REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-1259/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Roberta Završkog kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. S.G., zbog prekršaja iz čl. 42. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okr. S.G., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj od 9. travnja 2019., broj: 14. Pp J-80/2019-14, u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. S.G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. S.G. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini, Stalna služba u Novskoj od 9. travnja 2019., broj: 14. Pp J-80/2019-14, proglašen je krivim okr. S.G. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 42. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice, za koji mu je primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena novčana kazna u iznosu 900,00 kuna, koju je dužan platiti u roku od 2 mjeseca od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, te je obvezan naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka u iznosu 150,00 kuna.

2. Protiv te presude, okr. S.G. osobno je pravodobno podnio žalbu u kojoj ne navodi žalbene osnove, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi „da se nada da će su u odlučivanju postupka žalbe uzeti u obzir da krajnja kazna ne bude krivnja jer je prvi puta osuđen za kaznu ovakvog tipa“, opisuje svoj način života i navodi da se prirodnim načinom kretanja i prelaska htio solidarizirati s mnogim ljudima koji pješače.

5.1. Iz takvog sadržaja žalbe, očigledno je da žalitelj zapravo ne poriče objektivni učin prekršaja koji je predmet ovog postupka, nego osporava prekršajnu odgovornost, smatrajući da svojim postupanjem nije ostvario zakonsko obilježje prekršaja.

5.2. Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio, a za što je u pobijanoj presudi iznio valjane i dostatne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

5.3. Prvostupanjski je sud na osnovu pisane obrane okrivljenika, u kojoj je okolnosno priznao odlučne činjenice zakonskog obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret, navodeći da je prešao državnu granicu na način da je preplivao rijeku Unu od Hrvatske prema Bosni, budući je pješice prolazio Hrvatsku i osjećao je na granici potrebu da si skrati put, kao i materijalnih dokaza izvedenih u postupku, pravilno zaključio da je okrivljenik počinio prekršaj prema optuženju. Naime čl. 42. st. 2. Zakona o nadzoru državne granice propisano je da će se kazniti za prekršaj fizička osoba ako prijeđe ili pokuša prijeći državnu granicu izvan graničnog prijelaza ili preko graničnog prijelaza izvan radnog vremena graničnog prijelaza, a nesporno je da je okrivljenik prešao državnu granicu iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvan graničnog prijelaza na način da je preplivao rijeku Unu.

6. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik otklanja vlastitu prekršajnu odgovornost, pozivajući se na način svog života. Možebitno postojanje navedenih okolnosti ni na koji način ne dovodi do otklanjanja njegove prekršajne odgovornosti, kao što okrivljenik pokušava u pisanoj obrani, a i sada u žalbi, a navedene okolnosti prvostupanjski je sud cijenio olakotnim na strani okrivljenika prilikom izbora mjere kazne.

7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

7.2. Naime, za počinjeni prekršaj propisana je novčana kazna od 2.000,00 do 10.000,00 kuna, a prvostupanjski je pravilno cijeneći okolnosti iz čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona utvrdio olakotne okolnosti na strani okrivljenika, te uz činjenicu da nisu utvrđene otegotne okolnosti, okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu znatno ispod propisanog posebnog minimuma, smatrajući da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i ublaženom novčanom kaznom. I po ocjeni ovog suda novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetni prekršaj primjerena i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud smatra, da, imajući u vidu težinu, okolnosti i način počinjenja prekršaja nema osnove za daljnje ublažavanje novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 200,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 23. ožujka 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.