Poslovni broj: Usž-2003/21-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T.- G. d.o.o. Z., koju zastupa opunomoćenica B. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbama tuženika i Grada Z., Ureda za zastupanje, Z., protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4282/19-11 od 17. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I

Žalba tuženika se uvažava.

Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI- 4282/19-11 od 17. ožujka 2021.

II

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-20/17-01/2773, urbroj: 513-04-19-2 od 11. listopada 2019. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za poreze građana, klasa: UP/I-410-20/2015-001/20889, urbroj: 513-007-24-10-2017- 0006 od 18. svibnja 2017.

III

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. IV

Odbacuje se žalba Grada Z., Z..

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-4282/19-11 od 17. ožujka 2021. poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 410-20/17-01/2773, urbroj: 513-04-19-2 od 11. listopada 2019. (točka I. izreke presude), poništeno je porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske - Porezne uprave, Područnog ureda Z., Ispostave za poreze građana, klasa: UP/I-410- 20/2015-001/20889, urbroj: 513-007-24-10-2017-0006 od 18. svibnja 2017. (točka II. izreke presude), te je naloženo tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke u ovom upravnom sporu, tužitelju nadoknadi troškove istog u iznosu od 6.250,00 kn (točka III. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer smatra da je prvostupanjski sud krivo protumačio što je porezna osnovica i kako se utvrđuje u smislu članka 9. Zakona o porezu na promet nekretnina. S obzirom da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze nedvojbeno je da je prvostupanjsko tijelo postupilo na zakonit način kada je u predmetnom postupku postupajući po članku 17a. Zakona o porezu na promet nekretnina (Narodne novine, broj 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14.), utvrdilo razliku porezne osnovice utvrđene privremenim poreznim rješenjem u iznosu od 501.914,60 kn, na koju osnovicu se, primjenom porezne stope, uvećava porezna obveza za iznos od 25.095,73 kn, te je zakonito odbijena žalba tužitelja kao neosnovana. Dakle, porezno tijelo je postupilo prema članku 9. Zakona o porezu na promet nekretnina kojim je jasno propisano što je i kako se utvrđuje porezna osnovica. Kako proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja prodavatelj nekretnine, društvo H. d.d. – u stečaju u svojoj je izjavi iznijelo kako kao računovodstvenu politiku koristi model revalorizacije, te da fer vrijednost nekretnine u prometu priznata u financijskim izvještajima i poslovnim knjigama, u trenutku nastanka porezne obveze iznosi 1.006.914,00 kn. Donošenjem rješenja kojim se utvrđuje razlika porezne osnovice do iznosa fer vrijednosti predmetne nekretnine priznate u financijskim izvještajima i poslovnim knjigama u trenutku nastanka porezne obveze, postupljeno je sukladno navedenom članku Zakona o porezu na promet nekretnina. Smatra da je prvostupanjski sud odluku donio postupajući na način koji je primjer arbitrarnosti u odlučivanju, a zabrana samovolje sudova pri odlučivanju je ustavnopravni standard. Znajući da se prvostupanjski sud, sukladno članku 5. Zakona o upravnim sporovima, treba voditi načelom zakonitosti, odnosno da odlučuje na temelju Ustava i zakona, opisano postupanje prvostupanjskog suda ruši spomenuto načelo i stvara pravnu nesigurnost, u jasnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Također, pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se i u tome što se prvostupanjski sud poziva na mišljenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 17. ožujka 2003. i ističe da njegova obvezujuća snaga proizlazi iz članka 12. stavka 2. Zakona o poreznoj upravi (Narodne novine, broj 148/13. i 141/14.), jer se radi o mišljenju iz 2003. godine a u to vrijeme je bio na snazi Zakon o poreznoj upravi (Narodne novine, broj 67/01. i 94/01.) kojim nije bila propisana obvezujuća snaga mišljenja Središnjeg ureda Porezne uprave za ustrojstvene jedinice Porezne uprave. Tuženik predlaže da ovaj Sud u cijelosti poništi prvostupanjsku presudu.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio i Grad Z., Z. kao zainteresirana osoba u prvostupanjskom upravnom sporu, a navodi žalbe se posebno ne iznose s obzirom na način na koji je odlučeno o žalbi Grada Z., Z..

4. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika u bitnom naveo zašto smatra da nema mjesta primjeni članka 9. stavka 5. Zakona o porezu na promet nekretnina na koji se tuženik uporno poziva, odnosno zašto smatra da je naknada iz isprave o stjecanju predmetne nekretnine utvrđena u pravilnom iznosu. Posebno napominje da je predmetna nekretnina za koju se vodi postupak utvrđivanja poreza na promet nekretnina prodana u stečajnom postupku, što bi značilo da je vrijednost te nekretnine višestruko prošla provjeru stečajnog upravitelja koji je rukovodio postupkom pod nadzorom stečajnog suda, stečajnog vijeća i odbora vjerovnika te pravilnom primjenom Stečajnog zakona, pa stoga nema mjesta sumnji u vjerodostojnost ugovorene cijene nekretnine. Upućuje na mišljenje Središnjeg ureda Porezne uprave koje se odnosi na utvrđivanje porezne osnovice poreza na promet nekretnina koje su prodane u stečajnom postupku, a koje je propisano člankom 9. stavkom 9. Zakona o porezu na promet nekretnina iz 1997., odnosno člankom 9. stavkom 6. važećeg Zakona o porezu na promet nekretnina, te formulacija i svrha odredbe ostala potpuno identična, pa odgovor Središnjeg ureda Porezne uprave smatra primjenjivim u cijelosti. Posebno napominje da je predmetna nekretnina prodana tek iz trećeg pokušaja, da je predmetni poslovni prostor kupljen u prilično devastiranom stanju i kao vanknjižno vlasništvo, što detaljno obrazlaže. Tužitelj smatra da je prvostupanjska presuda utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu, te potvrdi prvostupanjsku presudu i da mu nadoknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 3.906,25 kn.

5. Tužitelj u navodima odgovora na žalbu Grada Z., Z. iznosi identične razloge kao i u odgovoru na žalbu tuženika te traži da mu i za odgovor na žalbu Grada Z., Z. bude dosuđen trošak u iznosu od 3.906,25 kn.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da su osnovani žalbeni razlozi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavanih odluka (članak 33. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima).

9. Naime, u postupku je utvrđeno da je ugovorom o kupoprodaji sklopljenim 30. rujna 2015. ostvaren promet nekretnina između poreznog obveznika T.-G. d.o.o., Z. kao stjecatelja i H. d.d. u stečaju, S. kao otuđitelja, a predmet oporezivanja iz navedenog ugovora je poslovni prostor u Z., K. K. 3 k.o. Z. O. k.č.br. 332/3 ukupne površine 89,95 m². Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je prodavatelj nekretnine društvo H. d.d. u stečaju u izjavi izjavilo kako kao računovodstvenu politiku koristi model revalorizacije te da fer vrijednost nekretnine u prometu priznata financijskim izvještajima i poslovnim knjigama, u trenutku nastanka porezne obveze iznosi 1.006.914,00 kn, pa je slijedom toga prvostupanjsko tijelo utvrdilo razliku porezne osnovice u iznosu od 501.914,60 kn.

10. Prema odredbi članka 9. stavka 5. Zakona o porezu na promet nekretnina, ako je naknada iz isprave o stjecanju iz stavka 4. ovoga članka niža od naknade koja se može postići na tržištu, a prodavatelj nekretnine je poduzetnik ili druga osoba obveznik poreza na dobit koja vodi poslovne knjige sukladno Zakonu o računovodstvu, tržišnom vrijednošću kao osnovicom poreza na promet nekretnina smatra da se fer vrijednost nekretnine priznata u financijskim izvještajima i poslovnim knjigama u trenutku nastanka porezne obveze ako je, u skladu s odredbama međunarodnih računovodstvenih standarda, kao računovodstvena politika za nekretnine koje koristi porezni obveznik, izabran model revalorizacije i pod uvjetom da je ona jednaka ili veća od naknade iz isprave o stjecanju. Ako je fer vrijednost nekretnine manja od naknade iz isprave o stjecanju, tržišnom vrijednošću nekretnine smatra se naknada iz isprave o stjecanju. Ako se nekretnine u financijskim izvještajima vrednuju po modelu troška, tržišnu vrijednost nekretnine procijenit će porezna uprava, sukladno stavku 8. ovoga članka.

11. Odredbom članka 17a. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano je da ako temeljem posebnih propisa nadležna ispostava porezne uprave, u naknadno izvršenoj provjeri vjerodostojnosti podataka iskazanih u prijavi poreznog obveznika, utvrdi da postoji osnova za izmjenu porezne obveze utvrđene privremenim poreznim rješenjem, donijet će porezno rješenje kojim će utvrditi razliku naknadno utvrđene porezne obveze.

12. Dakle, imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku proizlazi da je pravilno postupio tuženik kada je ocijenio zakonitim rješenje tijela prvog stupnja koje je postupajući po navedenom članku 17a. Zakona o porezu na promet nekretnina utvrdilo tužitelju razliku porezne osnovice utvrđene privremenim poreznim rješenjem u iznosu od 501.914,60 kn te je na tu osnovicu primjenom porezne stope uvećana porezna obveza tužitelja za iznos od 25.095,73 kn. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, porezna tijela su u provedenom postupku pravilno na temelju odredbe članka 9. stavka 5. Zakona o porezu na promet nekretnina utvrdila poreznu osnovicu poreza na promet nekretnina tužitelju, te istog obvezali na plaćanje razlike porezne osnovice poreza na promet nekretnina utvrđene privremenim poreznim rješenjem po stopi od 5% u iznosu od 25.095,73 kn, jer je donošenjem takvog rješenja prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo sukladno navedenoj odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina.

13. Slijedom iznesenog ovaj Sud nalazi da je prvostupanjsko porezno tijelo u provedenom postupku na pravilan i zakonit način utvrdilo nastanak porezne obveze i sukladno svim bitnim okolnostima tužitelja zadužilo obvezom plaćanja poreza na promet nekretnina u utvrđenom iznosu te da je tuženik kao drugostupanjsko tijelo utemeljeno odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog poreznog rješenja.

14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uvažiti žalbu tuženika i odlučiti kao u točci I. i II. izreke ove presude.

15. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu istome ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora kao niti troškova odgovora na žalbu, a sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

16. Žalba Grada Z. nije dopuštena.

17. Prema odredbi članka 16. Zakona o upravnim sporovima propisano je da su stranke u upravnom sporu tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.

18. Zainteresirana osoba je, prema članku 19. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela, odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes. Prema stavku 2. istog članka Zakona zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da će sud po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke pozvati zainteresiranu osobu da sudjeluje u sporu.

19. U konkretnom slučaju predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti rješenja o utvrđivanju porezne obveze pa su stoga za ocjenu ima li neka osoba svojstvo zainteresirane osobe mjerodavne odredbe Općeg poreznog zakona.

20. Prema odredbi članka 13. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16. i 106/18.) porezno-pravni odnos jest odnos između poreznog tijela i poreznog obveznika koji obuhvaća njegova prava i obveze u poreznom postupku. Sudionici porezno-pravnog odnosa prema stavku 2. članka 13. Općeg poreznog zakona jesu porezno tijelo i porezni obveznik, te osobe koje prema odredbama ovog Zakona jamče za plaćanje poreza.

21. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da su sudionici porezno-pravnog odnosa u ovom postupku tužitelj T.-G. d.o.o., Z. i drugostupanjsko porezno tijelo Ministarstvo financija Republike Hrvatske.

22. S obzirom da Grad Z. nije porezni jamac za porezne obveze tužitelja utvrđene osporenim poreznim rješenjima to mu se ne može priznati svojstvo zainteresirane osobe u poreznom postupku.

23. Prema pravnom shvaćanju ovoga Suda činjenica da je porez na promet nekretnina prihod jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, na području na kojem se nekretnina nalazi, ne daje toj jedinici aktivnu legitimaciju da kao stranka (zainteresirana osoba) sudjeluje u postupku oporezivanja nekretnine, niti ovlast sudu da po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke pozove tu jedinicu da kao zainteresirana osoba sudjeluje u upravnom sporu.

24. Odredbom članka 72. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će Visoki upravni sud rješenjem odbaciti nepravodobnu žalbu, nedopuštenu žalbu, žalbu podnesenu od neovlaštene osobe odnosno neurednu žalbu ako je to propustio učiniti upravni sud.

25. Budući da je žalba podnesena od neovlaštene osobe to ju je, pozivom na odredbu članka 72., trebalo odbaciti kao nedopuštenu, kako je to odlučeno točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Mirjana Juričić