Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-1284/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BKS – l. C. d.o.o., Z., OIB: …, koga zastupaju predsjednik Uprave D. O. i članica Uprave L.H., a ove punomoćnici-odvjetnici u O. D. M. & P. d.o.o., R., protiv prvotuženika M. N. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., . I drugotuženika Odvjetničkog društva P. i S. j.t.d., Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik Z. K-, odvjetnik u Z., radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-181/2021-11 od 21. srpnja 2021., u sjednici održanoj 23. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično žalba tužitelja BKS – l. C. d.o.o., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-181/2021- 11 od 21. srpnja 2021.:

- u toč. I izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika O.D. P. i S. j.t.d., Z. i

- u toč. II izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi drugotuženiku parnični trošak u iznosu od 7.225,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

II Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. I izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i u toč. II izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 7.225,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2021. pa do isplate i sudi:

Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koju je zahtjevom za izravnom naplatom pred FINA-om pokrenuo prvotuženik M. N. protiv tužitelja BKS – l. C. d.o.o., Z. pa se nalaže prvotuženiku da plati tužitelju iznos od 160.904,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 29. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se obračunava godišnje između fizičkih osoba, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.204,52 kn, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos u postupku izravne naplate koju su zahtjevom za izravnom naplatom pred FINA-om pokrenuli tuženici protiv tužitelja pa se nalaže tuženicima da solidarno plate tužitelju iznos od 160.904,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 29.12.2020. pa do isplate po stopi koja se obračunava godišnje između fizičkih osoba, kao i da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja teče između fizičkih osoba, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

II Nalaže se tužitelju naknaditi I tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.225,00 kn te naknaditi II tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.225,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.«

2. Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je kod prijeboja potrebno utvrditi postojanje tražbine i osnove iz kojeg ona proizlazi i na temelju kojega je nastala. Prema odredbi čl. 195. Zakona o obveznim odnosima prebijaju se tražbine, a ne instrumenti osiguranja ili sporazumi. Prvostupanjski sud je formalističkim pristupom tražbinu tužitelja vezao za zadužnicu kako je tužitelj pogreškom naveo u svojoj izjavi o prijeboju. Zadužnica je dana kao sredstvo osiguranja naplate tražbine koja je utvrđena sporazumom. Ostvaren je žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer sud očito smatra da u prijeboj ulazi zadužnica, a ne tražbina i da je zadužnica onaj bitni element o kojem ovisi nastanak prijeboja. Tuženici su znali za sporazum iz kojeg potječe tražbina te sve njegove odredbe, a tako i odredbu čl. 4. o predaji zadužnice kao sredstva osiguranja, što znači da su znali za osnovu tužiteljevog potraživanja. Pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na odredbe čl. 319. i čl. 320. Zakona o obveznim odnosima jer se ovdje ne radi o ugovoru, već o izjavi o prijeboju koja je jednostrani akt. Predlaže da se žalba usvoji i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) jer pobijana presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koje su zahtjevom za izravnom naplatom pred FINA-om pokrenuli tuženici protiv tužitelja te zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 160.904,68 kn sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2020. do isplate.

7. Na temelju činjeničnih utvrđenja

- da je drugotuženik kao odvjetnik zastupao prvotuženika u parničnom postupku koji je vođen protiv tužitelja kod Općinskog suda u Virovitici broj Povrv-1049/15, koji je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/19 od 2. srpnja 2020., na temelju koje je tužitelj u obvezi isplatiti prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 160.904,68 kn,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd-3693/2020-2 od 2. prosinca 2020. odbacio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/19 od 2. srpnja 2020.,

- da je drugotuženik kao punomoćnik prvotuženika (ovrhovoditelja) podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine u iznosu od 160.904,68 kn na temelju presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/19 od 2. srpnja 2020., koji iznos je ustegnut ovdje tužitelju (tamo ovršeniku),

- da je zaključkom prvostupanjskog suda broj Ovr-2818/2020-6 od 1. prosinca 2020. tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje ove parnice upravo iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. točke 9. Ovršnog zakona, dakle tužitelj je upućen na pokretanje parnice kako bi dokazao da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Razlog zbog kojeg tužitelj smatra pljenidbu i prijenos u postupku izravne naplate nedopuštenom jest da je tražbina prvotuženika kao ovrhovoditelja prestala izjavom o prijeboju i to 21. rujna 2020., dakle prije no što je zahtjev za prisilnom naplatom uopće podnijet,

- da je uvidom u izjavu o prijeboju od 21. rujna 2020. u kojoj tužitelj navodi da ima prema prvotuženiku tražbinu na temelju izdane zadužnice broj OV-21727/10 u iznosu od 1.112.512,58 kn, dok potraživanje prvotuženika prema tužitelju na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/19 od 8. ožujka 2019. iznosi 160.904,68 kn, pa tužitelj vrši prijeboj svojeg potraživanja na temelju zadužnice s potraživanjem prvotuženika na temelju presude Županijskog suda u Bjelovaru,

- da je uvidom u korespondenciju stranaka nakon što je prvotuženik zaprimio izjavu o prijeboju utvrđeno da je punomoćnik tuženika izjavio prigovor zastare na spomenutu izjavu o prijeboju (odnosno na potraživanje na temelju zadužnice OV-21727/10),

- da se radi o zadužnici kao privatnoj ispravi sastavljenoj 13. listopada 2010., dakle prije 1. siječnja 2011., koja nije potvrđena (solemnizirana) od javnog bilježnika već je na istoj samo ovjeren potpis, pa se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a kako je potraživanje prvotuženika u iznosu od 160.904,68 kn nastalo 2. srpnja 2020., kada je donesena presuda Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/19, jasno je da je potraživanje iz zadužnice OV-21727/10 od 13. listopada 2010. tada već bilo u zastari (proteklo je 5 godina od dospijeća tražbine 15. listopada 2012.),

prvostupanjski sud zaključuje da tražbina koju prvotuženik ima prema tužitelju nije prestala na zakonom propisani način, odnosno da izjava o prijeboju ne proizvodi učinke jer je u istoj u prijeboj stavljena zastarjela tražbina, da nema osnove udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja i pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, pa je tužbeni zahtjev odbijen, kao i zahtjev za isplatom jer su pljenidba i prijenos provedeni na zakonom propisan način, odnosno prvotuženik ništa nije stekao bez osnove.

8. Odbijen je tužbeni zahtjev i prema drugotuženiku, koji je nastupao samo kao punomoćnik prvotuženika, i to kako u postupku pljenidbe i prijenosa odnosno u zahtjevu za izravnu naplatu, tako i u parničnom postupku u kojem je nastao dosuđeni mu parnični trošak, jer drugotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, niti postoji zakonska osnova po kojoj bi on mogao solidarno odgovarati za tražbinu svoje stranke naplaćenu u ovršnom postupku.

9. Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO) je propisano da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roga i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

9.1. Prema čl. 196. st. 1. ZOO prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (st. 2.).

9.2. Prema odredbi čl. 198. st. 1. ZOO dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela, prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istaknuo prigovor zastare (st. 2.).

10. Iz sadržaja citiranih odredaba proizlazi da su pretpostavke za nastanak prijeboja da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (čl. 196. st. 1. ZOO), što znači da tužitelj ima tražbinu prema prvotuženiku, da obje tražbine glase na novac i da su obje dospjele. Istodobno prijeboj mora biti određeno postavljen navođenjem da se tražbine stavljaju u prijeboj kao i navođenjem iznosa tražbine.

10.1. U predmetnoj izjavi o prijeboju od 21. rujna 2020. tužitelj je svoje potraživanje prema prvotuženiku na temelju izdane zadužnice broj Ov-21727/10 u ukupnom iznosu od 1.112.512,58 kn prebio s potraživanjem prvotuženika na temelju pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-436/2019 od 8. ožujka 2019. u iznosu od 160.904,68 kn do visine potraživanja prvotuženika, odnosno do visine od 160.904,68 kn naznačujući da se njihova međusobna potraživanja do te visine uslijed prijeboja gase.

10.2. Navedena izjava o prijeboju, po ocjeni ovoga suda, ima sve elemente valjane prijebojne izjave iz odredaba čl. 195. i čl. 196. ZOO (dospjela novčana tražbina tužitelja određena u iznosu koja se stavlja u prijeboj s istom takvom tražbinom prvotuženika), tako da navod u izjavi da se potraživanje na temelju izdane zadužnice stavlja u prijeboj, dakle (pogrešno) navođenje ili nenavođenje osnove tražbine koja se stavlja u prijeboj ne predstavlja nužni (bitni) element prijebojne izjave i nema utjecaja na valjanost prijebojne izjave i na okolnost da ona proizvodi pravne učinke.

11. Dakle, tužitelj je dokazao da je tražbina prvotuženika prestala prijebojem (u iznosu od 160.904,68 kn) izvršenim u vrijeme kada je tužitelj nije mogao isticati u parničnom postupku iz kojeg proizlazi ovršna isprava za tražbinu prvotuženika, pa su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 73/17. i 131/20.; dalje OZ) za proglašenje pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate pred FINA-om nedopuštenima.

12. Pritom valja istaći da je Vrhovni sud RH u rješenju broj Rev-1012/2020-2 od 22. prosinca 2020. zauzeo pravno shvaćanje da tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenim u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju, podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena.

13. U konkretnom slučaju prema navodima u tužbi, koje tuženici nisu osporili, FINA je na osnovi zahtjeva za prisilnom naplatom troškova postupka 29. prosinca 2020. izvršila naplatu i prijenos sredstava na račun drugotuženika, dakle izvansudska ovrha je provedena.

14. Sukladno odredbi čl. 56. st. 1. OZ, ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz čl. 53. st. 1. tog Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.

14.2. Prema odredbi čl. 62. st. 1. toč. 4. OZ, nakon što je ovrha već provedena, ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon provedbe ovrhe. Odredba čl. 56. st. 1. OZ razrada je navedene odredbe o protuovrsi koja tek omogućuje tužitelju da u postojećem parničnom postupku (radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) zahtijeva vraćanje onoga što je ovrhovoditelj provedbom ovrhe dobio.

15. Primjenjujući citirane propise na konkretan slučaj, osnovan je i tužbeni zahtjev kojim tužitelj u odnosu na prvotuženika traži isplatu iznosa kojega je ovaj u postupku prisilne naplate stekao zajedno s kamatama od izvršene naplate (29. prosinca 2020.) do isplate.

16. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I izreke u odnosu na prvotuženika i odlučiti kao u toč. II izreke ove presude.

17. Što se pak tiče tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženika, u ovakvim parnicama pasivno je legitimiran samo ovrhovoditelj iz ovršnog postupka, tako da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zbog promašene pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženika odbijen tužbeni zahtjev.

17.1. Na pasivnu legitimaciju drugotuženika ne utječe ni činjenica da je prijenos zaplijenjenih sredstava izvršen na račun drugotuženika kao punomoćnika prvotuženika, jer se tražbina prvotuženika iz ovršne isprave koja je podnesena na izravnu naplatu odnosi isključivo na parnični trošak koji je nastao u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici, broj Povrv-1049/2015, u kojemu je prvotuženika zastupao drugotuženik, a prema čl. 5. st. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine", broj 68/18., 2/20., 46/20. i 47/20.) prijenos novčanih sredstava može se zahtijevati u korist računa odvjetnika koji u tom postupku zastupa ovrhovoditelja kao punomoćnik za iznos troškova postupka iz osnove za plaćanje.

18. Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i u kojem je naloženo tužitelju da drugotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 7.225,00 kn, tj. odlučiti kao u toč. I izreke ove presude.

19. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda (djelomično) preinačena, valjalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka u odnosu na prvotuženika.

20. Tužitelju, koji je u ovom sporu u odnosu na prvotuženika uspio, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) pripadaju troškovi postupka koji se sastoje od 250 bodova za sastav tužbe i obrazloženog podneska od 15. ožujka 2020. te za zastupanje na ročištu 28. lipnja 2021., što je ukupno 750 bodova, koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za PDV te pristojbu tužbe od 979,52 kn, pristojbu presude od 1.950,00 kn i pristojbu žalbe protiv presude od 3.900,00 kn daju trošak tužitelja u iznosu od 16.204,52 kn.

21. Stoga je o troškovima postupka u odnosu na prvotuženika odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

U Zadru 23. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Franka Zenić