REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 206/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., (ranije Jadransko osiguranje d.d.), OIB 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika Adriatic osiguranje d.d. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-514/2019-3 od 10. studenog 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2875/2016 od 23. studenog 2018., u sjednici održanoj 23. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i slijedom toga se ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-514/2019-3 od 10. studenog 2020. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2875/2016 od 23. studenog 2018. u točkama I. i II. izreke i sudi:

I. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 52.641,48 kn (pedesetdvijetisućešestočetrdesetjedna kuna i četrdesetosam lipa) sa zateznim kamatama od 9. studenog 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do

30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope, zakonske zatezne kamate će se obračunati uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.750,00 kn (tritisućesedamstopedeset kuna) sa zateznim kamatama od 23.

studenog 2018. do isplate.“.

2. Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju, dopuštenu rješenjem ovog suda Revd-1618/21 od 12. listopada 2021. zbog pitanja koja glase:

„1. “Na kojoj od parničnih strana je u smislu čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja osporene uzročno posljedične veze između umirovljenja osiguranika tužitelja i ozljeda zadobivenih u štetnom događaju kada tužitelj svoje potraživanje temelji na javnoj ispravi-rješenju o invalidskoj mirovini, čiji sadržaj je tuženik osporio?“

2. „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi isplate iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa između stranaka i nastanka štete (izvršene isplate) Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje ili odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju?“

te predlaže da se usvoji revizija i preinači presuda suda drugog stupnja.

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. Revizija je osnovana.

5. U ovom postupku drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i tuženika obvezao na isplatu iznosa na ime mirovine kojeg je tužitelj kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja sukladno pravilima koja uređuju mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku.

6. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Dakle, presuda se ima ispitati glede obveze isplate cjelokupnog iznosa glavne tražbine i glede postavljenih pitanja, koja se u biti svode na isto materijalno pravno pitanje koje se suštinski svodi na pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika kao osiguravatelja štetnika na isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje zbog isplate mirovine svom osiguraniku.

8. Glede drugog pitanja ovaj sud je već u odluci Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje:

„Naime, prema tom pravnom shvaćanju, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020.“.

9. Dakle, drugo pitanje, se u suštini svodi na pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja. Kako je sud drugog stupnja zauzeo drugačije pravno shvaćanje glede primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplate naknade za tjelesno oštećenje na temelju odredbe čl. 161. Zakona o osnovnom mirovinskom osiguranju isplaćene valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u Rev-x 388/2018.

10. Ovdje radi potpunog odgovora na postavljeno pravno pitanje koje je ocjenjeno važnim u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a potrebno je u nastavku naglasiti.

11. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

12. Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27.st.1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

13. Dakle kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

14. Glede postavljenog prvog pitanja i vezanosti suda za rješenje o utvrđivanju visine mirovine kada se radi o spornom pitanju postojanja uzročne veze između povreda zadobivenih u štetnom događaju i utvrđenog tjelesnog oštećenja i gubitka radne sposobnosti osiguranika tužitelja ovaj sud je zauzeo pravno shvaćanje u odluci o odluci Revt 469/2017 od 11. ožujka 2020. gdje je rečeno (ponovljeno u odlukama Rev- 1261/21 od 2. veljače 2022 i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022.):

„Naime, kada je u drugoj parnici odlučeno o odgovornosti tuženika samo na razini prethodnog pitanja, bez obzira što je u toj parnici uzročna veza utvrđena na temelju izvedenog vještačenja, sud tom odlukom nije vezan u novoj parnici, neovisno o tome što u njoj tužitelj postavlja zahtjev u vezi istog štetnog događaja i od tuženika zahtijeva isplata po osnovi regresnog zahtjeva tužitelja radi isplaćenog razmjernog dijela invalidske mirovine. Ocjena suda u pogledu uzročne veze vezala je samo sud u postupku u kojem je donesena odluka o odgovornosti tuženika za naknadu štete osiguraniku tužitelja i ona ima pravni učinak samo u postupku u kojem je o njoj odlučeno, a nema ni značaj presuđene stvari, budući da pitanje ocjene uzročne veze nije uneseno u izreku, već je sadržano samo u obrazloženju (čl. 333. ZPP). Niti činjenica da je parnični sud vezan za odluku upravnog tijela o umirovljenju osiguranika tužitelja u granicama njezine pravomoćnosti i za činjenična utvrđenja u toj odluci, ne ograničava sud da u novoj parnici utvrđuje uzročnu vezu između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete radi koje je isplaćena invalidska mirovina. Svojom odlukom naime, on ne bi rješavao nešto inkompatibilno s onim što je već odlučilo nadležno upravno tijelo budući da u ovom predmetu nema identiteta predmeta s ranijim upravnim postupkom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 350/2006 od 20. svibnja 2008.).

Slijedom navedenog, time što su u postupku u dokazne svrhe bez suglasnosti tuženika uzeti u obzir nalaz i mišljenje vještaka izrađeni u drugom predmetu među različitim strankama, a istovremeno je odbijen prijedlog tuženika da se u ovom konkretnom postupku izvede medicinsko vještačenje radi utvrđivanja je li, eventualno, uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja različit od onoga iz upravnog rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu - posljedice stradavanja u predmetnom štetnom događaju, to je takvim (nezakonitim) postupkom nižestupanjskih sudova stranci zapravo oduzeta mogućnost raspravljanja pred sudom. Tim više jer sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave i vještačenje se usmeno iznosi na glavnoj raspravi, a sud određuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili ih podnijeti i u pisanom obliku prije rasprave. Vještak mora obrazložiti svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnoj raspravi, s tim da je svrha takvog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka omogućavanje strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne eventualne primjedbe na njegov nalaz i mišljenje (čl. 4. i 259. do 260. ZPP).

Stoga je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, čime je ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je tuženik onemogućen u raspravljanju pred sudom.“.

15. Slično ovaj sud i u odluci Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017. gdje je rečeno:

„Nije u pravu tužitelj kada smatra da je sud u ovom postupku bio vezan Rješenjem tužitelj od. 1. ožujka 1999. i to u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja iz 1970. i prijevremenog umirovljenja B. M.

Naime, tim Rješenjem (donesenim na temelju odredbe čl. 105. i 110. ZMO) odlučeno je tek o pravu B. M. na invalidsku mirovinu. Tim Rješenjem nije odlučeno o odgovornosti za predmetnu štetu, pa dakle niti o jednoj od pretpostavki odštetne odgovornosti tj. o postojanju uzročno-posljedične veze između šetnog događaja iz 1970. godine i prijevremenog umirovljenja B. M.

Ovdje je za ukazati da tužitelj nije niti ovlašten odlučivati o obvezi naknade prouzročene mu štete, već on ima samo pravo zahtijevati od štetnika (u izvansudskom ili sudskom postupku) da mu naknadi prouzročenu štetu (čl. 160. st. 1. ZMO).“.

16. Dakle, reafirmirajući gore navedena pravna shvaćanja u odgovoru na prvo postavljeno pitanje u ovoj reviziji valja reći da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i dopušteno je u parnici dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika.

17. Zbog navedenog, sud drugog stupnja je počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, čime je ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, jer je tuženik onemogućen u raspravljanju pred sudom pa je slijedom toga odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 394. st. 1. al. 3. ZPP.

18. Odluka o troškovima sastava revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. ZPP-a.

19. Kako je valjalo odlučiti kao u izreci zbog razloga iz točke 17. ovog obrazloženja, navodi u ovoj odluci (točke 7. do 14. obrazloženja) navedeni su samo zbog odgovora na drugo pitanje zbog kojeg je dopušteno reviziju izjaviti.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud

Broj zapisa: eb308-ad4b2

Kontrolni broj: 00e85-65a65-faf20

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MIRJANA MAGUD, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.