Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj 14 Gž Zk-86/2022-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina, člana i suca izvjestitelja te Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice M. K., OIB: … iz B. n. M., zastupane po punomoćniku L. M., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o žalbi tuženice Republike Hrvatske protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1906/20-10 od 13. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1906/20-10 od 13. siječnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je uknjižba prava vlasništva u korist tuženice Republike Hrvatske (dalje: tuženica) na temelju rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Z-2676/2020 pravno nevaljana (točka I. izreke), naloženo je brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi navedenog rješenja te uspostava novog zemljišnoknjižnog stanja tako da se briše pravo vlasništva tuženice nekretnine oznake čest. zem. 5835/1 k. o. B. n M., u naravi oranica površine 3006 m2, upisana u zk. ul. 780 k. o. B. n. M. sa imena tuženice, uz istovremeni upis prava vlasništva u korist tužiteljice (točka II. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica u kojoj ističe sve zakonom predviđene žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja uvaži žalbu i presudu preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica M. K. (dalje: tužiteljica) osporava žalbene navode, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za ispravkom upisa u zemljišnoj knjizi, koji zahtjev je postavljen u smislu odredbe čl. 197. st. 1. alineja 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK). Tužiteljica u tužbi tvrdi da je pogrešan upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pobliže opisanoj u izreci, na temelju rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj Z- 2676/2020 donesenog u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku budući da je ona na toj nekretnini stekla to pravo nasljeđivanjem iza svog oca sada pokojnog P. B. koji je istu stekao temeljem zakona - dosjelošću.

6. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) na koje povrede sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

7. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje žaliteljica. Suprotno žalbenim navodima, izreka presude je razumljiva, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Suprotno paušalno iznesenim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, nakon pravilno provedenog postupka, valjanom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite odluke o predmetu spora.

9. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetna nekretnina, u granicama površine i oblika utvrđenih u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. B. n. M., u samostalnom posjedu tužiteljice. Taj posjed tužiteljica da je naslijedila iza svog oca, sada pokojnog P. B., umrlog 30. srpnja 1999. Otac tužiteljice da je bio u poštenom i samostalnom posjedu te nekretnine od 1964. budući da je istu stekao temeljem ugovora o zamjeni kojeg je zaključio s dotadašnjim posjednikom I. R. 27. rujna 1964. Sud utvrđuje da je I. R. u posjedu iste nekretnine bio neprekidno, najkasnije od 24. travnja 1947. kada mu je ista dodijeljena odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju. Nadalje, sud prvog stupnja je utvrdio da u vršenju posjedovnih čina, kako tužiteljicu tako i njezine prednike, nikada nitko nije smetao, a niti da su tuženica, odnosno njezini prednici, poduzimali bilo kakve radnje kojima bi tražili predaju u posjed navedenih nekretnina.

10. Uzimajući u obzir navedene utvrđene činjenice kao i mjerodavne materijalno pravne zakonske odredbe, sud prvog stupnja utvrđuje da je prednik tužiteljice njezin otac, pokojni P. B., računajući i posjed njegovog prednika, pokojnog I. R., bio u samostalnom, isključivom, neprekidnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine najkasnije od 1947. Stoga da su se 1987., tj. istekom 40 godina posjeda navedene kvalitete, ispunili zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

11. Sud prvog stupnja se za ovakav zaključak poziva na izvornu verziju odredbe čl. 388. st. 4. (iz 1996.) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), prije odluke Ustavnog suda od 17. studenog 1999. ("Narodne novine", broj 137/99) kojim je ona bila ukinuta. Izvornim tekstom navedene zakonske odredbe, bilo je propisano da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana. Stoga sud zaključuje da je tužiteljičin prednik, pokojni P. B., na temelju dosjelosti postao vlasnikom predmetne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZVDSP tj. 1. siječnja 1997.

12. Pritom sud prvog stupnja ukazuje i na odluku Europskog suda za ljudska prava (T. protiv Republike Hrvatske broj 35298/04) u kojoj je zauzeto stajalište da je tužitelj u tom predmetu kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine odnosno da posljedicu ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, posebno kada ne postoje drugi suprotstavljeni interesi. Također se sud prvog stupnja poziva na odluke istog suda (R. i drugi protiv Republike Hrvatske broj 37685/10 i J. protiv Republike Hrvatske broj 22768/12/10) u kojima je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe odnosno da nije odlučno da li je tužba podnesena nakon 17. studenog 1999.

13. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja zaključuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice za ispravak pogrešnog upisa određenog u korist ovdje tuženice, osnovan budući da se pogrešan upis sastoji u činjenici da tuženica nije vlasnica predmetnih nekretnina, niti je ona to bila u trenutku obnove zemljišne knjige, već da je to pravo, iz iznesenih razloga, stekla tužiteljica.

14. Navedena činjenično pravna utvrđenja prvostupanjskog suda ovaj sud prihvaća kao pravilna. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo te je u pogledu toga iznio jasne i pravno argumentirane razloge.

15. Uzimajući u obzir sve prethodno navedene činjenice (u pogledu posjeda tužiteljice odnosno posjeda njezinih pravnih prednika na predmetnoj nekretnini, trajanja i kvalitete tog posjeda) koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, a koja činjenična utvrđenja žaliteljica određenim i konkretnim žalbenim navodima niti ne osporava, sud prvog stupnja je pravilno primijenio sve relevantne zakonske odredbe kao i pravna stajališta iznesena u citiranim odlukama Europskog suda za ljudska prava kada je utvrdio da su se za stjecanje dosjelosti u konkretnom slučaju ispunile sve pretpostavke koje su navedenim zakonskim odredbama propisane te je za takvu svoju odluku iznio razloge koji su valjano činjenično i pravno argumentirani. Stoga navedene razloge ovaj sud prihvaća.

16. I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužiteljica je u provedenom postupku dokazala (čl. 219. st. 1. ZPP) činjenične navode u tužbi odnosno da je u konkretnom slučaju vlasništvo predmetne nekretnine stekla nasljeđivanjem iza svog oca, sada pokojnog P. B., koji je to pravo stekao po sili zakona (ex lege), izvanknjižno, dosjelošću, i to u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), sukladno njegovom izvornom tekstu (iz 1996.) u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, a sve u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u navedenim odlukama Europskog suda za ljudska prava, na koja se pravilno poziva prvostupanjski sud. S druge strane, tuženica nije tijekom postupka dokazala svoje paušalne navode koje ponavlja u žalbi da posjed tužiteljice i njezinih prednika na predmetnim nekretninama nije imao potrebnu kvalitetu tj. da nije bio pošten.

17. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZVDSP, propisu koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog posjedovanja, prema stavku 3. tog članka kojem je posjed barem pošten, protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dok će prema odredbi stavka 4. tog članka samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske dosjelošću steći pravo vlasništva ukoliko mu je samostalan posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. tog članka.

18. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZVDSP posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (st. 2.), dok je pošten posjed ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (stavak 3.). Prema stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim osim ako se ne dokaže suprotno, dakle poštenje posjeda se pretpostavlja.

19. Temeljem odredbe iz čl. 160. st. 2. ZVDSP u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu, a koji je posjed imao obilježja propisana odredbom čl. 159. ZVDSP.

20. Odredbom čl. 388. st. 2. ZVDSP propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Ako su rokovi koji su za stjecanje stvarnih prava određeni tim Zakonom počeli teći prije njegovoga stupanja na snagu, dakle prije 1. siječnja 1997., tada oni nastavljaju teći sukladno čl. 388. st. 2. ZVDSP ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ako bi počeo teći u trenutku njegovoga stupanja na snagu (čl. 388. st. 3. ZVDSP).

21. Žalbenim navodima tuženica iznosi vlastita pravna shvaćanja koja su pogrešna i nemaju uporišta u navedenim relevantnim materijalno pravnim odredbama odnosno odlukama Europskog suda za ljudska prava. Navodi tuženice kojima osporava točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja neprihvatljivi su budući se temelje na vlastitoj i subjektivnoj ocjeni dokaza koja nema temelja u rezultatima provedenog dokaznog postupka odnosno stanja u spisu.

22. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica tvrdi da se prvostupanjski sud u ovoj parnici trebao ograničiti na raspravljanje isključivo o pitanju je li u prethodnom zemljišnoknjižnom postupku sud pravilno proveo postupak (da li je upis protivan nalogu o sadržaju upisa) te da prvostupanjski sud u ovoj parnici nije bio ovlašten upuštati se u utvrđivanje činjenica u pogledu ispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini.

23. Žaliteljici treba odgovoriti da u postupku koji je pokrenut tužbom za ispravak u smislu odredbe čl. 197. ZZK, o kakvoj se parnici u konkretnom slučaju radi, raspravlja se o osnovanosti tužbenog zahtjeva za ispravkom upisa u zemljišnoj knjizi. U takvoj parnici sud prvog stupnja je ocjenom svih izvedenih dokaza dužan utvrditi jesu li ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za uknjižbu upisanog prava u spornom zemljišnoknjižnom postupku. U tom parničnom postupku sud je dužan provesti (a tužitelj predložiti) sve dokaze koji su nužni za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva odnosno tvrdnju tužitelja da mu pripada određeno knjižno pravo odnosno da to pravo ne pripada protivnoj parničnoj stranci ukoliko je to pravo u njezinu korist upisano, kao što je to ovdje slučaj. Jednako tako tuženik je u takvoj vrsti parnice dužan predložiti sve dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja (čl. 219. st. 1. ZPP) te dokazati svoju tvrdnju da sporno stvarno pravo pripada upravo njemu. Sud u takvoj vrsti parnice donosi odluku na temelju svih provedenih dokaza nužnih za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu postojanja određenoga knjižnog prava, njegovog nositelja, sadržaja i opsega.

24. Suprotno žalbenim navodima i odluka o parničnom trošku, je zakonita i pravilna, kako po osnovu tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

25. Slijedom navedenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti temeljem čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi.

25. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženica u smislu navedenih zakonskih odredaba nema pravo na nadoknadu žalbenog troška budući sa žalbom nije uspjela.

U Velikoj Gorici 23. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak, v.r.