REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-1644/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja W. V. A. S., OIB ..., Savezna Republika Njemačka, S., kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. F. i B. P. V. u V., proti tuženika A. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2189/16-54 od 15. veljače 2021., 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2189/16-54 od 15. veljače 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.724,08 EUR, a koji je novčani iznos tužitelj isplatio oštećenoj S. M., sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora na pojedine iznose od dospijeća do isplate, te zahtjev za isplatu iznosa od 8.589,95 EUR na ime isplaćene naknade štete oštećenoj D. V., uz zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora na pojedine iznose od dospijeća do isplate te je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.544,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2021. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose u roku od osam dana.

2. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kao suborgacijski zahtjev kojeg tužitelj kao osiguratelj postavlja prema tuženiku kao osiguratelju osobe za koju tužitelj tvrdi da je skrivila prometnu nesreću 17. kolovoza 2013. u kojoj su ozlijeđene putnice S. M. i D. V., kao putnice u vozilu registarske oznake ..., a kojim vozilom je upravljao B. V., tužiteljev osiguranik. Sud je na subrogacijski zahtjev primijenio odredbe hrvatskog materijalnog prava pozivom na Uredbu broj 864/2007 Europskog parlamenta i vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II“) i to odredbu čl. 4. st. 3. citirane Uredbe, s obrazloženjem da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete s obzirom na protupravnu radnju, izazivanje prometne nesreće na području Republike Hrvatske i to postupanje protivno prometnim propisima koje su sudionici u prometu dužni poštivati na području Republike Hrvatske, iz čega sud zaključuje o jačoj povezanosti s Republikom Hrvatskom. Uz to se navodi da je iz police osiguranja koju je tužitelj dostavio u spis utvrđeno kako je ugovor o osiguranju tužitelj sklopio s B. V. u SR Njemačkoj, dakle tužitelj nije u ugovornom odnosu s oštećenicama S. M. i D. V., već je njima naknadio štetu kao trećim osobama, putnicama u vozilu. Provođenjem vještačenja po vještaku prometne struke sud je utvrdio da do prometne nesreće do koje je došlo prelaskom vozila osiguranika tuženika na prometnu traku kojom se kretalo osiguranik tužitelja nije došlo krivnjom osiguratelja tuženika, već zbog iznenadnog puknuća dijela ovjesa na stražnjoj strani vozila, a tužitelj nije dokazao da puknuće ovjesa na vozilu spada u krivnju tuženikova osiguranika. Pritom se pozvao na odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cesti („Narodne novine“ broj: 67/08, 74/11 i 80/13), da je vozilo bilo registrirano, dakle da je prošlo redovni tehnički pregled, što znači da ga je osiguranik tuženika mogao koristiti na cesti u vrijeme prometne nesreće, pa nema dokaza o krivnji tuženikova osiguranika za nastanak prometne nesreće. Pozvao se na odredbu čl. 14. Zakona o obveznom osiguranju u prometu („Narodne novine“ broj 151/05, 36/09 i 75/09; dalje: ZOOP) prema kojoj je tuženik obvezan štetu naknaditi tužitelju u granicama odgovornosti svog osiguranika te na odredbu čl. 1072. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) prema kojoj, ako nema krivnje niti jednog vlasnika vozila za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više vozila, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove, ako pravičnost ne zahtijeva nešto drugo. Obrazlaže da činjenica da se kvar dogodio na vozilu osiguranika tuženika ne ukazuje sama po sebi da je pravično da tuženik snosi odgovornost za cjelokupnu štetu.

3. Međutim, sud je odbio tužbeni zahtjev s obzirom na tuženikovo osporavanje uzročno posljedične veze između pojedinih šteta koje je tužitelj isplatio te koje potražuje od tuženika i štetnog događaja. Radi se o zahtjevu za naknadu troškova liječenja oštećene S. M., troškove kupnje naočala, troškove liječničkih potvrda, troškove lijekova, troškove vještačenja, troškove odvjetnika, izgubljene zarade i troškove prijevoza. Sud obrazlaže da je iz medicinske dokumentacije Opće Županijske bolnice V. od 17. kolovoza 2013., dakle na dan prometne nesreće, utvrđeno da kod S. M. nije utvrđen nikakav prijelom. Naprotiv iz isprava, medicinske dokumentacije Republike Njemačke i to B. K. T. od 24. rujna 2013., proizlazi da je S. M. utvrđena fraktura ligamenta uz prijelom dorzalne kosti u desnom ručnom zglobu te se troškovi liječenja i ostale štete koje tužitelj potražuje odnose na navedenu ozljedu. Tužitelj, međutim, nije predložio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem, a sud nema potrebna stručna znanja da bi se utvrdila uzročno posljedična veza između liječenja navedene ozljede i navedene prometne nesreće. Iz dokumentacije proizlazi i da je S. M. pregledana i od strane neurologa 23. rujna 2014. i 28. listopada 2014. u pogledu dijagnoze poremećaja prilagodbe s depresivnom reakcijom, a bez odgovarajućeg stručnog medicinskog znanja sud nije mogao utvrditi da su te tegobe i troškovi liječenja u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom. Stoga sud ocjenjuje neosnovanim zahtjev za naknadu izgubljene zarade za vrijeme bolovanja i sve ostale zahtjeve po pojedinim vidovima štete, jer nije dokazana uzročno posljedična veza između troškova prijevoza na posao i prometne nesreće, niti između troškova odvjetničkog zastupanja i prometne nesreće, nije dokazano postojanje štete u vidu troška putovanja u mjesto prebivališta nakon prometne nesreće, a nije dokazana niti visina pravične naknada neimovinske štete koju je pretrpjela oštećenica S. M., jer se visina te štete ne može utvrditi bez provođenja medicinskog vještačenja s obzirom na odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO-a prema kojoj se prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade imaju uzeti u obzir pretrpljene fizičke boli, duševne boli, strah i eventualne posljedice, za što je potrebno stručno medicinsko znanje.

4. U odnosu na oštećenicu D. V. tužitelj je potraživao naknadu za štetu za koju tvrdi da je naknadio oštećenici, a to su naknada neimovinske štete te troškovi bolnice u Republici Hrvatskoj, troškovi putovanja kući nakon prometne nesreće, troškovi izdavanja svjedodžbe, troškovi liječenja, troškovi paušala za prometnu nesreću, troškove liječničkog izvješća i troškove vještačkog nalaza, ali nije dokazao postojanje niti jednog od navedenih vidova štete niti postojanje uzročno posljedične veze između tih troškova i prometne nesreće od 17. kolovoza 2013. jer je propustio predložiti provođenje medicinskog vještačenja, a uz navedeno je za oštećenicu D. V. dostavio isprave na njemačkom jeziku. Sud je te isprave odbio uzeti u obzir pozivom na odredbu čl. 232. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). Uz navedeno iz medicinske dokumentacije Opće Županijske bolnice u V. koja potječe od istog dana kada se dogodila prometna nesreća, proizlazi da je tamo pregledana samo oštećenica S. M., a ne i D. V.. Tužitelj je izgubio parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka koje mu je sud dosudio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

5. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. ZPP-a nalazi u činjenici da je sud na posljednjem ročištu 13. siječnja 2021. donio rješenje kojim se vrši uvid u spis i čita dokumentacija koja je priložena spisu, a da pritom sud nije naveo što je od dokumentacije pročitao, dok iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud pročitao samo određenu dokumentaciju na pojedinim listovima spisa koji su navedeni u obrazloženju, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Iako je tužitelj u tužbi odredio propise Republike Njemačke na koje se pozvao, kao i na Uredbu broj 864/2002 sud je iznio mišljenje o primjeni Uredbe, a nije se osvrnuo na zakonske propise Republike Njemačke i njihov odnos s Uredbom, čime je također počinjena bitna povreda postupka. Žalitelj ističe da su tužiteljevi osiguranici imali uobičajeno boravište u Republici Njemačkoj, da su povezani s Republikom Njemačkom zbog svog stalnog boravišta u Republici Njemačkoj, da postoji jača povezanost s pravom Republike Njemačke i stoga što su oštećene S. M. i D. V. bile u automobilu njemačkih registarskih oznaka, da im je šteta isplaćena na temelju police osiguranja njemačkog automobila osiguranog kod tužitelja, na temelju zakonskih propisa Republike Njemačke koje sud nije analizirao, pa je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da protupravna radnja izazivanje prometne nesreće kao radnja protivna odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama upućuje na veću povezanost događaja s Republikom Hrvatskom i obvezu primjene hrvatskog materijalnog prava. I sam sud je u dijelu obrazloženja naveo da mjerodavno pravo za subrogacijski zahtjev tužitelja prema tuženiku jest ono pravo koje je mjerodavno za odnos tužitelja i neposrednih oštećenika, a potom svoj zaključak sud zamjenjuje zaključkom o jačoj povezanosti s pravom Republike Hrvatske, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

6. Sud je zaključio da tužitelj nije predlagao provođenje medicinskog vještačenja što je bilo nužno, međutim to vještačenje predlagao je tuženik u odgovoru na tužbu, a kasnije je od tog dokaznog prijedloga odustao. Sud je trebao pravilno primijeniti odredbu čl. 292. ZPP-a te na pripremnom ročištu donijeti rješenje o tome koje dokazne prijedloge usvaja, a koje odbija, što je propustio čime je počinjena bitna povreda postupka koja je utjecala na donošenje nezakonite i nepravilne presude, jer bi pravilnom primjenom navedene odredbe tuženik bio onemogućen u zlouporabi prava koja se sastoji u tuženikovom naknadnom odustanku od provođenja tog dokaza. Žalitelj napominje da je iz medicinske dokumentacije koja je sudu dostavljena jasno vidljivo kakve su tjelesne povrede zadobile obje putnice, a to što je dio dokumentacije pisan na hrvatskom jeziku, dio na njemačkom, a dio na latinskom žalitelj smatra da ne predstavlja zapreku za provođenjem vještačenja i da je takva dokumentacija podobna za provođenje medicinskog vještačenja. Daljnju povredu postupka nalazi u postupanju suda prilikom određivanja pitanja za saslušanje oštećenih zamolbenim putem u Republici Njemačkoj. Sud je propustio navesti pitanja na koja bi oštećene trebalo ispitivati, a vezano uz pojedine vidove štete koje su pretrpjele i koje su povrede zadobile. Uz to žalitelj navodi da je i njemački jezik službeni jezik Europske unije, a kako se radi o medicinskoj dokumentaciji na njemačkom jeziku ona je pravno valjana. Osporava ocjenu nalaza i mišljenja vještaka prometne struke Z. I., iznoseći prigovore koje je iznio tijekom postupka, ukazujući na drugačiji nalaz vještaka D. Š. kojeg ja žalitelj pribavio i dostavio u spis te smatra da je sud nezakonito odbio žaliteljev prijedlog da se provede novo vještačenje po drugom vještaku, što je sve dovelo do bitne povrede odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Smatra da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1072. st. 3. ZOO-a na koju se pozvao, jer pravičnost zahtijeva da za ovu štetu isključivo bude odgovoran osiguranik tuženika. Stoga je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa žalitelj predlaže žalbu uvažiti, presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a.

Presuda je pravilna i zakonita.

10. Nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda ima jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, o tome kako ih je sud utvrdio odnosno o odredbama materijalnog prava koje je sud primijenio, te ju je moguće ispitati.

11. Žalitelj pogrešno smatra da su ostvarene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a time što sud, izvodeći dokaz čitanjem isprava na ročištu 13. siječnja 2021. nije naveo što od isprava na 800 listova spisa čita. Odredbom čl. 220. st. 1. ZPP-a propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su valjane za donošenje odluke, a st. 2. je propisano da sud odlučuje o tome koje će od priloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Time što je u razlozima obrazloženja sud posebno istaknuo koje je isprave pročitao od onih koje su priložene spisu sud nije ostvario niti jednu bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, već je naprotiv određeno rekao koje je od predloženih dokaza uzeo u obzir, a radi utvrđivanja odlučnih činjenica te je upravo one dokaze za koje je smatrao da su odlučni i ocijenio, kako proizlazi iz razloga obrazloženja pobijane presude.

12. Žalitelj pogrešno smatra da postoji bitna povreda postupka u proturječnosti razloga pobijane presude o primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Naprotiv, prvostupanjski sud je jasno odredio zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju mjerodavno hrvatsko materijalno pravo na temelju odredbe čl. 4. st. 3. Uredbe „RIM II“, jer je jasno obrazložio da postoji jača povezanost s hrvatskim materijalnim pravom, s obzirom na to da je protupravna radnja, izazivanje prometne nesreće iz koje proizlazi navodna šteta, postupanje protivno prometnim propisima koje su sudionici u prometu dužni poštivati na području Republike Hrvatske, dakle primijenio je odredbu čl. 4. st. 3. Uredbe kao izuzetak u odnosu na pravilo koje je određeno u čl. 4. st. 1. Uredbe o primjeni prava one države u kojoj je šteta nastala.

13. Pogrešno žalitelj smatra da je sud povrijedio odredbe pravila postupka prilikom odlučivanja o provođenju predloženih dokaza, odnosno da tužitelj nije trebao posebno predlagati provođenje dokaza medicinskim vještačenjem jer je taj dokaz bio predložen po tuženiku, ali je tuženik od njega kasnije odustao. Naime, iz tuženikova odgovora na tužbu (list 572. do 575. spisa) proizlazi da tuženik predlaže provođenje kombiniranog prometnog i medicinskog vještačenja radi utvrđenja točno određeno navedene činjenice, da oštećenice nisu bile vezane, odnosno da ozljede u predjelu glave i prsa ne bi zadobile da su bile vezane sigurnosnim pojasom. Dakle, tuženik je predlagao vještačenjem utvrditi činjenicu iznesenu u svom odgovoru na tužbu, kojim osporava tužbeni zahtjev. U odgovoru na tužbu je tuženik izričito osporio postojanje uzročno posljedične veze između isplata koje je tužitelj izvršio oštećenicama i predmetnog štetnog događaja, što je ponovljeno i tijekom postupka, pa je radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo nužno utvrditi uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i ozljeda u svezi kojih je tužitelj oštećenicama isplaćivao troškove liječenja i ostale zavisne troškove, a koje su predmetom tužbenog zahtjeva. Kako je tužitelj takav prijedlog propustio iznijeti, pravilno je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim, uz notornu činjenicu da sud ne posjeduje stručna znanja iz kojih bi mogao utvrditi da su ozljede i liječenje tih ozljeda kod oštećenica u vezi sa štetnim događajem, a kako sud pravilno utvrđuje, postoji određeni vremenski razmak između štetnog događaja i početka liječenja. Svaka je stranka dužna predložiti dokaze za svoje činjenične tvrdnje, a tužitelj za osporenu činjenicu uzročno posljedične veze između isplaćenih iznosa i štetnog događaja nije predložio odgovarajući dokaz. U tom smislu su neodlučni ostali žalbeni navodi o tome da su medicinski vještaci mogli uzeti u obzir i isprave na latinskom i njemačkom jeziku, jer naprosto takav dokazni prijedlog tužitelj nije iznio. Uz navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu čl. 232. st. 2. ZPP-a kojom je propisano da stranka uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi i ovjeren prijevod, jer se parnični postupak u Republici Hrvatskoj vodi na hrvatskom jeziku uz uporabu latiničnog pisma, kako je to propisano odredbom čl. 6. ZPP-a.

14. Neosnovano žalitelj ističe da je sud u postupku saslušanja oštećenica zamolbenim putem, propustio zamolbenom sudu navesti sva pitanja na koje bi oštećenice trebalo ispitati, o pojedinim vidovima štete, povredama koje su iste zadobile, kako su bile liječene i kakve posljedice su im zbog povređivanja ostale. Naime, sud utvrđuje činjenice koje su stranke iznijele i to dokazima koje su stranke predložile, kako je to propisano odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u tužbi predložio saslušati kao svjedokinje S. M. i D. V. radi utvrđenja mehanizma nastanka prometne nezgode, odnosno radi utvrđenja činjenice da je tuženikov osiguranik bez ikakva razloga skrenuo u lijevo, u kolničku traku koja je rezervirana za promet vozila iz suprotnog smjera. Iz spisa proizlazi da je sud u zahtjevu za izvođenje dokaza zamolbenom sudu u SR Njemačkoj (list 619. - 624. spisa) pravilno naznačio činjenično stanje i pitanja o kojima svjedokinje trebaju biti saslušane, sukladno tužiteljevim činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima i pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalitelj ukazuje.

15. S obzirom na navedeno neosnovani su i ostali žalbeni navodi o ocjeni izvedenog dokaza prometnim vještačenjem, ali i glede primjene materijalnog prava, odredbe čl. 1072. st. 3. ZOO-a, koje je po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio. No i u slučaju postojanja krivnje tuženikova osiguranika za predmetnu prometnu nesreću, tužitelj koji zahtijeva od tuženika isplatu štete za koju tvrdi da je u svezi s predmetnim štetnim događajem, mora dokazati postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje, štetnog događaja i nastanka štete.

16. Također valja reći da niti odredbe njemačkog prava, za koje tužitelj smatra da ih je trebalo primijeniti, ne bi dovele do drugačije ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer i prema odredbama njemačkog prava na koje se tužitelj poziva, naročito odredaba Općeg građanskog zakonika o naknadi štete, potrebno je dokazati uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje i same štete, a to kao osnovnu činjenicu i pretpostavku odgovornosti za štetu, a time i za osnovanost subrogacijskog tužbenog zahtjeva prema tuženiku, tužitelj nije dokazao.

17. S obzirom na navedeno presudu je u cijelosti kao pravilnu i zakonitu valjalo potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Sutkinja

Jagoda Crnokrak, v.r.