REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 795/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz K. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. u S., protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/16 od 27. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-118/12 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 22. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/16 od 27. listopada 2016. se odbija kao neosnovana.

II. Revizija tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka sadržana u drugostupanjskoj presudi se odbacuje.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/16 od 27. listopada 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-118/12 od 29. travnja 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 178.007,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kako je to naznačeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 4.672,82 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je 1. veljače 2017. podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu troškova postupka, podredno njezino ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Postupajući po reviziji tužitelja i u njoj iznesenih razloga, a kojima se uz ostalo prigovara da su nižestupanjski sudovi propustili odlučiti o zahtjevu tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplaćivati mu rentu u mjesečnom iznosu 2.000,00 kn počev od 15. rujna 2000. nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dopisom broj Rev-x 278/17-2 od 28. ožujka 2017. spis predmeta vratio Općinskom sudu u Splitu, a radi ocjene jesu li ostvarene pretpostavke za donošenje dopunske presude u odnosu na istaknuti prigovor tužitelja vezano za postavljeni rentni zahtjev.

4. Dopunskom presudom broj Pnš-118/12 od 12. travnja 2017. Općinski sud u Splitu odbio je zahtjev tužitelja kojim je traženo nalaganje tuženiku isplaćivati mu rentu u iznosu 2.000,00 kn mjesečno počev od 15. rujna 2008., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1751/17 od 14. rujna 2017., a protiv koje drugostupanjske presude tužitelj nije podnio reviziju.

5. Nakon donošenja dopunske presude kojom je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za plaćanje mu rente u mjesečnom iznosu 2.000,00 kn počev od 15. rujna 2008. nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ponovno odlučivao o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/16 od 27. listopada 2016. kojom je odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos 178.007,00 kn na ime izgubljene zarade.

Polazeći od visine novčanog iznosa o kojem je odlučeno tom pobijanom drugostupanjskom presudom (178.007,00 kn), a koja u smislu odredbe čl. 40. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) označava vrijednost predmeta spora te pobijane presude, ocijenio da protiv pobijane presude nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, odnosno obzirom na sadržaj revizije u svjetlu odredbe stavka 2. i 3. tog članka ZPP-a ocijenio da podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke ni za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Rev-x 154/18-2 od 1. listopada 2019. reviziju tužitelja odbacio kao nedopuštenu.

6. Odlukom U-III-9870/19 od 24. lipnja 2020. Ustavni sud Republike Hrvatske je povodom ustavne tužbe tužitelja ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 154/18-2 od 1. listopada 2019. izrazivši pravno shvaćanje:

"Imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja ocjena Vrhovnog suda o nedopuštenosti revizije racione valoris utemeljena na pristupu da je dopunska presuda od 12. travnja 2017. samostalna presuda u odnosu na presudu od 29. travnja 2016., te da se vrijednost zahtjeva o kojoj je odlučeno dopunskom presudom ne uzima u obzir pri ocjeni dopuštenosti revizije podnesene 1. veljače 2017., može se smatrati suvišno formalističkom primjenom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

Naime prihvaćanjem takvog tumačenja podnositelj bi zbog pogreške sudova koji su o njegovom tužbenom zahtjevu odlučivali s dvije samostalne presude (s ovdje bitnom posljedicom diobe ukupne vrijednosti predmeta spora) bio doveden u situaciju da više ne može ispuniti propisani vrijednosni kriterij za dopuštenost tzv. redovne revizije, kako protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-3061/16 od 27. listopada 2016. tako niti protiv presude tog suda broj Gž-1751/17 od 14. rujna 2017.

Stoga je ocjena Ustavnog suda da način na koji je Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a nije bio razmjeran legitimnom cilju kojem ta odredba teži, čime je narušena sama bit prava podnositelja ustavne tužbe na pristup (revizijskom) sudu, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije."

7. Prema odredbi čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu ("Narodne novine", broj 99/99, 29/02 i 49/02) Vrhovni sud Republike Hrvatske je obvezan poštivati pravno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe tužitelja.

8. U smislu prednje izloženog, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske da u okolnostima konkretnog slučaja se može smatrati suviše formalističkom primjena čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, a kada se za određivanje vrijednosti predmeta ovog spora uzima vrijednost predmeta spora iz pobijane presude (178.007,00 kn) od vrijednosti predmeta spora iz dopunske presude (redni zahtjev od 2.000,00 kn mjesečno x 60 mjeseci = 120.000,00 kn), ima se smatrati da je u ovom revizijskom postupku protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž- 3061/16 od 27. listopada 2016. kojom je odlučeno o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa 178.007,00 kn dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a tzv. redovna revizija.

9. U skladu s prednjim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

10. Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ista sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, unatoč njezinom dijelom nespretnom izričaju u obrazloženju iste (strana druga stavak treći obrazloženja!).

Naime drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu razlike između mirovine koju ostvaruje nakon što je zbog utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad na poslovima mehaničara, a kao posljedice ozljeđivanja u prometnoj nezgodi umirovljen, i primanja koja bi ostvario kao mehaničar da nije ozlijeđen, jer kod tužitelja i dalje postoji sposobnost za obavljanje administrativnih poslova na kojima je tužitelj radio u vrijeme ozljeđivanja.

11. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući osporiti pravilnost nižestupanjskih presuda, u kojem pravcu preocjenjuju izvedene dokaze, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

12. Predmet ovog revizijskog postupka je zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa 178.007,00 kn na ime razlike ostvarene mirovine i primanja koja bi ostvarivao da nije ozlijeđen u prometnoj nezgodi 5. srpnja 1996. i zbog toga umirovljen, a za razdoblje ožujak 2001. – kolovoz 2008.

13. Nižestupanjski sudovi su polazeći od rezultata provedenog postupka i činjeničnih utvrđenja, a prema kojima je tužitelju zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi 5. srpnja 1996., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 18. kolovoza 2001. utvrđena profesionalna nesposobnost za poslove pomoćnog radnika sa kontraindikacijom dužeg hodanja, rada na visini, penjanja po stepenicama, dužem stajanju, klečanju, čučanju, prisilnom položaju tijela te poslovi s dužom koncentracijom, i upućen u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti; po završenom liječenju tužitelju je preostala radna sposobnost za rad na administrativnim poslovima kao što su oni komercijaliste, poslovi korespondencije i slično, a na kojima je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja i radio u auto salonu P., odbili zahtjev tužitelja ocijenivši ga neosnovanim, smatrajući da mogućnost rada tužitelja s preostalom radnom sposobnošću ne opravdava njegov zahtjev za isplatu mu utužene razlike u ostvarenim i mogućim primanjima.

14. Pravilnost takve pravne ocjene te neosnovanost tužbenog zahtjeva u svjetlu odredbe čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) revizijskim navodima tužitelj nije doveo u pitanje.

Pozivanje revidenta na pravno shvaćanje označeno u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-x 627/14 od 4. prosinca 2014. neodlučno je za ovaj spis već kod činjenice da se u tom spisu predmeta radilo o zahtjevu za naknadu štete vezano za ozljede koje je tamo tužitelj kao radnik zadobio na radu, što ovdje nije slučaj jer ozljede koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi nisu bile ujedno i ozljeda na radu.

15. Nižestupanjske presude ne dovode u pitanje pravilnost rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a kojim je tužitelju zbog profesionalne nesposobnosti priznato pravo na invalidsku mirovinu, ali kod utvrđene činjenice što je kod tužitelja i dalje preostala radna sposobnost za obavljanje poslova (administrativnih) izvan onih zbog kojih mu je utvrđena profesionalna nesposobnost, a na kojim poslovima je on radio u vrijeme ozljeđivanja (administrativni), zahtjev za isplatu razlike između mirovine i primanja koja bi tužitelj ostvarivao kao automehaničar su pravilno ocjenjena neosnovanim.

16. Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

17. Kako revizija o kojoj je odlučeno ovom presudom se ne odnosi na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1751/17 od 14. rujna 2017., a kojom je potvrđena odbijajuća dopunska presuda Općinskog suda u Splitu broj Pnš-118/12 od 12. travnja 2017., a niti je protiv te drugostupanjske presude tužitelj podnio drugu reviziju, to nisu postojale zakonske pretpostavke za razmatranje te presude u revizijskom postupku.

18. Tužitelj revizijom pobija i odluku o troškovima postupka, a koja odluka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja kojim se postupak pravomoćno završava. Takvo pravno stajalište zauzeto je na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a prema kojoj: pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Stoga je reviziju tužitelja u dijelu kojim se odnosi na odluku o troškovima postupka trebalo odbaciti.

Zagreb, 22. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.