REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-4532/2020-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. P. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R., protiv tuženika S. H. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnica I. P. Š., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 4.728.057,82 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-796/2020-17 od 11. rujna 2020., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-796/2020-17 od 11. rujna 2020.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu u iznosu od 59.375,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.728.057,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog postupka, a tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 185.125,00 kn. Prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva koji se temelji na ugovoru o prijevozu, jer je utvrdio da je osnovan tuženikov prigovor zastare te da je tužitelj tuženiku neosnovano ispostavio utužene račune.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovome sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U bitnome, tužitelj osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nastupu zastare utužene tražbine te o tome da su računi izdani protivno poslovnim običajima. Računi su izdani za posebno ugovorene usluge koje se odnose na povrat praznih paleta i na povećanu cijenu goriva (čl. 15. i 20. Ugovora). Te usluge nisu bile obuhvaćene ranijim računima za uslugu prijevoza, koje je tuženik platio. S obzirom na to da prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze niti ocijenio dostavljene dokaze, nije mogao zaključiti o sadržaju poslovnog odnosa među strankama.

3. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj posebno ističe da je za dospijeće tražbine odlučna odredba čl. 19. Ugovora u vezi s čl. 15. i 20., a ne čl. 3. Ugovora kako je ocijenio prvostupanjski sud. S tim u vezi tužitelj izričito naglašava da je ugovoreno da je prijevoznik obvezan uz fakturu usluga priložiti dokument ovjeren od nalogodavca, a ako takav dokument tuženik nije sačinio, onda prijevoznik nema pravo fakturirati izvršenu uslugu. Zato tužitelj tvrdi da se usluge povrata paleta mogu fakturirati tek kada mu tuženik preda ispravu kojom odobrava izvedenost prijevoza. Takvu ispravu tuženik mu nije dostavio pa je tužitelj zbog proteka razumnog roka sam učinio dospjelim tražbine koje je utužio, jer je tuženik zloupotrijebio poslovni običaj i zlonamjerno tužitelju nije dostavljao odobrenja za usluge povrata. Jednako vrijedi i za drugi utuženi račun izdan tuženiku s osnove povećane cijene prijevoza radi povećanja cijene goriva po čl. 20. Ugovora. S obzirom na to da je cijena goriva povećana za vrijeme trajanja Ugovora, a tuženik je odgađao sklopiti sporazum o promjeni cijene vozarine (aneks), tužitelj nije mogao prije aneksa fakturirati povećani iznos vozarine pa je i u tom slučaju protekom razumnog roka učinio dospjelom razliku vozarine za 3% i fakturirao u 2019. godini. Tužitelj smatra da je volja ugovornih strana bila upravo takva da usluge prijevoza dospijevaju tek na opisani način, ali kako je izostalo tuženikovo odobrenje, tuženik je sam učinio dospjelim utužene račune. Zaključno, napominje da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio odbiti tužbeni zahtjev za isplatu koji nije postavljen; riječ je o platnom nalogu kojeg je sud trebao održati na snazi.

4. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost, smatrajući da je pobijana presuda pravilna i zakonita, te da tužitelj u žalbi konstruira argumente u prilog njegovoj netočnoj tvrdnji o nepravilnosti pobijane presude i o dospijeću tražbine. Računi se odnose na prijevoze za koje je tužitelj već sukcesivno tuženiku ispostavio vrlo veliki broj računa pa se postavlja pitanje zašto tužitelj godinama nakon završenog poslovnog odnosa i godinama nakon što tvrdi da je izvršio usluge za koje tvrdi da ima pravo obračunati naknadu, tek sada postavlja zbirnu tražbinu. Protivno je Ugovoru i dobrim poslovnim običajima sedam godina nakon započete poslovne suradnje i tri godine nakon prestanka te suradnje, izdavati račune kojima se potražuje obračun iznosa za brojne prijevoze obavljene tijekom važenja ugovora. Tužitelj je trebao, ako je mislio da mu to pripada, pri izdavanju svakog računa za prijevoz, tražiti i dodatne iznose na temelju Ugovora. Protekom više od tri godine od okončanja poslovne suradnje, prestalo je i pravo tužitelja zahtijevati ispunjenje bilo kakvih obveza za koje smatra da ima pravo na temelju tog ugovora. Uz navedeno, uopće nije nesporno da je tužitelj pružio tuženiku fakturirane usluge i da nisu plaćene zato što je tuženik odgađao tužitelju predati odobrenje. Tužitelj nezakonito i nesavjesno pokušava naplatiti utužene iznose unatoč tome što je jasno ugovoren način izdavanja računa i unatoč tome da su eventualne tražbine u zastari. Protivi se načinu tumačenja ugovornih odredaba od strane tužitelja i smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio o zastari i neosnovanom ispostavljanju računa.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu, da je valjano ocijenio izvedene dokaze i nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se tužitelj sadržajno u žalbi poziva (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

8. Sama činjenica što je prvostupanjski sud u izreci presude propustio navesti oznaku platnog naloga (čl. 451. st. 3. ZPP-a), pored toga što je odbijen tužbeni zahtjev i naveden je sadržaj zahtjeva, nije od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

9. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na plaćanje dva računa i to: 1). račun broj 1-01-1 koji je izdan 1. prosinca 2019. u iznosu od 3.500.000,00 kn, uz datum dospijeća 4. prosinca 2019. Račun je ispostavljen za uslugu prijevoza povrata iz vanjskih filijala na osnovi teretnih listova, za razdoblje od 30. travnja 2013. do 1. travnja 2016., na osnovi Ugovora o prijevozu robe od 30. travnja 2013. po čl. 15. Ugovora. Na računu se opisuje prijevoz robe na relaciji prema specifikaciji iz tuženikove evidencije (sve vanjske filijale), uz oznaku da je riječ o utovarima i istovarima u navedenom razdoblju od 30. travnja 2013. do 1. travnja 2016., 2). račun broj 2-01-01 koji je izdan 31. prosinca 2019. u iznosu od 1.228.057,82 kn, uz datum dospijeća odmah po primitku računa. Račun se izdaje kao „terećenje za neobračunatu diesel klauzulu 3% po čl. 20. istog Ugovora, na neto promet u iznosu od 29.949.275,47 kn, uvećan za iznos po računu 1-01-1 na iznos 2.800.000,00 kn (dio terećenja za povrat transportnih sredstava), ukupno: 32.749.275,47 kn x 3% = 982.478,26 kn, uvećano za PDV po stopi od 25%, ukupno 1.228.057,82 kn.

10. Cijeneći tuženikove prigovore tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je trebao prvenstveno ocijeniti osnovanost materijalno-pravnog prigovora zastare, jer zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a ona nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO). Zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev.

11. Vrijeme potrebno za zastaru ovisi najprije o tome o kakvoj je tražbini riječ. S obzirom na to da je u ovom slučaju riječ o tražbinama iz ugovora o prometu robe i uslugama, odnosno naknadi za izdatke učinjene u vezi s takvim ugovorom, Zakonom je propisan trogodišnji zastarni rok (čl. 228. ZOO-a). Nadalje, za zaključivanje o tome je li zastara nastupila, potrebno je utvrditi kad je ona počela teći. Prvostupanjski je sud stoga trebao ispitati dospjelost utužene tražbine, jer zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. ZOO-a). Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO-a).

12. Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu iz Ugovora o prijevozu robe. Nije sporno niti da je tužitelj kao prijevoznik tuženiku pružao usluge prijevoza robe u razdoblju od 30. travnja 2013. do 31. kolovoza 2015. Tužitelj je sam potvrdio da mu je tuženik u ugovornom razdoblju uredno podmirivao usluge prijevoza robe po specifikacijama na temelju kojih je tužitelj izdavao račune. Tužitelj je obrazložio da je prvi utuženi račun ispostavljen po čl. 15. ugovora, a drugi po čl. 20. ugovora.

13. Ugovorom o prijevozu robe kojeg su stranke sklopile 30. travnja 2013. (čl. 661. ZOO-a), tužitelj se kao prijevoznik obvezao tuženiku kao nalogodavcu, pružati usluge prijevoza stvari u unutarnjem cestovnom prijevozu, po neposrednom tuženikovom nalogu. Osim naplate naknade za učinjeni prijevoz (vozarina), ugovoreno je i plaćanje troškova koji su fakturirani spornim računima i to: - trošak zamjene, odnosno povrata paleta u visini od 30% od cijene pojedine ture prijevoza, ako je riječ o prijevozu izvan Grada Zagreba. Za prijevoz unutar Grada taj je trošak uključen u cijenu transporta, ako se može obaviti u roku od četiri sata od preuzimanja (čl. 15. Ugovora). Tužitelj je dužan vršiti zamjenu punih paleta praznima na prodajnom mjestu tuženika kao i po potrebi povrat paleta (ambalaže, rol kontejnera, box paleta) prema centralnom skladištu tuženika (čl. 15.). S te osnove tužitelj potražuje iznos od 3.500.000,00 kn po računu ispostavljenom 1. prosinca 2019., koji se odnosi na usluge prijevoza povrata u razdoblju od 30. travnja 2013. do 1. travnja 2016.;

- ako dođe do promjena cijena goriva za 10%, ugovorne strane su zadržale pravo promjene iznosa vozarine za +/- 3%. U slučaju većih troškova koji nisu postojali u trenutku sklapanja Ugovora, one sporazumno dogovaraju nove cijene prijevoza (čl. 20.). Po toj osnovi tužitelj potražuje iznos od 1.228.057,82 kn po računu koji je izdan 31. prosinca 2019.

14. Stranke su u čl. 3. Ugovora jasno odredile da će se troškovi prijevoza fakturirati nakon 15-og u mjesecu za usluge prijevoza realizirane do tog datuma i nakon zadnjeg dana u mjesecu za usluge realizirane od 16-og dana prošlog mjeseca do kraja mjeseca; tuženik se obvezao račune platiti u roku od 30 dana od zadnjeg dana izvršenog prijevoza u mjesecu za koji se račun izdaje, jednom tjedno i to petkom. Iz te ugovorne odredbe proizlazi tužiteljeva obveza tuženiku fakturirati račun za troškove prijevoza dvaput mjesečno, te tuženikova obveza plaćanja u ugovorenom roku.

15. Ugovorom nije posebno ugovoren neki drugi rok koji bi se odnosio na fakturiranje troškova zamjene, odnosno povrata paleta za lokacije izvan Grada Zagreba (čl. 15. st. 3. Ugovora), a niti je posebno ugovoren rok za realizaciju prava promjene iznosa vozarine u slučaju promjene cijene goriva za 10% (čl. 20. Ugovora).

Zato ovaj sud, cijeneći sadržaj jasnih ugovornih odredaba (čl. 319. ZOO-a), prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj, ako je imao troškove zamjene odnosno povrata paleta, bio dužan te troškove fakturirati tužitelju sukladno odredbi čl. 3. Ugovora, jer su tom odredbom stranke ugovorile način fakturiranja svih troškova prijevoza, a ne samo naknade za prijevoz. Što se tiče promjene cijena vozarine zbog promjene cijene goriva, stranke o tome nisu postigle sporazum tijekom trajanja Ugovora niti je zaključen Aneks, a niti je tužitelj ispostavio i taj račun za vrijeme trajanja poslovne suradnje.

16. Nema dvojbe da je Ugovor prestao biti na snazi, kao što nema dvojbe da se utuženi računi odnose na razdoblje poslovne suradnje od travnja 2013. do travnja 2016. Ugovorni odnos među strankama je prestao u kolovozu 2016.; tužitelj je sam naveo (str. 27-28 spisa) da je tuženiku pružao usluge prijevoza u tom razdoblju, te da je račune za prijevoze na koje se odnose utuženi računi, izdao tuženiku u razdoblju od 30. travnja 2013. do 31. kolovoza 2016. te da su ti računi plaćeni. Ovaj je postupak započet 14. siječnja 2020.

17. Promašeno tužitelj u žalbi pokušava ukazati na navodne propuste prvostupanjskog suda u ocjeni osnovanosti tuženikovog prigovora zastare, pozivajući se na odredbu čl. 19. Ugovora i na tuženikovu obvezu da prethodno tužitelju dostavi ovjerenu ispravu na osnovi koje će tužitelj biti u mogućnosti i u obvezi ispostaviti račun. Tom je odredbom ugovoreno da je prijevoznik uz fakturu usluga svakog obavljenog prijevoza, kao dokaz svakog obavljenog prijevoza, obvezan priložiti dokument ovjeren od tuženika, te da ako takve isprave nema, on nema pravo fakturirati izvršenu uslugu. Takva ugovorna odredba međutim ne daje tužitelju pravo na koje se u ovoj parnici poziva, dakle pravo da nakon proteka više od tri godine od prestanka ugovora i pružanja konkretne usluge, odnosno po proteku najmanje četiri godine i najviše sedam godina od pružanja usluga prijevoza, tuženiku dodatno fakturira usluge za koje smatra da mu po tom Ugovoru pripadaju, a koje se odnose na troškove zamjene/povrata paleta i povećane cijene prijevoza (čl. 15. i 20. Ugovora). Naime, tužitelj je tuženiku ispostavljao račune s osnove naknade za obavljeni prijevoz, ti su mu računi uredno plaćeni i oni nisu predmet ove parnice. Sukladno ugovornim odredbama, tužitelj je bio dužan uz račun kojim je fakturirao naknadu za prijevoz, obračunati i uslugu koju u ovoj parnici pokušava naplatiti, ali zakašnjelo. Kako je naknada za prijevoz plaćena, to nema dvojbe da je tuženik potvrdio da je prijevoz obavljen i nije bilo nikakvih razloga niti osnove da se tužitelj naknadno, s višegodišnjim zakašnjenjem obrati svom nekadašnjem nalogodavcu za naplatu dodatnih usluga s osnove poslovnog odnosa koji je prestao prije više od tri godine od pokretanja parnice.

18. Uz navedeno, utuženi računi odnose se na dodatne troškove po Ugovoru, vezano uz veliki broj prijevoza obavljenih u razdoblju od 2013-2016. Niti ovaj sud ne nalazi opravdanja za ispostavljanje zbirnih računa, vezanih uz pojedinačne brojne usluge prijevoza koje su odavno pružene i plaćene. Obrazloženje kojim tužitelj pokušava prebaciti takvo svoje postupanje na navodni propust druge ugovorne strane u ispostavljanju isprava kojima će potvrditi da je usluga izvedena, nije prihvatljivo niti je to razlog koji bi utjecao na utvrđenje da je tužitelj bio dužan ispostaviti račune sukladno Ugovoru i da je nastupila zastara. Takvo tužiteljevo držanje upućuje na neuspjelu konstrukciju i jednostrano tumačenje Ugovora, naročito odredbe čl. 19., usmjereno na pokušaj dokazivanja pravovremenosti tužbenog zahtjeva. Jednako je i s računom za povećane troškove zbog povećanja cijene goriva; i u tom je pogledu prvostupanjski sud dao jasne razloge neosnovanosti tog zahtjeva i o nastupu zastare.

19. Troškovi prijevoza su dospijevali sukcesivno pa se naknadnim izdavanjem računa za dodatne ugovorene usluge, vezane uz pojedine obavljene prijevoze i povećanje cijene goriva, zapravo zaobilazi primjena norme o vjerovnikovom pravu zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 173. ZOO-a), ali i o dužnikovom pravu i obvezi ispunjenja. Kad bi se prihvatilo tužiteljevo tumačenje dospjelosti utužene tražbine da je pravo na naplatu vezano isključivo uz odobrenje dužnika, dužnik bi izostankom izdavanja odobrenja mogao zlorabiti to svoje pravo i vjerovnika onemogućavati u ostvarenju njegove tražbine. To u ovoj parnici nije slučaj, jer je tuženik nesporno platio naknade za brojne prijevoze uz koje tužitelj vezuje dodatne troškove za koje je ispostavio utužene račune, ali sa zakašnjenjem. S druge strane, zlouporabom bi i vjerovnik mogao prolongirati rokove dospijeća, ako svojim jednostranim tumačenjem ugovora traži plaćanja suprotno ugovorenim rokovima.

20. Odluci o troškovima postupka tužitelj argumentirano nije prigovorio niti je ičim doveo u pitanje njenu pravilnost, a prvostupanjski je sud i tu odluku valjano obrazložio.

21. Slijedom navedenog, odbijanjem tužiteljeve žalbe pobijana je presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

22. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan. Na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o njihovoj visini, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ocjenjujući sve okolnosti, ovaj sud zaključuje kako nije riječ o potrebnom trošku pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na tužiteljevu žalbu u iznosu od 59.375,00 kn odbijen.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić