REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 395/2018-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. V. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, - dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. travnja 2018. broj K-24/2014, u sjednici održanoj 23. ožujka 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. L., odvjetnika R. K.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. L. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-24/2014 od 27. travnja 2018. optuženi D. L. proglašen je krivim zbog počinjenja triju kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 218. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanih pod točkama 1., 2. i 4. izreke te zbog jednog kaznenog djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 218. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanim pod točkom 3. izreke. U odnosu na kaznena djela iz točaka 1., 2. i 4. KZ/97. izreke, na temelju članka 218. stavka 1. KZ/97., optuženiku su utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine za svako pojedino djelo, a u odnosu na kazneno djelo iz točke 3. izreke, na temelju članka 218. stavka 2. KZ/97., optuženiku
I Kž 395/2018-6
je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, nakon čega je isti, na temelju članka 60. KZ/97., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.
1.1. Temeljem članka 557. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 560. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) utvrđeno je da novčani iznos od 2.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. L. ostvario kaznenim djelom iz članka 218. stavka 1. KZ/97., opisanog u točki 1.) izreke, a da novčani iznos od 1.483,28 kuna predstavlja imovinsku korist koju je isti ostvario kaznenim djelom iz članka 218. stavka 1. KZ/97., opisanog u točki 2.) izreke. Utvrđeno je da je novčani iznos od 3.483,28 kuna imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da navedeni novčani iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. optuženi je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-17. u iznosu od 3.000,00 kuna, u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude.
1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08.-17. oštećenima D. G. i TD „H. p.“ imovinskopravni zahtjev dosuđen je u cijelosti te je naloženo optuženom D. L. da oštećenoj D. G. plati iznos od 1.900,00 kuna, a oštećenom TD „H. p.“ iznos od 87.000,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. S druge strane, oštećenom J. G. i T. P. imovinskopravni zahtjev dosuđen je djelomično te je optuženom D. L. naloženo da oštećenom J. G. plati iznos od 198.000,00 kuna, a oštećenom T. P. plati iznos od 13.000,00 kuna, dok se oštećeni J. G. s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u visini od 2.000,00 kuna i oštećeni T. P. s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva u visini od 200 USD-a i 40 EUR-a upućuju na parnicu.
1.4. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-17. optuženi Ž. V. i optuženi D. Š. oslobođeni su optužbe da bi zajedno počinili kaznena djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 218. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanima pod točkama 2. i 4. izreke oslobađajućeg dijela presude, razbojništvom iz članka 218. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom 3. izreke oslobađajućeg dijela presude te razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje: KZ/11.), činjenično i pravno opisanog pod točkom 5. izreke oslobađajućeg dijela presude, dok je istovremeno optuženi D. Š., temeljem iste zakonske odredbe, oslobođen optužbe da bi počinio i kazneno djelo protiv imovine, razbojništvom iz članka 218. stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1. izreke oslobađajućeg dijela presude.
1.5. Na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08.-17. odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od optuženog D. Š.
1.6. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-17. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-17., nužni izdaci optuženog Ž. V. i
I Kž 395/2018-6
optuženog D. Š. te nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi D. L.
2.1. Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude te zbog odluke o kazni koja je izrečena optuženom D. L., u odnosu na osuđujući dio te iste presude, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i vrati na ponovno suđenje u pogledu oslobađajućeg dijela za optuženog Ž. V. i optuženog D. Š. odnosno da istu preinači u pogledu odluke o kazni za optuženog D. L. te imenovanom izrekne bezuvjetne kazne zatvora u duljem trajanju za svako od predmetnih kaznenih djela za koja je osuđen te da ovog optuženika osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.
2.2. Optuženi D. L. je žalbu podnio putem branitelja, odvjetnika D. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak te odvjetnika R. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i to pred drugog predsjednika vijeća. Ako žalbeno vijeće tako ne postupi predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se inkriminacije kvalificiraju kao četiri kaznena djela razbojništva u stjecaju iz članka 218. stavka 1. KZ/97. te da se optuženik potom osudi na kaznu zatvora u trajanju do tri godine i da mu se izrekne djelomična uvjetna osuda.
3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika, a u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, podnio je optuženi Ž. V. putem braniteljice, odvjetnice K. G. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi oslobađajuća presuda prvostupanjskog suda.
4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je branitelj optuženog D. L., odvjetnik R. K., dok nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženi D. L. i njegov branitelj, odvjetnik D. R. iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. L. nisu osnovane.
I Kž 395/2018-6
7. Ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi D. L. navodi kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su dani su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni zbog čega se ista ne može ispitati, čime ukazuje na postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu optuženik ističe kako prvostupanjski sud zaključak o njegovoj odgovornosti za tri od četiri kaznena djela u stjecaju temelji isključivo na njegovom priznanju koje je dao prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom, pri čemu je propustio uočiti da je taj iskaz opterećen takvim logičkim i pravnim dvojbama zbog čega je nedostatan da bi se samo na njemu zasnivala osuđujuća presuda. Pri tome je, po mišljenu ovog žalitelja, trebalo uzeti u obzir i činjenicu da je optuženi D. L. nakon takvog „priznanja“ pušten na slobodu, unatoč dotadašnjoj osuđivanosti, pa i to baca sasvim drugačije svjetlo na njegove motive da tom prigodom upravo tako postupi. Obrazlažući nadalje ovu postupovnu povredu ističe kako je izreka pobijane presude, u odnosu na točku 2), nerazumljiva te je ista proturječna obrazloženju i danim razlozima vezano za iznos štete koja je nastupila za oštećenog T. P., uslijed čega se ista u tom dijelu također ne može ispitati.
7.1. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim prigovorima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi, u odnosu na osuđujući dio, dao jasne, valjane i dostatne razloge zbog čega smatra da je nedvojbeno utvrđeno i dokazano kako je optuženik počinio predmetna kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim (stranica 18., IV odlomak odozgo do stranice 22., VI odlomak odozgo). Pri tome ovom žalitelju treba napomenuti kako se zaključak suda prvog stupnja o kaznenopravnoj odgovornosti optuženog D. L. zasniva ne samo na njegovom priznanju, koje je dao prilikom prvog ispitivanja kod državnog odvjetnika, već i na drugim provedenim personalnim i materijalnim dokazima koje je prvostupanjski sud analizirao pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, dovodeći tako utvrđene činjenice u vezu i s obranom ovog optuženika u kojoj je u cijelosti i bez bilo kakvih dvojbi priznao počinjena kaznena djela. Međutim, druga je stvar što se optuženi D. L. s tako danim razlozima ne slaže i što u izjavljenoj žalbi i nadalje inzistira na tvrdnji da je sud prvog stupnja osuđujući dio presude donio isključivo na temelju priznanja optuženika te da to priznanje nije potvrđeno drugim provedenim dokazima, ali takvi prigovori optuženika sadržajno ne predstavljaju postupovnu povredu na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje ovaj žalitelj, već se radi o drugoj žalbenoj osnovi, o čemu će biti više govora u nastavku ovog obrazloženja, kada će se razmatrati žalbene osnove koje se odnose na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, a u odnosu na počinjena kaznena djela i njegovog počinitelja.
7.2. Također nije u pravu optuženik kada tvrdi da je počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. iz razloga što je točka 2) izreke pobijane presude, a u odnosu na visinu štete koja je nastupila za oštećenika, nerazumljiva te da je ista proturječna razlozima koji su navedeni u obrazloženju prvostupanjske presude. Naime, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, izreka pobijane presude pod točkom 2) je u potpunosti jasna, precizna, određena i u cijelosti razumljiva te je iz iste na potpuno nedvojbeni način vidljivo koji su predmeti, novčani iznosi i u kojim valutama oduzeti od oštećenika i za koji iznos je isti, uslijed počinjenog kaznenog djela, ukupno oštećen (stranica 2., III odlomak odozgo). Isto tako u razlozima pobijane presude, a u odnosu na ove odlučne činjenice, prvostupanjski je sud dao
I Kž 395/2018-6
jasne, dostatne i uvjerljive razloge (stranica 20., II odlomak odozgo) zbog čega je, na vlastitu inicijativu, djelomično izmijenio činjenični opis kaznenog djela iz optužnice navodeći kako je počinjenjem ovog dijela ostvarena korist u iznosu od 1.483,28 kuna, umjesto 200 USD i 40 EUR-a. Pri tome, navedene izmjene i korekcije koje je sud prvog stupnja poduzeo na vlastitu inicijativu, a za što je u obrazloženju prvostupanjske presude dao razloge, po ocjeni suda drugog stupnja, ne čine izreku presude nerazumljivom, a niti zbog toga postoji proturječje između izreke presude i razloga presude pa da se zbog toga ista, u tom dijelu, ne bi mogla ispitati, a kako se to također neosnovano tvrdi u ovom dijelu izjavljene žalbe.
7.3. Obrazlažući nadalje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao intervenirati u činjenični opis optužnice „čisteći“ isti od dijelova koje iskaz optuženog D. L. iz istrage ne potvrđuje, pa izostanak takve intervencije, po mišljenju ovog žalitelja, predstavlja postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 8. ZKP/08.-17., iako navedena odredba propisuje „način ispitivanja optuženika na raspravi kada se isti prilikom ispitivanja o osnovanosti optužbe očitovao u odnosu na sve ili pojedine točke optužbe da se ne smatra krivim“. Dakle, a imajući u vidu iznesenu argumentaciju, iako to izričito ne precizira, evidentno je da na taj način optuženik eventualno sugerira da je uslijed navedenog propusta počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08.-17. (optužba prekoračena). Međutim, kada se analizira sadržaj ovako iznesenih žalbenih prigovora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ne bi se radilo niti o ovoj postupovnoj povredi jer prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije postupio protivno odredbi članka 449. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17. odnosno nije optuženika proglasio krivim za kazneno djelo koje nije bilo predmet optužbe sadržane u podnesenoj optužnici odnosno koje je teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret.
7.4. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuje optuženi D. L., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
8. Nije u pravu optuženik kad se žali i zbog povrede kaznenog zakona. Iako ovaj žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, iz samog sadržaja izjavljene žalbe može se zaključiti kako smatra da se pobijana presuda, u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 3) izreke temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što optuženik smatra da i ovo kazneno djelo, poput preostalih kaznenih djela za koja je proglašen krivim, nije počinjeno s pravim oružjem, pri čemu u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti više govora kada će se razmatrati ta žalbena osnova, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne prema onom koje bi sa stajališta žalitelja bilo ispravno. Kako je točkom 3) izreke pobijane presude utvrđeno kako su počinitelji kaznenog djela razbojništva u zlatarnici „G.“ koristili „pištolj neutvrđene marke i kalibra“, dakle pravo oružje, te su pritom utvrđeni i svi drugi bitni elementi kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97., a za
I Kž 395/2018-6
koje je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje ovaj žalitelj.
8.1. Slijedom navedenog nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju upire ovaj optuženik, a isto tako nije počinjena niti neka druga povreda kaznenog zakona na čije postojanje drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 2.
ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.
9. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi D. L. ističe kako je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je na potpuno nedvojben način utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj ovih kaznenih djela jer izuzev priznanja optuženog D. L. ne postoji niti jedan drugi dokaz koji bi optuženika doveo u vezu s počinjenjem ovih kaznenih djela, posebno imajući u vidu činjenicu da se iskazi ispitanih svjedoka u pojedinim dijelovima ne poklapaju s takvim priznanjem optuženika i to tim više što se radi o takvom „priznanju“ za koje je optuženik nakon toga „nagrađen“ izravnim puštanjem na slobodu.
9.1. Međutim, nije u pravu ovaj optuženik kada tvrdi da se osuđujući dio pobijane presude temelji isključivo na njegovom priznanju, da isto nije potkrijepljeno iskazima ispitanih svjedoka te da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri kritički vrednovao tako dano priznanje. Naime, valja napomenuti kako je u odnosu na sva četiri kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim njegovo priznanje potkrijepljeno i drugim provedenim dokazima, ne samo iskazima ispitanih svjedoka i oštećenika već i drugim materijalnim dokazima, pri čemu je sud prvog stupnja sve te dokaze vrednovao pojedinačno i u međusobnoj vezi, dovodeći ih potom u korelaciju s potpunim i cjelovitim priznanjem optuženika kojim je isti bez bilo kakve dvojbe priznao počinjenje svih kaznenih djela upravo na način kako je to opisano u činjeničnom djelu izreke pobijane presude. Tako je u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 1) osuđujućeg dijela pobijane presude priznanje optuženika u bitnim dijelovima potvrđeno iskazom ispitane svjedokinje-oštećene D. G., ali isto tako i analitičkom obavijesti Policijske uprave z. (list 564-575 spisa predmeta) kojom je na nedvojbeni način potvrđeno kako je optuženik upravo u vrijeme izvršenja ovog kaznenog djela ostvarivao telekomunikacijski promet putem bazne stanice koja se nalazi u neposrednoj blizini samog mjesta događaja. U odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude nedvosmisleno priznanje optuženika detaljno je potkrijepljeno iskazom svjedoka-oštećenika T. P. koji je gotovo do najsitnijih detalja opisao dinamiku i način počinjenja ovog kaznenog djela, upravo onako kako ga je opisao i sam optuženik. S druge strane, a u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 3) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, iskreno, nedvosmisleno i potpuno priznanje optuženika potkrijepljeno je ne samo s detaljnim i vjerodostojnim iskazom svjedoka-oštećenika J. G., već i materijalnim dokazima kao što su zapisnik o očevidu Policijske uprave z. (list 177-179 spisa predmeta), koji je sačinjen neposredno nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela i gdje je konstatiran pronalazak jedne kape, koja je evidentno pripadala jednom od počinitelja, te nalazom i mišljenjem vještaka za biološka vještačenja (list 423-426 spisa predmeta), a iz kojeg nedvojbeno proizlazi da se sporni biološki tragovi izuzeti s pronađene i izuzete kape u cijelosti podudaraju s nespornim DNA profilom optuženog D. L. I na koncu, a u odnosu na kazneno djelo pod točkom 4) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude, nedvosmisleno i potpuno priznanje optuženika u
I Kž 395/2018-6
cijelosti je i bez bilo kakve dvojbe potkrijepljeno suglasnim i identičnim iskazima ispitanih svjedoka J. D., S. K. i I. V., ali isto tako i medicinskom dokumentacijom za oštećenu J. D. (list 226-229 spisa predmeta), koja u tom pogledu u cijelosti potvrđuje navode ove svjedokinje u odnosu na dinamiku samog događaja. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se potpuno, iskreno i cjelovito priznanje optuženika može prihvatiti kao vjerodostojno i uvjerljivo budući da je isto u bitnim i važnim dijelovima potkrijepljeno i drugim provedenim personalnim i materijalnim dokazima, a okolnost da je nakon takvog priznanja optuženik bio pušten na slobodu i nije bio zadržan u istražnom zatvoru nije od odlučujućeg utjecaja na ovakvu ocjenu.
9.2. Također nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 3) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude pogrešno utvrđeno. Obrazlažući ovaj žalbeni navod ovaj žalitelj ističe da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako je kod počinjenja ovog kaznenog djela korišten pravi pištolj, pozivajući se pri tome na iskaz samog optuženika te na iskaz svjedokinje M. B. koja je izjavila „da poznaje i prepoznaje oružje jer njen momak radi u M.-u.“ Pri tome, međutim, treba napomenuti ovom žalitelju kako se zaključak prvostupanjskog suda o tome je li tom prigodom korišteno pravo oružje ili oružje slično pravom niti u jednom dijelu ne temelji na iskazu svjedokinje M. B. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta utvrđeno je kako je svjedokinja M. B. iskazivala u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 5) izreke oslobađajućeg dijela pobijane presude, a ne u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 3) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude. U odnosu na ovo kazneno djelo iskazivao je osim optuženika jedino svjedok- oštećenik J. G. koji niti u jednom djelu svog iskaza nije bio u dvojbi radi li se u konkretnom slučaju o pravom oružju. Time je isti u cijelosti potvrdio navode ovog optuženika koji je u svom iskazu također bio jasan i decidiran u tome da je tom prigodom doista korišteno pravo oružje. Da je bilo drugačije odnosno da tom prigodom nije korišteno pravo oružje, a kako to tvrdi žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe, tada bi isti tu važnu i odlučnu činjenicu zasigurno istaknuo već u svom prvom iskazu, ali i kasnije te bi na tome inzistirao od početka ovog kaznenog postupka i ne bi sam sebe teretio za teže kazneno djelo od onog koje je počinio.
9.3. Isto tako nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, a koji se odnosi na optuženog Ž. V. i optuženog D. Š. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu državni odvjetnik smatra kako je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da nema dokaza da su optuženici Ž. V. i D. Š. počinili predmetna kaznena djela. Navodi kako je prvostupanjski sud, na temelju provedenog dokaznog postupka, pogrešno utvrdio i zaključio da isključivo iskaz optuženog D. L., a koji je dan pred Županijskim državnim odvjetništvom u Z., tereti navedene optuženike za počinjenje predmetnih kaznenih djela. Pri tome državni odvjetnik ističe kako postoji i čitav niz drugih dokaza koji posredno upućuju na zaključak da su upravo optuženici Ž. V. i D. Š. počinitelji predmetnih kaznenih djela jer su brojni svjedoci, u pravilu očevici počinjenih kaznenih djela, ali i oštećenici, vrlo detaljno i okolnosno opisivali predmetne događaje i to upravo na način kako ih je u svojoj obrani u istrazi opisao i optuženi D. L. U tom pogledu državni odvjetnik poziva se na čitav niz svjedoka kao što su D. G., T. P., J. G., S. K., J. D., I. V., Z. S., I. P. i M. B. te na materijalnu dokumentaciju u vidu zapisnika o očevidu odnosno fotografija i snimki sačinjenih na temelju video zapisa
I Kž 395/2018-6
sigurnosnih kamera. Smatra da upravo navedeni dokazi potvrđuju dinamiku događanja kako ih je u svojoj obrani u istrazi opisao i optuženi D. L. pa stoga navedeni dokazi u svojoj ukupnosti upućuju na zaključak da su i optuženici Ž. V. i D. Š. također sudjelovali u počinjenju navedenih kaznenih djela. Stoga je, po mišljenju ovog žalitelja, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je isključivo tzv. nekonfrontirani iskaz optuženog D. L. iz istrage dokaz da su ovi optuženici počinili predmetna kaznena djela budući da na tako nešto ukazuju i brojni drugi personalni i materijalni dokazi, kako zasebno, tako i u međusobnoj vezi.
9.4. Iz izvršenog uvida u spis predmeta utvrđeno je da su optuženici Ž. V. i D. Š. u svojim iskazima na raspravi poricali izvršenje predmetnih kaznenih djela koja su im se stavljala na teret potvrđenom optužnicom, navodeći kako ih nisu počinili, dok je optuženi D. L. na raspravi izjavio da nije kriv, da je iskaz u istrazi dao pod prisilom te da više ne želi iskazivati i odgovarati na eventualno postavljena pitanja, iako je u istrazi priznao počinjenje predmetnih kaznenih djela te je tom prigodom opisao svoju ulogu, ali i ulogu optuženika Ž. V. i D. Š., zbog čega je nakon ovakvog njegovog očitovanja na raspravi reproduciran njegov iskaz iz istrage. Dakle, radi se o situaciji gdje je optuženi D. L. dao svoj iskaz pred državnim odvjetnikom tijekom istrage u nazočnosti svoga branitelja, međutim bez nazočnosti optuženika Ž. V. i D. Š. odnosno njihovih branitelja, nakon čega na održanoj raspravi, u nazočnosti ovih optuženika i njihovih branitelja, isti nije ponovio svoj iskaz iz istrage, a niti je htio odgovarati na postavljena pitanja, već je samo reproduciran njegov prethodni iskaz iz istrage. Stoga, a imajući u vidu sve naprijed navedeno, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je jedini odnosno isključivi dokaz o tome tko je počinio kaznena djela iz optužnice tzv. nekonfrontirani iskaz optuženog D. L. koji je isti dao prilikom prvog ispitivanja u državnom odvjetništvu. No kako je ovaj optuženik na raspravi odstupio od svog ranije danog iskaza i nije ga ponovio te nije htio odgovarati na pitanja nazočnih stranaka, pa tako i optuženika koje je u tom prvom iskazu teretio, to je snimka njegovog prvog ispitivanja pravilno, na temelju članka 435. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17., tijekom rasprave reproducirana.
9.5.Međutim, u odnosu na ovakvu pravnu situaciju valja napomenuti kako se iskazi optuženika odnosno njihove obrane, prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (Isgro v. Italija iz 1991. i Luca v. Italija iz 2001.) i prema dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatraju svjedočkim iskazima, a u smislu ocjene radi li se u konkretnom slučaju o povredi konfrontacijskog prava. Naime, člankom 431. stavkom 2. tada važećeg ZKP/08.-17. propisano je da ako dokazna radnja ispitivanja svjedoka ili vještaka nije provedena na način kako je to propisano člankom 224. i 225. tog Zakona (uz mogućnost obrane da prisustvuje takvom ispitivanju) ti se zapisnici o ispitivanju mogu pročitati, ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. S obzirom na navedenu praksu, kako Europskog suda za ljudska prava, tako i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, citirane odredbe ZKP/08.-17., a koje se primarno odnose na svjedoke i vještake na odgovarajući se način imaju primijeniti i na iskaz, odnosno obranu suoptuženika u konkretnom slučaju, a koju je on iznio pred državnim odvjetništvom bez prisutnosti ostalih suoptuženika i bez da im je ta prisutnost bila omogućena. Slijedom navedenog, zapisnik o ispitivanju optuženog D. L. dan pred državnim odvjetnikom je zakonito pročitan, međutim, u konkretnom slučaju na njemu se, u odnosu na druge suoptuženike, ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri
I Kž 395/2018-6
temeljiti osuđujuća presuda jer se u takvoj pravnoj situaciji prvostupanjski sud mora osloniti na raspravni iskaz odnosno obranu tog suoptuženika i raniji tzv. nekonfrontirani iskaz se ne smije koristiti u isključivoj ili odlučujućoj mjeri za osuđujuću presudu. Takav iskaz optuženog D. L. iz prethodnog postupka, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, kada se dovede u vezu s ostalim provedenim personalnim i materijalnim dokazima, predstavljao bi, i po ocjeni suda drugog stupnja, jedini odnosno isključivi dokaz za donošenje osuđujuće presude u odnosu na optuženike Ž. V. i D. Š.. Naime, svi drugi provedeni dokazi (personalni i materijalni), a na koje se u žalbi poziva državni odvjetnik, u skladu su s iskazom optuženog D. L. koji je on dao prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom, međutim sami za sebe i u svojoj ukupnosti isti, bez takvog njegovog iskaza, samo dokazuju da su kaznena djela za koja se terete ovi optuženici doista i počinjena, ali ne i to tko ih je počinio, a što je i sud prvog stupnja jasno i detaljno obrazložio u pobijanoj presudi u odnosu na oslobađajući dio. Pri tome državni odvjetnik, a kada se u žalbi poziva na personalne i materijalne dokaze koji potvrđuju iskaz optuženog D. L. iz prethodnog postupka, zanemaruje činjenicu da navedeni dokazi, u suštini, potvrđuju tijek i dinamiku samih događanja prilikom počinjenja ovih kaznenih djela pri čemu se niti jedan od ovih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, ne može dovesti u direktnu vezu s optuženicima Ž. V. i D. Š. kao eventualnim počiniteljima ovih kaznenih djela. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se zbog navedenih razloga, a u odnosu na optuženike Ž. V. i D. Š., osuđujuća presuda nije mogla jedino odnosno isključivo temeljiti na tzv. nekonfrontiranom iskazu optuženog D. L., budući da iz ostalih provedenih dokaza, kada se apstrahira takav iskaz ovog optuženika, ne proizlazi na potpuno nedvojben način da su upravo ovi optuženici počinili kaznena djela za koja se terete optužnicom pa ih je stoga sud prvog stupnja pravilno, temeljem odredbe članka 453. točke 3. ZKP/08.-17., oslobodio optužbe.
9.6. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženog D. L. i državnog odvjetnika, na pravilan način utvrđeno pa se i u tom dijelu žalbe optuženika i državnog odvjetnika također ukazuju neosnovanim.
10. Žaleći se zbog odluke o kazni u odnosu na optuženog D. L. državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio brojnost i težinu kaznenih djela kao i činjenicu da su ista počinjena u vrlo kratkom vremenskom razdoblju te da su prilikom počinjenja kaznenih djela oštećenici D. G. i J. G. zadobili tjelesne ozljede. Također smatra da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja kazni za svako od navedenih kaznenih djela precijenio olakotnu okolnost koja se ogleda u tome da je od počinjenja kaznenih djela pa do presuđenja proteklo više od pet godina te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskazanu brutalnost i bezobzirnost prilikom počinjenja kaznenih djela na štetu D. G. i J. G. Slijedom navedenog smatra da po prvostupanjskom sudu utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora neće biti moguće ostvariti svrhu kažnjavanja, osobito svrhu specijalne i generalne prevencije.
10.1. S druge strane optuženi D. L., žaleći se zbog odluke o kazni, navodi da iako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi primijenio odredbe o ublažavanju kazne trebao mu je izreći još blažu kaznu od one koja mu je izrečena. Smatra da je
I Kž 395/2018-6
prvostupanjski sud uz olakotne okolnosti kao što su dosadašnja neosuđivanost i protek vremena trebao kao olakotno cijeniti i činjenicu da su predmetna kaznena djela počinjena u relativno kratkom vremenskom razdoblju od svega dva mjeseca pa bi se, zbog svega navedenog, i blažom kaznom od izrečene mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana zakonom.
10.2. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženog D. L. sud prvog stupnja je, po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 56. stavka 2. KZ/97., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom individualiziranom kaznom u potpunosti ostvarila zakonska svrha kažnjavanja propisana člankom 50. KZ/97.
10.3. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu da se radi o osobi koja do sada nije osuđivana te da se u svom životu do počinjenja ovih kaznenih djela primjereno ponašao, dok je kao otegotnu okolnost potpuno ispravno cijenio činjenicu da su sva kaznena djela počinjena u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, a što ukazuje na upornost optuženika prilikom počinjenja inkriminiranih kaznenih djela te njegovo agresivno ponašanje spram oštećenika D. G. i J. G.
10.4. S obzirom na sve naprijed navedeno, a imajući u vidu i okolnost da je od počinjenja kaznenih djela pa do presuđenja proteklo više od pet godina u kojem razdoblju, prema podacima u spisu predmeta, optuženik nije ponovno dolazio u sukob sa zakonom, i po ocjeni suda drugog stupnja, kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako od kaznenih djela iz članka 218. stavka 1. KZ/97. odnosno kazna zatvora u trajanju od tri godine za kazneno djelo iz članka 218. stavka 2. KZ/97.,, a koje su pobijanom presudom utvrđene optuženiku, pri čemu, suprotno tvrdnjama optuženika, nisu primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, te potom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine ukazuju se primjerenima kako počinjenim kaznenim djelima i težini nastupjelih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvojben način izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela, ali isto tako poslat će se nedvosmislena poruka i drugim članovima društvene zajednice o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja svih njihovih počinitelja. Na taj način, upravo ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
10.5. Stoga, strožom kaznom za koju se zalaže državni odvjetnik odnosno još blažom kaznom, kako to sugerira ovaj optuženik, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, ne bi se ostvarile sve svrhe kažnjavanja propisane zakonom pa su zbog navedenog, i u tom dijelu, izjavljene žalbe državnog odvjetnika i optuženika također neosnovane.
I Kž 395/2018-6
11. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi to je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda ispitana i u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi te je pritom utvrđeno kako je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, na temelju odredbe članka 557. stavka 1. i 2. u vezi članka 560. stavka 2. ZKP/08.-17., optuženom D. L. oduzeo imovinsku korist koju je pribavio počinjenjem kaznenih djela opisanih u točkama 1) i 2) izreke osuđujućeg dijela pobijane presude s obzirom da ti oštećenici nisu postavili imovinskopravni zahtjev u ovom kaznenom postupku, a nitko ne može zadržati korist koju je pribavio počinjenjem određenog kaznenog djela.
12. Iako je optuženi D. L. u izjavljenoj žalbi uvodno naznačio da istu podnosi i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, nastavno ovu žalbenu osnovu dodatno ne obrazlaže te ne navodi iz kojih razloga podnosi žalbu i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Stoga, a imajući u vidu činjenicu da je naznačio kako se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, ispitujući pobijanu presudu i u tom dijelu utvrđeno je kako je sud prvog stupnja pravilno i zakonito, na temelju imperativne odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17., naložio optuženiku plaćanje troškova kaznenog postupka na ime paušala, s obzirom da je isti proglašen krivim zbog počinjenja inkriminiranih kaznenih djela.
13. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženi D. L. pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.-19., žalbe državnog odvjetnika i ovog optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 23. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
