REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj:Ppž-959/2020

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog O. S. kojeg brani odvjetnica S. H., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19, 84/21), odlučujući o žalbi okrivljenog O. S., podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću, Stalnoj službi u Otočcu, poslovni broj: 1. Pp J-58/2020-9 od 25. veljače 2020., na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog O. S. i prvostupanjska presuda potvrđuje.

II Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18) okrivljeni O. S. dužan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 400,00 (četiristo) kuna, u roku od 60 (šezdeset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljeni O. S. je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, te je okrivljenom O. S. zbog počinjenog prekršaja na temelju citiranog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 kuna, a kojem je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona u izrečenu novčanu kaznu uračunato vrijeme oduzimanja slobode računajući od dana 18. veljače 2020. godine u 11,30 sati do dana 25. veljače 2020. godine kao osam dan zatvora odnosno 300,00 kuna po danu i koji je upozoren da ako u roku od 60 dana po pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne u preostalom iznosu od 4.600,00 kuna da će se smatrati da u cijelosti plaćena te je odbijen prijedlog ovlaštenog tužitelja da se izrekne zaštitna mjera psihosocijalnog tretmana. Istom presudom okrivljeni O. S. je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u ukupnom iznosu od 400,00 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude okrivljeni O. S. je pravodobno posredstvom braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno činjenično stanja, navodeći u bitnome da se u presudi navodi da obrana okrivljenika nije uvjerljiva, dok je iskaz svjedokinje T. S. cijenjen kao uvjerljiv budući da oštećenica početno „nije detaljno iskazivala o svemu što se navedenog dana događalo“, a što je prezentirala kasnije u svom iskazu 25. veljače 2020. i predstavlja dokaz njezinog pokušaja da zaštiti okrivljenika, a koji je stav neshvatljiv i suštinski potpuno neosnovan, da je očigledno da je došlo do razmirica oko rušenja stabla ispred njihove kuće, da je došlo i do verbalne prepirke što okrivljenik niti ne osporava i koji joj je tom prilikom rekao: „Ako ti je lijepo u Novalji, odi tamo i pusti mene na miru!“ i zbog čega je ista uzela dijete i napustila kuću, da je oštećenica nezadovoljna i da se osjeća prevareno kao što je to sama navela, a zbog čega je njezin iskaz neuvjerljiv i zbog čega je obrana okrivljenika životna i logična, da je neshvatljivo zašto oštećenica nije policiji prijavila da je okrivljenik tada udario dijete, niti da bi ju gurnuo dok je u naručju držala dvogodišnje dijete, a što je neshvatljivo i koja je na sudu navela da nije prijavila opisani događaj jer ju je bilo strah i da nije htjela da suprug završi u zatvoru, a koji je dio iskaza sud bio dužan pomnije razmotriti, budući da je ista navela da nije htjela da suprug ide u zatvor, a koja tereti okrivljenika za tjelesno nasilje kada je držala dijete u naručju, pa je stoga očito njezin iskaz neistinit i koja je u svojoj neistinitoj interpretaciji događaja „pobrkala“ radnje koje je ranije spomenula, a koja unatoč postojanju nesuglasica sa suprugom ne tvrdi da bi okrivljenik prema njoj bio agresivan, pa nije razvidno zašto bi se bojala prijaviti da je navodno napao njihovo zajedničko dijete, pa je u tom smislu počinjena bitna povreda budući da nije kritički cijenjen iskaz svjedokinje s obzirom na odstupanja u iskazu u interpretaciji događaja o čemu nema pojašnjenja u obrazloženju. Žalitelj ističe da odlučne činjenice nisu potpuno i pravilno utvrđene, kao i da je okrivljenik u obrani naveo kako se komunikacija odvijala na način da je okrivljenik bio na katu, a supruga u prizemlju, te da se radi o galeriji otvorenom prostoru, a koji nije istoj tada uopće prilazio, niti je sud okolnosno ispitao svjedokinju o prostoru predmetnog događaja, a indikativno je da oštećenica ne spominje prostor galerije, a što dodatno ukazuje na nevjerodostojnost njezinog iskaza, odnosno pokušaj terećenja za događaj sa djetetom pred kojim je navodno primijenjena fizička sila, te da njezine nelogičnosti i odstupanja u iskazu upućuju na sumnju da ona koristi cijeli pravosudni sustav kako bi utjecala na okrivljenika „da vidi neke stvari“ (citat oštećenice sa zapisnika od 25. veljače 2020, str. 3., red 21), a što je uzrokovano njezinim nezadovoljstvom te činjenicom da se osjeća „kao metla s kojom može prati pod kad želi“, da bi njezini motiv trebali biti zaštita djeteta ukoliko se desio opisani događaj i što pokazuje njezinu nezrelost i zbog čega se na njezinom iskazu ne može temeljiti osuđujuća presuda. Žalitelj ističe i da nisu pravilno cijenjene sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika i to ranija nekažnjavanost, da je jedini zaposlen i jedini uzdržava obitelj, da je osigurao dom budući da oštećenica ne želi živjeti kod njegovih roditelja kao i da je okrivljenik lošijeg imovno stanja, pa predlažu da se primjenom članka 203. Prekršajnog zakona presuda ukine odnosno preinači.

Žalba nije osnovana.

3. Rješavajući predmet sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj je sud ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te je utvrdio da je pobijana presuda na zakonu osnovana.

4. Naime, razmatrajući žalbene navode okrivljenika, ovaj je sud na temelju stanja spisa utvrdio da su u odnosu na prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, u obrazloženju prvostupanjske presude unutar granica objektivnog identiteta optužbe pravilno kvalificirajući radnju okrivljenika kao tjelesno nasilje iz članka 10. točke 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, jasno izneseni razlozi o odlučnim činjenicama na da ista sadrži razloge o ocjeni kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku te

provedenih dokaza kao i razloge o odlučnim činjenicama kao i da suprotno žalbenim navodima ne postoje proturječnosti u odnosu na iznesene razloge o odlučnim činjenica, a koje tvore biće konkretnog prekršaja, neovisno o sadržaju iskaza oštećene T. S., budući da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice izvan granica okvira optužbe, već isključivo unutar podnesene optužbe protiv okrivljenika. Prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio i valjano obrazložio iz kojih je razloga prihvatio iskaz svjedokinje T. S. kao i razloge zbog kojih nije prihvatio obranu okrivljenika sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, a koje razloge prihvaća i ovaj sud. Stoga, ovaj sud iz stanja spisa zaključuje kako nije počinjena bitna povreda koju žalitelj ističe u žalbi, budući je prvostupanjski sud objektivno i valjano iznio razloge zbog kojih temelji osuđujuću odluku na iskazu oštećenice ispitane kao svjedokinje u postupku, a koji je prihvatio kao istinitim sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona. Dakle, iz obrazloženja prvostupanjske presude nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud analitički cijenio sve provedbene dokaze i o čemu je dao valjane razloge, prihvaćajući iskaz oštećenice kao istinit, a iz čijeg sadržaja nedvojbeno proizlaze obilježja navedenog prekršaja pri čemu se prvostupanjski vodio granicama objektivnog identiteta optužbe.

5. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud nakon zakonito provedenog žurnog postupka sukladno odredbi članka 221. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, budući je okrivljenik bio uhićen (list 6 spisa), poštujući pri tome konfrontacijsku klauzulu propisanom odredbom članka 85. stavka 2. Prekršajnog zakona, nakon detaljno provedenog dokaznog postupka, utvrdio sve odlučne činjenice te argumentirano i objektivno iznio razloge zbog kojih je okrivljenika proglasio krivim za navedeni prekršaj kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, a u granicama objektivnog identiteta optužbe o čemu je u obrazloženju iznio valjane i na zakonu osnovane razloge koje prihvaća i ovaj sud, te je izveo dokaze ispitivanjem okrivljenog O. S. dana 18. veljače 2020., kao i oštećene T. S. u svojstvu svjedoka u nazočnosti okrivljenika i braniteljice dana 25. veljače 2020., te čitanjem drugih dokaza koji prileže u spisu.

5.1. U odnosu na žalbene navode okrivljenika da je neshvatljivo zašto oštećenica nije policiji prijavila da je okrivljenik tada udario dijete, niti da bi ju gurnuo dok je u naručju držala dvogodišnje dijete, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjskom sudu svjedokinja navela razloge neprijavljivanja opisane radnje navodeći da ju je bilo strah i da nije htjela da suprug završi u zatvoru, potrebno je navesti da u konkretnom slučaju protiv okrivljenika nije bila podnesena optužba ovlaštenog tužitelja u tom smislu i zbog čega navedeni dio događaja nije bio predmet raspravljanja, pa u tom smislu prvostupanjski sud nije bio ovlašten utvrđivati taj dio događaja sukladno načelu akuzatornosti, dok „prošireni“ dio iskaza svjedokinje koje se odnosi na udaranje djeteta i odgurivanja oštećenice u naručju sa djetetom, kao i dio iskaza o svojem subjektivnom stanju unutar obitelji, nije od utjecaja na vjerodostojnost njezinog iskaza budući je prvostupanjski sud obrazložio iz kojih razloga u konkretnom slučaju je prihvatio kao istinit njezin iskaz koje se odnose na inkriminirani događaj i koje razlog prihvaća i ovaj sud, a u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenik u alkoholiziranom stanju u prisustvu zajedničkog djeteta A. S., (rođ. 2018.) odgurnuo svoju suprugu T. S. i pri tome joj izgovorio „Odlazi iz kuće van!“, a koja protupravna radnja okrivljenika nesporno predstavlja biće obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kako je to navedeno u činjeničnom opisu prvostupanjske presude, slijedom čega je prvostupanjski sud na utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio odredbe materijalnog prekršajnog prava i o čemu je iznio valjane razloge pravilno ocjenjujući takvo skrivljeno protupravno ponašanje kao apsolutno društveno neprihvatljivim i zbog čega je trebalo odbiti žalbu okrivljenika kao neosnvanu.

5.2. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod da prvostupanjski sud nije okolnosno ispitao svjedokinju o prostoru predmetnog događaja, a indikativno je da oštećenica ne spominje prostor galerije, potrebno je navesti da u konkretnom slučaju prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, ne predstavlja prekršaj kod kojeg je odlučna činjenica mjesto inkriminiranog događaja niti bi u konkretnom slučaju mjesto utvrđivanja događaja bilo relevantno, pa je stoga i u tom dijelu trebalo odbiti žalbu okrivljenika kao neosnovanu.

6. Nadalje, razmatrajući žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji povodom žalbenih navoda okrivljenika sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona, ovaj sud smatra da je novčana kazna za prekršaj iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena u nanjiže propisanom iznosu od 7.000,00 kuna, primjerena svim utvrđenim okolnostima slučaja, budući je za navedeni prekršaj alternativno propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 7.000,00 ili kaznom zatvora od najmanje 45 dana, a koja je izrečena u minimalnom iznosu, te je prvostupanjski sud pravilno cijenio kao olakotne okolnosti raniju nekažnjavanost okrivljenika, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene. Stoga, uzimajući u obzir sve utvrđene okolnosti, ovaj sud smatra da izrečena kazna u iznosu od 7.000,00 kuna, a u koju je na temelju članka 40. Prekršajnog zakona trebalo uračunati vrijeme oduzimanja slobode kao osam dana zatvora odnosno 2.400,00 kuna, pa okrivljenik ima za platiti još 4.600,00 kuna, primjerena svim okolnostima i kojom će se svakako okrivljeniku dati do znanja o neprihvatljivosti njegovog ponašanja te ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 6. Prekršajnog zakona te utjecati na okrivljenika, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

7. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova žalbenog postupka kada je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj je sud na temelju članka 139. stavka 5. Prekršajnog zakona obvezao okrivljenika na naknadu paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, dana 23. ožujka 2022. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Stanislav Walaszek, v.r.

Anđa Ćorluka, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Gospiću, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljeniku, braniteljici i ovlaštenom tužitelju.