REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-3450/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 25. veljače 2021., broj: Pp J- 823/2020, u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okr. I.M., preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o novčanoj kazni na način da se okrivljeniku, za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je tom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu odredbe čl. 37. st. 3. t. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), izriče novčana kazna u iznosu 8.000,00 (osamtisuća) kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po primitku ove presude, a ako okrivljenik u navedenom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je kazna uplaćena u cijelosti.

II. U ostalom dijelu, žalba okr. I.M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona, okr. I.M. se oslobađa obveze da naknadi troškove žalbenog postupka iz čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 25. veljače 2021., broj: Pp J-823/2020, u ponovljenom postupku, okr. I.M. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio, prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 12.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 250,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja odvjetnika K.D., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, a podredno da mu se izrekne najblaža moguća novčana kazna.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Razmotrivši pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Neosnovano se u žalbi obezvrjeđuju iskazi svjedoka Ž. i Z.M. tvrdnjom da su naknadno dorađeni i usklađeni te da su razlozi koje su naveli u vezi djelomično kontradiktornog iskazivanja „nemušto i prozirno obrazloženje koje nije prihvatljivo za osuđujuću presudu“. Naime, uočene kontradiktornosti u iskazima ovih svjedoka na koje je ovaj sud upozorio u rješenju broj Jž-559/2020 od 27. travnja 2020. potpuno su anulirane u ponovljenom postupku i to ne samo ponovljenim iskazima svjedoka Ž. i Z.M., nego naročito iskazom svjedokinje S.C., koja je bila očevidac inkriminiranog događaja. S obzirom da u spisu nema podataka da bi ova svjedokinja iz bilo kojeg razloga bila zainteresirana za lažno terećenje okrivljenika, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud osnovano njen iskaz smatrao vjerodostojnim. Ova svjedokinja je jasno i precizno opisala tijek događaja, vidjela je tjelesni nasrtaj okrivljenika na sina Z.M. (udarac šakom u bradu) te na bivšu suprugu Ž.M. (hvatanje za obje ruke i udarac nogom u desnu potkoljenicu), čime su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim.

5.1. Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se „prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u vezi eventualne primjene sile od strane imenovanog okrivljenika spram oštećenika i nastalih ozljeda poziva na službenu zabilješku od strane policijskih službenika“, jer, kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud samo reproducira što je utvrdio iz predmetne službene zabilješke policijskih službenika koji su po dojavi izašli na mjesto događaja i koja službena zabilješka je zakonit dokaz, ali, za razliku od presude iz prvog postupka, prvostupanjski sud u ovoj presudi iz navedenog dokaza ne izvodi nikakav zaključak u vezi krivnje okr. I.M.. S obzirom da, dakle, u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije povezivao postojanje krvnog podljeva na desnoj potkoljenici svjedokinje Ž.M. već prilikom intervencije policijskih službenika s krivnjom okr. I.M., to su neosnovani žalbeni navodi da se prvostupanjski sud „poziva“ na predmetnu na službenu zabilješku. U tom smislu, jer se odluka o krivnji ne temelji ni na kakvom utvrđenju eventualnog postojanja tjelesnih ozljeda, u žalbi se neosnovano ističe i da „prvostupanjski sud nije postupio po direktnoj uputi višeg suda koji je istome ukazao da navedenu činjenicu tj. tjelesnu ozljedu treba utvrditi sa potpunom izvjesnošću“, jer iz navedenog razloga prvostupanjski sud nije imao potrebe postupati po tom dijelu upute iz prethodne odluke ovog suda.

5.2. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se valjanost utvrđenog činjeničnog stanja pobija iznošenjem činjenice da „evidentirane ozljede nisu ni na koji način verificirane odgovarajućom realno prihvatljivom medicinskom dokumentacijom“. Naime, iz činjeničnog opisa prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim vidljivo je da u istom niti nije opisano da bi uslijed okrivljenikovog postupanja netko od žrtvi nasilja zadobio tjelesnu ozljedu, a što je potpuno u skladu sa čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koja zakonska odredba propisuje da je tjelesno nasilje „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“. Dakle, tjelesno nasilje, u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, obuhvaća svaki oblik tjelesnog nasrtaja na žrtvu uslijed kojeg nije nastala posljedica u vidu tjelesne ozljede u sudskomedicinskom smislu, jer će se u tom slučaju raditi o nekom obliku tjelesne ozljede, koje su propisane u Kaznenom zakonu kao kazneno djelo. Iz navedenog razloga, nedostatak utvrđenja postojanja tjelesnih ozljeda odnosno nedostatak medicinske dokumentacije o postojanju tjelesnih ozljeda kod Ž.M. ne znači da okr.

I.M. nije počinio radnje koje čine biće prekršaja tjelesnog nasilja, kako to neosnovano smatra okrivljenik u žalbi.

5.3. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti pa nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. U žalbi zbog odluke o kazni, ovaj sud smatra da okrivljenik osnovao ističe da je prvostupanjski sud s premalo kritičnosti cijenio utvrđene okolnosti koje su bitne za izbor vrste i mjere kazne. Naime, unatoč činjenici da je okrivljenik proglašen krivim zbog tjelesnog nasilja počinjenog prema dvije žrtve, ocjena je ovog suda da utvrđene olakotne okolnosti okrivljenikove visoke životne dobi, dosadašnje neosuđivanosti, mjesečnih primanja od samo 3.900,00 kuna po osnovi mirovine, kao i narušenog zdravstvenog stanja, koje je evidentno iz medicinske dokumentacije dostavljene uz žalbu, u svojoj ukupnosti imaju značaj naročito olakotne okolnosti koje daju osnovu za primjenu instituta ublažavanja kazne. Prvostupanjski sud je precijenio težinu počinjenih prekršaja, a premali značaj dao utvrđenim olakotnim okolnostima. Stoga je ovaj sud, ne zanemarivši da se radi o djelu počinjenom na štetu dvije osobe, okrivljeniku utvrdio novčanu kaznu u iznosu 8.000,00 kuna, koja je primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

7. Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, ovaj sud je okrivljenika oslobodio obveze naknade istih, budući da iz podataka u spisu proizlazi da je umirovljenik s malim mjesečnim primanjima, zbog čega bi, po ocjeni ovog suda, plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

8. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtve nasilja i tužitelja.