Poslovni broj: 3 Us I-371/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja D. Č. i mlt. M. Č., S. Č. i I. Č., svi iz R. S., N. S., Ž., s boravištem u B. M., zastupani po ocu i zakonskom zastupniku D. Č., a svi zastupani po opunomoćenici T. B., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & B. j.t.d., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ilica 133, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenik B. K., službena osoba, radi primitka u državljanstvo, 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-224-02/18-01/3534, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 26. siječnja 2021. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju D. Č. iz R. S., N. S., Ž. trošak upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn (devet tisuća tri stotine sedamdeset pet kuna) u roku od 60 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbija.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-224-02/18-01/3534, URBROJ: 511-01-203-21-5 od 26. siječnja 2021. odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina S., za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 28/92., 113/93., 130/11., 110/15. i 102/19.) i njegove maloljetne djece I. Č., rođene 24. lipnja 2012., M. Č., rođene 1. travnja 2008. i S. Č., rođenog 26. kolovoza 2006. temeljem članka 13. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je od malih nogu pripadnik hrvatskog naroda i hrvatske manjine u R. S. te se izjašnjava kao Hrvat i pripadnik hrvatske manjine, rimokatolik koji cijeli život poštuje hrvatske katoličke običaje i koji se u R. S. identificira kao Hrvat iako, objektivno, to nije ponašanje na koje se u R. S. gleda blagonaklono. Ističe da mu je majka Hrvatica, kao i cijela obitelj s majčine strane. Pojašnjava da je tuženik tijekom upravnog postupka od tužitelja zatražio dokumentaciju iz koje ne može biti vidljivo tužiteljevo izjašnjavanje o narodnosti ili nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti budući da dokumenti koje je tuženik zatražio uopće ne sadrže rubrike koje bi omogućavale takvo izjašnjavanje. S druge strane, tužitelj je u spis dostavio dokumentaciju iz koje je vidljivo njegovo izjašnjavanje kao pripadnika hrvatskog naroda, primjerice priložene su prijave o rođenju djece M. i I. Č. u kojima se tužitelj izjasnio kao Hrvat, rješenje o upisu u poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine, potvrda Nacionalne službe za zapošljavanje, krsni listovi za tužitelja i djecu, domovnice za rođake po majci itd. Međutim, priložene dokaze tuženik tumači i cijeni selektivno na način da dokumentaciju u kojoj tužitelj ističe svoju pripadnost hrvatskom narodu cijeni kao irelevantnu i nedovoljnu ili ishođenu sa ciljem i svrhom stjecanja hrvatskog državljanstva, a jedini dokument na kojem se izjasnio kao Srbin (prijava o rođenju sina S.) cijeni kao odlučujući u procjeni tužiteljevog subjektivnog osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu. Ističe da sporna izjava potječe iz 2006. godine kada je imao 23 godine, ali i da su kasnije izjave, kada je tužitelj bio stariji i nastupao sa više samopouzdanja i manje straha, bile drugačije, kao i da tuženik očito nema dovoljno uvida, a niti razumijevanja situacije, uvjeta i načina života Hrvata u R. S. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-938/1997, predlaže saslušanje tužitelja kao stranke u sporu, a nakon provedenog dokaznog prijedloga poništiti osporavano rješenje tuženika te primiti u hrvatsko državljanstvo tužitelja i njegovu maloljetnu djecu, uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ponavlja navode iznesene u obrazloženju osporavanog rješenja te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a kako su između stranka sporne odlučne činjenice Sud je sukladno odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) u ovom predmetu održao usmene rasprave dana 26. siječnja 2022. i 16. ožujka 2022. te je na raspravi održanoj dana 16. ožujka 2022., sukladno prijedlogu tužitelja D. Č., izveden dokaz njegovim saslušanjem kao stranke u sporu (članak 33. stavak 5. ZUS-a u svezi sa člancima 235.-250. i 264.-271. Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'', broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19.). Ujedno je opunomoćenica tužitelja zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, te pristupa na ročišta održana dana 26. siječnja 2022. i 16. ožujka 2022., svako u iznosu od 2.500,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno 9.375,00 kn te za trošak ovjerenog prijevoda sa srpskog na hrvatski jezik (prema računu broj: 61/P1/2 od 21. veljače 2022.) u iznosu od 4.125,00 kn.

5. U svom iskazu tužitelj D. Č. je naveo da trenutno živi u B. sa suprugom M. Č. i djecom M., S. i I. Č. unazad pet godina te se u B. bavi poljoprivredom, a supruga je domaćica. Prije toga živio je u N. S., odnosno mjestu Ž., a želio bi se preseliti u R. H. jer su mu baka i djed po ocu hrvatski državljani te u R. H. ima dosta rodbine i najvjerojatnije bi se, ukoliko bi dobio hrvatsko državljanstvo, preselio u V. Zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo podnio je iz razloga jer se osjeća kao pripadnik hrvatskog naroda, a on i njegova djeca su katoličke vjere. U R. S. doživljavao je raznorazne neugodnosti, kao i njegova djeca, jer se izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda te iz razloga jer je katoličke vjere. Do osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu došao je jer je dosta vremena provodio sa bakom i djedom s majčine strane koji su hrvatski državljani, a tome je uvelike doprinijela i katolička vjera. Također je izjavio da je tri godine živio u katoličkoj crkvi u Ž. zajedno sa suprugom i djecom, a koji stan mu je na korištenje dao svećenik jer je i tada imao problema u R. S. Što se tiče izjave da je Srbin prilikom prijave rođenja djeteta S. Č., izjavio je da je isto učinio iz straha jer je imao problema oko izjašnjavanja pripadnosti hrvatskom narodu.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj 23. kolovoza 2018. podnio zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo temeljem pripadnosti hrvatskom narodu, za sebe i svoju maloljetnu djecu I. i M. Č. te S. Č.

8. Osporavanim rješenjem tuženika odlučeno je o zahtjevu tužitelja temeljem članka 16. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu te njegove maloljetne djece temeljem članka 13. istoga Zakona.

9. Među strankama je sporno može li se tužitelj smatrati pripadnikom hrvatskog naroda, kako je to propisano odredbom članka 16. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

10. Naime, člankom 16. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano je da pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u R. H., može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona. Prema stavku 2. istog članka Zakona pripadnost hrvatskom narodu utvrđuje se ranijim deklariranjem te pripadnosti u pravnom prometu, navođenjem te pripadnosti u pojedinim javnim ispravama, zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim kulturnim, znanstvenim i sportskim udrugama u inozemstvu.

11. Tuženik je osporavanim rješenjem odbio zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je tužitelj priložio preslike prijava o rođenju djece M. Č. iz 2008. godine i I. Č. iz 2012. godine u kojima je u rubriku narodnost upisan podatak Hrvat te da samo ta okolnost ne može biti temelj za primitak u hrvatsko državljanstvo, tim više što se u vlastoručno potpisanoj prijavi o rođenju sina S. Č. 2006. godine izjasnio kao Srbin.

12. Osim toga, navodi da rješenje gradske uprave grada S. od 28. svibnja 2018. kojim se usvaja zahtjev za upis u poseban popis birača hrvatske nacionalne manjine tužitelja nije dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu jer nije razvidno temeljem kojih isprava je tužitelj upisan u birački popis hrvatske nacionalne manjine, a navedeno rješenje doneseno je neposredno prije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva te se ne može smatrati istinskim dokazom o pripadnosti hrvatskom narodu već izrazom želje za stjecanjem hrvatskog državljanstva po povlaštenoj pravnoj osnovi, namijenjenoj isključivo pripadnicima hrvatskog naroda. Ističe da se navedeno odnosi i na potvrdu Nacionalne službe za zapošljavanje kojom se potvrđuje da se tužitelj prilikom prijave na evidenciju nezaposlenih osoba izjasnio kao Hrvat. 13. Tuženik također dodaje da činjenica da je tužitelj kršten u rimokatoličkoj župi sama za sebe ne dokazuje da je pripadnik hrvatskog naroda jer je krsni list samo dokaz o njegovoj vjerskoj pripadnosti, a vjerska pripadnost se ne može izjednačavati s nacionalnom pripadnošću budući je općepoznato da su pripadnici različitih naroda po vjerskoj pripadnosti rimokatolici.

14. Ovaj Sud, međutim, ne može prihvatiti takvu ocjenu tuženika, jer je ista u suprotnosti s dokazima koji prileže spisu, a iz kojih se, ne može izvući zaključak da tužitelj nije dokazao pripadnost hrvatskom narodu.

15. Sud je stajališta da u postupku treba primijeniti načelo utvrđivanja materijalne istine, utvrditi pravo stanje stvari, te da se u tu svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, kako je to propisano odredbom članka 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP). Pri tome je odredbom članka 47. stavka 1. ZUP-a propisano, između ostalog, da službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari.

16. Pripadnost određenom narodu je prije svega subjektivna kategorija, koja se izražava prvenstveno osjećajima pripadnosti pojedinca tom narodu, odnosno prihvaćanjem njegove kulture, običaja i pisma, te pripadnost određenom narodu treba, prema članku 16. Zakona, iskazivati i određenim ponašanjem pojedinca na način da se osoba koja traži primitak u hrvatsko državljanstvo po toj osnovi, pripadnikom hrvatskog naroda izjašnjavala tijekom života, navođenjem te narodnosti u pojedinim javnim ispravama , zaštitom prava i promicanjem interesa hrvatskog naroda i aktivnim sudjelovanjem u hrvatskim udrugama u inozemstvu.

17. Sud smatra kako svaki konkretan slučaj primitka u hrvatsko državljanstvo treba tumačiti pažljivo i samostalno, uvažavajući sve elemente i posebnosti konkretnog slučaja.

18. Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj, državljanin S., rođen 14. lipnja 1983., od oca S. i M. Č., u mjestu N. S., S., u braku sa M. Č. Tužitelj je podnio zahtjev i za njegovu maloljetnu djecu I. i M. Č. te S. Č.

19. Iz prijava rođenja za M. Č. od 8. travnja 2008. i I. Č. od 29. lipnja 2012. vidljivo je da je tužitelj, kao otac djece, upisao podatak o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti i katoličkoj vjeroisposvijesti. Nadalje, spisu upravnog postupka priloženi su i izvatci iz matice krštenih Rimokatoličnog župnog ureda za tužitelja i njegovu maloljetnu djecu S. Č., M. Č. i I. Č., zatim rješenje Općinske uprave Ž., broj: 208-2-7/18-III-04 od 28. svibnja 2018. kojim je usvojen zahtjev tužitelja za upis u poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine te potvrda Nacionalne službe za zapošljavanje kojom se potvrđuje da se tužitelj prilikom prijave na evidenciju nezaposlenih osoba izjasnio kao Hrvat.

20. Slijedom iznesenog, proizlazi da se tužitelj tijekom života izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda navođenjem te pripadnosti u javnoj ispravi, odnosno da se osobno izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda, te stoga pogrešno tuženik zaključuje da tužitelj ranije nije imao formiranu nacionalnu svijest kao Hrvat. 21. Naime, tuženik zaključuje da se nacionalna pripadnost u pravilu izražava kontinuiranim izjašnjavanjem tijekom cijeloga života, što kod tužitelja nije slučaj, tim više što se u vlastoručno potpisanoj prijavi o rođenju sina S. Č. 2006. godine izjasnio kao Srbin. Međutim, u pravu je tužitelj kada tvrdi da je trebalo uzeti u obzir i njegovo izjašnjavanje kasnijih godina kada je bio stariji i svjesniji svoje nacionalne opredijeljenosti.

22. Slijedom izloženog, a suprotno utvrđenju tuženika, priloženi dokazi potvrđuju ranije izjašnjavanje nacionalne pripadnosti tužitelja hrvatskom narodu, a kako je tužitelj predmetni zahtjev podnio 2018., ne može se zaključiti da se tužitelj neposredno prije podnošenja zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva počeo izjašnjavati kao Hrvat, na što upućuje konstatacija tuženika iz obrazloženja osporavanog rješenja kako je iz priloženih dokaza razvidno da je tužitelj imao izravan interes.

23. Tuženik nije cijenio niti činjenicu da je iz prijava rođenja za M. Č. od 8. travnja 2008. i I. Č. od 29. lipnja 2012. vidljivo da se tužitelj izjasnio da je katoličke vjeroispovijesti, kao i da su spisu upravnog postupka priloženi izvatci iz matice krštenih Rimokatoličnog župnog ureda za tužitelja i njegovu maloljetnu djecu S. Č., M. Č. i I. Č.

24. Naime, iako vjerska i nacionalna pripadnost nisu istoznačni pojmovi, ali je i taj navod, odnosno dokaz, potrebno ocijeniti i uzeti u obzir, kao i sve ostale priložene dokaze.

Nadalje, tužitelj je rođen i odrastao u obitelji čiji su članovi dijelom Hrvati (baka i djed F. i F. J., spisu upravnog postupka priložene domovnice za iste, te teta D. J. i ujaci F. i Z. J.), a i majka tužitelja M. Č. se tijekom života izjašnjavala kao pripadnica hrvatskog naroda (prijava rođenja za tužitelja i dr.), koji su po mišljenju ovoga Suda, na tužitelja prenijeli osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu, pri čemu okolnost da tužitelj taj osjećaj i javno iskazuje treba cijeniti i u odnosu na okolinu u kojoj se takva pripadnost

iskazuje.

Slijedom izloženog, a s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud, zasada, nalazi osnovanim tužbene prigovore tužitelja jer iz spisa proizlazi da je tuženik propustio savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, čime je povrijedio odredbu članka 9. ZUP-a.

25. Radi iznesenog, Sud je pozivom na odredbu članka 58. stavak 1. ZUS-a, poništio osporavano rješenje tuženika i predmet vratio na ponovni postupak u kojem je primjenom načela i postupovnih pravila upravnog postupka, tuženik dužan utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog rješenja te ocijeniti vjerodostojnost svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno i nakon toga donijeti novo rješenje o zahtjevu tužitelja, pri tome se pridržavajući pravnog shvaćanja i primjedaba Suda sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a.

26. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio spor, Sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora odluku utemeljio na citiranoj odredbi ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu s visinom postavljenoga zahtjeva tužitelja za naknadu troškova, kao i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

28. Tako je tužitelju, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška, priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 23/1. Tarife) u iznosu od 2.500,00 kn te trošak pristupa na ročišta održana dana 26. siječnja 2022. i 16. ožujka 2022., svako u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 23/2. Tarife), što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) iznosi ukupno 9.375,00 kn, dok tužitelju nije priznat trošak na ime troška ovjerenog prijevoda materijalne dokumentacije sa srpskog na hrvatski jezik prema računu broj: 61/P1/2 od 21. veljače 2022. u iznosu od 4.125,00 kn, obzirom da se prema odredbi članka 11. stavka 1. ZUS-a upravni spor vodi na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, slijedom čega je i podneske potrebno predavati u tome obliku pa Sud smatra da je tužitelj prijevodom materijalne dokumentacije samo uskladio svoje postupanje u upravnom sporu sukladno ZUS-u. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 60 dana (točka II izreke presude).

U Osijeku 23. ožujka 2022.

Sutkinja

Jasenka Beker v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 66.a stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.