Poslovni broj: 32 UsI-3383/2020-22

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja M. Đ., OIB…., iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija, OIB…., Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi utvrđivanja poreza na dohodak, 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-18/18-01/714, ur. broj: 513-04-20-3 od 24. studenog 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovršnog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-410-18/18-01/714, ur. broj: 513- 04-20-3 od 24. studenog 2020. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave C., klasa: UP/I-410-23/2014-02/1623, ur. broj: 513-07-01-01/2018-03 od 14. rujna 2018., kojim je zamijenjeno privremeno porezno rješenje od 26. rujna 2014. te je tužitelju za 2013. godinu utvrđen dohodak u iznosu od 1.743.189,14 kn, razlika poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak za uplatu u ukupnom iznosu od 764.370,21 kn te mu je naloženo plaćanje utvrđene porezne obveze.

2. Tužitelj je u tužbi i tijekom spora osporio zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja u bitnom uz argumentaciju da je počinjena bitna povreda upravnog postupka, jer je porezni nadzor proveden protivno odredbi članka 117. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16., dalje OPZ), jer je obavljan i dovršen nakon isteka roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđenje porezne obveze. Nadalje je obrazložio da je dohodak utvrđen na temelju njegovog navodnog stjecanja prava vlasništva na nekretninama, no koje pravo on nikada nije stvarno stekao, jer je isto stečeno na temelju presude suda koja nije postala pravomoćna i koja nije provediva u zemljišnim knjigama. Slijedom toga, njegovo pravo vlasništva nikada nije upisano u zemljišnim knjigama, niti je došlo do stvarnog ostvarivanja predmetnog dohotka. Smatra da se radi o dvostrukoj litispendenciji i dvostrukom oporezivanju, jer mu je već utvrđena porezna obveza za stjecanje nekretnina (porez na promet nekretnina). Konačno, osporava i visinu porezne obveze jer smatra da vrijednost nekretnina nije smjela biti utvrđivana na temelju vrijednosti predmeta spora koji je bio naznačen u parničnim postupcima. Zahtjeva poništavanje drugostupanjskog rješenja.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj: 20/10., 143/12., 152/14. 29/17. i 110/21., dalje ZUS).

5. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao sudski spis i spis tuženika te je saslušao u svojstvu svjedoka porezne inspektore koji su proveli porezni nadzor nad tužiteljem Ž. Č.i I. T..

6. Sud je pročitao nalaz i mišljenje vještaka za financije i knjigovodstvo A. V. koje je tužitelj dostavio u spis, no na istome nije temeljio svoju odluku budući da se ne radi o neovisnom sudskom vještačenju, već je shvaćanja vještaka uzeo u obzir kao tužbene navode tužitelja.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Čitanjem spisa sud je utvrdio da je tužitelju osporavanim rješenjima utvrđena porezna obveza poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, jer je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama, i to na 30% nekretnina – šest stanova u Gradu Z. s danom 10. listopada 2013. na temelju pravomoćne sudske presude na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Z. poslovni broj P-5350/12-31 od 4. rujna 2013., što predstavlja primitak u naravi u iznosu od 2.239.202,76 kn od samostalne djelatnosti za porezno razdoblje 2013. godinu. Tržišna vrijednost nekretnina je u poreznom postupku utvrđena na temelju naznačene vrijednosti predmeta spora u parničnim postupcima koji su se vodili radi stjecanja prava vlasništva na navedenim nekretninama. Nadalje je tužitelju utvrđen izdatak u istom poreznom razdoblju u visini od 30% stečenog vlasništva na nekretninama koji se odnose na troškove odvjetničkih usluga odvjetnika D. G., koji je također nastao na dan 10. listopada 2013. te predstavlja trošak poslovanja u iznosu od 671.799,67 kn. Posljedično navedenom su knjiženi primici uvećani za nadzorom utvrđene primitke u naravi, knjiženi izdaci uvećani su za nadzorom utvrđene izdatke, utvrđen je dohodak te je tužitelju utvrđena porezna obveza.

9. U ovom sporu između stranaka je sporno da li je porezni nadzor proveden zakonito u skladu s odredbom članka 117. OPZ-a, da li je tužitelj stekao vlasništvo na 30% predmetnih nekretnina, a time i da li je navedeno valjani pravni osnov za utvrđivanje porezne obveze. Sporno je da li je pravilno utvrđen iznos primitka (tržišna vrijednost stečenih nekretnina) i izdataka (odvjetnički troškovi D. G.) te u konačnici da li je pravilno utvrđena porezna obveza.

10. Vezano za tužbene navode tužitelja o nedopustivost poreznog nadzora ističe se da isti nisu osnovani.

Odredbom članka 117. stavka 2. OPZ-a propisano je da se porezni nadzor može obavljati u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. No odredbom stavka 3. Istog članka također je propisano da se, iznimno od stavka 2. ovoga članka, porezni nadzor može obavljati za razdoblje za koje nije nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, između ostalog i u postupcima utvrđivanja imovine prema propisima o porezu na dohodak.

U konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju porezne obveze na temelju utvrđivanja imovine prema propisima o porezu na dohodak, slijedom čega se u predmetnom postupku porezni nadzor mogao obavljati i nakon isteka roka od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, pa sve do nastupa zastare prava na utvrđenje porezne obveze.

U konkretnom slučaju zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela je teći 1. siječnja 2015. te bi nastupila tek 1. siječnja 2021., a porezni nadzor proveden je u razdoblju od 6. studenog 2017. do 19. travnja 2018. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je porezni nadzor proveden pravilno i u skladu s citiranim zakonskim odredbama.

11. Vezano za spornu činjenicu da li je tužitelj stekao vlasništvo na nekretninama, ističe se da je tužitelj na temelju pravomoćne sudske presude na temelju priznanja Općinskog građanskog suda u Z. poslovni broj P-5350/12-31 od 4. rujna 2013. (dalje presuda) stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (30% vlasništva, odnosno vlasništva nad 3/10 idealnog dijela predmetnih šest nekretnina) u trenutku njezine pravomoćnosti.

Izrekom predmetne presude na temelju priznanja utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik 30% šest nekretnina (stanova i poslovnog prostora u Z.), naloženo je tuženiku V. G. Ž. izdavanje tabularne isprave, koju će u protivnom zamijeniti navedena presuda. U obrazloženju presude navedeno je da je tužitelj stekao vlasništvo na nekretninama kao nagradu za odvjetničko zastupanje čiji su predmet bile navedene nekretnine, a što nije niti bilo sporno tijekom upravnog postupka i ovog spora.

Odredbom članka 114. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14., dalje ZV) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju odluke suda.

Odredbom članka 126. ZV-a propisano je da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi. Posebnost glede nekretnina propisana je odredbom članka 127. stavka 1. ZV- a koja propisuje da je onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnine odlukom suda ili drugoga tijela, ovlašten ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Dakle, kod stjecanja prava vlasništva na nekretninama odlukom suda su sudska presuda i trenutak njezine pravomoćnosti konstitutivne prirode, dok je upis u zemljišne knjige samo deklaratorne.

Slijedom navedenog, budući da je sudskom presudom na temelju priznanja jasno navedeno da je tužitelj stekao 30% (3/10 idealnog dijela) vlasništva na točno određenim, navedenim i opisanim nekretninama, da je presuda postala pravomoćna 10. listopada 2013., tužitelj je u tom trenutku stekao to pravo vlasništva na 3/10 idealnog dijela navedenih nekretnina, bez obzira na činjenicu što navedena presuda iz formalnih razloga nije podobna za upis u zemljišne knjige.

Nadalje se ističe i da je ispravak presude poslovni broj P-5350/12-41 od 10. ožujka 2014. postao pravomoćan 1. travnja 2014., no da je iz ispravka razvidno da je istim ispravljeno samo opis jedne od nekretnina, i to na način da iza riječi „stana površine 109 m2“ trebaju stajati riječi „stan u uličnoj zgradi na I katu desno ukupne površine 109 m2“, što nema učinak na činjenicu stjecanja prava vlasništva predmetnom presudom.

Slijedom navedenog, porezno tijelo pravilno je utvrdilo da je tužitelj stekao 30% prava vlasništva na šest nekretnina tijekom 2013. godine kao nagradu/naknadu za pruženu uslugu odvjetničkog zastupanja te da je navedeno stjecanje valjani pravni osnov za utvrđivanje porezne obveze za 2013. godinu.

12. Budući da je tužitelj stekao vlasništvo u trenutku pravomoćnosti sudske presude 10. listopada 2013., na predmetni postupak primjenjuje se Zakon o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13. i 120/13., dalje ZPDOH, koji je bio na snazi u tom trenutku).

Odredbom članka 12. ZPDOH-a propisano je da je dohodak je razlika između primitaka priteklih u poreznom razdoblju i izdataka nastalih u istom poreznom razdoblju. Primici su sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku pritekla u poreznom razdoblju. Izdacima se smatraju svi odljevi dobara s novčanom vrijednošću izvršeni radi ostvarivanja ili osiguranja primitaka iz stavka 2. ovoga članka. Primici i izdaci utvrđuju se primjenom načela blagajne.

13. Međutim, prema stavu ovog suda, porezna tijela nisu pravilno utvrdila vrijednost primitka i izdataka, jer su oba utvrđenja temeljila na nepravilno utvrđenoj tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina, budući da je ista određena prema vrijednosti predmeta spora u parničnim postupcima.

Odredbom članka 20. ZPDOH-a propisano je da su poslovni primici sva dobra (novac, stvari, materijalna prava, usluge i drugo) koja su poreznom obvezniku u okviru njegove samostalne djelatnosti pritekla u poreznom razdoblju. Primici iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se prema njihovoj tržišnoj vrijednosti.

Odredbom članka 8. stavka 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine broj: 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11, 61/12, i 9/13., dalje Pravilnik) propisano je da se primici i izdaci od poslovnih događaja utvrđuju tek nakon primljenih uplata odnosno obavljenih isplata (načelo blagajne). Ako priljevi odnosno odljevi nisu obavljeni u novcu već u drugim dobrima, treba ih utvrđivati na način propisan za primitke i izdatke u novcu.

Odredbom članka 8. stavka 5. Pravilnika se nenovčani primici utvrđuju prema tržišnoj vrijednosti. Tržišna se vrijednost određuje prema cijeni koja bi se ostvarila pri prodaji u uobičajenom poslovnom prometu, ovisno o svojstvu gospodarstvenog dobra. Pri tome moraju biti uvažene sve okolnosti koje utječu na cijenu.

U vrijeme provođenja poreznog nadzora na snazi je bio Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina (Narodne novine br. 78/2015, dalje ZPVN), koji jasno propisuje načine i metode za procjenu vrijednosti nekretnina, te u odredbi članka 23. propisuje da za izradu procjene vrijednosti nekretnina na temelju ovoga Zakona koriste se sljedeće propisane metode: poredbena metoda, prihodovna metoda i troškovna metoda.

Slijedom navedenog, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora naznačena u parničnom postupku ne može predstavljati pravilno utvrđenu tržišnu vrijednost nekretnina.

14. Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja sud je pozvao tuženika da u spis dostavio procjene tržišnih vrijednosti predmetnih nekretnina na dan 10. listopada 2013. izrađene na temelju najmanje tri usporedna podatka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme, izračun 30% vrijednosti za svaku pojedinu nekretninu te usporedne podatke na temelju kojih je izvršena procjena tržišne vrijednosti nekretnine.

Tuženik je sudu dostavio tražene podatke i procjenu (list 175 do 233 spisa) iz koje proizlazi da je tužitelj stekao 30% nekretnina, odnosno ukupnu tržišnu vrijednost 30% istih u ukupnom iznosu od 3.397.434,42 kn (207.998,09 + 165.549,50 + 163.427,07 + 592.054,76 + 324.815,36 + 1.943.589,64). Dakle, pravilno utvrđena tržišna vrijednost 30% nekretnina iznosi više od ukupne utvrđene vrijednosti u poreznom postupku, u kojem je utvrđen primitak u iznosu od 2.239.202,76 kn.

15. Tužitelj je u prigovoru protiv navedene procjene naveo da je i sam tuženik naveo da, prema Zakonu o Poreznoj upravi, Porezna uprava nije nadležna utvrđivati vrijednost nekretnina. Nadalje tužitelj ponavlja navode koje je isticao tijekom spora, da na temelju presude n temelju priznanja nije mogao steći pravo vlasništva, jer je ista bila neprovediva u zemljišnim knjigama. Smatra da, ako je vrijednost nekretnina bila utvrđivana prema vrijednosti predmeta spora, da je tada morala biti uzeta u obzir samo vrijednost u iznosu od 10.000,00 kn.

Sud iznesene prigovore tužitelja ne ocijenjuje osnovanima radi prethodno iznesenog obrazloženja. Vezano za pravo Porezne uprave da utvrdi vrijednost nekretnine u svrhu oporezivanja, sud smatra da to pravo jasno i nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka članka 8. stavka 5. Pravilnika te sud procjenu nekretnina tuženika, izrađenu poredbenom metodom i potkrijepljenu usporednim podacima o tržišnim vrijednostima usporednih nekretnina, u cijelosti prihvaća.

Nadalje se ističe da je tužitelj, u slučaju da se nije slagao s dostavljenom procjenom tržišne vrijednosti nekretnina, imao pravo tokom ovog upravnog spora predložiti provođenje sudskog vještačenja tržišnih vrijednosti predmetnih nekretnina, kao jedinog dokaza kojim bi mogao osporavati dostavljenu procjenu tuženika, no tužitelj provođenje ovog dokaza nije predložio.

16. Dakle, tijekom poreznog nadzora utvrđen je primitak tužitelja za predmetno porezno razdoblje u iznosu od 2.239.202,76 kn, na temelju kojeg iznosa je utvrđen izdatak (30% od vrijednosti stečenog dijela nekretnina) u iznosu 671.799,67 kn, a na temelju čega je tužitelju utvrđena porezna obveza.

Tijekom ovog spora dostavljena je procjena tržišne vrijednosti nekretnina iz koje proizlazi da bi primitak tužitelja, da je bio pravino utvrđen, iznosio 3.397.434,42 kn. 30% od navedene vrijednosti stečenog dijela nekretnina iznosi 1.019.230,33 kn. S obzirom na činjenicu da je iznos primitaka u poreznom postupku utvrđen u iznosu manjem od iznosa kojeg je sud utvrdio u ovom sporu, a posljedično tome, je u poreznom postupku utvrđen i manji iznos izdataka, ali je utvrđena i manja porezna obveza od one koja bi bila utvrđena kada bi u obzir bila uzeta vrijednost utvrđena u ovom sporu, sud je, uz primjenu načela zabrane reformatio in peius, osporavana rješenja ocijenio zakonitima te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a.

17. U odnosu na navode tužitelja da je dvostruko oporezovan, ističe se da je u drugom poreznom postupku tužitelju utvrđena porezna obveza s osnova poreza na dodanu vrijednost za porezno razdoblje 2012. godinu, slijedom čega je razvidno da je tužitelj oporezovan za različite vrste poreza i za različita porezna razdoblja.

18. Preostali tužbeni navodi i dokazi koje je tužitelj tijekom spora dostavljao u spis, a koji se odnose na faktičnu neprovedivost presuda, nisu od odlučne važnosti u ovom sporu, jer je sud utvrdio da je sudskom presudom na temelju priznanja jasno navedeno da je tužitelj stekao 30% (dakle, 3/10 idealnog dijela) vlasništva na točno određenim i u presudi navedenim nekretninama te da je trenutak stjecanja pravomoćnost sudske presude.

19. S obzirom na to da je sud tužbeni zahtjev tužitelja utvrdio neosnovanim, tužitelj nema pravo na naknadu troškova postupka na temelju odredbe članka 79. ZUS-s.

U Zagrebu, 23. ožujka 2022.

Sudac:

Janja Topol, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).