Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž Ob-399/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. M. D., OIB: …, prijavljenog prebivališta I., zastupane po punomoćniku J. D., odvjetnici u K. S. protiv tuženika J. M. D., OIB: …, prijavljenog prebivališta, K. Š., zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi utvrđenja bračne stečevine i dr., odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-182/2019 od 10. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tužiteljice kao osnovana pa se preinačava točka II. rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-182/2019 od 10. lipnja 2021. na način da se tužiteljici pored dosuđenog troška postupka dosuđuje daljnji trošak u iznosu od 490,62 kune.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-182/2019 od 10. lipnja 2021. i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-182/2019 od 10. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da su 2/3 dijela nekretnine označene kako čest. zem. 2933 Z.U. 646 (stara oznaka čest. zgr. 282 Z.U. 696) k.o. K. Š. bračna stečevina tužiteljice i tuženoga svakog za ½ dijela.

II. Utvrđuje se da su 161/197 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2934 Z.U. 647 (stara oznaka čest. zem. 1558/5 Z.U. 2724) k.o. K. Š. bračna stečevina tužiteljice i tuženoga svakog za 1/2 dijela.

III. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Poseban zemljišnoknjižni odjel K. L. brisanje prava vlasništva 2/3 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2933 Z.U. 646 (stara oznaka čest. zgr. 282 Z.U. 696) k.o. K. Š. s imena tuženika za 1/2 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na 2/3 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2933 Z.U. 646 (stara oznaka čest. zgr. 282. Z.U. 696) k.o. K. Š. za 1/2 dijela na ime tužiteljice sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Poseban zemljišnoknjižni odjel u K. L. brisanje prava vlasništva 161/197 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2934 Z.U. 647 (stara oznaka čest. zem. 1558/5 Z.U. 2724) k.o. K. Š. s imena tuženika za 1/2 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na 161/197 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2934 Z.U. 647 (stara oznake čest. zem. 1558/5 Z.U. 2724) k.o. K. Š. za 1/2 dijela na ime tužiteljice sve u roku od 15 dana.

2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

I. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin prijedlog za donošenje privremene mjere koja glasi:

"1. Zabranjuje se J. M. D. OIB: … da otuđi i optereti 1/2 dijela nekretnine označene kao čest. zem.2933 Z.U. 646 k.o. K. Š. i 161/394 dijela čest. zem. 2934 Z.U. 647 k.o. K. Š.

2. Zabilježbu ove privremene mjere će provesti zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Splitu, K. L.

3. Zabrana se smatra provedenom dostavom ovog rješenja zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, K. L.

4.Ova privremena mjera ostaje na snazi sve od pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka."

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 27.450,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, koja kamata se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Tužiteljica pobija prvostupanjsko rješenje pod točkom II. izreke ne navodeći posebno zbog kojih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), podnosi žalbu, predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači točku II. rješenja na način da naloži tuženiku da tužiteljici, pored već dosuđenog parničnog troška naknadi i iznos od 2.500,00 kuna na ime troškova vještačenja, te trošak žalbe.

4. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti te rješenje pod točkom II. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP, predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženiku obistini troškove postupka.

5. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu navela da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika pa predlaže žalbu odbiti.

6. Žalba tužiteljice je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice spram tuženika kao bivšeg bračnog druga na utvrđenje da je nekretnina označena kao čest. zem. 2933 Z.U. 646 (stare oznake čest. zgr. 282 Z.U. 696) k.o. K. Š. i nekretnina označena kao čest. zem. 2934 Z.U. 647 (stare oznake čest. zem. 1558/5 Z.U. 2724) k.o. K. Š., bračna stečevina tužiteljice i tuženika svakoga za po 1/2 dijela.

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su tužiteljica i tuženik bili u braku koji je sklopljen 27. lipnja 1992., a razveden pravomoćnom presudom, poslovni broj P Ob-439/11 od 18. veljače 2014., kojom presudom je odlučeno da će zajednička tada mlt. djeca stranaka L. M. D. rođena ... i sin B. M.-D. rođen ... po razvodu braka živjeti s majkom,

- da tužiteljica i tuženik ne žive zajedno od 15. listopada 2011., što da i proizlazi iz predmeta P Ob-439/11,

- da su stranke sklopile i crkveni brak 9. lipnja 2001.,

- da iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 8. ožujka 2001. proizlazi da je isti zaključen između J. M. D. pok. A. i D. M. D. žene J., s jedne strane, kao primatelja uzdržavanja i J. M. D. te A. S., rođene M.-D., s druge strane, kao davatelja uzdržavanja,

- da člankom 1. ugovora primatelji uzdržavanja ustupaju pravo vlasništva sa svim pravima, pripadnostima i služnostima iz naslova doživotnog uzdržavanja svom unuku J. M. D. i svojoj kćeri A. S., koji prihvaćaju pravo vlasništva iz tog naslova i to unuk J. 2/3 dijela čest. zgr. 282 k.o. K. Š. u naravi kuću-stare gradnje površine 79 m[2] , garažu s postojećim ulazom u istu s glavne ceste, dvorište označeno kao čest. zem. 1558/5 k.o. K. Š. za cijelo, osim istočnog dijela okućnice u površini od 36 m[2] , automobil "Citroen GS" reg. oznake ST … , prikolicu reg. oznake ST … , obiteljsku grobnicu na mjesnom groblju u K. Š., razglas za muziku u cijelosti, te sve pokretne stvari koje se zateknu u kući-staroj gradnji, a A. S. 1/3 dijela čest. zgr. 282 k.o. K. Š., u naravi kuću-nove gradnje, površine 36 m[2] , s WC-om od 5 m , istočni dio okućnice površine 36 m[2] , pravo prolaza pješice preko južnog dijela okućnice do ulaza u kuću- nova gradnja, dionice od poduzeća A. te sve pokretne stvari koje se zateknu u kući- nova gradnja,

- da su se člankom 2. ugovora tuženik i njegova majka A. obvezali da će u svoje ime i u ime svojih nasljednika djeda J. i baku D. sve do njihove smrti hraniti, odijevati, u bolesti i iznemoglosti liječiti, njegovati, dati svaku drugu pomoć, da neće dopustiti da im u starosti bilo što pomanjka, a poslije smrti ih ukopati po mjesnim običajima,

- da su člankom 3. ugovora primatelji ovlastili davatelje uzdržavanja da na temelju tog ugovora mogu zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na ustupljenim nekretninama na svoje ime nakon smrti jednog ili drugog primatelja uzdržavanja,

- da tužiteljica nije bila ugovorna strana Ugovora o doživotnom uzdržavanju,

- da je tuženik s djedom J. M. D. 9. ožujka 2001. sklopio "Međusobni sporazum", kojim su člankom 1. istog, utvrdili da su sačinili ugovor o doživotnom uzdržavanju 8. ožujka 2001. i da je tim ugovorom djed ustupio svom unuku, pored ostalog, s naslova uzdržavanja i razglas za izvođenje muzike u cijelosti, a člankom 2. su ugovorili da će tuženik nakon smrti primatelja uzdržavanja, njegova djeda isplaćivati njegovoj supruzi D. (baki) 15% od iznosa koji zaradi po svakom nastupu, u kojem bude koristio razglas za izvođenje muzike,

- da je djed tuženika J. M.-D. umro ..., dok je baka D. umrla ...,

- da "Međusobni sporazum" nema nikakav učinak na predmetnu bračnu stečevinu,

- da je tuženik podnio tužbu 20. lipnja 2014. radi poništenja crkvenog braka i da je donesena presuda Crkvenog Interdijecezanskog suda da je crkveni brak stranaka sklopljen 9. lipnja 2001. odnosno crkvena ženidba stranaka proglašena nevaljanom,

- da je ocjenom i analizom iskaza stranaka te saslušanih svjedoka sud utvrdio da su se tužiteljica i tuženik svaki na svoj način brinuli o pok. baki D. i pok. djedu J., pa da je njihov doprinos podjednak,

- da tuženik nije dokazao da su financije stranaka bile odvojene, kao što nije dokazao da su stranke ugovorile da bi tuženikova plaća bila njegova posebna imovina, a tužiteljičina samo njena posebna imovina,

- da je faktična bračna zajednica stranaka prestala 15. listopada 2011., dok je brak stranaka razveden 18. veljače 2014., a predmetni ugovor o uzdržavanju da je zaključen 8. ožujka 2001., dakle, za vrijeme trajanja braka i faktične bračne zajednice stranaka,

- da je ugovor o doživotnom uzdržavanju naplatni pravni posao te predstavlja bračnu stečevinu, bez obzira jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga,

- da 2/3 dijela čest. zgr. ranije oznake 282., sada čest. zem. 2933 predstavlja bračnu stečevinu stranaka, koje da su suvlasnici za po 1/2 dijela, dok udio od 161/197 čest. zem. 1558/5 predstavlja bračnu stečevinu stranaka koje da su suvlasnici za 1/2 dijela,

- da je nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, po prijedlogu tužiteljice provedena identifikacija nekretnina po stalnom sudskom vještaku geodetu P. V. dana 24. veljače 2021. koji vještak u nalazu i mišljenju navodi da čest. zem. 2933 označena slovima A,B,C,D,E,F,A ima površinu od 142 m[2] , u naravi da je kuća s garažom, da čest. zem. 2934, označena slovima G,H,I,J,K,L,M,G ima površinu od 197 m[2] , u naravi da je dvorište, koje nekretnine na terenu čine jednu cjelinu a sastoje se od kuće sa garažom i dvorištem, sa svih strana omeđene betonskim zidom,

- da priložene fotografija na kojima je tužiteljica, a sačinjene u D. društvu P. K. nisu od odlučnog značaja za presuđenje ovog spora,

- da nije osnovan prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski zaključuje da je bračna zajednica stranaka trajala do 15. listopada 2011. i da su tužiteljica i tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka svaki na svoj način brinuli o pok. baki D. i pok. djedu J., pa da je životno i logično utvrditi da je njihov doprinos podjednak, kako za vrijeme od sklapanja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju pa sve do odlaska tužiteljice iz kuće 15. listopada 2011. Tužiteljica da je pružala brigu, njegu i skrb djedu J. i baki D., jednako kako što je to činio i tuženik na svoj način. Ista da je vodila brigu o cijelom domaćinstvu, djeci stranaka, kuhala, prala, čistila, zajedno s tuženikom i bakom D., dok je baka mogla, a majka tuženika da je samo povremeno dolazila njegovati svoje roditelje, te su tužiteljica i tuženik vodili brigu i o djedu J. koji je doživio moždani udar i više se nije mogao brinuti za sebe. Razlozi navedeni u presudi Crkvenog Interdijecezanskog suda, kojom je razveden crkveni brak stranaka da nisu relevantni za predmet spora pa da sud na tu okolnost nije ni izvodio dokaze pregledom presude glede sklapanja crkvenog braka stranaka. Tuženik da tijekom postupka nije dokazao da su vodili potpuno odvojene živote niti je dokazao tvrdnju da komunikacija između njih nije postojala, kao što nije dokazao ni da su financije bile odvojene. Obzirom da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 8. ožujka 2001., da je primatelj uzdržavanja djed J. umro ..., a baka D. ..., to da je primijeniti odredbu članka 252. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98; dalje: ObZ/98), koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003. i odredbu članka 248. Obiteljskog Zakona ("Narodne novine", broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11 i 25/13; dalje: ObZ/03). Imovina koja je stečena temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju za vrijeme trajanja bračne zajednice da predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dakle, predstavlja bračnu stečevinu bez obzira jesu li stranke tog ugovora na strani davatelja uzdržavanja jedan ili oba bračna druga. Prema tome, temelj stjecanja imovine realizacijom Ugovora o doživotnom uzdržavanju da je rad, pa makar i jednog bračnog druga, slijedom čega da takva imovina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika svakog za 1/2 dijela. Tužiteljica i tuženik u konkretnom slučaju da nisu znali niti mogli znati koliki opseg svakog od njih u radu i novcu će biti utrošen u brigu oko prehrane, odijevanja, pomoći u bolesti, njegovanja, davanja svake druge pomoći, što da je ugovoreno za tuženikove djeda i baku kao primatelje uzdržavanja, a u tom radu i brizi za djeda i baku da su doprinosili otprilike podjednako i tužiteljica i tuženik za vrijeme dok su živjeli zajedno, pa da im pripada i ravnopravna podjela stečene imovinske koristi od tog ugovora. Međusobni sporazum od 9.3.2001. sam po sebi da se ne može smatrati zasebnim ugovorom o doživotnom uzdržavanju niti dodatkom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju od 8. 3. 2001. jer mu nedostaje zakonom propisana forma obzirom da je ugovor o doživotnom uzdržavanju strogo formalan pravni posao na što pravilno ukazuje i tužiteljica, te sve njegove izmjene ili dodaci moraju biti u formi u kojoj je zaključen i glavni ugovor. Taj sporazum da nije ovjeren kao što je bio ovjeren predmetni "Ugovor o doživotnom uzdržavanju" od 8.3.2001., pa da nema učinka na bračnu stečevinu. Stoga da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu stranaka svake za po 1/2 dijela, dok nije osnovan zahtjev tužiteljice za donošenje privremene mjere jer nisu ispunjen zakonske pretpostavke iz članka 346. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 94/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) za donošenje iste.

10. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju upire žalitelj kao niti druga bitna povreda postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost pobijane presude može ispitati.

11. S obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i vrijeme smrti djeda i bake tuženika osnovano prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbu članak. 252. ObZ/98 i odredbu članka 248. ObZ/03 kojim odredbama je propisano da bračna stečevina predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok je s druge strane, vlastita imovina prema odredbi članka 257. stavak 2. ObZ/98, istovjetna odredbi članka 253. ObZ/03 i predstavlja imovinu koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od one iz članka 257. stavak 2. ObZ/98 te iz članka 253. ObZ/03 (nasljeđivanje, darovanje i sl.).

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su prijeporne nekretnine stečene za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka i da predstavljaju bračnu stečevinu stranaka i to za 1/2 dijela čest. zem. 2933 Z.U. 646 (stare oznake čest. zgr. 282 Z.U. 696) k.o. K. Š. te za po 161/394 dijela svakog čest. zem. 2934 Z.U. 647 (stare oznake čest. zem. 1558/5 Z.U. 2724) k.o. K. Š.

13. U konkretnoj pravnoj stvari sklopljen je Ugovor o doživotnom uzdržavanju 8. ožujka 2001. između primatelja uzdržavanja djeda i bake tuženika te davatelja uzdržavanja tuženika i njegove majke, kojim ugovorom se jedna strana (davatelji uzdržavanja) obvezuju da će drugu stranu ili trećega (primatelje uzdržavanja), uzdržavati do njihove smrti, a druga strana izjavljuje da im daje svu ili dio svoje imovine, s tim da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Kako su predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnine, specifičnost je to da se prema tom ugovoru prijenos prava vlasništva odgađa do trenutka smrti uzdržavane osobe. U svezi prijenosa prava vlasništva na temelju navedenog ugovora može nastati problem ako se taj prijenos na davatelja uzdržavanja dogodi za vrijeme trajanja njegovog braka, jer se postavlja pitanje predstavlja li tako stečena imovina bračnu stečevinu. Za određivanje bračne stečevine bitno je trajanje bračne zajednice, a ne braka, jer to nisu istoznačnice. Naime, bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za vrijeme trajanja braka, dok, s druge strane, postojanje braka ne mora nužno podrazumijevati i postojanje bračna zajednice (zajedničkog života obilježenog emotivnom povezanošću u kojem oba bračna druga doprinose postojanju i održavanju te zajednice). Imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelja uzdržavanja, dakle, radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. Međutim, iznimka bi postojala kada bi se davanje uzdržavanja sastojalo od isplate novčanog iznosa primatelja uzdržavanja, kojeg bi bračni drug-davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine pa u tom slučaju imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu.

14. U navedenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu stranaka za 1/2 dijela, jer je tužiteljica dokazala da je za vrijeme trajanja bračne zajednice do 2011. pružala brigu, njegu i skrb djedu J. i baki D., jednako kako što je to činio i tuženik svaki na svoj način, vodila je brigu o cijelom domaćinstvu (djeci stranaka, kuhala, prala, čistila) zajedno s tuženikom, a da je tome tako proizlazi i iz samog iskaza tuženika u brakorazvodnoj parnici u kojem postupku je naveo da je bračna zajednica stranaka prestala onog dana kada je podnesen sporazumni zahtjev za razvod braka (25. kolovoza 2011.) i da je tužiteljica vrijedna (radila na više mjesta i imala prihode), pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi istog da je bračna zajednica prestala 1999. ili 2000. ni da nije imala prihoda jer tako nešto nije dokazao. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da su stranke vodile potpuno odvojene živote niti je dokazao tvrdnju da komunikacija između njih nije postojala, kao što nije dokazao ni da su financije bile odvojene. Sam tuženik je u iskazu naveo da je za obitelj snosio sve režijske troškove i da je tužiteljici svakodnevno davao za domaćinstvo svote novca, što potvrđuje ekonomsku zajednicu stranaka, a prestanak emocija jednog bračnog druga prema drugom, do kojeg je s vremenom došlo u braku, uz slabu komunikaciju, samo po sebi ne znači prestanak faktične bračne zajednice.

15. Dakle, imovina koju je stekao tuženik temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanja je imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka odnosno bračne zajednice stranaka, što dovodi do zaključka da je ta imovina bračna stečevina stranaka jer su i tužiteljica i tuženik sa podjednakim udjelom doprinosili uzdržavanju tuženikova djeda J. i bake D., svojim radom i brigom za njih, svaki na svoj način, dok troškovi koji su plaćeni za iste potječu iz novčanih sredstava ostvarenih radom tužiteljice i tuženika tijekom faktične bračne zajednice stranaka i predstavljaju bračnu stečevinu istih, a tuženik nije dokazao da je to njegova vlastita imovina.

16. Nadalje iz sadržaja Ugovora o doživotnom uzdržavanju i samog iskaza tuženika, ne proizlazi da je ugovoreno da tuženik iz razglasa za muziku, koji mu je djed ustupio u pravo vlasništva tim ugovorom, treba doprinositi uzdržavanju bilo djeda bilo bake, odnosno nije ugovoreno da bi se uzdržavanje djeda i bake od strane tuženika kao davatelja uzdržavanja sastojalo u isplati određenog novčanog iznosa primatelju uzdržavanja, koji bi bračni drug-tuženik kao davatelj uzdržavanja plaćao iz vlastite imovine, dakle, tuženik nije dokazao, da je uzdržavao primatelje uzdržavanja baš od novčanog iznosa ostvarenog od nastupa sa razglasom za muziku (koji mu je djed J. ustupio u vlasništvo s naslova doživotnog uzdržavanja) od 8.3.2001. pa naredne dvije tri godine kada se taj razglas s muzikom, kako navodi tuženik "razdužio" a on kupio novi. Razglas za muziku, nije bio tuženikova vlastita imovina, nego također imovina stečena u braku i bračna stečevina tužiteljice i tuženika po istom osnovu kao utužena nekretnina, dakle ugovorom o doživotnom uzdržavanju koji su prema djedu i baki ispunjavali tužiteljica i tuženik kao bračni drugovi, pa su i novčana sredstva koja je tuženik ostvarivao od nastupa s tim "razglasom za muziku" ostvarena njegovim radom na nastupima za vrijeme braka i faktične bračne zajednice s tužiteljicom, te su time i bračna stečevina.

17. Stoga, utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP ocjenjujući ih kako svakog zasebno, tako i njihovoj međusobnoj povezanosti dajući pri pritom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu zašto zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje iz kojeg je jasno na kojim je zaključcima prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, slijedom čega nije osnovana žalba tuženika.

18. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da su nekretnine koje su bile predmetom Ugovora o doživotnom uzdržavanju bračna stečevina tužiteljice i tuženika i da je tužiteljica svojim doprinosom u ispunjavanju obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a koje je ispunjavala u podjednakom omjeru sa tuženikom stekla u suvlasništvo za 1/2 dijela, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava pobijane presude prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da su nekretnine bračna stečevina tužiteljice i tuženika na jednake dijelove, te da je tuženik dužan dozvoliti da se tužiteljica temeljem te presude u zemljišnu knjigu upiše kao suvlasnica nekretnina za 1/2 idealnog dijela.

19. Žalbene tvrdnje tuženika koji u žalbi ističe da tužiteljica nije dokazala da je doprinosila ispunjavanju obveze uzdržavanja pok. djeda i bake- nisu dovele u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

20. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

21. Međutim osnovano tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud kod odlučivanja o trošku postupka pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu iste, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 154. stavak 3. ZPP valjalo tužiteljici, obzirom da je ista uspjela u postupku pored već dosuđenog troška postupka dosuditi i trošak vještačenja u iznosu 2.500,00 kuna, te trošak sastava žalbe sa PDV-om u iznosu od 390,62, kune i trošak pristojbe žalbe u iznosu od 100,00 kuna, dakle ukupno 490,62,00 kuna pa je temeljem odredbe članak 380. stavak 3. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.