REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10643/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. E.K., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 18. lipnja 2021., broj: 41. Pp J-439/2020-11, u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. E.K. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. E.K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 18. lipnja 2021., broj: 41. Pp J-439/2020-11, proglašen je krivim okr. E.K. da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 30 dana i, na temelju čl. 44. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 12 mjeseci, računajući od pravomoćnosti presude, ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene ovom uvjetnom osudom.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 13. i čl. 16. Zakona o zaštititi od nasilja u obitelji u vezi sa čl. 50. st. 2. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve obiteljskog nasilja I.K. i to na udaljenosti manjoj od 20 metara, na području cijele Republike Hrvatske, u trajanju dvije godine, dok je u odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 500,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika V.D., naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnim sankcijama te troškovima prekršajnog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od prekršajne odgovornosti, a podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3, Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se on pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovano se tvrdi da „ne postoje nesumnjivi dokazi da je žalitelj zaista izrekao riječi koje mu se stavljaju na teret“, jer je žrtva nasilja I.K., u svom iskazu, navela da joj je okrivljenik inkriminirane prilike uputio upravo one riječi i izraze za koje je i proglašen krivim. Dakle, prvostupanjski sud je, osnovano prihvativši kao vjerodostojan iskaz žrtve nasilja, nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik inkriminirane prilike izgovarao uvredljive riječi koje su navedene u izreci pobijane presude. Okrivljenik u žalbi nije naveo ni jedan opravdan razlog zbog kojeg bi ga žrtva nasilja lažno teretila, niti o tome ima podataka u spisu, pa ni za ovaj sud nema sumnje u istinitost njenog iskaza.

5.1. Također, neosnovana je tvrdnja okrivljenika da je svjedok J.Ž. zainteresiran za ishod ovog postupka, jer je izvanbračni partner žrtve nasilja, pri čemu okrivljenik ističe i činjenicu da se on nije mogao sjetiti točnih riječi koje je okrivljenik uputio njemu, kao i točnih riječi koje je okrivljenik uputio žrtvi nasilja. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, ovaj sud smatra da upravo činjenica da se svjedok J.Ž. nije mogao sjetiti točnih riječi koje je okrivljenik inkriminirane prilike uputio njemu i žrtvi nasilja ukazuje na njegovu vjerodostojnost i nezainteresiranost za ishod postupka, jer da to nije tako, dakle da je svjedok J.Ž. želio lažno teretiti okrivljenika, lako je mogao uskladiti svoj iskaz s iskazom žrtve nasilja i na taj način teretiti okrivljenika. S obzirom da to nije tako, upravo činjenica koju i sam okrivljenik ističe u žalbi, da se svjedok J.Ž. nije mogao sjetiti točnih riječi koje je okrivljenik uputio njemu i žrtvi nasilja, ukazuje na vjerodostojnost njegovog iskaza.

5.2. Činjenica da li je još netko čuo ili vidio inkriminirani događaj nije utvrđivana tijekom prvostupanjskog postupka, jer za to nije bilo ni potrebe, pa okrivljenik neosnovano, s obzirom da ne postoji ni jedan dokaz o toj činjenici, tvrdi u žalbi da „nitko od susjeda i stanara nije čuo ni vidio ništa“. Također, neosnovano se u žalbi ističe razlog zbog kojeg se okrivljenik zatekao inkriminirane prilike na mjestu događaja (više puta izražena briga za svojim malodobnim sinom koji živi sa žrtvom nasilja), jer ta činjenica nema nikakvog utjecaja na prekršajnu odgovornost okrivljenika, niti može dovesti do njegove ekskulpacije. Jednako je i u odnosu na činjenicu da se radilo o slučajnom susretu, koja također nema nikakvu važnost za utvrđivanje krivnje okr. E.K.. U tom smislu, irelevantni su, a time i neosnovani, žalbeni navodi kojima okrivljenik ukazuje na svoje pokušaje da tijekom prvostupanjskog suda od žrtve nasilja dobije odgovor na pitanje je li upoznata s činjenicom da je on zabrinut i da često pita za njihovog malodobnog sina.

5.3. Nadalje, neosnovano se u žalbi ističe i da prvostupanjski sud nije primijenio načelo in dubio pro reo. Naime, navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo o teretu dokazivanja.

5.4. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik ističe da su i uvjetna osuda i zaštitna mjera „osobito teške i neugodne za žalitelja“. Ovakvi žalbeni navodi su potpuno paušalni i nekonkretizirani i ovaj sud ne vidi ni jedan razuman razlog zbog kojeg bi uvjetna osuda, kao najblaža prekršajnopravna sankcija koja se uopće može izreći za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, bila „osobito teška i neugodna“ za okrivljenika. Cijeneći sve okolnosti relevantne za odmjeravanje prekršajnopravne sankcije, a naročito značaj i pogibeljnost počinjenog prekršaja, stanovište je ovog suda da je sankcija koja čini prijetnju zatvorom i više nego primjerena prekršajnopravna sankcija.

6.1. Nadalje, razmotrivši pobijanu presudu i u dijelu izrečene zaštitne mjere, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja I.K. na udaljenosti manjoj od 20 metara. Primjena ove mjere je u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika, naročito s obzirom na činjenicu da iz podataka u spisu proizlazi postojanje povišenih tenzija kroz dulje vrijeme prije inkriminiranog događaja. Kod takvog stanja stvari, žalbeni navodi da bi prvostupanjska odluka i u ovom dijelu bila „osobito teška i neugodna“ za okrivljenika nemaju nikakve osnove, tim više što okrivljenik ni na koji način nije konkretizirao u čemu bi se ta osobita teškoća i neugoda sastojale.

6.2. Slijedom navedenog, ni u ovom dijelu, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe.

7. Žaleći se zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da su isti odmjereni previsoko, jer je riječ o beznačajnom događaju, te ističe da on ima skromna primanja i obvezu plaćanja alimentacije, zbog čega će izrečena visina troškova ugroziti njegovu materijalnu egzistenciju. Međutim, prije svega treba navesti da se, imajući na umu protupravnu količinu u ponašanju okrivljenika te nedostatak bilo kakvog povoda za takvo njegovo ponašanje, nikako ne radi o „beznačajnom događaju“, kako to okrivljenik tvrdi u žalbi. Osim toga, okrivljenik ni tijekom prvostupanjskog postupka, a ni sada u žalbi, nije relevantnim dokumentima konkretizirao svoju tvrdnju da je „skromnog imovnog stanja“. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud smatra da je visina paušalne svote od 500,00 kuna, određena po prvostupanjskom sudu, a koja je vrlo blizu donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.), primjerena s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad i stanovište je ovog suda da plaćanjem troškova prekršajnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje. Stoga je odluka prvostupanjskog suda o troškovima prekršajnog postupka osnovana i utemeljena na zakonu.

8. Iz razloga navedenih u obrazloženju odluke o troškovima, ovaj sud je okrivljenika obvezao i na plaćanje troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna. Navedena odluka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.