014. i NN 107/2015 od 7.10.2015.) određeno sa 25

bodova uz istu vrijednost.

Međutim, ipak je polazeći od ranije navedenog tarifiranja i slobodne procjene potrebitog vremena za obračunate radnje reći da obračun kakav je sastavila A. C. (list 37-39), već kod površnog pregleda ukazuje da nije prihvatljiv, pa tako primjerice u točki 2. st 2. (predmet 1KI-345/10) gdje je za uvid u spis i konferenciju sa strankom obračunato 7.500,00 kn; pod 5. obračunato 2.000,00 kn, a čak nije naveden ni predmet; pod 7. od 2.000,00 (Ovrv-2815/09), pod 9. (predmet P-25/10) gdje je obračunato 1.000,00 kn; pod 10. uvid i konzultacije 6.100,00 u predmetu IR- 432/08 (oduzimanje poslovne sposobnosti) te uvid i prigovor vještvu (ne zna se predmet) u posljednjem stavku na str.38 od 1.000,00 kn, odnosno svi popisani uvidi, komunikacije i konzultacije za koje nisu ponuđeni dokazi, a obračunati na str. 39. u iznosu od 21.000,00 kn itd.

Ostale stavke se neće posebno provjeravati, kao ni isprave priložene spisu u dokaz zastupanja jer, kako je navedeno, to nije od značaja za odluku, a neće se posebno utvrđivati ni stanje stana u vrijeme preuzimanja od strane kupca a s tim u svezi i u spisu sadržani računi za namještaj, boje, pločice, materijal i sl. (list 32-35) i za koje inače baš i nije dokazano da se radi o troškovima za ovaj stan odnosno neće se cijeniti ni iskazi stranaka i svjedoka s tim u svezi te dokazi o dugu i plaćanju poduzeću P. dospjelih obroka za sporni stan iz osnova otkupa koje je inače prema ugovoru o kupoprodaji trebao snositi kupac (čl. 5.), a sve iz razloga koji će se niže navesti.

Posebno je navesti i kako nisu uzeti u obzir prijedlozi za izvođenje dokaza iz podneska tužene od 5. siječnja 2019. (pregled e-mail poruka od 2.3. 2011., 18. travnja 2013., 25.veljače 2011., 27.l 2011., dopisa P. d.d. od 12. lipnja 2018. s uplatnicama na listu 180 i 181 spisa) pošto se u smislu odredbe iz čl. 299. st.3. ZPP- a ne radi o činjenicama ili dokazima koje tužena nije mogla iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka od 15.ožujka 2018., a na protivan zaključak tužena nije ponudila dokaze.

13.Nastavljajući o meritumu navesti je da se ugovor kao najvažniji izvor obveznog prava sklapa zbog ostvarenja određene gospodarske svrhe, što podrazumijeva ispunjenje činidbe koja je predmet dužnikove obveze na način određen ugovorom i ostvarenje subjektivnog prava vjerovnika (čl. 9. ZOO). Iako je valjano ispunjenje očekivani smisao i cilj ugovorne obveze, bezuvjetno poštivanje načela pacta sunt servanda od sklapanja ugovora do ispunjenja ugovorne obveze u određenim slučajevima može biti nepravično i dovesti do povrede drugih temeljnih načela obveznog prava (čl. 2.,3.,4.,6. ZOO), radi čega ZOO prepoznaje i uređuje i druge načine prestanka ugovornih obveza kojima se relativizira spomenuto načelo pri čemu je osobito važan raskid ugovora, kao način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen.

14.U konkretnom slučaju sporno je je li došlo do raskida ugovora zbog neispunjenja, pri čemu bi iz provedenih dokaza nepobitno proizlazilo kako je u pitanju ugovor kod kojega ispunjenje u roku nije ugovoreno kao bitan sastojak ugovora (čl. 361. ZOO).

Kada ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, njegovim protekom dužnik pada u zakašnjenje, ali zadržava pravo ispuniti obvezu u primjerenom naknadnom roku koji mu ostavi vjerovnik. Stoga, vjerovnik koji želi raskinuti ugovor mora ostaviti dužniku primjeren rok za ispunjenje, nakon čega se ugovor raskida po samom zakonu (čl. 362. ZOO-a). Trajanje primjerenog roka faktično je pitanje i ovisi o konkretnim okolnostima, pri čemu može biti dulje ili kraće.

Tužiteljica je dopisom “Opomena pred tužbu i kaznenu prijavu“ od 12. rujna 2016. pozvala tuženu na ispunjenje ostavljajući joj rok od 7 dana, pa kako tužena nije porekla da je primila pismeno 14. rujna 2016., rok za ispunjenje istekao je 22. rujna 2016. u kojemu nesporno nije došlo do ispunjenja.

Međutim, kako je ranije izloženo, nakon toga ostvareni su kontakti s kćerkom tužene radi pokušaja mirnog rješenja do kojega nije došlo u bitnome iz razloga što je tužiteljica tražila isplatu 45.000,00 Eura, a bilo je ponuđeno 35.000,00 Eura, nakon čega je tužiteljica dopisom od 24. listopada 2016. upućenim odvjetnici A. C., kćeri tužene koja je u pokušaju dogovora sudjelovala, ponovila zahtjev za isplatu 45.000,00 Eura ili predaju stana, određujući za ispunjenje rok do 1. studenog 2016., iz čega proizlazi da nije došlo do raskida ugovora 22. rujna 2016. jer je tužiteljica dala novi rok za ispunjenje, čime je ugovor održala na snazi do 1. studenog 2016. (čl. 361.st.2. ZOO-a), u kojem roku nije došlo do ispunjenja jer sama dostava specificiranog računa s obračunom usluga D. C. uz e-mail od 28.

listopada 2016. s izjavom o prijeboju za koji tužiteljica tvrdi da prilog nije zaprimila ne predstavlja ispunjenje ako je i dostavljen, pošto i po takvom obračunu kojemu je inače kasnije prigovoreno, ne bi bila podmirena ni polovina utuženog potraživanja od 45.000,00 Eura čijoj visina kao neisplaćenoj kupovnini inače tužena nije prigovorila (već cijeni od 90.000,00 Eura).

To stoga što do 1. studenog 2016. nije osnovan sudski polog u korist tužiteljice jer podnošenje prijedloga sudu 28. listopada 2016. pod br. R2-1251/16 za osnivanje sudskog pologa u visini od 24.107,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti od strane A. C. (čl. 186. ZOO) nije imalo značenje podmirenja tražbine za koju je predloženo osnivanje pologa pošto takav značaj prema odredbi iz čl. 190. st.1. ZOO ima samo polaganje dugovane stvari čime se dužnik oslobađa obveze u trenutku polaganja, a iz spisa R2-1251/16 proizlazi kako je prema rješenju ovog suda od 30. studenog 2016. kojim je osnovan sudski polog u korist tužiteljice uplatom protuvrijednosti od 24.107,00 EUR-a istog dana izvršena uplata pologa od 181.284.64 kn, što je bilo nakon isteka naknadnog roka za ispunjenje i nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu (18. studenog 2016.).

Čak i kad bi se uzelo da nije došlo do raskida ugovora istekom naknadnog roka 1. studenog 2016. onda podnošenje tužbe sa zahtjevom da se ugovor utvrdi raskinutim sadrži i izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja dospjele obveze tužene iz osnova neisplaćene kupoprodajne cijene, a ako je tužena smatrala da tom izjavom ugovor nije raskinut tu obvezu je mogla ispuniti nakon podnošenja tužbe, ali kako je zatražen povrat novca koji je bio uplaćen u sudski polog, o čemu je pravomoćnim rješenjem ovog suda od 15. svibnja 2020. utvrđeno da je prijedlog u ovoj pravnoj stvari povučen, koje je tužiteljici dostavljeno te novac vraćen na temelju Rješenja od 15. svibnja 2020., čime se u smislu odredbe iz čl. 190. st. 5. ZOO-a smatra da pologa nije ni bilo, a tužena nije dokazala da je osnovala novi u korist tužiteljice ili u toj visini izvršila isplatu, to opet proizlazi da do zaključenja rasprave, što je smatrati primjerenim rokom za ispunjenje (čl. 362. st.2. ZOO) nije došlo do ispunjenja dospjele obveze čime su nastupile iste pravne posljedice kao i u slučaju kad je rok bitan sastojak ugovora, sukladno odredbi st. 3. tog članka.

To stoga što se obračun odvjetničkih usluga koji je dostavljan u spis kao ugovoreni način podmirenja, čak i kada bi se prihvatio, a iz razloga ranije navedenih to ne bi bilo moguće u cijelosti, pri čemu je reći kako tužena nije dokazala i da je za preseljenje B. utrošeno 1.000,00 EUR-a odnosno za plaćanje dugova iz osnova režija 5.000,00 Eura jer se dokazom tako visoke tražbine ne može prihvatiti njezin iskaz i iskaz njezine kćeri, pogotovo u situaciji kada je za režijske troškove moguće pribaviti pisane dokaze o plaćanju od davatelja usluga, uz prijeboj potraživanju tužiteljice ne bi se moglo smatrati pretežitim ispunjenjem u situaciji kada je polog preuzet, a razlika od spomenutih po tuženoj obračunatih tražbina do 45.000,00 Eura duga prema tužiteljici, ne može se smatrati neispunjenjem neznatnog dijela obveze kada se u smislu odredbe čl. 367. ZOO ne bi mogao ugovor zbog neispunjenja raskinuti (tako Rev-541/05 od 8. 02.2006 i Rev-1798/11 od 24. veljače 2015.).

Dosljedno, sud zaključuje da je došlo do raskida ugovora zbog neispunjenja (čl.362. st.2. i 3. ZOO).

Međutim, tužiteljica je zatražila da se utvrdi nastupanje raskida s danom 22. rujna 2016., a kako je naprijed navedeno, sud zaključuje da tog dana nije nastupio raskid već kasnije, što je sve detaljno već obrazloženo.

S tim u svezi je navesti kako su u tužbenom zahtjevu kojim se traži utvrđenje da je ugovor raskinut određenog dana ustvari sadržana dva zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje samog raskida ugovora te zahtjev za utvrđenje da je do raskida došlo određenog dana, pa okolnost da ugovor nije raskinut utuženog dana ne čini oba ta zahtjeva neosnovanim, o čemu se već izjasnila i sudska praksa (VSRH Rev-1798/11 od 24. veljače 2015.).

Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za utvrđenje da je ugovor raskinut, a sukladno tome polazeći od pravnih učinaka raskida pa tako oslobođenja stranaka svojih obveza, osim obveze na naknadu štete te nastupa obveze restitucije ili povrata onog što je primljeno na ime ispunjenja (čl. 368. ZOO) valjalo je prihvatiti i zahtjev za predaju nekretnine u posjed tužiteljici te brisanje upisa tužene i upis vlasništva u korist tužiteljice (čl. 368. ZOO) te zahtjev odbiti u dijelu kojim je traženo da se utvrdi raskid s danom 22. rujna 2016.

15.Nadalje, tužiteljica traži isplatu naknade za korištenje nekretnine od dana predaje u posjed sklapanjem kupoprodajnog ugovora pa nadalje do utuženja i to u visini koristi koju bi tužena time ostvarila odnosno uporabe tuđe stvari i stjecanja bez osnove.

Tužiteljica, u dokaz nudeći javnoobjavljene oglase o cijeni najma stana strukture i lokacije kakve je i sporni stan, potražuje mjesečno iznos od 300,00 Eura, obračunato u kunskoj protuvrijednosti, što je ocijeniti primjerenim i prihvatljivim za slučaj osnovanosti zahtjeva.

Što se tiče pravnih osnova na koje se tužiteljica poziva, treba reći da prema odredbi iz čl. 1111. ZOO kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti koristi, koja obveza vraćanja postoji i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe iz čl.1120. ZOO, kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili kad je nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Po stavu sudske prakse, koji prihvaća i ovaj sud, navedene odredbe se primjenjuju u situaciji kada je izmijenjen identitet stvari te kada vraćanje prvotne stvari više nije moguće, odnosno kada gospodarski nije opravdano vraćanje stvari. U konkretnom slučaju nije bilo mjesta njihovoj primjeni jer iz stanja spisa ništa ne ukazuje da je vraćanje predmetne nekretnine u posjed tužiteljici bilo nemoguće ili gospodarski neopravdano.

Stoga je sporni odnos između stranaka valjalo razmotriti u svjetlu odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14., u daljnjem tekstu: ZVDSP) i čl. 165. st.1. istog zakona. (VSRH Rev-3165/16 od 28. siječnja 2020.).

Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZVDSP-a pošteni posjednik tuđe stvari koji nema pravo posjedovati stvar mora je predati vlasniku ili osobi koju on odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koji je vjerovao da mu pripada a ne treba ni naknaditi ono što mu je pritom oštećeno ili uništeno, a prema odredbi iz čl. 165. ZV nepošteni posjednik tuđe stvari treba je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da je nije zanemario.

Pri tome je napomenuti kako prema odredbi čl. 165. st.2. ZVDSP-a vlasnikovo traženje zastarijeva za tri godine od predaje stvari, pa kako ovdje do predaje nije došlo, prigovor zastare ukazuje se neosnovanim.

Proizlazi da je glavna i jedina obveza poštenog posjednika stvari prema vlasniku stvari, vraćanje stvari u posjed vlasniku, a samo iznimno posjednik ima obvezu i naknade za uporabu i korištenje stvari ili za njeno oštećenje ili uništenje.

Ovdje se radi o zahtjevu protiv tužene kao posjednice za isplatu naknade u smislu čl. 164. i 165. ZVDSP u svezi s čl. 368. st. 4. ZOO-a, pa uzev u obzir kako je uobičajeno da učinci raskida kod djelomičnog ispunjenja nastupaju od trenutka raskida (dr. Z. Č. R. u.), a kako je ugovor djelomično ispunjen

(uplata prilikom zaključenja i putem zastupanja) te uzev u obzir sve okolnosti slučaja o kojima je ranije detaljno obrazlagano, zaključivati je da je do raskida došlo najkasnije podnošenjem tužbe kao jasnog i neupitnog izraza želje tužiteljice za raskidom ugovora, predajom stana i postavljenim zahtjevom za naknadu za korištenje stvari, od kada je tuženu nepobitno smatrati nepoštenom posjednicom, pa kako se potraživanje isplate odnosi na razdoblje prije toga, to je tužbeni zahtjev na isplatu kao neosnovan valjalo odbiti.

16.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2., 155. i 164. ZPP-a

Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora (830.250,00 kn), odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN53/2019., 92/2021.), priloženi popis troška za sljedeće radnje: za sastav tužbe

830 bodova, za sastav podneska od 2. listopada 2017. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu 830 bodova, za pristup na ročište od 5. prosinca 2017. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 50 bodova, za pristup na ročište od 15. ožujka 2018., 19. lipnja 2018., 4. listopada 2018., 9. siječnja 2019. , 21. ožujka 2019. po 830 bodova, za pristup na ročište od 8. svibnja 2019. koje je odgođeno prije početka raspravljanja 50 bodova, za pristup na ročište od 17. lipnja 2019. (odgoda) 50 bodova, za pristup na ročište od 12. rujna 2019., 21 listopada 2019. po 830 bodova, za pristup na ročište od 13. listopada 2020., 15. siječnja 2021., 2. veljače 2021., 12. svibnja 2021. koja su odgođena prije početka raspravljanja po 50 bodova, za pristup na ročište od 13. listopada 2021. i 2. veljače 2022. po 830 bodova, te za sastav prijedloga za zabilježbu spora 50 bodova, što je ukupno 9530 bodova, a pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn predstavlja iznos od 95.300,00 kn, kojemu se s naslova PDV-a od 25 % valjalo dodati iznos od 23.825,00 kn, zatim s naslova pristojbe tužbe iznos od 5.000,00 kn, što je ukupno 124.125,00 kuna. Ostale radnje nisu tužiteljici odmjerene jer po nalaženju ovog suda nisu bile potrebne za vođenje parnice, pri čemu pristojbu presude nije popisala, dok stavka 25. priloženog popisa "25. Trošak plaćanja pristojbe" nije jasno određena da bi sud imao saznanje na što se taj trošak odnosi.

Obzirom na označenu vrijednost predmeta spora s jedne strane te s druge strane činjenicu da je sud prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na raskid ugovora o kupoprodaji te su prihvaćeni tužbeni zahtjevi koji su se odnosili na uknjižbu i predaju predmetnog stana u posjed, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosio na isplatu iznosa od 155.250,00 kn, tužiteljica je po nalaženju ovog suda uspjela za oko 75 %, dok je uspjeh tužene oko 25 %, slijedom čega bi tužena bila u obvezi naknaditi tužiteljici 50 % od gornjeg obračunatog iznosa troška, što nominalno iznosi 60.062,50 kn.

U Splitu, 23. ožujka 2022.

SUTKINJA:

Mirjana Rubić v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: -pun. tužiteljice

-pun. tužene

-u spis.