REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1727/2015-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. G. iz Z., ..., koju zastupa punomoćnica N. S. I., odvjetnica u Z., protiv tuženika Grad Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi tvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4941/2013-2 od 30. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6477/09 od 26. rujna 2012., u sjednici održanoj 23. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6477/09 od 26. rujna 2012. utvrđeno je da je tužiteljica dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zkul. ... k.o. G. Z. kao zk tijelo u AII-obiteljska kuća u ..., sagrađenoj na čkbr. ... k.o. G. Z.-dvorište u ..., površine 98,1 m2, odnosno 353 m2, te čkbr. ... k.o. G. Z. dvorište u ..., površine 77,9 čhv, odnosno 280m2, upisanih u zk tijelo A I a što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis prva vlasništva tužiteljice u ½ dijela na navedenim nekretninama (st. I. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice da je stekla pravo vlasništva navedene nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora od 24. svibnja 1975. i sporazuma od 20. kolovoza 1975. sklopljenih sa J. B. iz Z. kao univerzalnom nasljednicom pok. J. B. (st. II. izreke); naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 40.625,00 kuna (st. III. izreke) te je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti (st. IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 4941/2013-2 od 30. rujna 2014. odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6477/09 od 26. rujna 2012. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, zatim u dijelu pod toč. III. Kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 kuna te u toč. IV. Izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude sukladno navodima revizije te odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava revizije.

4. Tužiteljica je odgovorila na reviziju. Predlaže reviziju odbiti iz razloga što odluka u ovom sporu ne o visi o rješenju postavljenog pitanja pa i u slučaju da je to rješenje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Potražuje trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija je dopuštena i neosnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

6.1. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

6.2. Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Tuženik u reviziji postavlja pitanje koje glasi:

"Prestaje li danom podnošenja tužbe radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini, odnosno danom primitka odgovora na tužbu kojim se tužbeni zahtjev osporava, poštenje na strani tužitelja koji dosjeda ili traje i dalje tijekom postupka sve do zaključenja glavne rasprave, odnosno računa li se u rok potreban za stjecanje vlasništva dosjelošću i vrijeme proteklo od dana podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave?"

8. U opravdanju pitanja tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-1188/2011 od 7. veljače 2012. te odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6188/11 od 4. veljače 2014 i Županijskog suda u Splitu poslovni broj GžX-919/12 od 5. rujna 2013. za koje smatra da su utemeljene na shvaćanju suprotnom od onog iz pobijane odluke.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je dosjelošću stekla pravo vlasništva (½ dijela) na nekretnini upisanoj u zkul. ... k.o. G. Z. kao zk tijelo u AII- obiteljska kuća u ..., sagrađenoj na čkbr. ... k.o. G. Z.-dvorište u ..., površine 98,1 m2, odnosno 353 m2, te čkbr. ... k.o. G. Z. dvorište u ..., površine 77,9 čhv, odnosno 280m2, upisanih u zk tijelo A I, te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (čl. 188. st. 2. ZPP) za utvrđenjem prava vlasništva navedene nekretnine temeljem pravnog posla.

11. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev uz zaključak da je tužiteljica kao zakonita, istinita i poštena posjednica od 1975. godine stekla pravo vlasništva sporne nekretnine (½ dijela) dosjelošću te da joj sukladno odredbi čl. 159. st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) nije potrebno dvostruko trajanje vremena za dosjedanje jer na dan 8. listopada 1991. nekretnina nije bila društveno vlasništvo. Posljedično odbija eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

11.1. Drugostupanjski sud, utvrđuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica zakonita, istinita i poštena posjednica od 1975. godine, međutim smatra da je sporno zemljište na kojem se nalazi kuća bilo u društvenom vlasništvu (pa je time i kuća u društvenom vlasništvu) i da je od 8. listopada 1991. do zaključenja glavne rasprave (11. rujna 2012.) protekao ne samo desetogodišnji već i dvadesetogodišnji rok kvalificiranog posjedovanja propisan odredbom čl. 159. st. 3. i 4. ZV.

12. Pravilno tužitelj ističe u reviziji da je ovakvo shvaćanje drugostupanjskog suda suprotno pravnom shvaćanju ovog suda. Naime i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 14. veljače 2019. zauzeo je shvaćanje prema kojem pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost da stvari budu u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe što je suprotno shvaćanju u pobijanoj presudi da pretpostavke moraju biti ispunjenje u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Stoga je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni jer je shvaćanje u pobijanoj odluci suprotno shvaćanju koje je izrazio ovaj sud.

13. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja prema pravnom shvaćanju ovog suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2012/2014 od 17. prosinca 2019. i druge).

14. Naime, ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. izrazio slijedeće shvaćanje:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

14.1. Naime, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

14.2. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

14.3. Dana 17. studenoga 1999., Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke poslovni broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

14.4. Navedeno shvaćanje revizijskog suda doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:

"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

15. Iako je u pobijanoj odluci izraženo shvaćanje koje je suprotno shvaćanju ovog suda, ovaj sud obzirom na utvrđenje da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine od 1975. (zakonit, istinit i pošten posjed) ocjenjuje da je tužiteljica pravo vlasništva dosjelošću stekla prije pokretanja ovog parničnog postupka (7. srpnja 2009.) jer se u vrijeme dosjelosti računa i vrijeme prije 8. listopada 1991. Stoga su nižestupanjski sudovi, usprkos pogrešnom obrazloženju, pravilno odlučili kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

15.1. Slijedom iznesenog valjalo je, sukladno odredbi čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika jer iako je drugostupanjski sud izrazio shvaćanje suprotno shvaćanju revizijskog suda, o tužbenom zahtjevu valjalo je jednako odlučiti.

16. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.), pa je stoga odlučeno kao u toč. 2. izreke rješenja.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.