REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2847/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz B., OIB: … zastupanog po punomoćnicima mr. sc. R. M. i N. M.-K., odvjetnicima u L., protiv prvotuženika Županijske uprave za ceste Istarske županije, P., zastupanog po punomoćniku mr. sc. R. F., odvjetniku u P., drugotuženika Lovačkog društva Ć. L., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u U. i trećetuženika K. W. S. o. d.d. R., OIB: …, zastupano po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V. i p. d.o.o., R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1614/15-2 od 10. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj Pn- 111/2015-51 od 10. lipnja 2015., na sjednici održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1614/15-2 od 10. srpnja 2017., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj Pn-111/2015-51 od 10. lipnja 2015., a kojim je odlučeno o glavnoj stvari, kao neosnovana.

r i j e š i o  j e :

I. Odbacuje se revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-1614/15-2 od 10. srpnja 2017., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu poslovni broj Pn-111/2015-51 od 10. lipnja 2015., a kojim je odlučeno o troškovima postupka, kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u toč. I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženicima da tužitelju solidarno isplate sveukupni iznos od 329.028,00 kn i to na ime neimovinske štete iznos od 240.000,00 kn sa zateznim kamatama pobliže opisanima u istoj toč. izreke. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti (toč. II. izreke) te je naloženo tužitelju da prvotuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 36.195,00 kn (toč. III. izreke), drugotuženiku u iznosu od 30.316,18 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. V. izreke) te da trećetuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 29.945,00 kn (toč. VI. izreke), dok je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (toč. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovane te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe kao neosnovan (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan (toč. III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti ili da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju prvotuženik predlaže odbaciti, podredno odbiti reviziju kao neosnovanu. Traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

6. Pobijana presuda, u dijelu koji se odnosi na odluku o glavnoj stvari, ispitana je, u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Suprotno navodima revizije, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, dok revident kroz navedenu povredu zapravo osporava utvrđenje da nije dokazao pretpostavke za naknadu štete (smatra da je sud trebao izvesti sve dokaze saslušanjem svjedoka, kako bi dokazao uzročnu vezu te da je nalaz i mišljenje prometnog vještaka trebao tumačiti na drugačiji način) pa time suštinski ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP. U tom smislu, valja reći da je prema čl. 8. ZPP pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP (što ovdje nije slučaj), a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 329.028,00 kn nastale kao posljedice prometne nesreće koju je tužitelj doživio … 2007., upravljajući vozilom na kolniku Županijske ceste … iz smjera B.1 prema B. , uslijed, kako tvrdi, naleta divljih svinja i kamena na cesti, pri čemu smatra tuženike solidarno odgovornima; prvotuženika kao osobu odgovornu za upravljanje cestom, a za koju tvrdi da nije postavila odgovarajuće znakove upozorenja na cesti te nije očistila cestu od kamenja prema čl. 7. i 23. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04, 82/06, 138/06, dalje: ZJC), čl. 6. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 105/04, 142/06, dalje: ZSPC) i čl. 44. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine" broj 25/98, 162/98, dalje: Pravilnik), drugotuženika kao osobu iz čijeg lovišta potječe divljač (čl. 83. Zakona o lovstvu, „Narodne novine“ broj 140/05 dalje: ZL) i treće tuženika kao osiguratelja tužiteljevog poslodavca, jer je tužitelj štetu pretrpio na putu do posla.

9. Nižestupanjski sudovi utvrdili su da je pravi razlog nastanka štetnog događaja neprilagođena brzina tužitelja uvjetima na cesti, a ne postojanje bilo kakvih prepreka te da tužitelj nije dokazao svoje navode o postojanju zapreka na cesti (kamen i divljač). Tim više što to ne proizlazi niti iz zapisnika o očevidu, niti iz službene zabilješke sastavljene istog dana nakon razgovora sa tužiteljem, a niti iz iskaza svjedoka Z. M., koji je vozio iza tužitelja 300 do 400 metara i koji je prvi došao na lice mjesta nakon tužitelja.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao da je uzrok štetnog događaja stanje kolnika (kamen na kolniku, niti odlomljena stijena na kolniku), niti je dokazao da bi kritične zgode na cesti naišao na divljač, a niti je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen kod osiguranika trećetuženika P. a. d.o.o. Stoga je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

11. Pritom drugostupanjski dodaje da nije bilo potrebno provoditi daljnje dokaze saslušanjem svjedoka predloženih po tužitelju (S. B., P. B. i M. B.), na okolnost nastanka nezgode, jer su isti o nezgodi saznali posredno i to od tužitelja, kraj činjenice da je saslušan svjedok Z. M. koji je vozio iza tužitelja 300 do 400 metara i koji je prvi došao na lice mjesta nakon tužitelja, a iz svih izvedenih dokaza proizlazi kako je pravi razlog nastanka štetnog događaja neprilagođena brzina tužitelja uvjetima na cesti, a ne postojanje bilo kakvih prepreka, kako je to nastojao prikazati tužitelj.

12. Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda pravilnim prihvaća i ovaj sud.

13.1. U situaciji kada je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da mu je šteta nastala zbog izlijetanja divljih svinja na cestu i kamena na cesti, a utvrđeno je da niti izlijetanje divljači na cestu, niti stanje dijela ceste na kojemu se dogodila nezgoda (kamen ili odron na cesti) nije bilo uzrokom štete koja je tužitelju nastala, dakle kada nije dokazano da je šteta uzrokovana prvotuženikovim propustom održavanja javne ceste za siguran promet vozila, prema čl. 7. i čl. 23. ZJC, i čl. 6. st. 1., 2. i 3. ZSPC te čl.42. i čl. 44. Pravilnika, u vezi s čl. 1045. st. 1. i čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, dalje: ZOO), te drugotuženikovim propustom kao lovoovlaštenika u smislu čl. 83. ZL, dok trećetuženik nije pasivno legitimiran, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U tom su smislu neodlučni revizijski navodi u vezi sadržaja zapisnika o očevidu - je li kolnik u trenutku nezgode bio suh ili mokar.

13.2. Navodi revizije u kojima revident iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje izvedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda, predstavljaju činjenične prigovore, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Stoga, suprotno revizijskim navodima, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

15.1. Imajući u vidu da se revizijom pobija i odluka o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

15.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

15.3. Navedeno pravno shvaćanje zauzeto je također u nizu odluka ovoga suda, primjerice broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

15.4. Stoga je valjalo u pogledu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom I.

16. Prvotuženiku nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na reviziju, jer odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.