REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1027/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju kao zakonski zastupnik zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko- upravni odjel, protiv tuženice: HRVATSKA ELEKTROPRIVREDA d.d. Zagreb, koju zastupa punomoćnik Mladen Vujčić, odvjetnik u Splitu, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja: JAVNA USTANOVA NACIONALNI PARK KRKA, koju zastupa punomoćnica Ivona Perišić Rošić, odvjetnica u Šibeniku, radi naknade ekološke štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1050/2016-2 od 28. studenog 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2132/2014 od 9. svibnja 2016., u sjednici održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačava presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1050/2016-2 od 28. studenog 2016. i sudi:

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2132/2014 od 9. svibnja 2016.

II. Tuženici se ne dosuđuju troškovi sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1.Presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2132/2014 od 9. svibnja 2016. suđeno je:

"1. Nalaže se tuženoj da plati tužiteljici s naslova naknade ekološke štete nastale u „Nacionalnom parku Krka“ iznos od 1.200.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od donošenja presude (09. svibnja 2016. godine) pa do isplate.

2. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 195.000,00 kuna, a umješaču na strani tužiteljice, u istom roku, u iznosu od 82.500,00 kuna."

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1050/2016-2 od 28. studenog 2016. usvojena je žalba tuženice te je suđeno:

"1. Uvažava se žalba tužene, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2132/2014 od 9. svibnja 2016. godine na način da se odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška umješača na strani tužiteljice.

2. Zbog preinake prvostupanjske presude mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom 2. izreke, na način da se nalaže tužiteljici da u roku od 15 dana nadoknadi tuženoj parnični trošak u iznosu od 246.510,00 kuna, sa zateznom kamatom koja teče na dio troška od 221.510,00 kuna od dana 9. svibnja 2016. godine, a na iznos troška žalbenog postupka od 25.000,00 kuna od dana 28. studenog 2016. godine u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, do isplate, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužene za naknadu parničnog troška."

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženica je odgovorila na reviziju. Predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno tvrdnjama tužitelja iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi kako ta presuda sadrži jasne razloge iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i zaključcima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva , a kojim je drugostupanjski sud sukladno čl. 375. st. 1. ZPP odgovorio na žalbene navode tuženice koji su od odlučnog značenja, pa nije ostvarena bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP, na koju upire tužiteljica u reviziji.

8. Međutim, po ocjeni ovoga suda ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu ekološke štete nastale na flori i fauni zakonom zaštićenog dijela prirode, te na sedrenim barijerama unutar Nacionalnog parka "Krka" zbog ugibanja ribe i vodenih organizama, te pucanja sedrenih barijera, uzrokovanih isušivanjem korita rijeke uslijed štetnog djelovanje tuženice koja je u postupku polaganja optičkog kabla dovodnog tunela na relaciji Brljan-Vodostan zaustavila protok vode.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženica kao korisnik HE Miljacka na rijeci Krki koja se nalazi unutra granica nacionalnog parka Krka 27. rujna 1997. obustavila protok vode prilikom remonta hidroelektrane i polaganja optičkog kabela u dovodni tunel;

- da je zbog zaustavljana protoka vode na akumulacijskoj brani došlo do poremećaja vodnog režima u koritu rijeke Krke nizvodno od Brljanskog jezera uslijed čega je korito rijeke sve do Visovačkog jezera bilo potpuno suho;

- da je uslijed navedenog došlo do ugibanja ribe i vodenih organizama te pucanja sidrenih barijera koje su na Roškom slapu ostale suhe;

- da do suše nije došlo zbog vremenskih uvjeta;

- da tuženica prije poduzimanja radova na polaganju optičkog kabla nije od nadležnog ministarstva ishodila uvjete zaštite prirode i postupala u skladu s tim;

- da tuženica prije poduzimanja radova na polaganju optičkog kabla nije sa javnom ustanovom nacionalni park Krka sklopila ugovor kojim bi uredila međusobna prava i obveze;

- da tuženica prije poduzimanja radova na polaganju optičkog kabla nije ishodila vodopravnu dozvolu sastavni dio koje bi bio i pravilnik kojim bi se uredilo pitanje biološkog minimuma na HE Miljacka, tj. pitanje osiguravanja minimalnog proteka vode određene vrijednosti radi održavanja biološkog minimuma;

- da je rješenjem Državne uprave za vode od 6. listopada 1997. utvrđen niz nezakonitosti i propusta u postupanju tuženice prilikom štetnog događaja;

- da se protiv tuženice vodio prekršajni postupak zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti prirode i Zakona o vodama koji je obustavljen zbog nastupa zastare;

- da iz nalaza i mišljenja prof. dr. sc. Milorada Mrakovčića proizlazi da je uslijed opisanog postupanja tuženice, te posljedičnog isušivanja korita rijeke Krke, došlo do ugibanja ribe i drugih vodenih organizama čime je narušen njihov opstanak i genetska stabilnost, odnosno povoljno stanje pojedinih vrsta (i to njih svakako više od deset, od kojih su najugroženije primjerice: oštrulj, rak kamenjar, mren, koljuška, visovački glavočić, ilirski klen, svalić, čovječja ribica, glavatica, visovačka pastrva, zloust), kao i da se visina štete može procijeniti preko broja vrsta kojima je ugroženo povoljno stanje, i to u iznosima od po 50.000,00 - 100.000,00 kuna po vrsti, odnosno u sveukupnom iznosu više od 1.000.000,00 kuna;

- da iz nalaza i mišljenja prof. dr. sc. Mladena Juračića proizlazi da se predmetna šteta na sedrenim barijerama (koje uslijed isušivanja ugibaju) može teško procijeniti, međutim, da je ista u konkretnom slučaju vjerojatno veća od 1.200.000,00 kuna.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud, zaključuje da je uslijed skrivljenog postupanja tuženice došlo do nastanka štete koja se očitovala u isušivanju korita rijeke Krke u razdoblju od 27. rujna 1997. od 08,00 h do 28. rujna 1997. do 18,00 h, te posljedičnog izazivanja ugibanja riba i drugih vodenih organizama, kao i isušivanja sedrenih barijera, te da je tuženica u cijelosti odgovorna za nastalu štetu. Polazeći od značenja povrijeđenog dobra u konkretnom slučaju, i to kao zaštićenog prirodnog dobra, zatim, opsega višednevnog isušivanja korita rijeke Krke, te objektivnih teškoća u utvrđivanju stvarne visine štete uzrokovane predmetnim postupanjem tuženice, usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti sve sukladno odredbi čl. 32. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine", broj 30/94 i 72/94 i 128/99 – dalje: ZZP,) čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 69/94 i 7/96 – dalje: ZOO ) i čl. 223. ZPP.

12. Drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženice, temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2 ZPP, preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev, zaključivši da iako postoji nesporno utvrđena štetna radnja tuženice, nastanak štete i uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, dakle odgovornost tuženice sukladno odredbi čl. 158. ZOO, da tužiteljica nije dokazala visinu nastale štete jer se iz dokaza izvedenih u postupku "(…) ne može se utvrditi početno stanje i stanje nakon štetnog događaja glede određenih ribljih vrsta niti je u tom pravu tužiteljica predložila provođenje odgovarajućeg dokaza radi utvrđivanja narušenosti povoljnog stanja (…)".

12.1. Drugostupanjski sud smatra da tužiteljica tijekom postupka nije navela, a niti u tom pravcu predložila, dokaz iz kojeg bi proizlazilo da su s obzirom na stanje pojedinih ribljih vrsta, a uzrokovanog štetnim događajem, vršeni postupci nadodavanja jedinki u već postojeću populaciju tih vrsta radi postizanja povoljnog stanja, kao ni postupak ponovnog naseljavanja tih vrsta u područje u kojem je ista izumrla, odnosno uništena, a niti iz priloženih dokaza, pa tako ni zapisnika o očevidu na koji se pozivaju vještaci, a niti iz isprava i dokaza priloženih u pregledanom kaznenom predmetu, ne proizlazi da je neposredno nakon nezgode utvrđena točna količina uginule ribe, onih vrsta u odnosu na koje se izjašnjava vještak Milorad Mrakovčić, a niti se takvi podaci nalaze sadržani u zapisniku o očevidu koje je sačinio ĐL, dipl. ing. Hrvatskih voda VGO Split, kao ni u rješenju Državne uprave za vode, Odjel državnopravne inspekcije od dana 6. listopada 1997., na kojem vještaci temelje svoj nalaz i mišljenje.

12.2. Isto tako, a u odnosu na oštećenje sedrenih barijera smatra da, a na temelju izvedenih dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja vještaka koji je isti utemeljio na podacima sadržanim u spisu predmeta, te posebno na zapisniku tužiteljice o obavljenom očevidu od dana 15. listopada 1997., koji se odnosi na utvrđivanje mehanizma nastanka štete, te rješenju Državne uprave za vode, Odjela državne vodopravne inspekcije, Odsjeka za vodna područja istarsko - primorskih i dalmatinskih slivova Split od dana 6. listopada 1997., nije moguće sa sigurnošću utvrditi visinu nastale štete.

13. Prema odredbi čl. 5. Zakona o zaštiti okoliša ("Narodne novine", broj 81/94, 128/99 i 151/03 – dalje: ZZO) okoliš je prirodno okruženje: zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek; (...) onečišćavanje okoliša je promjena stanja okoliša koja je posljedica štetnog djelovanja ili izostanaka potrebnog djelovanja, ispuštanja, unošenja ili odlaganja štetnih tvari, ispuštanja energije i utjecaja drugih zahvata i pojava nepovoljnih po okoliš; (...) onečišćivač je svaka pravna ili fizička osoba čije djelovanje posredno ili neposredno uzrokuje onečišćavanje okoliša; (…) opasnost po okoliš je prekomjerni rizik koji zbog visokog stupnja vjerojatnosti nastanka događaja ili opsega moguće štete na okoliš, zahtijeva mjere koje su posebno propisane; (…) šteta u okolišu je oštećenje ili gubitak prirodne funkcije sastavnih dijelova okoliša, prouzročena gubitkom pojedinih sastavnih dijelova i/ili unutarnjim poremećajem odnosa i prirodnog tijeka, nastalog zbog ljudskog djelovanja, (…) ekološka nesreća je izvanredni događaj ili vrsta događaja prouzročena djelovanjem, ili utjecajima koji nisu pod nadzorom i imaju za posljedicu ugrožavanje života ili zdravlja ljudi i u većem obimu nanose štetu okolišu, (…) ugroženi okoliš je stanje nastalo onečišćavanjem većih razmjera okoliša na određenom području za koji se na temelju ovoga ili posebnog zakona, propisuju posebne mjere radi uspostavljanja prijašnjeg stanja ili novog stanja određenog dijela okoliša, oporavka prirodne zajednice ili obnove prirodnog izvora radi poboljšanja kakvoće življenja.

13.1. Odredbom čl. 1. ZZP određeno je da je priroda, u smislu tog Zakona, značajan dio okoliša kojem Republika Hrvatska osigurava osobitu zaštitu na principima najbolje svjetske prakse.

13.2. Odredbom čl. 3. ZZP određeno je, između ostalog da su dijelovi prirode koji su od interesa za Republiku Hrvatsku (u daljnjem tekstu: Država) i imaju njezinu osobitu zaštitu - u daljnjem tekstu (zaštićeni dijelovi prirode) prema tom Zakonu i nacionalni parkovi dok je odredbom čl. 4. ZZP određeno da je nacionalni park prostrano, pretežno neizmijenjeno područje iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, a obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih eko-sistema. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom su parku dopuštene djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. Turističko-rekreacijske djelatnosti moraju biti u ulozi posjećivanja i razgledavanja koje je dozvoljeno svima pod istim uvjetima.

13.3. Odredbom čl. 1. Zakona o proglašenju Nacionalnog parka "Krka" ("Narodne novine", broj 5/85, 9/88 i 13/97) određeno je da se rijeka Krka s priobalnim područjem, od Knina do Skradina, unutar granica iz čl. 2. ovoga Zakona, u površini od 109 km2, proglašava nacionalnim parkom.

14. U okolnostima konkretnog slučaja, kada je nesporno utvrđena štetna radnja tuženice, nastanak štete i uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, te odgovornost tuženice, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice smatrajući da nije dokazala visinu svog zahtjeva.

15. Iz nalaz i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Milorada Mrakovčića, proizlazi da je postupcima tuženice došlo da prekida protjecanja rijeke Krke do Brljana do Visovačkih jezera što je rezultiralo višednevnim isušivanjem korita rijeke Krke navedeno je prouzročilo dugoročne posljedice, ne samo na ihtiofauni već na čitavom vodenom ekosustavu. Oporavak vodenih vrsta nakon takvog događaja je višegodišnji. Mišljenja je da nastala šteta iznosi oko 1.000.000,00 kuna.

15.1. Iz nalaz i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Mladena Juračića, proizlazi da je postupanje tuženice dovelo do višednevnog isušivanja sedrednih barijera u području Roškog slapa te je došlo do ekološke štete koju je teško procijeniti, no vjerojatno više od 1.200.000,00 kuna.

16. Prema odredbi čl. 223. st. 1. ZPP, ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.

17. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja , kada je šteta je nastala u Nacionalnom parku Krka kao zaštićenom prostoru posebne ljepote i dobre prirodne očuvanosti u kojem obiluje biljni i životinjski svijet a gdje je ljudski utjecaj ograničen ili ga uopće nema, te je visina nastale štete zapravo neprocjenjiva, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je minimalna visina sigurno viša od onoga što tužiteljica potražuje, to je, pravilnom primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud utvrdio da je tuženica sukladno odredbi čl. 223. st. 1 ZPP dužna naknaditi štetu iz iznosu od 1.200,000.00 kuna, dok je drugostupanjski sud preinačavanjem prvostupanjske odluke i odbijanjem tužbenog zahtjeva u ovom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenio.

17.1. Naime, nacionalni parkovi u širem smislu predstavljaju zaštićeni prostor rijetkih ljepota i prirodne očuvanosti u kojima prevladava bogata biološka raznolikost gdje se utjecaj čovjeka pokušava svesti na minimum. Za mnoge zemlje, nacionalni parkovi su znak njihovog prepoznavanja i identiteta u čijem se odnosu očituje kultura i osobnost cijelog naroda. Nagli porastom broja stanovnika stvorena je potreba pojedinca za preuzimanjem odgovornosti za uništavanje globalnog okoliša i institucionalnih okvira za pooštravanje zakona i razvoja svijesti. Zadatak svih je upravljanje prirodnim bogatstvima s primarnim ciljem očuvanja prirodne baštine za buduće generacije (tako i DIREKTIVA VIJEĆA 92/43/EEZ od 21. svibnja 1992. o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore).

18. Slijedom navedenog valjalo je (temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP) reviziju tužiteljice prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu na način kako je to u izreci ove presude pod toč. 1.

19. Kad se povodom pravnog lijeka preinačuju nižestupanjske odluke, potrebno je odlučiti o ukupnim troškovima spora (čl. 166. st. 2. ZPP-a). Osnaženjem prvostupanjske presude potvrđena je i odluka o troškovima parnice koji su nastali tijekom postupka koji je prethodio toj presudi, a s obzirom na to da tužiteljica (koja je uspio u ovom revizijskom postupku) nije tražila naknadu troškova izjavljene revizije, to nije bilo potrebe za odlučivanjem o daljnjim troškovima.

20. Tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u toč. 2. izreke presude.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud